Zavještanja Stefana Nemanje – Treći deo: zavještanje knjige i pisma, pjesme i svirke, krsne slave, ikona i imena srpskog

Mile Medić

 

Zavještanje Stefana Nemanje – Treći i završni deo Zavještanja

 

9. Zavještanje knjige i pisma

.

Narod koji nema svoje knjige i svoga pisma, svojih knjigopisaca i svojih knjigoljubaca ne može se nazvati narodom.

Izgovori, čedo moje, našu najveću riječ, izgovori SRB, pa mi reci koliko ti u ušima traje. Tren. Izgovorena riječ traje dok se izgovara, pa nestaje kao dah iz grudi koji ju je proizveo.

Samo napisana riječ ostaje.

Reci AZ, BUKI, VJEDI, GLAGOL, i sve će te riječi odletjeti kao ptice u jatu čim ih izgovoriš. A napiši ih na kamenu, drvetu, na koži jelenjoj ili na trošnome listu papirusa i uvijek ćeš ih naći tu gdje si ih ostavio.

Napisana riječ traje duže od usta koja su je izgovorila, i grla iz kojeg je doviknuta, i ušiju koje su je čule. Traje vječno. Kad je za hiljadu godina pronađu nijemu na papiru ili koži, prozboriće. I ja sam, sine moj, vidio i čatio knjige starostavne, pisane prije hiljadu godina. I sam čitaš knjige izašle iz glava koje su davno postale prah ili, su se odavno pretvorile u šuplje lobanje.

Od nas će, čedo moje, ostati ono što bude zapisano u knjizi.

Sada pipamo po mraku prošlosti i tražimo u dalekoj istoriji nešto o nama Srbima i ne nalazimo nikakvog traga ni glasa o nama. Kao da nas nije bilo. A bili smo i tada. Jer da nismo bili tada, ne bi nas bilo ni sada. I mi Srbi smo Adamova djeca. Bilo nas je, ali nismo zapisani. Samo zapisani narodi ulaze u istoriju.

Kažem ti, milo moje, govorenje je razgovor sa trenom. Pisanje je razgovor sa vijekovima, i mi moramo započeti naš veliki razgovor sa našim potomcima u vijeke vjekova, VO VJEKI VJEKOV, sine moj.

Slovo je čudno sjeme. Pismena su najbolje zrnje sjemeno svakoga naroda. Klija sa papira poslije hiljadu godina i rascvjetava se u glas i riječ, u sliku i priču, u misao i čuvstvo, i u davne srca otkucaje.

Čedo moje milo, ono što narod ne može mačem ni plugom, može knjigom i pisalom. Pisalo od suve trske ili od lakoga pera ostavlja dublje brazde od rala i motike.

Glagoljati znači prolaziti, a pisati znači ostajati.

Narod koji nema svoje knjigopisce i knjigovijedce nema svoje povijesti u prošlosti ni života u budućnosti. Mi smo ponekad bivali zapisivani tuđom rukom u tuđim knjigama i tuđim pismom. A pero u tuđoj ruci, sine, opasnije je od mača. Postaćemo narod kad se svojom rukom zapišemo u svojim knjigama i svojim jezikom i pismom.

Dobar književnik više vrijedi nego tri ljute vojvode i tri velika grada. Dobar vojvoda može osvojiti svaki grad, a drugi ga može preoteti. Knjigu niko ne može pokoriti, a mnoge zemlje i gradove sačuvala je knjiga među svojim tvrdim koricama.

Čedo moje, ruka ti je vična i vješta peru i hartiji. Bog te je obdario i odredio da nas ti prvi čitko zapišeš u knjige. Zapiši nas u knjigu naroda na ovome svijetu da se zauvijek zna da smo bili, da jesmo i da će nas biti.

.

10. Zavještanje pjesme i svirke

.

I pjesma, čedo moje, pjesma i svirka čine narod.

Svaka ptica svojim glasom pjeva. I svaki narod ima svoj glas i svoju pjesmu po kojoj se poznaje.

Kad sretneš stranca, ne pitaj nikada ko je i odakle je. Pusti ga da zapjeva ili zasvira i sve će ti se samo kazati. Odmah ćeš znati da li je Bugarin ili Grk, da li je došao iz ravne Ungarije ili iz prekomorskih zemalja. Ako mu jezik ne možeš razaznati, njegovo pjevanje i sviranje uvijek ćeš razumjeti. Gusle i diple, trube i tambure, svirale i citre govore sve jezike svijeta.

