Zlatko Šćepanović

* * *

Hteo sam nešto da napišem na temu fenomena Kulture ružnog. Prvi dogadjaj koji mi se na tu temu nameće je homoseksualna „Parada ponosa“, ali ću svesno izbeći da o njoj pišem, da istoj ne bih davao na značaju, s obzirom koliko se prašine podiglo oko nje. Mislim da sa pravom u Srbiji postoji velika odbojnost prema uvozu perverznih „ljudskih prava“ i relativnosti svih vrsta. Zato ću pisati o jednoj masovnijoj pojavi kulture ružnog, kojoj na žalost ne pristupamo sa dovoljno pažnje, a koja isto tako ozbiljno utiče na društvo i pojedince.

Zadnja decenija 20 veka i početak 21 veka obeležen je svojevrsnom kulturom ružnoće. Razni subkulturni pokreti, prevashodno kroz muziku, heavy metal, hard core, punk, uz pomoć podivljalih medija i jake propagande generisali su svojevrstan modni pokret, koji svoj vrhunac takozvanog oslobodjenja ličnosti od sistema doživljavao u tetoviranju tela – crtanje po telu. Nakon propasti hipi pokreta i razočarenja mladih vodećih evropskih zemalja da se nešto može suštinski promeniti, najradikalniji su se od cveća okrenuli ka tetovaži, od Beatles-a ka Black Sabath-u, od pristojnosti i finoće ka agresivnosti i vandalizmu. Biti ružan, zastrašujuć i obeležen je postalo hit!

yakuza-tatto-gang-in-japan

Japanski mafijaški klan jakuze je decenijama imao razvijen sistem tetoviranja, sa velikim slikama po telu, koje su bile simbol statusa i važnosti nosioca tatoo-a. Što je neko u bandi imao veći status, to su mu slike i pokrivenost tela tetovažama bili veći. Na slici se vide tri člana japanske bande sa istetoviranim ledjima. Obično im je celo telo osim lica bilo istetovirano, i napred i nazad i sa strane.

Po raznim dalekim i egzotičnim ostrvima, kao što su na primer Tahiti, mnoga su plemena imala rituale tetoviranja i crtanje po telu kao inicijaciju u odraslo doba pojedinca, odnosno njegov prelazak iz mladalaštva u zrelost. Ili su pak tetovaže i zasecanje kože, stvaranje velikih ožiljaka, bili način za obeležavanje člana plemena, nekada su bile to ritualne slike u vidu talismana, ili pak ukrasni motivi na koži.

tahiti-tattooI Afrika je poznata po plemenima koja su negovala razne vidove tatu-a. I svuda je tamo tatoo bio vezan za odredjene društvene povlastice. U Aziji je bilo nešto drugačije, tamo je postojao pored klasične tetovaže i diskretan privremeni tatoo, bojenje kanom ili drugim bojama, crtanje po rukama i stopalima, oko očiju, obrazi, koji je više bio šminka za ritualne potrebe ili društveno udešavanje, nego stvarno tetoviranje kože.

Medjutim, Evropa je imala potpuno drugačiji odnos prema tetoviranju. Obično su robovi, osudjene osobe i zatvorenici bili tetovirani ili žigosani. Vrhunac zloćudnosti tetoviranja je zabeležen u Drugom Svetskom ratu u nemačkim koncentracionim logorima, kada su logoraši bili tetovirani zatvorskim brojevima i oznakama – žig koncentracionog logora. To se prenelo i na Novi svet, gde su crni robovi u Americi bili žigosani i obeležavani, kao dokaz vlasništva robovlasnika.

