Meša Selimović
* * *
Kada mlad čovek stremi u nebo
.
Podsećamo se jednog od najznačajnijih delova knjige, razgovor izmedju derviša Ahmeda Nurudina i njegovog prijatelja Hasana. Piščeva poruka kroz Hasana, jedinu osobu koja u romanu zrači iskrenošču, ljubavlju i životom, da je stremljenje u nebo, verovanje u dogme i čvrste sisteme ideologija a ne u sopstveno srce, pogubno za dušu mladog čoveka, odnosno za Ahmeda Nurudina, zbog čega i strada.
Kada čovek pre vremena stremi u nebo, mlada čoveka treba tresnuti o zemlju, vratiti ga korenu postojanja, ljubavi i moralnom zakonu u njemu.
. . .
Razgovor Ahmed Nurudina i Hasana
.
Žalio sam ga u tom času, i zavidio mu. Ne mnogo ni jedno ni drugo. Žalio ga što je svjesno razrušio u sebi cjelovit i siguran način mišljenja kojim je mogao da posluži vjeri, a zavidio mu zbog nejasne slobode koju sam samo nazirao. Nije bila moja, protivna je meni, a opet je ličila na lakše disanje. I mislim tako zbog njega, činim ustupke, jer ne mogu sebi da sakrijem, drago mi je što ga vidim, drag mi je njegov laki prozračni smiješak što se rascvjetava sam od sebe, drago mi je njegovo vjetrovima opaljeno lice na kome blistaju modre oči, prijatna mi je vedrina što ga okružuje kao svjetlost, možda čak i lakomislenost koja ne obavezuje. U neobičnom odijelu, plavim čakširama i žutim čizmama od jareće kože, u bijeloj košulji sa širokim rukavima i sa čerkeskom kapom na glavi, čist kao bjelutak, širokih ramena, snažnih prsa što su se trokutom zdrave tamnine pokazivala iz proreza košulje, ličio je na hajdučkog starješinu kad se odmara kod sigurnih jataka, na veselog pustahiju koji se ne plaši ni sebe ni drugog, na jelena, na rascvjetalo drvo, na nezauzdani vjetar. Uzalud pokušavam da ga vidim drukčijeg, da ga vratim na početak. I pretjerujem, suprotstavljajući ga sebi.
Nekad je bio što i ja, ili sličan meni. Nešto se desilo, nekad, jednom, zato je izmijenio svoj životni put, i sebe. Zamišljam sejha Ahmeda Nurudina tako preobraženog, kako putuje drumovima, šenluči po hanovima, kroti divlje konje, psuje, govori o ženama, i ne uspijevam da domislim, smiješno mi, nemoguće, morao bih drugi put da se rodim i da ništa ne saznam od ovoga što znam. Zaželio sam da ga upitam, možda zato što i ja slutim promjenu u sebi, ne ovakvu, slutim i bojim se, a ne znam kako da to učinim, izgledalo bi sasvim čudno, on ne vidi put moje misli i opravdanost moje radoznalosti.
Pošao sam stranputicom: – Jesi li zadovoljan svojim poslom?
– Jesam.
Pa se nasmijao i veselo mi gledajući u oči, rekao bez okolišenja:
– Priznaj da nisi to htio da pitaš.
– Pogadjaš tudje misli, kao sihirbaz.
Čekao je, osmjehnut, oslobadjajući me obzira otvorenošću i vedrim izgledom koji ohrabruje. Iskoristio sam tu povoljnu priliku, priliku za sebe, on ih nudi drugima uvijek:
– Nekad si mislio kao i ja, ili slično kao ja, kao mi. Nije lako izmijeniti se, treba odbaciti sve što si bio, što si naučio, na što si se navikao. A ti si se izmijenio, potpuno. To je kao da si ponovo učio da hodaš, da progovaraš prve riječi, da stičeš osnovne navike. Razlog je morao biti veoma važan.