Ali kao što ptica nikad ne iznevjeri svoj pjev, tako ni nijedan narod ne može pjevati tuđim glasom i tuđu pjesmu. Šta bi, čedo moje, bilo da slavuj zagrakće, a lastavica zapućpuriče? Ne bi to bilo prirodno niti Bogu ugodno. Neka uvijek orao klikće, ćuk ćuče, a svaki narod neka pjeva svoju pjesmu svojim glasom.

Nije zlo, čedo moje, čuti i znati tuđu pjesmu. Zlo je zaboraviti i ne znati svoju. Teško onome ko svoju pjesmu ne pjeva.

Čudo je pjesma, sine moj.

U malešnoj svirali, ne većoj od djetinjega prstića, možeš ponijeti cijelu Srbiju. Naši polkovi, karavani i brodovi nosili su je od Hispanije do Persije. U sred Carigrada, kad god sam htio doznati ima li kojeg Srbina na Bazaru, slao sam svirca da iz male svirale pusti našu svirku. I, gle čuda, ona je privlačila svakoga Srbina koji se tu u tuđini zatekao. Prepoznali su svoju pjesmu u vašarskoj vrevi i prilazili joj kao omađijani.

KRILA BOG NE DADE ČELOVJEKU NO ANGELU. Umjesto krila Bog je čovjeku dao pjesmu da na njoj LETJETI MOŽET JAKO ANGEL. Ako je išta u čovjeku anđeosko i božansko, onda je to pjesma.

Pjesma je bestjelesna kao i duša čovjekova. U pjesmi duša narodna obitava.

Tijelo čovjekovo zemlji teži, a duša i pjesma nebu u visine. Pjesma se uzdiže iznad TJELESNAGO SOSTAVA ČELOVJEČESKAGO.

Sve što se običnom riječju i pričom ne može iskazati, staje u pjesmu i svirku. Zato se pjevanje i sviranje nikada ne može riječima ispričati. Pjesmu možeš samo čuti i osjetiti onim svojim duhovnim čestima iz kojih je i sama pjesma sastavljena.

Poput proljetnog vjetra pjesma leti visoko nad zemljom i lebdi nad vodama. Ona je krilati duh i duša čovjekova i narodna.

Nevidljivo treperenje pjesme prolazi kroz sve zidove i bedeme. Tvrđave za nju ne postoje. Prolazi kroz ključaonice dveri i okana zatvorenih. Slušao sam pjesmu kako nevidljiva izlazi iz tvrdih tamnica pored budnih stražara. I sam sam je često iz tamnice puštao u slobodu.

Čedo moje, Srbija je tamo dokle god dopire naša pjesma i svirka. I zapamti da je ta vazdušasta struja pjesme iz svirale najtvrđa granica naroda i države. Tvrđave i gradovi od kamena osvajaju se i ruše i lako zarastaju u trave i žbunje, kuće i dvorci se pretvaraju u pepeo. Jedina nerazrušiva granica i tvrđava narodna je pjesma i svirka. Čuješ je, a ne vidiš je. Postoji, a nevidljiva je. Neopipljiva je kao duše. Mačevima je ne možeš isjeći, strijelom je ne možeš pogoditi, kopljima je ne možeš probosti. Oganj je ne može sagoriti, voda je ne može potopiti.

Zato ljubite, čedo moje, svoju pjesmu i svirku kao dušu svoju. I pazite dobro da vam pred kućom nikad ne zasvira tuđa pjesma i zaigra tuđe kolo.

.

11. Zavještanje krsne slave

.

Slavite, čeda moja srpsku krsnu slavu na mnogaja ljeta i u vijekove vjekova.

Znajte da samo mi Srblji krsnu slavu imamo i da se po tome prepoznajemo.

Imajte vazda u svome domu svoga sveca, zastupnika pred Svevišnjim Gospodom Bogom. Neka uvijek u vijekove odjekuje naš slavski pozdrav: Sretna ti krsna slava domaćine.