Na našim prostorima decenijama je tatoo bio odlika par socijalnih grupa, cigana i žestokih momaka, gangstera, mornara, vojnika, koji su na podlakticama ili bicepsima tetovirali svoje ljubavi, ili uspomene iz vojske. Uvek kada se vidi neko sa takvim slikama, bilo je jasno da se radi ili o romima i njihovim strasnim ljubavima, ili o jakim momcima koji su svoj idealizam i sadomazo energiju pretakali u jednostavne tetovaže. Galerija tih nekadašnjih slika i motiva danas izgleda vrlo naivno i prosto, s obzirom na to šta se danas sve može nacrtati na telu, što po motivima, dizajnu, bojama i alatima koji se upotrebljavaju. A danas je velika ekspanzija tetovaže, pogotovo u Anglo-Saksonskom svetu, gde su estradne zvezde, sportske zvezde i prostitutke prvo počele sa masovnim i medijskim tatoo-om i prenele tu ružnu i tužnu praksu na gledaoce i fanove.

Suština tetovaže, ako nije privremena već trajna tetovaža, je da vam ona ostaje doživotno. Ako je dobro uradjena, sa trajnim bojama, teško se do nikako ne skida. U jednom trenutku vremena, mladalačkog naboja, bunta i prkosa, mali tatoo možda i izgleda seksi i simpatično na mladim i zategnutim telima. već nakon par decenija, taj mali simpatični tatoo postaje ružna fleka na otromboljenoj i ostareloj koži, i postaje beleg ružnoće za nosioca. Dok su deca mlada, ona ne razmišljaju o tome. Kada porastu, i vide svoju ružnoću, jure plastične hirurge da im dere kožu i skidaju tetovaže.

Drugi aspekt tetovaže je njen modni efekat i kratkoća trajanja. Danas je hit crtanje zmajeva na dupetu, stomaku, ledjima. Sutradan će to biti tigar ili raketa. Za par godina će tatoo postati demode, i to je nešto što vremenom razočarava većinu naivnih korisnika. Oni koji su fanatici i ludo opsednuti, sa odredjenim devijacijama u psihi, gledaju da svaki deo svoje kože tetoviraju i ispune slikama. Na žalost, sve ih više ima.

sri-yantra-mandala-tattooTreći, vrlo važan aspekt tetoviranje je socijalna i duhovna poruka koja se tetovažom šalje. Biti obeležen tatoo-om i većinom simbola koji postoje u ponudi, skreće pažnju zajednici na posebnost i na sklonost ka svojoj posebnoj strani ličnosti. Većina simbola koji se nude i forsiraju kroz tatoo radionice su demonskog karaktera, kao i samo obeležje tetoviranja. Tu su razne zmajevi, demoni, satanistički simboli, vinjete, crna nordijska mitoologija, veštičji simboli i slično. Naravno, prosečan klinac ne zna o čemu se tu radi, njemu je to samo više ili manje zanimljiv dizajn, on ima potrebu da se iskaže, da pokaže svoju ličnost i samostalnost, i bira neki jak simbol. I obeležava sebe, potpuno nesvestan kakvu poruku prenosi.

Imao sam priliku da na ledjima i stomaku devojčica po centru grada vidim tantričke kineske i indijske simbole i mandale raznih sekti. Sigurno je da one nisu imale pojma šta ti simboli znače. Njima je bilo IN da urežu nešto kinesko ili indijsko na svoje telo, baš im se to dopalo. A to što to podrazumeva simbol tajnih orgijastičkihi satanističkih sekti, koje mogu biti i opasne po život, o tome niko ne razmišlja, jer to ne vidi. A taj simbol i sekta nešto poručuju, nekoga dozivaju, jer da nije tako, ne bi cela istorija bila borba simbola.

Najveća zabluda mladih kada stavljaju tatoo je da oni time svoje telo pretvaraju u umetničku skulpturu i da su zbog toga vredniji. Činjenica je da je obilje ponudjenih slika i simbola koji se mogu aplicirati na kožu, da su neke od njih zaista lepe i umetnički interesantne, ali je sve to daleko od umetnosti. A pitanje samopoštovanja i self respect-a se ne rešava crtežima po telu nego ličnim samopouzdanjem, smirenošću i svesnošću sebe kao jedinstvene jedinke.

Crna fleka na nečijoj koži nije umetnost. Posebno kada ostari, tada postaje ružnoća.

—–