Aleksandar Parezanović

* * *

saputanje_u_poverenju

Ako se nekog leta budete šetali među Turcima, pa budete slušali šta pričaju i čitali šta su pisali, videćete da je 500 godina njihovog bitisanja na Balkanskom poluostrvu još kako ostavilo traga na jezicima i rečima koji se kod nas koriste. Malo, malo, pa ćete čuti poznate reči, ili ćete bar prepoznati zvučne korene naših poznatih reči.

Kajsija, kesten, badem, skoro sva imena za voće došla su odande, jer su verovatno i sadnice svih tih voćki stigla sa karavanima i četama janičara iz Otomanske imperije, a verovatno je i navika njihovog korišćenja na naše prostore stigla iz neke udaljene oblasti Male Azije. Da ne pominjem sve turcizme kojih smo poodavno svesni i koje upotrebljamo, i na kojima živimo kao što su Kalmegdan,  međutim, jedan detalj ostaje teže objašnjiv – zašto smo sve te reči morali malo da izvrnemo,da ih izmenimo i udaljimo od originala, zašto je bayrak postao barjak, tamam prešao u taman, raki se prelio u rakija, ćaj u čaj. Čini mi se da je jedino burek ostao burek.

Da li su Srbi bili nešto malo nagluvi, ili su imali potrebu da ne priznaju da prepisuju reči od, tada, neželjenih komšija, koji su došli sa velikim sabljama i batinama, protiv kojih dugo, dugo, nije bilo pravog rešenja?

Ova tradicija poluprepisivanja i slobodnih varijacija reči se nastavila i do novijih vremena, pa su Srbi, ratnici, Solunci, koji su se godinu dana tokom Prvog svetskog rata oporavljali u Grčkoj, slušali kako njihovi domaćini Grci pričaju Ela, ela (hajde, hajde), pa su u svoju Šumadiju odneli novu reč/stimulativni izraz Dela, dela.

Crnogorci su od Rusa čuli da se svima omiljena rečna riba šaran zove Karp, izveštili su se u sušenju ove ribe na dimu i hladnom vetru Skadarskog jezera, ali su svoj specijalitet prozvali vrlo originalno Krapa.

Izgleda da se medikamenti za uvo u našim krajevima nisu primili baš najbolje, ili je nagluvoća bila poduže vremena – endemska bolest !

. . .