Ti, Srbine domaćine, o praznicima odlaziš u crkvu svojim svecima i sveštenicima. Na tvoju krsnu slavu tvoji sveci i sveštenici dolaze u tvoj dom, tebi i svima tvojima. Kuća ti tada postaje crkva, tvoj mali Božiji hram, u kome činodejstvuješ kao patrijarh i slaužiš zvanice kao car.

Na krsnu slavu tvoj dom, slavljeniče, ima sve što ima crkva: ikonu, svijeću, kandilo i tamjan iz kadilnice. I sveštenika činodejstvujeućeg imaš.

Krsna slava je, sine Srbine, sabor svih ukućana tvojih, jako ninješnih i živih, tako i onih bivših i počivših, koji su prije tebe istu slavu slavili.

Tvoja je slava čin sveti, kućni i plemenski. Ona ti je zadružno saborno sastajalište sa samim sobom i sa svojima, sa Bogom i sa svecima, oko domaćega hljeba i ognjišta, između kućnog temelja i sljemena.

Na slavi sjede s tobom prijatelji i rođaci, preci i sveci.

Ostavi mjesta za stolom i za svoje još nerođene potomke, neka imaju gdje sjesti kada dođu. Ti domaćine, budi u sredini, između predaka i potomaka svojih, a iznad vas sviju neka se sveci viju i Božiji ugodnici.

Jednom godišnje, na tvoju i svoju slavu, slavljeniče, sveci silaze s neba da s tobom i tvojim gostima posjede i popričaju, da zapoje i da se napoje, pa opet odu na na svoje nebeske putanje i svoje nebeske poslove. Gdje dođu ovoga ljeta, dolaze mnogaja ljeta, gdje godine ove, tu i godine druge, na godine duge, dok je nas Srbalja na zemlji i naših svetaca na nebu.

Na slavi uz nas za trpezom jevanđelisti i apostoli sjede, i spavaju pod našim krovom proroci i mučenici, i poju s nama zemlji i nebesima angeli i arhangeli, stražu drže s nama na našem pragu i na našim međama stratilati, Hristovi sveti ratnici.

Ne daj, slavljeniče, da ti lukavi hule na slavu da ti je slava bezbožnička i prethristijanska. Ja ti jemčim da ti je slava i hristijanska i prethristijanska, Božija i starostavna, od naših srbljanskih vremena starostavnih i od svetih vremena hristijanskih.

Naši su vidovnjaci i narodni proroci i prije Hrista bili preteče Hristovog dolaska na zemlju kao što je bio Jovan Preteča.

I mi smo od naših starostavnih hristovidaca uslišali vijest o dolasku Gospoda našega Isusa Hrista kao što je judejski narod uslišio od svojih proroka.

Sve što znadoše i kazaše sveti starozavjetni proroci, znadoše i dojaviše nama naši sveti starostavni proroci i vidovnjaci.

Moć proricanja Bog je podijelio jednako svima narodima. Gospod naš nije došao da se objavi samo u Palesitni i samo Judejcima i Palestincima, nego je došao svima zemljama i svima narodima koje je stvorio.

Tako i naš narod izađe iz ruke Božije, pred sina njegovog, sa svojim jezikom i svojim običajima. I primi nas Gospod u carstvije svoje onakve kakve nas je satvorio.

Pazite, čeda moja mila, da se naša slavska svijeća nikada ne ugasi, jer u njoj svijetli sjaj duša naših. Neka Srbi vazda slave svoju krsnu slavu u vijeke vjekov, da vazda sve naše bude i ostane po zakonu Božijem i običaju srpskome.

Sretna ti slava, sine Srbine, i sad i uvijek i u vijekove vjekova, amin.

.

12. Zavještanje ikona

.

Počituj, čedo moje, ikonu i ikonopisca, jako že svjatoje sočinenije i svjatago sočinitelja. U ikoni sve sile nebesne toržestvuju i činodejstvuju. U njima ima Boga svedržitelja neba i zemlje i Matere Božije Putovoditeljnice i Šire od nebes, i arhangela ima, vojevoda angelskih četa, s erafima i heruvima, svih svjatih nebesnika, zemaljskih podvižnika i mučenika.

