Konstantin Mirković

* * *

 

Imperatori i gladijatori

 

Epski dani srpskog novovekovnog sporta

 

Prvi put je slučaj, drugi put je koincidencija, treći put je već namera, kaže jedna izreka o nizu dogadjaja koji se ponavljaju.

Govorimo naravno o fantastičnom i kako mediji kažu epskom uspehu srpskog sporta u zadnjih nekoliko dana, kada su naši sportisti zaigrali u finalu teniskog Australijan open-a, Evropskog finala u rukometu i Evropskog finala u vaterpolu. I dok su svi od Djokovića i vaterpolista očekivali trijumf i pobedu u finalu, neočekivano dobri rukometaši su nas sve iznenadili i nije im zameriti što nisu osvojili zlatnu medalju.

Ipak, tema ovog teksta je jedna izjava na ceremonji dodele pehara i trofeja Novaku Djokoviću, pobedniku Australijan open-a, kada je predsednik teniskog saveza Australije finaliste turnira, Novaka Djokovića i Rafaela Nadala nazvao gladijatorima, što je malo iznenadjuće, jer se gladijatorstvo uglavnom u anglosaksonskom svetu doživljava kao pežorativan izraz. Posebno iznenadjuje i to što anglosaksonci vrlo vode računa o izražavanju, pa ovu omašku smatram slučajem, ili koincidencijom, ne svesnom namerom. Pretpostavljam da se gospodin koji je to rekao zaneo igrom, voljom i snagom koju su tenisari pokazali u finalu, odigravši najduže gren slem finale u istoriji tenisa. Preko 5 sati neprekidnog trčanja i udaranja loptice uz ogroman psihički i fizički napor je zaista fascinantno, i možda su predsednika morile misli da momci ne ostave život na njegovom teniskom terenu, kao nekadašnji antički gladijatori.

Svaka im čast, i Novaku i Rafaelu, tolike napore nisu ni gladijatori podnosili u Rimskom Koloseumu za vreme Rimskih careva, iako su se borili na život i smrt. Prisetimo se poznatih izreka iz tog antičkog doba, poznate sintagme „Hleba i igara“, uz još čuveniji poklič gladijatora pred početak megdana kada su se obraćali imperatoru u areni sa: „Živeo Cezare, mrtvi te pozdravljaju“ (Ave Caesar, morituri te salutant!). Nikad se nije znalo ko će živ a ko mrtav izaći iz arene, mada kakvi su današnji domaći navijači, to vreme opasnosti se malo pa vraća na srpska borilišta.

Uporedjujući nekadašnje gladijatore i današnje sportske zvezde, možemo naći puno sličnosti. I jedni i drugi su život provodili potpuno posvećeni veštini koju su upražnjavali, bili su žestoko trenirani, čitav tim saradnika i trenera se bavio njima, spremali su im specijalnu ishranu i vodili su život na visokoj nozi, pun velikih nagrada, slave, obožavanja i raznih zadovoljstava dostupnih samo eliti. Uz jednu sitnicu, kod gladijatora je poraz mahom značio i smrt, osim ako publika ili car ne odluče da pomiluju gladijatora, dok je kod savremenih sportista to srećom izbegnuto. U porazu se malo iznerviraju, ukisele i nastave dalje, jer je to ozbiljan posao koji stalno traži da se ide dalje i obrću novci.

Uz to, današnji imperatori modernim sportistima nisu više državnici, već sponzori koji ih prate i basnoslovnim ugovorima obasipaju. I publika naravno, koja od njih stvara idole.

.

Od gladijatora i legionara do Cezara imperatora

Sad, što sve ovo pričam? Iz jednostavnog razloga što je narodima sa ovih prostora nekako blisko da budu gladijatori, i da u tome budu dobri. Možda ne znate podatak, doduše još se vode rasprave o broju, ali od 13 pa sve do 18 rimskih imperatora je poteklo sa ovoga tla. Rimski carevi i imperatori rodjeni u Srbiji su Konstancije Hlor, Licinije, Vetranion, Konstancije II, Konstancije III, Aurelijan, Probus, Maksimiljan Herkulije, Trajan Decije,Gracijan, Jovijan, Hostilijan, Maksimin Daja, Klaudije II Gotski, Flavije Sever, Justinijan i za istoriju dva najpoznatija, Galerije i Konstantin Veliki.

