Velibor Mihić Srpski

 

 

O naličju moje (svoje!) branše – prosvetne – samo iz jednog ugla, dakle, sasvim subjektivno!… Ko se prepozna: nek izvini, ili, u množini, oni koji se prepoznaju: nek izvine!



Đaci đavoli, profesori još gori!


 

 

Danas, 2. juna 2012, čitam uvodni članak u „Politici“, dakle, na naslovnoj strani „Politike“: „NASTAVNICI GREŠILI U SABIRANjU POENA“. (Ja bih napisao – ne „stavio“! – uzvičnik, na kraju, ali, poznato je, „Politika“ štedi uzvičnike: možda, s pravom, jer, u kakvom svetu živimo, bilo bi više uzvičnika nego reči!!!… pa bi, to, grafički „zamaralo“ oči!)… Svakako, radi se o maloj maturi…

Zar nastavnici da greše?!


Zar đak, zbog nečije nepažnje ili javašluka, da bude oštećen, zakinut, kažnjen bez krivice?!…


„Grešili u sabiranju poena“! Eh, da je, samo, to, i da je, samo, prvi put! Otkad je sveta i veka, i oni su grešili, kao toliki drugi, praktično, svi, ali, s obzirom da su pedagozi, na neki način kao roditelji, njihove greške su teže nego „grešnika“ iz drugih branši. Slažete li se sa mnom?…
O tom ću, ovde, ukratko, iz ličnog iskustva, pa „kom opanci, kom obojci“!…

A kako, ja, to, znam? Jesam li ja „prosvetar“?


Nisam, sad, ali sam bio. S dnevnikom u ruci, punih 15 godina, bio, bio, profesor srpskog jezika i književnosti, a završio sam mnoge škole i „video“ mnoge učitelje, nastavnike, profesore, profesore po pozivu, profesore fakulteta, predavače, gostujuće profesore, vanredne profesore, redovne profesore, docente, magistre i doktore nauka, akademike (jednog sam, svojevremeno, „jurio“ – po hodniku, u Nušićevoj 6 – da mu dam markicu za prevoz!; drugom sam, takođe svojevremeno, zalivao cveće u stanu – ceo sprat! – u Kičevskoj 22 – dok je letovao u Mimicama)!… Sve njih – i one koji su mene učili, i one s kojima sam radio, u toku mnogih godina – 16 godina školovanja i 15 godina rada u prosveti – dobro sam upoznao, znam ih, što se kaže, „kao staru paru“!…

Mnoge mane su imali, a da ih, često, nisu ni znali, nit pokušali da poprave i vrate se vrlini!…

Pa, evo, redom…

Imao sam učitelja koji nas je tukao „kao volove u kupusu“! (njegove reči!). I, to, drenovim štapom! Tvrdim i čvornovatim! Kad jedan zgreši, svi dobijemo batine! A bio, pride, i upravitelj škole! Bože, moj, i sad mi bride dlanovi! Tukao je i mene, iako sam bio odličan učenik, iako sam bio njegov ljubimac!… Posle stavimo dlanove na klupu da ih ohladimo i bol, bar, malo, umine…

Imao sam profesora istorije koji mi je udarao glavom o tablu jer nisam znao da je ustanak robova u Starom Egiptu bio 750. g. pre, n. e.!…

Imao sam profesora francuskog jezika koji me je, pred razredom, pitao zašto sam tako bled i dodao „nećeš, ti, dugo“! Posle su svi od mene bežali misleći da sam zarazan!…

Imao sam kolegu koji je slao đaka da mu kupi burek! Jednom, kad mu je đak kupio paštetu, kako je tražio, dobio je slabu ocenu iz njegovog predmeta jer je kupio paštetu u konzervi a ne u pekari!…

Jedan moj kolega, umesto da drži časove svog predmeta onako kako struka, plan rada, program i priprema časa zahtevaju – pokazivao kako ume da stoji na rukama, na katedri, i, čak, na, samo, jednoj ruci!… Alal mu vera! Sigurno je u zaslužnoj penziji!…

Imao sam koleginicu s čijeg časa je mogao da izađe bilo koji đak, bilo kad, na neodređeno vreme ako je njen čas bio poslednji, samo na osnovu „molbe“ da li može da ode s časa i kupi ploču s muzikom Čajkovskog!… Kako, zašto?! Pa, predavala je ruski, bila je „slaba na Ruse“!…
Iako sam stalno imao peticu iz srpskog jezika, profesor mi je dao slabu ocenu, i, to, za polugodište, i, samo, zato, što sam rekao „begao“ a ne „bežao“!… (Radilo se o narodnoj pesmi „Ženidba Dušanova“.)…