Pohvalu dajte, čedo moje, i stablu u gori. Ljubite, čedo moje, i drvo na kojem je ikona izobražena. Zahvalite u gori ceriću i brijestu. Izrecite hvalu lipi i jasiki u dolu, poklonite se trešnji i orahu na rubu sela, koji iz zemlje izvlače stabla k nebu i nose u svom deblu dasku za sto i ložnicu, zdjelicu i žličicu, preslicu i kolijevčicu i daščicu za ikonicu. Hvala neka je sjekiri i drvosječi, tesaru, rezbaru i drvorescu.

Hvala zlatarima i draguljarima. Hvala na njihovom rukodejaniju, onima koji okivaju ikonu srebrom i zlatom i dragim kamenjem, koji utiskuju ahat i smaragd, porfir i rubin, darovan rukom časnih priložnika, griješnih samodržaca ruskih i boljara, romejskih careva i velikaša i srpskih velmoža i župana.

Hvalite, čedo moje, i sam okvir ikone, bio on od suvog drveta ili od suvog zlata, jer je okvir prozor u nebo, otvoreno okno, kroz koje se proziru nebesa i nebesko naselje.

Učinite hvalu oku i ruci ikonopisca. Čedo moje, ikonopisac ima tvoriteljnu moć, datu od Gospoda. Stvoren po obličju Božijem, on sam na ikoni izobražava Gospoda po obrazu čelovječeskom.

Ikona jeste mjesto dodira ruke Gospodnje sa rukom čelovječeskom. Živopiscu hvala i ikonopiscu, koji iz zemlje i bilja, iz duge sa neba, vadi i mijesi boje na dasci i živopiše lica i obličja svetiteljska. Oku i ruci neka je hvala, koji u plitku kolijevku daščice polažu u boje sveto lice i tijelo Gospodnje.

Ikonopisac zna kako se četkom skida kolut zlata sa sunca i meće oko glave svetitelja, kako se iskra sjaja sa zvijezda premješta u oči njihove, kako se pramenje sjene udijeva u plemenite bore lica njihovog. U misli njihove polaže visinu neba i dubinu mora, a u bol bljesak munje i mrak noći. Pomolite se za krasotu boja iz ruja i zeleni lišća u šumi. Molite za kap znoja sa čela i kap krvi iz žila za purpur rana, za jednu suzu i jednu kapljicu rose, kap žumanceta iz ljuske i kaplju ulja iz masline, za kaplju sunca na vrhu četke i pera. Za plavu kapljicu neba pomolite se, za smaragd u kaplji mora i rubin u kaplji vina.

Ikonopisac je, čedo moje, divni krojač zlatotkanih odežda i halja na ikonama. Makazama svojih crta on na ikoni kroji ruho od tanke svile i nabore u čoji. Iglama svojih pera krasi zlatom vezeni epitrahilj, ogrtač, plašt i halju. Polaže četkom himation preko hitona, tka bojama toržestveni ornat, omofor, traku, nedužno jagnje preko ramena. Odijeva presveta tijela u duge stihare, koje na ikoni nose sveci, đakoni i čteci. U purpurnim naborima obavija crvenim omoforom blagosloveno rame Bogorodice i na čelo joj svojom rukom meće nebesku zvijezdu.

Ikona se sluša kao molitva. Kada zamukne poj i nestanu sve riječi, priđi tišini ikone. Ikona jeste molitva bez riječi i pojanja.

A onda, čedo moje, klekni pred ikonu kao pred lice Gospodnje, oči u oči, licem u lice i tijelom naspram tijela. Ugledaćeš Gospoda svojim očima i on će tebe vidjeti. Ikona jeste tvoj sveti susret sa Gospodom. U samoći ona je tvoje gledanje sa Bogom. I tvoj dodir sa licem i tijelom njegovim.

Priđi ikoni, priđi i prekrsti se, klekni i pomoli se ikoni. Celivaj lice Gospoda Boga svojega. Dozivao si ga i on te zove. Evo, došao si Gospodu i on je sišao u ikonu k tebi. Ostani s njim u ikoni i on nikada neće sa ikone otići od tebe. Biće uvijek s tobom i u tvojim očima, i u duši tvojoj.

Ikona u hramu tvome, ikona u domu tvome, ikona u ruci tvojoj a ti u ruci Božijoj. Ikona u očima tvojim i ti u oku Božijem. Ikona je tvoja mučalnica, molenije bez riječi i poja.