Skoro petina rimskih careva su potekli iz naših krajeva, i većina njih su bili vojnici, žestoki momci, što bi se reklo, koji su prvo napravili vojničku karijeru, postali generali ili komanddanti opasnih rimskih legija, a onda na rukama svojih legionara umarširali u miroljubivi i večiti grad Rim, te snagom sile od senata ili postojećeg cara uzeli prestol i čin Cezara, odnosno zvanje Rimskog imperatora. Toliki broj ljudi sa našeg podneblja na čelu takve svetske imperije jednostavno nije slučaj, a ni koincidencija. To je namera da ljudi sa ovih prostora budu gladijatori, legionari, pa na kraju krajeva i imperatori. Jer, onaj koji se ne plaši smrti, neuspeha i poraza, ima mentalnu snagu pobednika, ruke mu neće zadrhtati, noge mu neće klecati a um ćemu biti smiren da u najznačajnijem momentu borbe da najbolje od sebe i ostvari pobedu.

Kakva to sila pokreće ljude sa ovih prostora je velika misterija. Ali da nešto postoji, postoji. Oduvek su ljudi ovde bili vešti i cenjeni vojnici, bilo da su bili samostalni, ili da su ratovali kao vazali, graničari ili janičari. To se danas vidi u sportu, ako sport uporedimo sa ratnom veštinom, jer se i u jednom i u drugom slučaju sa protivnikom bore, a posebno se dobro videlo u vreme nekadašnje Jugoslavije, kada je u SFRJ sport bio vrhunski. Vidi se to i sada i kod naših komšija u susjeda. Na zadnjem Evropskom prvenstvu u košarci, bile su sve balkanske zemlje u završnici, pa u rukometu, i u vaterpolu, Hrvati imaju dobru fudbalsku reprezentaciju a i Crnogorcima i nama je malo falilo da uspešno prodjemo kvalifikacije, naša odbojka je fenomenalna, imamo par sjajnih boksera, odlični smo u plivanju, Čović, Lendjer, Nadj, pa streljaštvo, kajak, stoni tenis, itd.

Kada se pogleda broj stanovnika Srbije, koji je generalno mali, prosto fascinira u koliko različitih sportova se postižu fantastični rezultati. Jer u sportu kao i u drugim veštinama i zanatima važi pravilo da što je bolja škola i organizacija oko sporta, što ima više kvalitetnijih trenera i što je masovnija baza, za očekivati je veći broj vrhunskih rezultata. Neke zemlje su se na primer specijalizovale u nekim sportovima, i neguju tradiciju jednog ili par sportova. Ali u Srbiji i u drugim balkanskim zemljama u mnogo sportova ima mnogo dobrih rezultata. To je nestvarno i ne može se smatrati za slučaj.

I mislim da je sadašnji rukomet najbolja paradigma za moje tvrdnje, da postoji neki urodjeni talenat koji ljude sa Balkana pokreće da budu uspešni gladijatori i velika sportska nacija. Do juče je rukometna reprezentacije Srbije bila sprdnja, zbog loših rezultata i niza svadja u samoj organizaciji. Javašluk, dezorganizacija, korupcija i dilentatizam pod dominacijom lokalne politike su srpski rukomet oterali na dno, na isti način na koji se to radi i sa srpskim fudbalom. A onda su se, na neki volšeban način vodeći ljudi dogovorili da rade pošteno i organizovano, ako već ne mogu drugačije, jer mi smo domačini prvenstva a i politički izbori su blizu, i odmah je dobar rezultat iskočio. Od gubitnika pobednici.

Ova nacija ima potencijala za puno vrhunskih sportskih dometa, samo je potrebna dobra organizacija, stručnost i strpljenje. Gde se to troje nadje, nema više ni slučaja a ni koincidencije, vrhunski rezultati, pobede i titule su svesna namera. Naši gladijatori biće imperatori, vladaće svetom. A mi ćemo se zabavljati televizijom i njihovim igrama. Dajte nam hranu za oči i igara!

 Ave Caesar, morituri te salutant!

. . .