Robert Grin

* * *

Učinite ljude nesigurnim i pustite ih da tapkaju u nepoznanici.

Ne otkrivajte nikada razlog onoga što radite.

Ako drugi ne znaju šta nameravate, ne mogu da se pripreme za odbranu.

Navedite ih na pogrešan kolosek, zamaglite im pogled.

Kada drugi vaše istinite namere prepoznaju, biće prekasno.

. . .

3 pravilo moći*: Da biste zavarali ljude, koristite lažne objekte želja i sakrijte stvarne namere.

Ako bilo u kom trenutku, u obmani koju koristite, ljudi i najmanje posumnjaju, sve je izgubljeno. Ne dajte im priliku da osete šta smerate: zavarajte im trag puštajući dimne zavese (koristite razne instrumente da biste odvukli pažnju) preko staze. Koristite lažnu iskrenost, šaljite zagonetne signale, uspostavite zavaravajuće objekte želja. Nesposobni da razlikuju iskreno od lažnog, neće moći da otkriju vaš pravi cilj.

.

Kršenje pravila:

Nedeljama, Ninon de Lenclos, najskandaloznija kurtizana XVII veka u Francuskoj, slušala je pažljivo dok je markiz de Sevigne objašnjavao svoju borbu u osvajanju lepe, ali zahtevne mlade grofice. Ninon je u to vreme imala 62 godine i bila je više nego iskusna u ljubavi; markiz je bio dvadesetdvogodišnji momak, zgodan, elegantan, ali bez iskustva u ljubavi. U početku se Ninon zabavljala slušajući markizove greške, mada više nije mogla to tolerisati. Budući da nije podnosila glupost na bilo kom polju, a ponajmanje u zavođenju žene, odlučila je da uzme mladića pod svoje. Prvo, morao je da shvati da je to rat i da je prelepa grofica zamak oko kojeg on mora postaviti zasedu, pažljivo kao neki general. Svaki korak je morao biti planiran i izveden sa najvećom mogućom pažnjom do najsitnijih detalja.

Upućujući markiza da krene, Ninon mu je rekla da bude na odstojanju. Sledećeg puta kada  budu zajedno, trebalo bi da on kod nje izazove osećanje da joj je prijatelj, a ne mogući ljubavnik. To je trebalo da joj zamete trag. Grofica više nije smatrala da je on zainteresovan za nju.

Ninon je planirala unapred. Kad je već grofica zbunjena, bilo bi vreme da se učini ljubomornom. Na sledećem sastanku, na glavnoj proslavi u Parizu, markiz bi se pojavio u društvu lepe, mlade žene. Ta lepa, mlada žena bi imala jednako lepe prijateljice, tako da gde god bi grofica videla markiza, bio bi okružen najlepšim ženama Pariza. Ne samo da bi grofica kiptela od ljubomore, nego bi videla da ga žele i druge žene. Ninon je strpljivo objašnjavala markizu da  žena, koja se interesuje za nekog muškarca, želi da vidi da se i druge žene takođe interesuju za njega. Ne samo da mu to daje trenutnu vrednost, već grofici čini veće zadovoljstvo da ga otme od drugih.

Kad je već grofica bila ljubomorna ali zaintrigirana, bilo bi vreme da se zavede. Po Ninoninim instrukcijama markiz se ne bi pojavljivao na zabavama, gde bi ga grofica očekivala. Onda, iznenada, pojavio bi se u salonima u kojima nikad ranije nije bio, ali koje je grofica često posećivala. Ona ne bi mogla predvideti njegove namere. Sve to bi je gurnulo u stanje emotivne zbunjenosti, što je i bio preduslov za uspešno zavođenje.

Ti koraci su se izvodili nekoliko nedelja. Ninon je pratila markizov napredak: preko mreže svojih doušnika saznala je kako se grofica smeje nešto glasnije na markizove šale, sluša pažljivije njegove priče. Čula je da je grofica iznenada pitala za markiza. Ninonini prijatelji su pričali da na zabavama grofica često gleda u markiza, prateći njegove korake. Ninon je bila uverena da je mlada žena padala pod njegov uticaj. Zavođenje bi trajalo još mesec ili dva, i ako sve bude išlo glatko, zamak će pasti.

