Redakcija Bloga i Dragana Rajblović

 

Kako smo se svi iz grupe planinara amatera popeli do vrha Rtnja na Šiljak – kota 1565 metara nadmorske visine

 

Dok smo hodali kroz šumu prijateljica Slavka nam je ispričala anegdotu iz jedne popularne knjige iz menadžmenta: „Na Himalajima je živeo jedan stari budistički sveštenik. Jednog dana se uputio ka vrhovima Himalaja. Učenici su ga sustigli i pitali kako misli da sa svojim trošnim i starim telom stigne do vrha. On im je odgovorio: „Možda je moje telo staro i nemoćno, i sada stoji ovde, ali moje srce je već gore na vrhu“.

Gledajući put vrha Šiljak i koračajući dalje stazom, sve nam je postajalo jasnije da je za uspon stvarno bitno da ti srce bude gore na vrhu planine a ne u grudima, jer iz grudi je htelo da iskoči usled napora. Sećali smo se i filma „Hodaj kuda te noge nose“ o nemačkom vojniku, zarobljeniku, koji je nakon drugog svetskog rata pobegao iz ruskog logora u Sibiru i prepešačio par hiljada kilometara kroz bespuća da bi stigao do granice Irana i spasa.

Tako su se mnogi od nas osećali, kao taj nemac, samo koračaj dok te noge nose, teraj noge dalje i diši, diši, diši …

Rekli smo da je put uspona na Rtanj dug 10 km a visinska razlika je 1 km, što će reći da na svakih 100 predjenih metara treba da se popnemo na visinu od 10 metara, što je približno visina zgrade od 3, 4 sprata. I tako u kontinuitetu, iz sata u sat, minuta u minut, bez predaha, samo hodaj ka gore. U podnožju planine, nakon izlaska iz šume, shvatili smo da smo blizu vrhu gledajući vazdušnom linijom, ali da nas čeka još paklenih 4, 5 kilometara uspona uz bok planine, jer je nagib do vrha bio pod uglom od 30-60 stepeni i nije bilo teorije da mi amateri pokušamo da idemo gore uz tako strm nagib. Nisu to litice i vertikalni nagibi koje savladjuju alpinisti ali je ipak zahtevno. 

Krenuli smo duž planine, uskom kamenom stazicom. Oko nas je sve bilo golo. Tek tu i tamo se videlo po neko malo usamljeno i golo drvo i retko šiblje. Padina planine je pokrivena nekom izrazito crnom zemljom punom belog kamenja i šljunka od raspadanja stena. Dragana nam je rekla da je zemlja crna zbog požara koji je tu besneo. Možda, ali nije bilo gareži na kamenju i stenama, trava nije bila spaljena i sveukupno je samo tlo delovalo malo sablasno. Svuda je bilo trave i to guste ali još uvek u polu sasušenom stanju koja je tek počela da zeleni, tako da je makar bilo prijatno sesti na mekan travnati tepih. Kolona se odmah razvukla u nedogled. Profesionalni planinari, oni naši spremniji entuzijasti i deca su krenuli napred, ostali su počeli da se vuku duž staze svako spram svojih ne-mogućnosti.

Tu i tamo smo videli po neki cvet, žutu jagorčevinu pre svega, ljubičasti nepoznati cvet i ponekog pauka. Žive duše nije bilo. Misterija, ali nijednog guštera nismo sreli uz put! Ptica ni na nebu. Tišina. Samo vetar šušti. Vrlo beživotan predeo. Zato je verovatno i zanimljiv teoretičarima zavera da na njemu borave vanzemaljci. Deluje čudno. Medjutim, niko nije uspeo da nam objasni gde bi to vanzemaljci mogli da se smeste neprimećeni na Rtnju kada je sve pregledno i čisto, nigde zaklona nema. Ova planina nije mesto za skrivanje i gerilce.

Tek na licu mesta, na samom Rtnju, shvatite koliko su mašta i zanesenost ljudi bogati svakakvim bizarnim idejama. Doduše, ima tu i pokušaja da se od kreirane misterije napravi i svojevrstan posao, kao na razglednicama u selu Rtanj, gde su na jednom mestu, to jest na razglednici, lokalni umetnici stavili i krst na vrju Rtnja (koji inače na vrhu ne postoji), leteće tanjire i gole žene. Etno vanzemaljci, vole sve što vole i lokalci :-)

Kolona planinara je bila potpuno razbijena i svako je išao svojim tempom. Kako smo počinjali da se penjemo, počeli su svi organi da nam otkazuju od napora. Vrh se više nije video, videli smo samo veliki nepregledni zid kamenja i trave koji trebamo savladati. Ali kako? Nekolicina je već bila spremna da odustane. Nije se video kraj našim mukama. Počela su preispitivanja, da li će nam tela izdržati, šta nam ovo treba u životu i slične misli iskušenja. A kako ćemo se tek vratiti, silazak zna da bude naporniji od penjanja, jer stradaju kolena i nožni mišići.

