Robert Grin

* * *

Ne pokušavajte da sa mnogo reči ostavite utisak na ljude. Što više pričate to prozirnije i nemoćnije delujete. Čak i ako samo nešto banalno kažete, zvuči originalnije, ako to sa nagoveštajima, otvorenim krajem, prikriveno radite. Moćni ljudi ostavljaju utisak i bude strahopoštovanje tako što malo govore. Što više pričate, veća je verovatnoća da će vam izleteti neka glupost.

. . .

4-o pravilo moći*: Uvek kaži manje nego što je potrebno

.

Kršenje pravila:

Gnej Marcije (Gnaeus Marcius), poznat pod imenom Koriolan (Coriolanus), je bio veliki vojskovođa starog Rima. U prvoj polovini V veka p.n.e. on je izvojevao pobede u mnogim važnim bitkama, sačuvavši grad od nesreća i propasti. Kako je veliki deo svog vremena provodio na bojnom polju, samo mali broj Rimljana ga je lično poznavao, stvorivši time od njega legendarnu ličnost.

Koriolan je 457. god.p.n.e. doneo odluku da je došlo vreme da iskoristi svoju reputaciju i uđe u politiku. Kandidovao se za rimskog konzula, što je bila titula najvišeg ranga. Kandidati za to mesto su po tradiciji držali pristupne besede. Kada je Koriolan izašao pred ljude, počeo je pokazivanjem brojnih ožiljaka koje je zadobio tokom sedamnaest godina ratovanja za Rim. Samo je nekoliko ljudi čulo dug govor koji je zatim sledio-oni ožiljci, dokazi njegove hrabrosti i patriotizma, su do suza ganuli ljude. Izgledalo je da ja Koriolanova pobeda na izborima bila sigurna.

Kada je međutim, došao dan glasanja, Koriolan ie ušao u forum praćen celim senatom i gradskim patricijima (aristikratijom). Obični ljudi koji su to videli bili su uznemireni takvim hvalisavim razmetanjem samopouzdanja na sam dan izbora.

Tada je Koriolan ponovo govorio obraćajući se bogatim građanima koji su ga pratili. Njegove reči su bile arogantne i drske. Računajući na sigurnu pobedu u glasanju, on se hvalisao svojim vojničkim podvizima, pravio neslane šale koje je upućivao samo patricijima, izražavao ljutite optužbe na račun svojih protivnika i pravio spekulacije o bogatim  ljudima koje bi on doveo u Rim. Ovog puta su ga ljudi slušali. Oni pre toga nisu shvatili da je taj legendarni vojnik bio samo običan hvalisavac.

Vest o Koriolanovom drugom govoru se brzo pronela Rimom, a narod je u velikom broju preokrenuo svoju volju i postarao se da ne bude izabran. Poražen, Koriolan se vratio na bojno polje ogorčen, obećavajući osvetu običnom narodu koji je glasao protiv njega. Nekoliko nedelja kasnije, velika pošiljka žita je stigla u Rim. Senat se spremao da besplatno raspodeli narodu ovu hranu, ali upravo kada su se pripremali da glasaju o tom pitanju, Koriolan se pojavio na sceni i preuzeo senatski podijum. Dokazivao je da bi besplatna raspodela imala štetno dejstvo na grad u celini. Činilo se da je nekoliko senatora pridobijeno, te je glasanje o raspodeli propalo. Koriolan nije hteo tu da se zaustavi. Nastavio je da osuđuje i sam koncept demokratije. Zagovarao je ideju da se otarase predstavnika naroda, tribuna, i da se vladavina gradom preusmeri u ruke patricija.

Kada je glas o Koriolanovom poslednjem govoru došao do naroda, njihovom besu nije bilo kraja. Tribuni su bili poslani u senat sa zahtevom da se Koriolan pojavi pred njima. On je to odbio. Izbili su nemiri širom grada. U strahu od gneva naroda, senat je konačno glasao u korist raspodele žita. Tribuni su bili umireni, ali je narod i dalje zahtevao da im se Koriolan obrati i da se izvini. Da se pokajao i pristao da zadrži svoje mišljenje za sebe, bilo bi mu dopušteno da se vrati na bojno polje.

Koriolan se zaista i pojavio poslednji put pred narodom koji ga je saslušao u potpunoj tišini. Počeo je polako i mekim glasom, ali kako se njegov govor nastavljao, tako je postajao sve nabusitiji. Opet je sipao uvrede! Njegov ton je bio arogantan, njegovo izražavanje oholo. Što je on više govorio, narod je postajao sve razjareniji. Na kraju su ga nadglasali i ućutkali.

Tribuni su se savetovali, osudili Koriolana na smrt i naredili magistratima da ga odmah odvedu na vrh Tarpejanske (Tarpeian) stene i da ga bace odatle. Oduševljena masa je podržala ovu odluku. Patriciji su, međutim, uspeli da intervenišu i kazna je ublažena na doživotno progonstvo. Kada je narod saznao da je najveći ratni heroj Rima nikada neće moći da se vrati u grad, slavilo se na ulicama. Ustvari, niko nije nikada video takvo slavlje, čak ni nakon pobede nad najvećim neprijateljem.

.