Nekoliko dana kasnije markiz je bio u grofičinoj kući. Bili su sami. Iznenada, postao je drugi čovek: ovog puta delujući po vlastitom nagonu, pre nego sledeći Ninonina uputstva, uzeo je grofičine ruke i rekao joj da je voli. Mlada žena je izgledala zbunjeno, to nije očekivala. Postala je nervozna, a onda je nestala. Ostatak večeri izbegavala je njegove poglede. Sledećih nekoliko puta, kada je pokušao da je poseti, rečeno mu je da ona nije kod kuće. Kad su se konačno opet sreli, osećali su se čudno i neprijatno. Čarolija je nestala.

.

Interpretacija

Ninon de Lenclos je znala sve o umeću ljubavi. Najpoznatiji pisci, mislioci i političari tog doba bili su njeni ljubavnici – ljudi poput La Rochefoucauld, Moliere i Richelieu. Zavođenje je za nju bilo igra koja se izvodi veštinom. Kako je starila, a njena reputacija rasla, najvažnije porodice u Francuskoj bi slale svoje sinove da ih podučava o ljubavi.

Ninon je znala da su muškarci i žene veoma različiti, ali da što se tiče zavođenja osećaju isto: duboko u sebi oni često osećaju da su zavedeni, ali se prepuštaju jer uživaju u osećanju da budu vođeni. Zadovoljstvo je dopustiti drugoj osobi da te prati u nepoznato. Sve u zavođenju počiva na sugestiji. Ne smete otkriti svoje namere rečima. Umesto toga, morate svoje žrtve zavarati. Da bi se predale vašem vođstvu, moraju biti adekvatno zbunjene. Morate zamagliti svoje signale – da izgleda da ste zainteresovani za drugog muškarca ili ženu (obmana), a onda se pretvarati da ste zainteresovani za cilj, pa opet glumiti ravnodušnost, itd. Takvi postupci ne samo da zbunjuju, već i uzbuđuju.

Zamislite ovu priču iz grofičine perspektive: Nakon nekoliko markizovih poteza, ona je osećala da markiz igra neku igru, ali ju je ta igra uveseljavala. Ona nije znala gde ju je on vodio, ali tim bolje. Njegovi potezi su je intrigirali, svaki ju je držao u nekoj vrsti napetosti – ona je čak uživala u svojoj ljubomori i zbunjenosti, jer ponekad je bilo kakvo osećanje bolje od dosadne sigurnosti. Možda je markiz imao skrivene motive, većina muškaraca ih ima, ali ona je bila voljna da čeka i vidi. I da je čekala dovoljno dugo, ne bi joj verovatno bilo važno šta su mu prave namere.

Onog trenutka kad je markiz izgovorio fatalnu reč “ljubav”, sve se promenilo. To više nije bila igra, bio je to znak strasti, bez umetničkog u sebi. Njegova namera bila je otkrivena: on ju je zavodio. To je bacilo novo svetlo na ono što je radio. Sve što je ranije izgledalo prijatno, sada je izgledalo ružno i beznačajno; grofica se osećala zbunjeno i iskorišćeno. Vrata su se zatvorila i nikad se više neće otvoriti.

“Ne dozvolite da vas smatraju obmanjivačem, iako je nemoguće živeti danas a da niste jedan od njih. Neka vaše najveće lukavstvo leži u zaklonu koji liči na lukavstvo.”

Baltasar Gracian, XVII vek

.

