Dejan Novačić

* * *

Problem sa srpskohvratskim je u tome što je od svih mogućih naziva za ovaj jedinstven jezik izbaran najgori. Prvo, iz naziva su izbrisani Bošnjaci i Crnogorci. Drugo, iz njega su izbrisani i Jugosloveni, kojima je ovaj jezik takođe maternji. Treće, i najvažnije – ni jedan od ovih naroda ni za živu glavu neće da govori istim jezikom kao i ostali.

. . .

Kako je Mile Budak postao srpski pisac

Srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik ima važno obeležje klasičnih jezika: mrtav je. Bar što se tiče bivših jugoslovenskih republika. Tu je duboko zatrpan, a zemlja iznad njega je poravnana i dobro nabijena. Što se ostatka sveta tiče, srpskohrvatski je i dalje u normalnoj upotrebi medju lingvistima, prevodiocima i profesorima književnosti.

Iako je imao najduži naziv na svetu, ovaj jezik je živeo kratko. Rođen u Novom Sadu 1954. godine, nije se dovukao ni do četrdesete, kad su ga braća jedne noći sačekala iza ćoška i polomila kao nepismen kredu. Tako je srpskohrvatski  otišao na đubrište istorije, zajedno s Jugoslavijom, socijalizmom i sličnim glupostima, a braća su se, okupljena oko svojih ognjišta i  promukla od rakije, duvana i  patriotskih koračnica, oglasila svako na svom, posebnom, jeziku. Ideal evropskog romantizma o trostrukom jedinstvu jezika, nacije i drzave doživeo je apoteozu na brdovitom Balkanu krajem XX veka. S malim zakašnjenjem od 200 godina.

Stari jezik nije se bio ni ohladio, a već je zamenjen novim, lepšim jezicima. Jezici su, poput stotinu cvetova iz Maove kulturne revolucije, uspevali na sve strane, pod budnim okom lokalnih akademika i dvorskih  jezikoslovaca. Oni su vredno đubrili svoje bašte, takmičeći se ko će o svojoj ili, još bolje, tuđoj, smisliti nešto do tada nečuveno i neviđeno. Zahvaljujući senzacionalnim otkrićima – poput pronalaska onog hrvatskog stručnjaka da je srpski jezik nastao pre tačno 74 godine, kad su ga Srbi ukrali od Hrvata – lingvistikom su počeli su da se bave i građani koji su od stručne literature do tada pratili samo TV program u večernjim novinama.

U Beogradu je 1998. godine, prvo u vladinom dnevniku  “Politika”, a zatim i kao posebna knjižica u kolosalnom tiražu od 300.000 primeraka, liferovan rad pod epskim nazivom “Slovo o srpskom jeziku”. “Slovo” je otkrilo niz do tada dobro čuvanih tajni – da  srpskohrvatski jezik ne samo da ne postoji, već da nikada nije ni postojao, da hrvatski jezik takođe ne postoji, već da Hrvati govore srpski a da to i ne znaju, te da ne znaju ni da oni sami ne postoje, tj. da su svi Hrvati u stvari Srbi. Shodno tome, sva hrvatska književnost je srpska, a to su i pisci. Mile Budak, na primer.

.

Kominterna, naravno

Kako su nove države i njihovi jezici postajali sve stariji, Jugoslavija i sprskohrvatski  postajali su sve noviji. Prema poslednjim merenjima, Hrvati su postojali pre 25.000 godina, Srbi oduvek, a Jugosloveni nikad. Što se srpskohrvatskog tiče, otkriveno je da to nije ni bio jezik, vec način na koji su jugoslovenski komunisti tlačili narode prisiljene da zajedno žive u SFRJ. Radili su to iz praktičnih razloga – bilo im je lakše da laju naređenja na jednom, umesto na četiri različita jezika.

Ljudi u ta drevna vremena – kada smo svi bili protiv komunista, samo nismo hteli da kažemo – uglavnom nisu govorili strane jezike. Tako da narodne mase ni međusobno nisu mogle da se razumeju, a kamoli da su razumele “Das Kritik des Gothaer Programms” ili “Le Dix-Huit Brumaire de Louis Bonaparte”. Izuzetak su bili  Folksdojčeri, koji su znali nemački, ali njih su već bili proterali, i Koča Popović, koji je znao francuski, jer je kao mali išao u francusko zabavište.

Kao posebnu pakost, komunisti su pored obaveznog srpskohrvatskog uveli i obavezno školovanje, kao i obavezno opismenjavanje odraslih. Ovo poslednje je bilo naročito pokvareno, jer je broj nepismenih, nasleđenih iz Kraljevine Jugoslavije, bio najviši u Evropi. A i slova je bilo mnogo: srpskohrvatski, za razliku od normalnih jezika, ima čak dva pisma – latinicu i ćirilicu.

Jedan od najvećih pobornika srpskohrvatkog jezika bio je hrvatski komunista Ivo Andrić. Taj je bio lukav, pa je uspeo da ubedi one iz Stokholma da jezik kojim je napisana “Travnička hronika” zaista postoji i da se zove “srpskohrvatski”. Urednici Enciklopedije Britannica i danas u to veruju. Ali, nas nije prevario.

Mi znamo bolje.

.

Pričaj srpskohrvatski da te ceo svet razume

U “Novosadskom dogovoru” iz 1954. godine piše: “Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca  jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim”. Ovaj dokument potpisali su lingvisti, književnici i partijski radnici iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i BiH. U tekstu se ne pominju  Bošnjaci, odnosno Muslimani, jer tada nisu bili priznati kao posebna nacija, niti Crnogorci, jer ih izgleda  niko nije ozbiljno shvatao. Najznačajnija posledica Novosadskog dogovora po jezik, a ne politiku, bilo je donošenje  jedinstvenog  pravopisa književnog jezika s pravopisnim rečnikom, nekoliko godina kasnije.

U SFRJ su pre Novosadskog dogovora hrvatski i srpski bili odvojeni. Tokom  II svetskog rata doneta je odluka da se svi proglasi AVNOJA-a imaju objavljivati na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku. “Svi ovi jezici su ravnopravni na cijeloj teritoriji Jugoslavije” – piše u odluci broj 18.,  iz januara 1944., koju je potpisao Dr Ivan Ribar.

Novosadski dogovor predstavljao je reviziju AVNOJ-a i delimični povratak na unitarističku jezičku politiku Kraljevine Jugoslavije. Samo što su monarhisti bili još maštovitiji od komunista. Ustavom iz 1931. godine “Mi, Aleksandar I , milošću Božjom i voljom narodnom Kralj Jugoslavije” saopštava svojim podanicima da je “zvanični jezik Kraljevine Jugoslavije sprski – hrvatski – slovenački jezik”. Šta je to trebalo da znači, ko je ovim jezikom govorio i kako je to zvučalo – ne zna se. U službenim prilikama podanici su – izuzev Slovenaca – koristili srpskohrvatski jezik, i pisali po tzv. Belićevom pravopisu iz 1923, dok su u pravom zivotu i dalje svoj jezik zvali kao i pre – “srpski” odnosno “hrvatski”. A pisali su kako znaju i umeju, dakle retko i teško. Što se Makedonaca tiče, oni nisu smeli ni da pisnu. Bar ne na makedonskom.

. .

Sutra: Janezi su krivi za sve

. . .