Prof. Mr Željko Komosar

* * *

Portret – od francuske reči, koja znači „slika nečijeg lika“. Potiče od latinske reči protrahere što znači „izneti na videlo“. Označava u likovnoj umetnosti prikaz nekog određenog lika. Pored spoljašnje sličnosti vrlo je važna psihološka sličnost osobe koja se portretiše. Funkcija portreta je prepoznavanje osobe koja se portretiše i čuvanje uspomene na trenutak portretisanja.

Crtež portreta kao najstariji način izražavanja, grafički je prikaz nečijeg lika urađen pomoću grafičkih sredstava linija, tačaka, mrlja. Može da bude izveden kao studija ili kao skica, kroki. Kombinovanjem svih grafičkih elemenata spajanjem linija, crta, tačaka, mrlja, međusobnim kontrastom, dobija se volumen, plastičnost i trodimenzionalnost. Podloge za crtez portreta su papir, drvo, kamen, platno itd, a alati su grafit, sepia, ugljen, sanguin, tuš, četka, pero, pastel.

Postoje različite likovne tehnike portretisanja (crtež, akvarel, ulje na platnu, skulptura, fotografija). Osnovni položaji portreta su profil, poluprofil i anfas. Na slici može biti prikazan potret jedne ili više osoba. Ako portret predstavlja umetnika koji je sam sebe naslikao naziva se autoportret.

Portreti mogu biti veoma različiti. Mada najčešće monohroman, jednobojan, crtež portreta može biti i u više boja, a jedina sličnost im je crtački element. Uz pomoć osnovnih crtačkih elemenata crtež portreta može biti potpuno samostalno i završeno likovno delo – studija. Ali može biti i nešto što je prvi stepen u osmišljavanju nekog likovnog dela, slike, skulpture, grafike. Takav crtež portreta nazivamo skicom, za razliku od skice studije, koja kao potpuno i završeno delo spada u sam vrh crtačke tehnike i veštine.

Kroz istoriju ljudi su hteli da ovekoveče svoj lik. U drevnim civilizacijama kao što su egipatska, antička grčka i rimska, razvijao se naturalistički pristup izrade portreta. U prikazu fizionomije dominira realistički stil koji idealizuje kult vladara.

U ranohrišćanskoj i srednjovekovnoj umetnosti izgubila se antička tradicija portretisanja. Ljudski lik nije smatran važnim i dostojnim prikazivanja.

U ranoj renesansi nastaju prvi dvorski portreti, portretske biste, u kojima preovladava strogi portret profila na medaljonima. Početkom 16. veka novovekovna umetnost je pod uticajem novog humanističkog gledanja na čoveka, pa se razvija čitava lepeza novih oblika portretisanja.

U baroku portret postaje vodeća umetnost. Slikarstvo portreta, na primer u Francuskoj, na dvorovima kraljeva, radili su specijalisti za portrete. Važnija od psihološkog izraza bila je uzvišena reprezentativnost i patetičnost poza u raskošnim tkaninama u okviru neke mitološke scene.

U 19. veku usled pojave fotografije, portretsko slikarstvo gubi svoj najistaknutiji značaj. U 20. veku slikari ekspresionisti omogućili su parcijalno oživljavanje ove umetničke vrste. Više se nisu tražili realistični prikazi, nego samo psihološko predstavljanje. U radu nekih umetnika ovakav pristup vodi i do apstrakcije.

——-

——-

. . .