Poštovanje pravila:

Godine 1850. tridesetpetogodišnji poslanik u pruskom parlamentu, Oto fon Bizmark, bio je na prelomnoj tački svoje karijere. Teme dana bile su ujedinjenje mnogih državica (uključujući i Prusku) na koje je Nemačka tada bila podeljena i rat protiv Austrije, moćnog suseda na jugu koji se nadao da drži Nemce slabim i u svađi, čak preteći da interveniše ako pokušaju da se ujedine. Princ Vilijam, sledeći u nizu pruskih kraljeva, bio je za to da se ide u rat i parlament je podržavao tu ideju, kao i mobilizaciju trupa. Jedini koji su se suprotstavljali ratu bili su tadašnji kralj, Frederik Vilijam IV, i njegovi ministri koji su više želeli da umire moćne Austrijance.

To je, u stvari, bio čovek koji je godinama kasnije rekao:”Velika pitanja vremena biće odlučivana, ne govorima i rezolucijama, već oružjem i krvlju.”

Strasni patriota i obožavalac vojne slave, Bizmark, ipak je održao govor u parlamentu na vrhuncu ratne groznice, koji je začudio sve koji su ga čuli. “Proklet da je državnik”, rekao je, “koji počinje rat bez povoda. Nakon rata svi ćete gledati drugačije na ta pitanja. Hoćete li i onda imati hrabrosti da se okrenete seljaku koji se žali na pepeo na svojoj farmi, čoveku koji je bogalj, ocu koji je izgubio svoju decu?” Ne samo da je Bizmark nastavio da govori o ludosti tog rata, već je što je najčudnije od svega, veličao Austriju i branio njene akcije. Bilo je to sve protiv onoga za šta se on zalagao. Bizmark je bio protiv rata – šta bi to moglo značiti? Drugi poslanici su bili zbunjeni i neki od njih su promenili svoje mišljenje. Na kraju su kralj i njegovi ministri pobedili i rat je bio izbegnut.

Nekoliko sedmica nakon Bizmarkovog govora, kralj, zahvalan što je govorio u korist mira, učinio ga je ministrom kabineta. Nekoliko godina kasnije postao je pruski premijer. U toj ulozi, poveo je svoju zemlju i kralja, koji je obožavao mir, u rat protiv Austrije, lomeći pređašnju imperiju i uspostavljajući moćnu nemačku državu sa Pruskom na čelu.

.

Interpretacija

U vreme svog govora, 1850. godine, Bizmark je doneo nekoliko zaključaka. Prvo, osetio je da pruska vojska, koja nije držala korak sa drugim evropskim armijama, nije bila spremna za rat – da je Austrija mogla veoma lako pobediti, što bi imalo strašne posledice za budućnost. Drugo, ako bi rat bio izgubljen a Bizmark ga podržavao, njegova karijera bi bila ozbiljno ugrožena. Kralj i njegovi konzervativni ministri su želeli mir; Bizmark je želeo moć. Odgovor je bio, zavarati ljude podržavajući stvar koju je mrzeo, govoreći stvari kojima bi se smejao, da ih je rekao neko drugi. Cela zemlja je bila obmanuta. Zbog Bizmarkovog govora, kralj ga je učinio ministrom, pozicija sa koje se brzo popeo na mesto premijera dostižući moć da ojača prusku vojsku i postigne ono što je želeo: poniženje Austrije i ujedinjenje Nemačke pod pruskim vođstvom.

Bizmark je bio jedan od najumnijih državnika koji su ikada živeli, gospodar strategije i zavođenja. Niko nije sumnjao u njegove namere. Da je izneo svoje prave namere, tvrdeći da je bolje sada čekati i boriti se kasnije, on ne bi odbranio argument, budući da je većina Prusa želela rat u tom trenutku i verovala da je njihova vojska moćnija od Austrijanaca. Da se dodvoravao kralju, moleći ga da bude ministar u zamenu za podržavanje mira, ne bi uspeo: kralj ne bi verovao njegovoj ambiciji i sumnjao bi u njegovu iskrenost.

Budući da je bio potpuno neiskren i slao lažne signale, on je obmanuo sve, sakrivao svoje namere i postigao sve sto je želeo. Takva je snaga skrivanja vaših namera.

.

* Treće pravilo moći iz knjige Roberta Grina „48 rules of power“

. . .