Negde na trećini uspona na samom brdu planine naleteli smo na troje planinara koji su se vraćali sa vrha. Očigledno su bili profesionalci, jer nisu imali ni ranac na ledjima, bili su adekvatno obučeni za planinu i raspoloženi. Ohrabrili su nas rekavši da nam treba manje od sat vremena do vrha. Adrenalin je proradio u venama, moramo istrajati, ako je još samo sat vremena u pitanju. Ta trojica planinara su inače jedini planinari koje smo na planini sreli, što je takodje začudjujuće, jer je dan bio predivan za pentranje po planinama. Ipak, zavarali su nas, trebalo nam je više vremena.

Kada već govorimo o vremenu, treba reći da je nama sve bilo idealno podešeno, kao da smo naručili najbolje moguće uslove. Temperatura je bila oko 16-18 stepeni, a od trenutka kada smo izašli iz šume i sve do samog vrha pirkao je jako prijatan vetrić koji nas je hladio. Veliki oblak se namestio nad samim vrhom i nad nama praveći nam blagotvornu senku tog inače sunčanog dana. Iz ove perspektive, peti se na Rtanj leti po toplom danu je jako teško jer se sve upali i gori od jare. Hlada nigde nema i naša je procena da se na temperaturama iznad 27, 28 stepeni ne treba odvažiti na uspon, posebno ako ste amater, jer će biti jako toplo i neprijatno.

Malo pa malo, korak po korak, pa pauza. Snaga nam je bila na izmaku. Nakon stotinak metara teturanja, samo sednemo i zagledamo se u panoramu Srbije. Božanstven pogled se pruža sa Rtnja. Sednemo u mekanu travu, opustimo se i zagledamo u nizove lepih planina i brda na horizontu. Obuzme te oduševljenje i mir. Nirvana. Stojiš zagledan u oblake i vrhove planina, od kojih su neke još pod snegom. Čak i na Rtnju je bilo snega, na par mesta sa severne strane.

Dok sediš i odmaraš, smiren si i srećan jer je napor prestao, i jer možeš da gledaš u božanske predele bašte Balkana. Ti si u zen-u.

Ipak, valja ići gore. Teškom mukom se podižeš i krećeš. Tek sada shvataš muku i patnju vrhunskih alpinista koji se penju na najviše vrhove sveta. Mi se penjemo jedan dan pa smo u agoniji, a oni provedu dva meseca u ekstremnim uslovima, pa još na ekstremnim visinama bez kiseonika, iscrpljeni od napora i loše hrane. I kada trebaju da predju najteži deo puta do vrha, gde im treba najviše snage, oni su fizički najslabiji.

Sada smo ubedjeni da u tim okolnostima ne postoji ništa drugo do samo jedna slepa rešenost i bezgranična volja, jer su ti svi sistemi tela odavno preopterećeni. I mi se teturamo kao zombiji, više ne znaš ni zašto si krenuo, niti se raduješ izlasku na vrh, samo ti je u glavi sledeći korak. Korak po korak. Ne smemo stati.

Gledamo gore ka vrhu. Ne vidi se. Dragana Rajblović nam dobacuje da je vrh kod jednog malog drveta, pa iza njega. Tamo gore, nekih 300 metara u vis. Ambiciozni pokušavaju da skrenu sa staze i da se direktno uzbrdo popnu. Jer, staza ide levo desno, cik cak u jako širokom luku, kako bi se pešačilo što manjim nagibom. Nekolicina se ohrabruje da ide ravno do vrha prečicom. Kreću, par koraka, staju. Nastaje agonija. Teško je. Ogroman je napor. Mišići te izdaju. Jedva uspevaju da se popnu nekih 20-ak metara do sledećeg zavoja staze i tu hvataju dah. Ne može se ići direktno uz brdo prečicom, nema snage u nogama.