I ja sam, Sava, vozljubljeni sine moj, štovao ikone u čitavom životu svojemu. Ikona presvete Bogoorodice vazda je sa mnom bila. Išla je sa mnom u ophode i pohode, u vojne i na mirenja. Na vrhu jarbola ripide nosili su je moji kopljanici u bojeve. Mnogo je bojeva vidjela, mnogo pobjeda i poraza mojih. Moji ljuti polkovi klečali su pred njom i molili je za pobjedu i praštanje, za pobjednike i pobijeđene. A sada dajem ti, čedo moje milo, posljednji zavjet svoj.

Čedo moje rođeno, kada dođe čas moga odlaska, učini mi ljubov,položi me na rasu,koja jest za pogreb moj,kako mi je u grobu ležati. Prinesi mi presvetu Bogorodicu, jerbo takvo imam zavjetovanje da pred njom ispustim duh moj. I položi kamik pod glavu moju, da tu ležim dondeže dok me Gospod ne posjeti i uzme odavde.

A vi, čeda moja rođena, ostanite s Bogom i sa ikonama, jakože i oni s vama, i ninje, i prisno, i u vijekove vijekova, amin.

.

13. Zavještanje imena srpskih

.

Čuvajte, čedo moje, srpska imena. I po njima se naš narod poznaje među drugim narodima. Imena naših otaca i matera, naše braće i sestara i naša rođena imena, Rastko sine, sveta su koliko i ova svetačka koja sada nosimo.

Sveštenici tuđi, i grčki i latinski, rado bi nam tuđinska imena ponadijevali. Rado bi nam zatrijeli svako ime srpsko i svako sjeme srpsko.

A šta bi bilo kad bi baš svi Srbi sebi sveta imena ponadijevali?

Bojim se da onda više ne bi bilo Srba. A vjera naša nije da uništi Srbe, Srbiju i sve što je srpsko, nego da ih ukrijepi. Prelijepa su srpska imena.

Uzmi čedo moje, bilo kakvo srpsko ime. Uzmi, evo, Dobrašina. Pa šta fali našemu Dobrašinu? Ima u tom imenu, u Dobrašinu, mnogo dobra i nešto više od dobra, jer da nije tako, bio bi prosto Dobro. Tako i naše ime Dobrilo, ne znači samo da je dobar nego i da druge dobri i prodobrava. Šta bi mi, čedo moje bez našeg Dobre i Dobraša, Dobrašina i Dobreše, Dobrice i Dobrihne, Dobrila i Dobromila, Dobrimira i Dobrinka, Dobriše i Dobrivoja, Dobroja i Dobroje, Dobrohvala i Dobroljuba, Dobromira i Dobronje, Dobroslava i Dobrote? Narod koji ima toliko dobrote u svojim imenima može biti samo Božiji narod. Imenima svojim oni čuvaju dobrotu, žude za njom i pronose je svijetom. Ne smijemo im oduzimati tu dobrotu, u dušu ih dirati. U imenima je duša narodna.

Ne kažem ja, čedo moje, da ne valja i našem narodu davati sveta imena. Valja, ali ne svima i ne silom. Polako i pomalo, kao što se kvasac i so u hljeb meće da hljeb nabuja i bude ukusniji. Ni hljeb u kojemu je previše soli i kvasca nije za jelo.

Mi smo, čedo moje, otpočeli veliku vojnu za vjeru i za Srbiju. A u toj vojni mi ne smijemo dobiti vjeru i izgubiti Srbiju.

Bože, šta činimo? Oduzimamo ovome narodu njegovu staru vjeru, uništavamo njihova svetilišta i stare bogove. Zabranjujemo njihove stare obrede i običaje. Dušu mu prevrćemo. Evo sad počeli smo da mu imena zamjenjujemo tuđim iako svetim imenima. Bože, hoće li išta ostati od ovoga naroda? Hoće li ga biti kad sve posvršavamo što smo naumili? Hoćemo li iza sebe ostaviti samo pustoš i ruševine? A rušiti moramo, rušiti i uništavati da bismo mogli stvarati. O Bože, daj nam da što više stvorimo, a da što manje uništimo i srušimo.

