Čekić
12. jun 2010. u Trivijalije | |1 komentar |
Djordje Otašević
* * *
Glad mi se spuštala niz kičmu, razvlačila stomak, nestašno se koprcala. A to je pouzdan znak da sam gladan. Na sto sam stavio čist stolnjak i čekić. Hrane u kući odavno nema, ali takvi detalji ne mogu da naruše vrednost progresivne ideje, celovite i sveobuhvatne. Zamislio sam šniclu. Sočnu i ukusnu, ali malu. Suviše malu za naraslu glad. Pokušavao sam da je povećam, napinjao maštu, ali uzalud. Takve sitnice, naravno, ne bi mogle da ugroze ni manje napredne koncepcije. Izvukao sam šniclu iz misli i stavio je na sto. Nekoliko dobro odmerenih udaraca čekićem, gotovo rutinskih, bilo je dovoljno da šnicla prekrije levu polovinu stola. Toliko mesa ne bih mogao da pojedem ni za tri obroka. Ali meni, razumljivo, ni na kraj pameti nije bilo da se razbacujem hranom. To nipošto. Takav postupak, dok milioni ljudi u svetu gladuju, nikako ne bi bio u skladu sa mojim humanim idealima. Otkinuo sam veliko parče ukusne šnicle i bacio ga svome psu. Nije se, zamislite, ni osvrnuo iako danima ništa nije jeo. To je još jedan u nizu dokaza da smo mi na evolucionoj lestvici daleko iznad ovih glupih životinja, nesposobnih da shvate istinske vrednosti i donesu prave odluke. Zar bi ta jadna stvorenja bila u stanju da svake četiri godine izaberu najboljeg? A za nas je to sitnica koja ne angažuje ni milijarditi deo naših kolosalnih mentalnih sposobnosti. Jer mi dobro znamo ko nam je omogućio da u svakoj kući, na svakom stolu bude barem po jedan čekić.
. . .
Tagovi: čekić, humoreska, kratka priča

















Jedan komentar
Zlatko Šćepanović
13. jun 2010. u 12:18.
| Stalna veza
Oštra satira domaćih okolnosti
Nedostaje samo srp