Tumačenje

Pre ulaska u politiku, Koriolanovo ime je ulivalo strahopoštovanje. Njegova ostvarenja na bojnom polju su ga prikazala kao čoveka velike hrabrosti. S obzirom da su građani znali veoma malo o njemu, njegovom imenu su se pripisivale svakakve legende. Međutim, u trenutku kada se pojavio pred stanovnicima Rima i rekao svoje mišljenje, sva ta veličanstvenost i tajanstvenost je iščezla. On se hvalisao i glasno pretio kao običan vojnik. Vređao je i klevetao ljude, kao da se osećao zaplašenim i nesigurnim. Odjednom on više nije bio ono što su ljudi zamišljali. Raskorak između legende i realnosti se pokazao kao neizmerno razočaranje za one koji su želeli da veruju u svog junaka. Što je Koriolan više govorio, to je izgledao manje moćan – osoba koja ne može da drži pod kontrolom svoje reči, pokazuje da ne može da kontroliše sebe i nije vredna poštovanja.

Da je Koriolan govorio manje, narod nikada ne bi imao razlog da bude uvređen, ne bi nikada znao njegova prava osećanja. On bi održao svoju moćnu auru, sigurno bi ga izabrali za konzula i bio bi u stanju da ispuni svoje antidemokratske ciljeve. Ali, čovekov jezik je zver kojom samo nekolicina ume da gospodari. Stalno se upinje da se probije izvan kaveza, te ako nije ukroćena, potrčaće divlje i zaviće te u crno. Moć ne može da se uvećava kod onih koji rasipaju svoje bogatstvo reči.

Ostrige se potpuno otvaraju kada je pun mesec, te kada morski rak ugleda neku,ubaci parče kamena ili morskog korova u nju, tako da ostriga ne može da se ponovo zatvori, pa služi raku kao ukusan obrok.

Takva je sudbina i onog koji previše otvori svoja usta i time ostavi sebe na milost i nemilost svom slušaocu.

Leonardo da Vinči ( Leonardo da Vinci ),

(1452-1519)

. .

Poštovanje pravila:

Na dvoru Luja XIV (Louis XIV) plemići i ministri bi provodili dane i noći debatujući o stvarima od državnog interesa. Oni bi se sastajali, raspravljali, osnivali i raskidali saveze, ponovo se svađali, dok konačno ne bi stigli do kritičnog trenutka: dvojica od njih bi bila izabrana da predstave različite strane problema samom Luju koji bi odlučivao šta treba da se uradi. Nakon što bi ove osobe bile izabrane, svi bi se još malo svađali. Kako bi se izrazi formulisali? Šta bi trebalo reći pred Lujem, šta bi mu smetalo? U koje doba dana bi mu predstavnici pristupili, i u kom delu palate u Versaju? Koji izraz bi trebalo da imaju na svojim licima?

Konačno, nakon što bi se sve ovo dogovorilo, naišao bi sudbonosan trenutak. Dva čoveka bi pristupila Luju, što je uvek bila delikatna stvar, i kada bi konačno on obratio pažnju na njih, oni bi pričali o temi, temeljno objasnivši opcije do detalja.

Luj bi slušao u tišini, sa najzagonetnijim mogućim izrazom na licu. Konačno, kada bi svako od te dvojice završio svoje predstavljanje i zatražio kraljevo mišljenje, on bi pogledao obojicu i rekao: “ Videću.” Zatim bi odšetao dalje.

Ministri i dvorani ne bi nikada čuli od kralja drugu reč o ovoj temi. Jednostavno bi videli rezultat nedeljama kasnije, kada bi on doneo odluku i delovao. On se nikada ne bi brinuo o tome da ih ponovo konsultuje o toj materiji.

.

Tumačenje

Luj XIV je bio čovek koji je upotrebljavao vrlo malo reči. Njegova najpoznatija izjava je “Država – to sam ja» ( fr. “L etat cest moi»; engl:»I am the state»). Ništa nije moglo biti jezgrovitije niti rečitije od toga. Njegovo zloglasno “Videću” je bilo jedna od nekoliko izuzetno kratkih faza koje bi upotrebljavao za sve vrste zahteva.

Luj nije oduvek bio takav. Kao mladić je bio poznat po osobini da dugo priča, uživajući u svojoj sopstvenoj elokvenciji. Njegova kasnija uzdržanost je bila samonametnuta; čin, maska koju je koristio da sve ispod sebe izbacio iz ravnoteže. Niko nije tačno znao kakvo je njegovo stanovište, niti bi mogao da predvidi njegove reakcije. Niko nije mogao da pokuša da ga obmane govoreći mu ono što je mislio da bi on voleo da čuje, zato što niko nije znao šta je to što bi kralj voleo da čuje. Dok bi tako pričali i pričali ćutljivom Luju, oni su sve više otkrivali o sebi samima, a to su informacije koje bi on kasnije veoma efikasno koristio protiv njih.

Na kraju, Lujeva ćutljivost je one oko njega držala u stanju prestravljenosti i pod njegovom vlašću. To je bio jedan od temelja njegove moći. Kako je Sen-Simon (Saint-Simon) napisao: ”Niko nije onako dobro kao on znao kako da proda svoje reči, svoj osmeh, ček svoje poglede. Kod njega je sve bilo dragoceno, jer je on stvarao razlike, i njegova veličanstvenost je pojačavana škrtošću njegovih reči.»

Mnogo je štetnije za ministra da kaže budalaste stvari, nego da ih uradi.

Kardinal De Rec ( Cardinal de Retz ), 1613-1679

.

* Četvrto pravilo moći iz knjige Roberta Grina „48 rules of power“

. . .