Posmatrao me trenutak s čudnom pažnjom, kao da sam ga vratio u prošlost ili u neku zaboravljenu muku, ali se taj napregnuti izraz ubrzo ublažio. Potvrdio je mirno:
– Da, izmijenio sam se. Vjerovao sam u sve što i ti, kao i ti, možda i tvrdje. A onda mi je rekao Talib-efendija, u Smirni:
”Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju!”.
I svukao me na zemlju. – Odredjen si da živiš ovdje – izgrdio me – e pa živi! I živi što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita: zašto nisi to učinio? Nego: zašto si to učinio?
– I šta si sad?
– Skitnica na širokim drumovima na kojima susrećem dobre i rdjave ljude, sa istim brigama i nevoljama kao i ovdje, sa istim radostima zbog male sreće, kao i svugdje.
– Šta bi bilo kad bi svi pošli tvojim putem?
– Svijet bi bio srećniji. Možda.
Zatvarao je krug razgovora.
– I sad te se ništa ne tiče. Je li to sve što si postigao?
– Nisam ni to.
Sjedim i razgovaram, sa sve manje pažnje, sa sve manje zanimanja, očekivao sam mnogo od njegove ispovijesti, a nisam dobio ništa. Njegov slučaj je usamljen. Pomalo je čudak, ili pametan čovjek koji krije svoje razloge, ili nesrećnik koji se brani prkosom, a za to je potrebno biti suviše slab ili isuviše jak, a ja nisam ni jedno ni drugo. Svijet nas drži čvrstim vezama, kako ih raskinuti? I zašto? I na koji se način može živjeti bez vjerovanja što je za čovjeka priraslo kao koža, koje je ti? Kako možeš bez sebe? A onda sam se sjetio brata, sjetio sam se kuda sam pošao. Sjetio sam se da ne smijem ostati sam.
– Došao sam da ti zahvalim na poklonu.
– Volio bih da si došao bez razloga. Da porazgovaramo ni o čemu, ni zbog čega.
– Odavno nisam bio tako uzbudjen kao sinoć. Dobri ljudi su sreća na ovome svijetu.
Bila je to ljubaznost koja ne obavezuje ni onoga ko je kaže ni onoga ko je čuje. Ali sam se sjetio sinoćnje večeri i učinilo mi se da zaista tako mislim, i da je malo što sam rekao. Osjećao sam želju da kažem više, da zadovoljim neku svoju potrebu što je rasla, da se ispunim nježnošću i toplinom. Uzalud je Hasan u smijehu pokušavao da me zaustavi, to je sad bilo nemoguće. Držao sam se za njega kao za kotvu, bio mi je neophodan baš tada, u tom času, i potrebno je bilo da mi bude drag, i najbolji. Rekao sam da ću još sutra, možda i danas, učiniti za brata sve što mogu. Vjerujem da sam u pravu, i tražiću pravdu dokle mognem da stignem.
Mozda neće biti lako, kao što mislim, možda će biti i teškoća (već ih osjećam: jutros muselim nije htio da me primi, drsko su rekli da ga nema iako je preda mnom ušao u muselimat), možda ću biti sam i ugrožen, i eto, zato sam i došao danas do njega, osjećam da mi je blizak, i ništa ne tražeći, osim ljudske riječi, htio sam da mu to kažem, zbog sebe. Istina je bila to što sam rekao, neka neobična unutarnja istina, koja me i dovukla ovamo, iako sam je i sebi izrekao tek tada, pred njim. Kao da sam polazio na pogibeljan put, u opasnu bitku, gledao sam u jedinog prijatelja, koji se pojavio sa nesrećom, da ne bude potpuna, i mada mi ništa ne može pomoći, niti treba, neka duboka a nesaznana strepnja me vukla da ga sačuvam. Možda mi je tek tada, pred tim sabranim čovjekom što me slušao stišan, privučen ozbiljnošću moga glasa i skrivenom tjeskobom koju je mogao da nasluti, možda mi je tek tada, velim, potpuno došla do svijesti praznina koju sam jutros osjećao pred muselimatom, dok sam začudjeno slušao sejmene kako mi mirno saopštavaju laži. Bio sam ponižen, ali nisam imao snage da osjetim uvredu. Bio sam zaprepašten saznanjem da su brata i mene nepovratno vezali osudom. Morao sam da spasavam sebe, spasavajući njega. Ali nisam mogao da sakrijem pred samim sobom ledenu pustoš što me zapahnula. Znao sam, nisu to jedina vrata na koja treba da zakucam, nije to jedini čovjek koji treba da čuje moj zahtjev, ima ih još, boljih i jačih od ovog siledžije obezumljenog vlašću, a opet sam pretrnuo, naglo onemoćao, kao čovjek koji u noći izgubi put. I to je bio razlog što sam u nastupu povjeravanja i traženja podrške vezivao Hasana za sebe sponama prijateljstva, kopčama ljubavi, iznenadjen sam sobom i tom novom potrebom, nerazumnom koliko i snažnom.