Jedan moj profesor geologije s mineralogijom, čim bi ušao u razred, mrtav-pijan, rekao bi: „Radite, nešto, a mene pustite da se malo odmorim!“…
A imao sam profesora geografije, zvali smo ga „Dakle“… Taj „čova“, pod stare dane je ostavio službu u Opštini, završio geografiju – ne znam gde – i predavao nam je „po knjizi“, to jest, onako kako je pisalo u udžbeniku Geografije! Celu knjigu, taj „genije“ je znao napamet, od reči do reči! Ali, pošto je, već, bio u godinama, a pošto sam sedeo (uvek sam bio „ćorav“!) u prvoj klupi, moja „dužnost je bila da mu stalno držim otvorenu knjigu po kojoj je predavao! Imao je poštapalicu „dakle“ po kojoj smo ga i prozvali! Svi smo imali petice jer smo, dok odgovaramo, mogli da gledamo (i mi kao i on!) u knjigu!…

Jedan moj drugi profesor, ovog puta matematike, donosio je na časove sve napismeno: i predavanje i zadatke za rešavanje! Bila je, to, opšta prepisivačka škola! Zamislite profesora koji na tabli ispiše zadatak i, posle, rešava ga gledajući u podsetnik!…
Jedan moj kolega, predavao je stručni predmet, imao je običaj da, kad otvori vrata učionice, prvo baci dnevnik na katedru pa onda uđe, on, kao Bog!… Imao je običaj da govori: „Samo Bog zna za 5, ja za 4, a vi, đaci, zna se!“…

A imao sam koleginicu koja nikako nije uspela da postane profesorka, stalno su je „vukli“ đaci i đačko doba: čim bi ušla u učionicu, zapisala čas, sela bi, među učenike, i počela bi „razglabanja“ o svem i svačem, samo ne iz struke predmeta za koji je dobijala platu!…


Jedan nazovinastavnik, imao je običaj da kaže đaku koji ne zna: „Znaš, ti ćeš kod mene da dobiješ prelaznu ocenu kad se mečka popne na Vršku čuku!“… Taj isti „pedagog“, voleo je da se „igra“ inspektora pa, jednom prilikom, kad se u Internatu desila krađa, pa, sutradan, ponovo, pa, i sledećeg dana, bio je pozvan da ispita domce i pronađe lopova. Sve domce je postavio u red i morali su, jedan po jedan, da sednu ispred njega, i da, na pripremljenoj hartiji, s pečatom škole, sve zapišu šta su i kad ukrali! Dok đak nešto ne zapiše, nema ustajanja! I đaci su pisali: gumica, olovka, jabuka… ali, ustajali su, tek, kad više ne bi znali šta da napišu. Najzad, kad su đaci počeli da pišu kako su ukrali 200 metara tepiha, 15 klupa, 130 tanjira iz kuhinje i sl. – on je shvatio da je prekardašio i prekinuo je ispitivanje…

A zbog jednog profesora francuskog, u gimnaziji, morao sam da izvadim zub iako me je retko boleo, mogao je, još, da me posluži. Naime, pred sam kraj školske godine, ovaj profesor mi je rekao: „A ti, nećeš se izvući: sledećeg časa te obavezno pitam da potvrdiš 4!“ Bogo, moj, a ja ne znam ni za 3! Izostanem s njegovog časa, odem i izvadim zub, i tako spasim 4! Verujte mi na reč: morao sam da zinem i dokažem da sam, zaista, izvadio zub!…

Kad sam se zaposlio, verovali ili ne, morao sam da predajem ekonomsku geografiju, ustav, ruski jezik, umetničko vaspitanje – sve, ovo, nestručno, jer sam bio profesor srpskog jezika i književnosti!…

Jednom profesoru fakulteta, tad je bio asistent, čak je i doktorirao, prisustvovao sam njegovoj odbrani, dao sam, na čitanje, knjigu svojih pripovedaka „Varoške priče“ i… „izgubio“ mi je rukopis, a ja nisam imao kopiju (da, som!… tj., ja!)… Danima sam išao na fakultet da vidim da li je pronašao moj rukopis, nije vredelo. A bio je veoma ozbiljan (kakvi li su neozbiljni!), čak je jednu moju priču, posebno datu, iz tog rukopisa, imao nameru da objavi (i objavio je: „Lane i Lina ili ludo doba“), ali nije mogao da pronađe moj rukopis!… Najzad, posle ko zna koliko dosađivanja, ugledao sam svoj rukopis na patosu, kraj njegovog stola, u njegovoj kancelariji: služio mu je kao podmetač za veliku saksiju s fikusom! Bio je, iskreno, srećan što je moj rukopis pronađen!… (I ja sam!)…

Imao sam direktora škole koji se „pobunio“ što sam mu za rubriku „poseta časovima“ – kao predsednik Komisije za ocenjivanje – dao opisnu ocenu „neocenjen“! „Kolega Mihiću, molim vas, ovakvu blamažu još nisam doživeo! Kako ste mogli da me ne ocenite?! Pa, ja sam direktor Škole, moram imati sve ocene!“… A ja sam mu odgovorio: „Imali ste ruku u gipsu, ni na jednom času niste bili, nigde nisam pronašao nikakvu zabelešku da ste posetili nečiji čas, i, prema tom, sasvim sam vas ispravno ocenio – neocenjen!“… Ućutao je, bio sam u pravu… A mogao je da posećuje časove. Zašto nije, ne znam. Bio je dešnjak, u gipsu mu je bila leva ruka, mogao je, znači, i da zabeleži posetu, ali nije… jer je nije ni bilo… To je jedno, a drugo: zar za čitavu školsku godinu nije mogao da poseti nijedan čas?! Pa nije mu ruka bila u gipsu godinu dana!… Ali, njega nije „bolela“ ocena „neocenjen“ nego što i u toj rubrici nije dobio 5, kao u ostalim, brojnim, sasvim zaslužno!…

Imao sam kolegu koji je bio sklon „predstavama“. Na diplomskom ispitu, npr., pita đaka da li je fluoroscentna sijalica-štap koja svetli na plafonu topla ili hladna… Pošto đak ne zna, nateruje đaka da se popne na katedru, pa na stolicu, i pipne sijalicu!… Ne pomakao se s mesta!…
Jedan moj profesor pedagogije, imao je običaj da „glorifikuje“ svoj predmet. Na jednom času – od, ukupno 4! – on kaže: „Čas je svetinja, ništa ne sme prekinuti čas, nema udaljavanja od časa!“… I, kako, to, reče, zalupa dlanovima i iz sveg glasa: „Hej, vi, tamo, u poslednjoj klupi! Kako smete da remetite čas?!“…

Pa, dobro, da li sam ja nepogrešiv?!…

Nisam, grešio sam i ja…

Evo dveju mojih grešaka, sami prosudite koliko sam grešan…

Na kraju jedne školske godine, nisam hteo da izdam svedočanstvo svom đaku koji nije vratio knjigu u školsku biblioteku. Imao sam, na to, puno pravo jer sam bio i bibliotkar školske biblioteke. A đak „zapeo“: dajte mi svedočanstvo! „Ili vrati tu knjigu, ili kupi bilo koju, pa ćeš dobiti svedočanstvo!“ Desilo se da smo on i ja bili sami u Zbornici. Ljut što mu ne dam svedočanstvo, dograbio je, sa stola, tašnu nekog mog kolege i bacio je na mene. Srećom, promašio je…

A trebalo je da ga pitam kako da rešimo problem. On da predloži. Tako bi rekao stručnjak, pedagog, ali, tad nisam znao što danas znam… Povodom ovog događaja, uvek se setim predavanja našeg poznatog terapeuta dr Ljubomira Erića. Na jednom predavanju, izneo je ovakav slučaj. U njegovu ordinaciju, tj., ordinaciju terapeuta, mimo seketarice, mimo uobičajenog načina ulaska, ulazi, prosto, „uleće“ čovek i – pravo pod njegov pisaći sto! Sklupča se! Sav drhti! Usne mu poplavele od straha!…

„Šta biste vi učinili, dame i gospodo, u takvoj situaciji?!“ – pita dr Erić sve, nas, u Maloj sali KNU…

A posetioci kao posetioci: jedni bi ga, smesta, izbacili, napolje (kao da mogu unutra!), drugi bi, odmah, pozvali policiju, treći bi mu dali šećer i vodu, četvrti bi ga pitali da li ima zakazano, itd.

Ništa od tog!… Treba da se ponašate sasvim normalno, obično. Dr Erić ga je upitao: „Ko vas juri?!“ Kad je dobio odgovor i opis, rekao je: „Ne brinite, sačekajte me, tu, ja idem da ga oteram!“ Kaže da je izašao, popušio cigaretu kraj sekretaričinog stola (tad je, još, moglo da se puši) i vrati se. „Možete da izađete, oterao sam ga, nema opasnosti!“…

I čovek je, s velikom zahvalnošću, otišao!…

Mogao sam s onim đakom kom sam bio i razredni, da odem u knjižaru i pomognem mu oko kupovine iste ili neke druge knjige. Mogao sam. Mogao sam da mu i pozajmim novac da, knjigu, kupi. Mogao sam… A mogao sam da „prećutim“: na kraju godine, prilikom popisa inventara, ta izgubljena knjiga bi bila rashodovana…

Imao sam đaka koji je bacio na času pismenog zadatka svesku uz reči: „Neću da pišem, teme su glupe!“… Njegovi drugovi su hteli da podignu svesku, ali ja nisam dozvolio. Ko je bacio, nek je podigne!… Tako je prošao jedan čas, a počeo drugi… Uvek sam im davao vezane časove, uz nekoliko tema po izboru: pola „iz predmeta“, pola „slobodnih“. Najčešće 6 ili 8! Ali, šta vredi, njemu su sve teme bile „glupe“! Na sredini drugog časa, ustao je, podigao svesku i napisao zadatak. Dobro se sećam: dobio je 4. Zvao se I. Karas…

Da li sam pogrešio? Da li je trebalo da ga izbacim s časa?

Možda da on predloži dve-tri teme a ja da mu odobrim?…

Ocenite, sami…

Teško je biti profesor, teško je biti đak, to i „vrapci znaju“…

Ali ne znaju: da život treba učiniti snošljivijim, lepšim, da imamo šta – lepo i zanimljivo – da pamtimo…

Ipak, vrapci su vrapci, a ljudi su ljudi… naročito kad se uljude!!!

. . .