Dragana Rajblović

 

Put i uspon na Rtanj očima vodje ekspedicije – iskustvo vodjenja grupe planinara amatera

 

U beogradskom kafiću sedimo Zlatko, Milena i ja. Dogovor je pao da se vidimo na kafi, a potom i ugovorimo neki izlet u prirodi, pod uslovom da bude planinarski. Ni manje ni više, Milena je predložila Rtanj!

S obzirom da imam popriličnu planinarsku “karijeru” , procenjujem da to baš i nije  za početnike –amatere. Napomenula sam im da se pri usponu na Rtanj pravi velika visinska razlika, ali svi troje smo to nekako zanemarili i ostalo je da samo još ugovorimo datum.

I tako je posle njihovo bilo da misle na datum polaska, a moje da razmišljam kako ljude koji nisu utrenirani šetači, već mahom kancelarijski ljudi, menadžeri, blogeri… (kako bi to Zlatko rekao :)), dovesti do samog vrha Rtnja.  A bilo ih je oko 30. To ne znači da će svima ići teško, ali ako bude takvih pojedinaca, plan mora biti napravljen.

Ako kažem koliko im može biti naporno u startu ću ih obeshrabriti, pa sam odlučila da napravim taktiku “ni tamo, ni ovamo”

Kada si u dobroj kondiciji vrh možeš popeti za sat ipo do dva. Ako nisi uopšte u kondiciji onda to vreme dupliraš pa dodaš još za odmore i pauze. Preračunala sam da za uspon valja izdvojiti 5 sati i za silazak 3 sata. Ka vrhu moramo krenuti najkasnije u 11h da bi do 19h sišli dole, odnosno pre mraka.  Znači po principu “Ima se, može se”  Tj. imaće dovoljno vremena da na gore idu polako i prave pauze kada im odgovara.

S druge strane, neću nikoga terati da se popne skroz do vrha, već ću ih samo hrabriti i ako bilo ko odluči da ostane tokom uspona negde blizu staze, moći će to da uradi u svakom trenutku. Time neće ništa propustiti već će uživati na svoj način u prirodi.

Znajući da neće svi imati isti tempo hoda, morala sam da uposlim još jednog vodiča kako ni jedna grupa ne bi ostala sama. Odmah sam se setila drugara koji bi bio odličan pomoćnik i strpljiv za sporije kretanje. Na žalost, on je bio prijavljen za neku trku ali je našao odličnu zamenu, odnosno svoju drugaricu koja živi nedaleko od Rtnja.

Za uspon na Rtanj se najčešće koriste severna ili južna strana. Južna je “lakša”, prelazi se oko 1000 metara visinske razlike, penje se utabanom stazom koja prvo vodi kroz šumu, a posle izbija na čistinu odnosno livade, sve do vrha. Od momenta kada se izađe na livadu uspon postaje dosta dosadan i jednoličan. Bar meni. Severna stana je “teža” jer se pravi visinska razlika veća od 1000 metara, ali je mnogo lepša. Ima stenovitih skokova i strmija je od južne. U jednom delu ima litice duž staze s desne strane i kao takva baš nije za početnike, iako realno nije ništa strašno.

Stigao je i dan za polazak. U 7h ujutru krenuli smo busom put čuvene “piramide”.  Mnogo fin svet u busu odmah mi je rekao vozač, a ja mu ponosno potvrdila :)  Grupu krase devojčice Marija, Vanja, Sofija i Katja. Kada smo stigli pridružio nam se bračni par sa još dva ukrasa, Lorom i Nikolom.

Tokom puta sam im rekla da ako uspeju da se popnu do vrha, posle će im svaka planina u Srbiji biti samo obična šetnja. Uglavnom se vrtelo oko toga da pričam sve ono što će ići u prilog usponu. A onu drugu stranu i to da će nekima misli ići u pravcu: “Šta mi je ovo trebalo”, “Više nikada neću ovako da se mučim” “Ima li kraja ovom usponu” “Oće li više taj vrh” itd. nije bilo ni govora da kažem!  Mnogi imaju ovakve početke i to nije ništa novo. Rešiće to sami sa sobom na licu mesta i upoznati možda još jedan deo sebe upravo u borbi sa odlukom da li da istraju ili odustanu u svom naporu. Šta je uostalom nekoliko sati napora u odnosu na ceo život i uspomenu koja ostaje na dan i trenutak kada ste možda prevazišli sami sebe ili pomerili granicu izdržljivosti.

U selu Rtanj odakle se kreće na uspon pored Ljilje sa kojom sam dogovorila saradnju došlo je još nekoliko lokalnih planinara. Odlučila sam da budem na začelju kolone kako ne bih brinula da li neko zaostaje, a ona na čelu, i skrenula joj pažnju da ide polako, jer ovo nije planinarska grupa. Jedva i da smo izašli iz sela i zašli u šumu, a kolona je već počela da se osipa. Jedni su se sve brže udaljavali dok su drugi žurili u pokušaju da održe korak sa njima. Istrošiće svu svoju energiju već u početku pa će im kasnije biti sve teže! Istog momenta sam nazvala Ljilju i zamolila je da uspori. Rekla mi je da će vrlo brzo tu u šumi biti mala pauza pa ćemo se svi sastaviti.

Sa onima koji su išli sporije, došla sam do ostatka grupe ugledavši neke zadihane i crvenih lica. Prethodni dani su bili kišni sa čestim pljuskovima i u šumi je bilo dosta vlage koja može biti neprijatna. Rekla sam im da tokom daljeg uspona ne jure već idu svojim tempom. Važno je da sam ja iza svih i niko neće zaostajati koliko god se sporo kretao. Vremena imamo dovoljno.

Ljilja je sa svojim kolegom prešla na začelje kolone zajedno samnom da bih tada shvatila da je tempo forsirao planinar iz njene grupe.  Međutim ipak je bio jedan deo ekipe koji je išao u korak s njim, a među njima i većina ukrasa :)

Čim smo izašli iz šume na čistinu imala sam pregled nad celom kolonom. U suštini svako je išao svojim tempom i bili su izdeljeni u više malih grupica. Po malo zastanu da predahnu ili naprave kratku pauzu i onda nastave.  Sve u svemu izgledalo je da nikome ne pada na pamet da odustane, iako je većini ovo prvi planinarski uspon. Koliko god im bio težak, oni su bili naoružani prvenstveno strpljenjem, što je najvažnije. Iako znam da je mnogima već u glavi “ima li kraja ovome”, na svom prvom “krštenju” oni se hrabro bore sa svojim umorom i grabe gore korak po korak. A onda sam malo išla od jednog do drugog i  svakoga  ponaosob na trenutak pogledala u lice.  Svi do jednog,  su u tom momentu razvukli lice u širok osmeh, čak i pored silnog umora. E to mi je bio najveći znak da ćemo se za koji sat svi zajedno slikati pored razrušene crkvice na vrhu zvani Šiljak.

Tako je i bilo!  Za neke teško za neke sasvim OK! Ali mi smo svi bili gore!

Setila sam se Zlatkovog veselog najvaljivanja puta na Rtanj na ovome blogu. Šta ako neko sada misli da je izneveren zato što mu je uspon bio jako težak?!?  Pomislila sam.  Mi koji se često rekreiramo penjući se uzbrdo odnosno po planinama ova (južna) strana je livada sa blagim uzbrdicama što realno i jeste. Ali nekima koji se prvi put penju, ovo je sve, samo ne ovo gore opisano.

U programu je ipak pisalo na kraju da će Rtanj za neke biti pravo planinarsko iskušenje!

I na kraju – za one kojima je uspon bio lak naćiću neko drugo iskušenje ;) (šalim se).  A oni kojima je bilo teško, su pokazali i dokazali sebi da mogu da se uhvate u koštac sa iskušenjima, da su odlični borci i da su sigurno takvi i u drugim okolnostima u životu. Upravo su ovim usponom to sebi potvrdili. Uostalom, da nisu takvi ne bi ni krenuli na ovaj put. Svaki sledeći put će im biti sve lakši i lakši.

Zato vam svima čestitam, prvenstveno uspon i put do gore! A onda vam čestitam to što ste stajali na vrhu i svi do jednog bili nasmejani i lepo raspoloženi. O deci i da ne pričam! Marija, sa kojom sam na vrhu pošla da vidimo neku rupu i zamišljamo ispod  nje piramidu je sva ushićena otrčala do njene mame i sestre Sofije da i njih opet odvede do te “misteriozne” rupe. U isto vreme male Vanja i Katja jedu slatkiše i ne prestaju da se smeju i pričaju. Kod njih ni traga od umora, a sve četiri nisu prestajale da se smeju i ćaskaju još od polaska iz Beograda pa preko uspona sve do samog vrha. I evo ih ovde sada iste kao da  smo tek pošli na put, a sa njima i Lora koja nam se pridružila sa porodicom u podnožju Rtnja. I šesto dete i jedini muškarac Nikola! Sedeo je na vrhu na kamenu razrušene kapelice i čitao knjigu. Njemu je  knjiga izgleda bila glavna preokupacija dana, a uspon tek onako usput. Baš bih sve njih jednog dana odvela na Himalaje, sigurna sam da bi im prijalo.

Od cele grupe samo je Lorina i Nikolina mama ostala negde na drugoj polovini uspona. Ali ne zato što nije mogla dalje, već zato što je tako isplanirala još pre polaska na Rtanj. Ostala je da istražuje biljke koje su tu rasle i zadovolji svoju želju onako kako je njoj najviše prijalo.

I uz celu grupu tu je bio i naš vozač! Tokom puta sam mu predložila da krene sa nama pa i ako ne izdrži skroz do gore dovoljno je makar i do pola. Šta bi radio dole celog dana čekajući nas?!  Uostalom mlad je i u kondiciji. Pristao je i uspeo je. Bilo mu je “lako” iako je prvi put prepešačio 10 km uspona. Njemu i Zlatku posebne čestitke. Prvom jer je posle napornog dana vozio 200 km do Beograda potpuno koncentrisan i bez trunke umora, a drugom jer je na usponu, a verovatno i silasku, nosio uglavnom sve stvari svoje kompletne porodice, jednom rečju imali smo i Šerpasa u grupi :)

Marsovce i čudne sumnjive svetlosti kao i ja nikad pre, nismo videli. Ali prirodne svetlosti koje se mogu doživeti na Rtnju su stvarno prelepe. Bila sam više  puta kada je zima ili neko drugo godišnje doba. Svaki put je vrh i pogled sa njega u nekom drugom izdanju. Jedno od lepših izdanja koje sam doživela tamo prenosim ovde sa priloženih fotografija iako one ne mogu dočarati kako je to zaista uživo.

Vidimo se na sledećoj turi u Kablarskoj klisuri za koji uskoro objavljujemo program!