Uspio sam, učinio sam to najbolje što je moguće, vodjen nesvjesnim lukavstvom iskrene nemoći, nabujalom čežnjom da zadovoljim neku veliku žedj, koja je sigurno odavno postojala, skrivena i gušena. Dugo sam poslije pamtio taj čas i onu silnu ganutost što me obuzela.
Uzbudio sam i njega. Široko otvorene modre oči su gledale kao da me prepoznaju, izdvajaju me iz neke bezličnosti, daju mi crte i lik. Izraz njegove obične, podsmješljive veselosti izmijenio se u uznemirenu napregnutost, a kad je počeo da govori, bio je opet miran i sabran čovjek koji vlada svojim osjećanjima, nadzire ih da ne budu prejako izražena kao kod ljudi koji lako zaboravljaju oduševljenje. Njegov žar je trajniji, nije plamen u kome izgore vrele riječi. I ta misao o njemu je nova. Još danas, još maloprije sam smatrao da je površan, i prazan, iako sam negdje u sebi sigurno mislio drukčije, jer zašto bih baš njemu došao kad mi je bila potrebna ljudska riječ. To ga je branila moja nova ljubav, moje oduševljenje koje sam vezao za njega, plašeći se usamljenosti.
Uostalom, svejedno, neka je i površan, neka je lakomislen, neka proćerdava svoju nesvakidašnju pamet kako hoće, ali je dobar čovjek i zna tajnu da bude prijatelj. Ja ne znam, on će mi je otkriti. To je možda molitva pred velikom strepnjom, talisman protiv zlih sila, gatanje pred polazak na hadžiluk patnje.
Ali nikad ne znamo šta izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim odredjeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu. Pokrenuo sam u njemu, izgleda, dobro skrivanu želju da se miješa u tudje živote. Kao da je jedva dočekao moj izliv prijateljstva da mi pruži ruku i pomoć. Riječi mu nisu dovoljne.
– Drago mi je što imaš povjerenja u mene – rekao je spremno. – Pomoći ću ti koliko mogu.
Sve je u njemu odjednom oživjelo, pripremilo se na nešto, na čin, na opasnost. Trebalo ga je zaustaviti.
– Ne trazim pomoć. Mislim da nije ni potrebno.
– Pomoć nikad nije suvišna, a sad će biti potrebnija nego ikad. Moramo ga izvući što prije, i skloniti odavde.
Ustao je, nemiran, ustremljen nada mnom, oči su mu sijale zlom vatrom. Šta sam probudio u njemu?
Nisam očekivao ni ovu ponudu ni ovu brzinu u odlučivanju, do kraja života upoznavaću ljude a nikad ih upoznati neću, uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupaka. Razmišljao sam trenutak, zatečen, uplašen ovom naglošću, u opasnosti da budem uvučen u ružan poduhvat.
Odbio sam, ne kazujući pravi razlog, i ne znajući ga tačno.
– Onda bi ostao kriv.
– Ostao bi u životu! Važno je spasti čovjeka.
– Ja spasavam više: pravdu.
– Stradaćete i ti, i on i pravda.
– Ako je odredjeno da bude tako, onda je to božja volja.
. . .