Ne dirajmo im u imena. Nevina su im i prelijepa. Dodajmo im pokoje sveto ime i biće dosta i Bogu i narodu. Zašto da im dajemo tuđa i nevoljena imena, za koja oni ne znaju ko ih je i zašto nosio. Ne oduzimajmo im ono što im je najmilije i najljepše, što im je ljubav smišljala i u imena stavljala. U tim imenima im je tajna života, ljubavi i sreće. Smislili su najljepša imena na svijetu, prelijepa zvukom i bogata smislom. Bilo bi odveć tužno kad u ovoj zemlji ne bi više bilo Držislava, Vojislava i Vladimira. Ko bi nam državu stvarao, državu branio i državom vladao? Šta ćemo dobiti kad nam proste čobanice i sebarke postanu Anastazije, Teodore, Simonide, Veronike i Magdalene ili neke druge svetice i carice? Hoće li biti bolje od naših Milica, Danica, Cvijeta ili Tankosava? Koliko radovanja ima u Radojki i Radovanu, miline u Milinki i Milunu, slave u Slavni i Slavoljubu, tišine u Tijani i Tihomiru? Bujne li kose u Kosari, milja li u Miljani i Miljanu, mirisa u Ljubici i Miomiru, duše u Dušanu i Dušici. Zlatko i Zlata zlatom nas pozlaćuju, Srebrenka nas srebrom srebrila. Ko bi nas branio da nemamo toliko Branislava. Ko bi od nas zlo odgonio da nam nije Zlogonje. Bilje ne bi se zvalo biljem da nije Biljane. Za blagost ne bismo znali da nije Blaža, Blagoja i Blaženke. Ko bi nam nježnost čuvao da nije Grube, Grubiše i Grubana. Mir nam ne bi imao ko ljubiti da nam nije Miroljuba i Miroslava. Najljepša pjesmarica mogla bi se ispjevati od naših imena, u nisku bi se kao biseri mogla ovako nizati naša imena! A šta mi činimo?

Zato dobro zapamti, čedo moje milo: nikada nećemo biti veći hristjani ako manje budemo Srbi.

Ja se divim silnoj moći našega naroda da sve učini sličnim sebi, da sve posrbi. Vidiš li šta se dešava: mi bismo da pohrišćanimo Srbe, a oni posrbe hrišćanstvo. Ni jedan narod na svijetu nije samo primio i dobio hrišćanstvo. Svaki narod i daje nešto hrišćanstvu. I srpski narod ima šta da daje hrišćanstvu. A kad mu dade, hrišćanstvo više ne može da mu bude tuđe, nego njegovo. I što mu više daje, i što više od njega kroz svoju dušu prima, to ovaj narod sve više postaje hrišćanski. Ja više volim posrbljenog hrišćanina nego hristijaniziranog Srbina, jer je na svijetu mnogo hrišćana, a jedan je Srbin. Mnogi bi sa istoka i sa zapada da nas kroz hrišćanstvo posvoje i unište, a na nama je, čedo moje, da u hrišćanstvu opstanemo i svoji ostanemo. U tom je smisao naše vjere.

Naša vjera jeste hrišćanska, naše hrišćanstvo je pravoslavno, a naše pravoslavlje je srpsko. Tako je i tako će se zvati. To je moja vjera i moje VJERUJU.

. . .

Prvi deo Zavještanja – zavještanje zemlje, krvi, grobova, neba i Sveti Stefan Mirotočivi

Drugi deo Zavještanja – zavještanje jezika, crkava, države i vlasti

Napomena Redakcije bloga: Ovaj divni tekst je delo književnika Mileta Medića. Nije u pitanju istorijska gradja kako se obično misli i kako se tekst stalno prenosi po forumima i blogovima na internetu.

.

3 Responses to "Zavještanja Stefana Nemanje – Treći deo: zavještanje knjige i pisma, pjesme i svirke, krsne slave, ikona i imena srpskog"

  1. Dejan  23. novembar 2011. at 15:15

    Divan tekst! Sva 3 dela teksta su divna, mudra, vecita!

  2. Pingback: Завјештања Стефана Немање – Свети Симеон Мироточиви и завештање зем

  3. Pingback: Завјештања Стефана Немање – Други део: завјештање језика, цркава, држ

Leave a Reply

Your email address will not be published.


Security Code: