Bašta sljezove boje – Pohod na Mjesec

Branko Ćopić

* * *

Veliki naš pisac Branko Ćopić je imao izražen smisao da kroz humor, naizgled naivnu naraciju i obične teme, ispriča čitaocu duboke mudrosti i pruži mu velike životne pouke.

Iz zbirke Brankovih priča „Bašta sljezove boje“ izdvajamo priču „Pohod na Mjesec“ koja pleni svojom čistom i nepatvorenom lepotom pripovedanja. Priča je svojevrsni duhovni manifest pisca i omaž njegovom detinjstvu i voljenom djedu.

.

Pohod na Mjesec

.

Mesec Luna Moon 150x150 Bašta sljezove boje   Pohod na MjesecTek mi je peta godina, a već se svijet oko mene počinje zatvarati i stezati. Ovo možeš, a ono ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ono ne smiješ. Niču tako zabrane sa svih strana, jato ljutitih gusaka, hoće i da udare.

“Dobićeš ti, mali, po glavi, pa će te proći tvoje budalaštine.”

Kako proći! Ujutru, čim otvoriš oči, eto ih odasvud, kljucaju poput vrabaca, pa moram da zapitkujem. Ovaj svijet oko mene šašav je i budalast, a nisam ja.

Stega popušta tek onda kad se pred našom kućom pojavi stari samardžija Petrak, neumorna skitnica. Još nije ni ušao u avliju, a već grakće na mog djeda:

“Jesi li živ, Rade, stari moj paripe?! Vidi ga, vidi.”

Ihi, počelo je! Kad on već djeda smije nazvati paripom, šta li će tek biti sa ostalom čeljadi. Na mene će, vjerovatno, svi u kući i zaboraviti, moći ću da odmaglim preko potoka u ljeskar.

Kad je samardžija kod nas u gostima, onda je meni mnogo štošta dozvoljeno. Penjem se po drveću, zavirujem na tavan, švrljam oko potoka, odem čak i do malog mlina zavučenog podno našušurena gaja. Zgodio bih tako i u Ameriku samo da znam put i da se ne bojim pasa.

“Čekaj ti samo, otići će stari Petrak”, prijete mi u kući kad već sasvim prekardašim.

A ti „Petrakovi dani“ u ranu jesen obično su uvijek bili praznični, sjajni i puni šapata, pa me tako povuku i ošamute da ne znam kud bih prije: kroz kukuruze, niz potok, uz brijeg. Čučim tako na vrbi i zurim u nijem svjetlucav riblji roj, a onda se pred mojim zasjenjenim očima odjednom razgrana gusta krošnja pitomog kestena s raskokanim prezrelim čaurama: ih, u kestenar, šta će mi ribetine!

Šijem tako čitav dan tamo-amo, a kad me suton opkoli i pritjera kući, evo ti opet nove napasti — mjeseca.

Ispluta on iza rijetka drveća na brijegu, blještav, nadomak ruke, tajanstven i nijem, zlatopera riba. I ja zanijemim sav ustreptao od skrivene lopovske nade:

“Možda bih ga nekako mogao dohvatiti?!”

Noću se iznenada trgnem iza sna: viri mjesec kroz prozor, gori čitavo dvorište, a blještavi posjetilac unosi mi se u lice i šapuće:

“Hajdemo!”

Dižem se, lak, opsjednut, ali me već na prvom koraku otrijezni glas vječito budnog djeda:

“Baja, kuda ćeš?”

Oni mene tako uvijek: taman krenem u nešto, sav ustreptao, iznad zemlje, kad neko podvikne, a ja – coc! o tvrdu ledinu.

Sva sreća što jednom u godini dodju i Petrakovi razvezani dani kad se mnogo štošta može.

Dodje tako jednom na red i mjesec.

Pekla se kod nas rakija od nekih ranih šljiva pa se poslom zašlo i u noć. Dušu dalo za mene! Prosinula pod kazanom vatra, stric Nidžo zarana se napio i zaspao, a uz ognjište, pod kolnicom, ostali samo djed i Petrak. Djed pazi na kazan, a samardžija mu samo pravi društvo, jer neće da se petlja ni u kakav posao neposredno vezan za ljude. Da konji piju rakiju, hajde de.

Ja se motam oko njih dvojice, više odmažem nego pomažem, prisluškujem njihov razgovor, pa se najzad toliko osmjelim da sjednem sasvim blizu, već gotov i da zapitkujem. Pomenuše mjesec.

Mesec i mesečeva površina 150x150 Bašta sljezove boje   Pohod na Mjesec“Djede, bi li se mjesec mogao dohvatiti grabljama?” – iznenada se oglasih ja.

“Heh, šta njemu pade na um!” dočeka djed nekako s visine i ne obraćajući se meni nego samardžiji. “Hoće da dokuči mjesec.”

Samardžija uzdahnu i pogleda me preko čaše.

“Pa neka, ima dječak pravo.”

“Šta ima pravo?”

“Pa nek oproba. Kamo sreće da sam i ja nekad tako radio, možda bi mi druge tice danas pjevale.”

“Ma šta tice, šta… Ti se već napio ko moj veseli Nidžo.”

“Jok, pobratime”  tmurno dočeka starac. “Sjećam se kao da je večeras bilo: pomoli se mjesec nad gajem, sto metara nad našom kućom, a mene noge same ponesu k njemu. Kuda? – drekne ćaća pa za mašice, za kamdžiju, za… ne bira čime će. Zatuče me tako, utuca, izgubih dušu još od malih nogu. A da sam se jednom oteo i pošao. Rade, brate moj… “

“Eno ga sad vidi. Ma nemoj mi tu kvariti unuka.”

“E, Rade, Rade .. ako je za nas dvojicu kasno, nije za ovoga dječaka. Hajde ti, dušo, ustaj, traži grablje, pa da ja i ti krenemo, eto njega sad iza brda.”

Bacam se u ćošak po one naše najduže grablje, a stari samardžija polako ispravlja noge, ispravlja ledja, vrat i okreće se djedu, sjedećivom i začudjenom.

“Nas dva odosmo, a ti čuvaj kazan, staro mlinarsko kljuse.”

Djed je toliko zabezeknut da već ne umije ni da se pokrene ni da štogod upita. Drži u ruci praznu čašu i gleda za nama dvojicom: šale se, valjda, šta li.

Sporo napredujemo uz mračan zašaptan brijeg. Nad nama razgoreno nebo najavljuje blizinu najtajanstvenijeg putnika, mjeseca. Ha, tu su grablje, samo ga zakvačimo i povučemo, evo ga začas u krilu.
Iz nizine, od malene tužne djedove vatre, odjekne povik:

“Ehej, budale, vraćajte se!”

Žao mi te vatrice u dolini, žao mi vikača, ali požar nada mnom sve je rujniji i širi, a i moj saputnik ohrabri se glasno rugalicom:

“Umukni, ti dolje, kenjac jedan.”

Misija Apollo15 na mesecu e1299443920317 Bašta sljezove boje   Pohod na Mjesec

Durašno guramo dalje. Ja se već pomalo i pribojavam kako će to biti, licem u lice s onolikačkim mjesecom, a kao za pakost odozdo se opet čuje dozivanje:

“Ehej, magarci, vantazije, ozepšćete, bog vas ubio!”

“U štalu, sivonjo stari, pa tamo njači”, vraća mu samardžija.

Još mi u srcu kljuca tuga za dolinom i ostavljenim djedom, ali kad mi kroz krošnjato drveće bukne u susret, sasvim izbliza, ogroman mjesečev požar, ja sve zaboravljam i uzbudjeno protepam:

“Evo ga?”

“Aha, vidiš li?”

Starac me prima za ruku i sad zajednički savladjujemo posljednju kratku uzbrdicu, a kad stignemo do samog vrha, mjesec iznenada odskače iza drveta pred nama i ukaže se blistav, smanjen i nevino miran iznad susjedne brdske kose.

“Aha, uteče li, je li!” pobjedonosno kliče starac. “Prepao se grabalja, a, lolo jedna.”

Samardžija me čvrsto prigrli, ne da mi da se rastužim i kaže sokoleći me:

“Uteko lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nadji dolje u selu dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo. Nema ga. To si ti, samo ti, a i ja s tobom.”