Sedimo na steni i razmišljamo gde je ta piramida o kojoj se priča. Da li je Rtanj piramida, veštački objekat? Ne! Tek sada dok stojimo na njoj, pri samom vrhu, to se lako shvati. Stenje je trošno, kruni se i usled erozije je napravilo ujednačene stenovite površi. Oblik planine je nepravilan u potpunosti. Samo sa jedne strane kada gledate profil Rtnja, on deluje kao piramida, i to samo iz iz pravca šume. Sa svih ostalih strana planina deluje kao ledja konja. Razvučena, široka, pljosnata. Na par mesta štrče slojevi stena razbijajući formu. Nema govora o veštačkoj piramidi. Nema govora ni o vanzemaljcima. Nema govora ni o zvezdanim kapijama. Na Rtnju je sve očigledno i sve se vidi. Kad na planini nema čak ni zmija i guštera, možete zamisliti koliko je sve golo i ravno.

Vrh Šiljak ne vidiš dok ne dodješ bukvalno do kraja, tek na nekih 30-ak metara od 1565 metara nadmorske visine ugledaš porušenu kapelu i nakon par desetina koraka izlaziš na plato. Do tada pešačiš i ne znaš za sebe. Prvi alpinisti amateri stižu do vrha. To su osmogodišnji Nikola i osmogodišnja Marija. Dvoje najmladjih. Kada su videli vrh, potrčali su pre svih i popeli se. Nikola je odmah seo na kamen pored razrušene kapele i počeo da čita knjigu a Marija je počela da ide gore dole niz planinu da traži mamu koja je daleko zaostala iza nje. Čuda od dece. Za njima su pristizala i ostala deca, Katja i Vanja i vodič sa nekolicinom najspremnijih.

Zatim polako uz mnogo napora dolaze svi ostali mučenici.

Razlika od prvih dolazaka na vrh do zadnjih planinara je čitavih 45 minuta. Najbržima je trebalo nešto preko 3 i po sata da stignu. Krenuli smo u 11,20 h iz sela Rtanj a na vrhu se našli oko 15h. Odlično prolazno vreme za potpune amatere. Dragana Rajblović je procenjivala da će nam trebati 5 sati uspona, ali baštovani nisu običan svet iako deluju tako. Svi su odmah posedali oko spomenika i počeli da se odmaraju. Trava je bila meka i udobna, bili smo u zavetrini i pružao se fantastičan pogled na Srbiju.

Bili smo iscrpljeni i tek nakon malog odmora gde smo došli sebi, počela nas je obuzimati radost zbog postignuća.

Osim jedne baštovanke koja zbog povredjenog kolena nije mogla da se popne zadnjih 300 metara uspona, koji je i najteži, svi ostali su se popeli, nas 35-oro, sada prebrojavam0 na slici (troje dece je slikalo grupu dole na slici), što je zapanjujući rezultat za celu grupu potpuno nespremnih amatera. Niko se nije povredio. Stisli su svi zube, dali sve od sebe i popeli se.

Naš vodja ekspedicije Dragana Rajblović nije verovala u ishod da će se baš svi popeti i planirala je vodiče za one koji će odustati. Rtanj je zahtevna planina iako nema litica. Rekosmo, služi kao poligon za trening pred alpinističke ekspedicije na više planine. Bila je zapanjena, kao i svi mi, jer niko nije odustao, iscedili smo poslednje atome snage i došli do krajnjih granica volje i mogućnosti tela. Posebno neki od nas.

Inspirisana time, Dragana Rajblović nam je poslala na FB nalog poruku: „Posle Rtnja vi nikako više niste amateri :-) „

Svi smo heroji. Stvarno se osećamo tako. Deca posebno: Nikola, Marija, Vanja, Katja, Sofija, Lora, svi su se popeli do vrha i njima će ovo ostati trajna i lepa uspomena a njihovim roditeljima ponosna slika dece koja kao da su na vrhu sveta. Svi koji su se penjali tog dana na planinu Rtanj su istinski heroji. Pobedili smo sebe. Pobedili smo svoj komfor, lenjost, slabost. Trpeli smo i istrpeli smo. Išli smo do krajnjih naših fizičkih i mentalnih granica. Napravili smo preokret u našim glavama, u našem umu, u našem srcu, iscedili smo poslednji atom snage iz tela. Bićemo svi nagradjeni zbog toga. Osećamo to. Danima nas drži ushićenje. I bolovi u mišićima. Ali pobedili smo sebe, pobedili smo planinu, pobedili smo sopstvenu prirodu – osvojili smo ne Rtanj, osvojili smo sebe.

Pogledajte tu našu srećnu decu! Uspeli su! Svi smo uspeli! Na vrhu smo! Neponovljivo!

Hvala Ti Gospode Bože!

. . .

Sutra objavljujemo slike sa samog vrha Šiljak, ono što je najlepše, panorama sa 1565 metara nadmorske visine.