Zlatko Šćepanović

 

Savremeni Spartakus unutar korporacija i društvenog sistema



Vreme se stalno menja, to nije ništa novo. Ni u fizičkom, ni u simboličkom smislu. Novo je kada vam menjaju sistem života u kome ste. A to se već deceniju unazad nama dešava. Ovde u Srbiji. I u celom svetu, dakako. Neko je svestan toga, da ga guraju u drugi sistem života i vrednosti, neko ne, mada većina osećaju posledice toga.

Ako ne živite u bogatoj zajednici i niste i sami bogati, svaki segment vašeg života polako postaje neka vrsta arene u kojoj pobedjuju najspremniji i najveštiji u datim okolnostima. Veći deo sveta je potisnut u Koloseum borbe za egzistencijalni opstanak i borbu za očuvanje samopoštovanja. Samo bogati mogu da delom kupe svoju slobodu i ne ulaze često u Arenu borbi za zadovoljenje  potreba.

Primetićete da se kroz medije sve više priča o pravima, humanizmu, ljubavi, socijalnom miru, i da ima mnogo napora da se život poboljša. Barem na nivou ideja i projekata. Medjutim, to u Srbiji ide sporo i mučno, jer smo mi kao ljudi dosta teški i ne mnogo razumni, mahom smo svi „korumpirani socijalnim vezama“, uz to smo mnogo emotivni i sujetni, a jako često pohlepni, prevrtljivi i nepouzdani. Kada tome dodate stečeno visoko mišljenje koje gajimo o samima sebi i očekivanje da budemo gospoda po rodjenju, sva je prilika da nećete imati veliki broj spremnih aktivista u našem društvu da poboljšamo uslove svakodnevnog života. Većina će pak biti spremnija na kompromis sa etabliranim centrima moći, kako bi na taj način malo popravili svoju situaciju. Ili se makar održali, jer im čini da može biti samo gore.

S druge strane, ne uočava se da svakodnevni život mnogih naših sugradjana postaje sistemski sve obavezujući, suroviji i neizvesniji. Sve se teže zaradjuje, sve su veći troškovi, sve je teže naći solidan i pouzdan posao. A mediji su postali dualistični, pola je priča o crnim hronikama kod nas i u svetu, a pola je priča o nestvarnom i lakom životu, u koji se veliki broj stanovništva zagleda i veruje u čuda. Srbi, jako veruju u čuda i instant spasenje od strane lotoa, države, rodjaka, kladionice, uspešne pljačke. To verovanje u čuda je valjda stoga, da bi ljudima bilo lakše, da bi se jednostavnije prilagodili obavezama koje im se nameću. Bilo bi stvarno čemerno da im biva sve lošije i da se o tome još i priča. I da se nema vera u čudo boljeg života. U tom slučaju bi im stvarno bilo mnogo loše, toliko da bi krenuli u neizvesnom pravcu. Jedino što nama niko nije objasnio da su čuda retka. I mora da postoji neki preduslov za njih, nije dovoljna samo sanjariti o njima.

Ekonomska kriza je stvorila uslove opšte neizvesnosti, iako je sistem svega toga postavljen pre sadašnjeg vremena. Mnogo ranije je izvesnost tradicionalnog života zamenjena za opštu neizvesnost i vladavinu statistike. Na primer, promena radnog vremena, promena kulturnih i moralnih vrednosti putem medija, obrazac druženja i življenja, načini komunikacije, nova infrastruktura, nove tehnologije i inovacije, mreža kredita, osiguranja i taksi, liberalna ekonomija i ideologija „osvajača Divljeg Zapada“ stvorili su koncepte u kojem vladaju uspešni pojedinci i tehnologije a ne kolektiv. Stvoren je kult snage, moći, samodokazivanja i sebičnosti, naspram solidarnosti i zajedništva. Jer, za mnoge nema mesta na hijerarhiji visokih potreba, tu mogu da dodju samo pojedinci, ostali moraju da osiromaše da bi ambiciozni  lideri imali mogućnost da ispune svoje vizije i želje. To je prava životna statistika.

Obrazac vrednosti o kojem pišemo je uvezen iz Amerike i kroz američku kulturu proširen je širom sveta kao life credo savremenog čoveka. Medjutim, ono što odgovara Americi, ne odgovara Evropljaninu, Afrikancu, a posebno ne Srbinu. Jer, resursi, potencijal i mogućnosti koje stoje na raspolaganju Amerikancu nisu ni približno dohvatljive nama. Mi nemamo ogromnu i mnogobrojnu zemlju sa izgradjenom infrastrukturom u kojoj živimo, mi nemamo najaču industriju sveta u kojoj bi radili, niti imamo naučno tehničke kapacitete da imamo inovativnost i znanje kojim bi bili konkurentni svetu. Nas je šaka jada spram Amerikanaca, Japanaca, Indijaca, Kineza, Indonežana, Engleza, Francuza. Mi jedino timskim radom možemo da se unapredimo, ne solo liderima koji gledaju samo svoje, uske i sebične interese. Ali, to nam niko nije objasnio. Naprotiv, sve drugo su nam objasnili, počev od Džon Vejna, Brus Lija, Rokija, Terminatora, samo kako da budemo usamljeni jahači i junaci. Tako smo postali usamljeni gladijatori. Doduše, u tome nam je pomoglo i to što smo oduvek bili skloni hajdučiji i lakim rešenjima.

Stoga zaključujemo, nama kao društvu ne trebaju samo uspešni pojedinci, lideri koji su preko svega i svačega stigli do vrha, već nam treba i jak kolektiv i društvena solidarnost da kao zajednica budemo jači i bolji, tim pre što u našim poluprimitivnim sredinama punim predrasuda neznanje caruje. Jedini način da se toga oslobodimo je da timski radimo i stvaramo. Da budemo odgovoran kolektiv. Da pokušamo da komuniciramo medjusobno na tolerantan i razuman način a ne da se pokoravamo odlukama jedne ličnosti koja se na neki način, obično bučan, izdigla iznad nas. Takvih primera ima u našem komšiluku, uzmite da razmatrate kulturu i uspehe Slovenaca. Ili mislite da je srpski koncept „vodja je uvek u pravu“ uspešan model kome i dalje treba da težimo?

Razmislite. Borba za dobro plaćeno radno mesto je postala sve žešća i oštrija, krediti u koje smo se upleli nas teraju u dužničko ropstvo, socijalno osiguranje i redovi kod lekara će nas bukvalno staviti pred pozornicu borbe na kojoj se odigrava borba na život i smrt, zakoni su sve strožiji, resursi koje imamo na raspolaganju za ličnu i materijalnu nezavisnost su sve manji, i sve smo više robovi sistema, a sve manje slobodni ljudi. A u medjuvremenu, mi niti imamo izgradjene sindikate, niti imamo mrežu nevladinih organizacija i javno mnenje da nas štiti, prepušteni smo volji drževa i jakih pojedinaca.  A pojedinci, oni koji su kao uspeli, sve više vladaju nad nama. A šta mi radimo? Sve se manje pomažemo, a sve više saplićemo medjusobno, jer je mnogo gladnih magaraca a malo šargarepa. A šta zna magarac o tome kako da od jedne šargarepe pravi dve, tri, stotine, kada je on gladan i samo na to misli.

Novac koji je u rukama pojedinaca, nama kao zajednici postaje presudan za osvajanje slobode i ispunjenje želja, ali do njega se dolazi pre svega borbom. Tamo neki pojedinci su nam postavili okvir u kojem se živi i opstaje. Okvir u kome se stalno borite. Odškolovati decu postaje borba. Obezbediti im egzistenciju postaje borba. Stići do penzije postaje borba. Imati radno mesto je borba. Sačuvati zdravlje i unutrašnji mir postaje sve veća borba, a strašno ste podstaknuti željama koje u vas ubacuju. Sačuvati individualnost u svetu i društvu koje postaje jednoumno po svojim vrednostima, postaje borba. Borba je doći do istinitih informacija. Borba je živeti pristojnim životom.

Sloboda nam je dopadljivim metodima sužena ali jedino se borbom može osvojiti. Takva su pravila igre, koja smo greškom prihvatili. Stim, da mi nekada nismo sigurni, ko nam je oduzeo slobodu, sistem ili mi sami, prihvatajući da robujemo sistemu, da budemo u odredjenom društvu, nosimo odredjenu odeću, razmišljamo na odredjeni način, da budemo socijalizovani i uspešni u tom ambijentu, da ispunjavamo sebi sve veće želje i ambicije, i time ulazimo u Arenu potreba za koje se borimo. Mnogi od nas su izgubili spoznaju u kakvom svetu žive, i da to što su dnevno gladijatori nije više stvar slobode za koju se bore, već sistemsko ropstvo, gde se večito boriš, osvajajući deo po deo slobode koja nikada nije potpuna.

Da li se slažete ili mislite da ste zaista slobodni?

. . .

Epski i nezaboravan film Ridlija Skota „Gladijator“ i odlična pesma – „Now we are free“

. . .