Hm, nema?! … Pa zaista nema takvog dječaka u čitavoj našoj dolini. Nit sam ga vidio ni čuo za njega. Ta ne dolazi džabe Petrak baš našoj kući. Ja sam tu, ja …

“Delija naša”, dodaje Petrak kao da je konačno našao onu pravu, završnu riječ za čitavo moje opčarano mjesečarsko tkanje, od koga mi je glava tako puna da i sama počinje da zrači i svijetli kao žuta bundeva zaostala u požnjevenu kukuruzištu.

“Pametna djedova glava!”

Stojim tako u obasjanoj noći, pred hladnjikavim nezemaljskim vidikom kakvi se javljaju samo u snu, pomalo je i strašno i tužno… Dalje se ili ne može ili se ne ide, ako već putnik nije budala i „vantazija“, što bi kazao moj djed, predobri duševni starac čija me ljubav grije i ovdje, na ovoj opasnoj granici gdje se kida sa zemljom i tvrdim svakodnevnim životom.

Pa ipak … ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, dječjeg, raspeća: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoće i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u toploj dolini, čeka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundjalo, koji će do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u svom čudesnom pohodu.

“Ðede Petrače…” — zaustim kroz stegnuto grlo, a stari potukač, pogadjajući moju neizrečenu dječju tugu, spremno nadovezuje:

“Idemo, delijo, idemo. Opet ćemo mi ovamo doći, ima kad.”

Astronaut na površini Mesec a 150x150 Bašta sljezove boje   Pohod na MjesecNogu pred nogu, naniže, po mjesečini! Kako je drag i pun svaki korak povratka. I kako sve više raste, primiče se i u samom srcu razgara djedova neumorna vatrica. Eno je, bdije, zove i pokazuje nam put.

“He, he, ipak nas čeka stara paripina” rakoli se Petrak. “Ne otpisuju se tako lako ovake dvije delije.”

“Evo ih, vraćaju se budalaši!” dočekao nas je djed Rade, čak nam i u susret izlazeći kao da stižemo bogzna odakle, možda čak iz Amerike. “Šta je, dohvatiste li mjesec?”

“To tebe ne budi briga” otresa se samardžija. “Ti samo sjedi pod tom tvojom kolnicom i peci rakiju, a nas dvojica znamo svoj posao.”

Znamo li – ne znamo, to mi baš nije jasno, ali, onako uzbudjen i premoren od čudesnog noćnog doživljaja, brzo sam zadrijemao medju djedovim koljenima, ja, velika delija, smjeli lovac na mjesec, naoružan grabljama triput duljim od mene. Posljednje što mi je od te večeri ostalo u očima bio je razigran plamičak djedove vatre, koji se neosjetno preselio i u moj san, i tamo se razrastao u moćan i stravičan mjesečev požar.

Djed me je, kažu, na rukama odnio u krevet (kakva bruka za velikog putnika!). Tamo sam svu noć bulaznio, vrtio se i budio brata, svoga suložnika. Djed je grdio Petraka i „njegov benasti konjski mjesec“, mama me je umila ledenom vodom, a kad to nije pomoglo, prišila mi je dvije-tri uz obraze, pa sam se primirio i slatko zaspao.

Sjutradan, u golubije sunčano jutro, sve je već bilo iza mene kao san, samo san. Nit mi se pričalo ni zapitkivalo o tome. Tako je, kanda, bilo i s djedom i Petrakom. Sjedili su kod kazana, a kad sam se ja pojavio, oni ni po čem ne pomenuše sinoćni doživljaj. Kao da im je bilo zazorno da se podsjećaju na nešto daleko od svjetlosti, dana i zdrave pameti, u čem se nije lijepo naći ni kao saučesnik ni kao svjedok.

Jedini stric Nidžo, koji nit je šta vidio ni čuo, nagazio je, onako mamuran, na one moje grešne osvajačke grablje, pa se nadovezao brondati, nikako da sjaše: te ko ostavlja grablje gdje im nije mjesto, te šta trebaju grablje oko rakije, te znaju li „oni, rasipnici“ (koji to oni?) kako je teško nabaviti dobre grablje, te ova se kuća raskućava, te ovo, te ono… Najzad je toliko dosadio svojim zvocanjem da je Petraku prevršilo i on, kao gost i star čovjek, nadje se pobudjen da ga uruži:

“Daj se već jednom smiri, konjska muvo! Šta smo radili? Skupljali mjesečinu i djeli u stogove, eto šta smo. Mogao si i ti s nama da se nijesi naljoskao.”

Odgundja stric kako baš ni „mjesečari“ nijesu bogzna koliko pametniji od pijanaca pa se brzo nekud izgubi.

“Ode da spava” — primijeti Petrak.

Ostadoh ja sam, nekako kao ravnopravan i treći, uz dvojicu zavjerenika koji su znali za minuli noćni doživljaj s mjesecom.

I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.

Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva:

“Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?”

. . .

Priroda na Dar Sve je Prirodno 670x180 Bašta sljezove boje   Pohod na Mjesec

8 Responses to "Bašta sljezove boje – Pohod na Mjesec"

  1. Zdravko  16. mart 2011. at 13:58

    Šta je bilo sa Baštom sljezove boje?

    Sa Dušanom Stojisavljevićem, profesorom i prijateljem Branka Ćopića, posjetili smo kuću u kojoj je Ćopić rođen, odnosno ono što je od nje ostalo.

    Stojisavljević kaže da njegova spaljena i srušena kuća simbolično pokazuje odnos onih ljudi koje je Ćopić volio i za koje je pisao. Kuću je spalila Armija BiH, a Srbi je ostavili da propadne i prepustili je zaboravu. Strašno je, kaže Stojisavljević, da niko ne osjeća potrebu da obnovi Ćopićevu kuću.

    „Staze Ćopićevog djetinjstva kreću odavde, s ovog mjesta gdje mi sada stojimo. Ovdje lijevo, vidite, nema tu više ni sljeza, ni bašte. Ali, to je taj prostor u kojem Ćopić vidi rascvjetali sljez, u kojem on vidi pogled svog djeda Rade i njegov život, sve bi to na neki način trebalo obnoviti, pa ako ništa drugo, onda simbolično“, kaže on.

    http://www.e-novine.com/index.php?news=22144

  2. Vojsije  16. mart 2011. at 21:40

    Iz `baste sljezove boje` -Pismo Ziji :
    „…Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.
    Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…“
    …..
    Neke buduce generacije neopterecene svim ovim cudima koja su se nama izdesavala ponovo ce otkriti
    Copica i njegov bajkoviti svet..

  3. Radoslav Mileusnić  17. mart 2011. at 08:24

    @Zdravko
    U pravu ste, tužno je videti raskućeno i spaljeno ognjište, još je tužnija pomisao da se sva ta ognjišta samo čudom mogu obnoviti, ne samo kao muzeji nego kao rasadnici ljudi poput Branka i mnogih drugih koji su sa takvih ognjišta i iz takvih bašta odlazili u svet i ostavljali blistave tragove u njemu.
    Jer, zahvaljujući Branku, ima još uvek i sljeza i bašte i biće ih. Premestio ih je Branko na vreme u večnost i uvek će se naći neko poput Zlatka i redakcije Bašte da nas, kao i sada, povremeno podseti ko smo i sa kakvih ogništa smo potekli. I svaki put kad otvorimo bilo koju Brankovu knjigu naći ćemo se u bašti sljezove boje za trenutak izolovani od surove svakodnevice. A kada se iz nje vratimo, bićemo sigurno bar malo vedriji nego što smo u nju ušli.

  4. Jelena  18. novembar 2011. at 14:59

    lepa leptira ……………………….konji :p :p :p

  5. Aleksa KOP  15. januar 2012. at 14:39

    Dajte mi analizu Branko Ćopić Pohod na mjesec

  6. @botko-votko@  17. februar 2012. at 17:24

    dobra prica!!!

  7. Masa  30. septembar 2012. at 13:26

    xD

  8. cristiano7ronaldo  11. novembar 2012. at 14:55

    mrizim sto je dugacko ali je super

Leave a Reply

Your email address will not be published.


Security Code: