Dragana Rajblović

.

DNEVNIK našeg pešačenja od 33 dana kroz Srbiju – III deo

 

Petnaesti dan je dan odmora za naše noge. Prešli smo samo 7-8 kilometara do Lisina uz dužu pauzu kod Resavske pećine gde nas je Goca provela kroz lepote ovog podzemnog lavirinta. Preko brda smo sišli u Lisine i u motelu koji ima svoj ribnjak večerali pastrmku sa medom, kačkavaljem i kajmakom. Kakav specijalitet! Iznad Lisina, koje krasi  vodopad „Veliki Buk“ i „Veliko Vrelo“ se uzdiže planina Beljanica preko koje sutra idemo ka Krupajskom vrelu. Resavski kraj je baš bogat prirodnim lepotama!

Na putu do vrha Beljanice nisam mogla da se odvojim od livada i cveća. Samo se uvaljujem u njih da se slikam :) Davno,  kad smo išli na ovu planinu promašili smo klasičnu stazu do vrha i preko sipara došli do stena gde smo prošli kroz neka kamena vrata. Na žalost, ovaj deo je sada skoro neprohodan i nismo mogli da idemo tim putem, što mi je bila želja, kako bi snimili.

Vrh Beljanice (1336 m) mi je jedan od lepših u Srbiji. Prostran kao dva fudbalska terena, sa kog se vidi pola Srbije. Mislim da smo toga dana napravili najlepše fotografije, a posebno na piramidi kojom je označen vrh. Najeli smo se dobro i šumskih jagoda i potražili hladovinu ispod drveta čije je stablo bilo šuplje toliko da sam skroz uspela da uđem u njega. Posle sam uspela i da odspavam koji sat, ali ne u drvetu :) dok su Ivan i Zoza tumarali po vrhu jureći signal za telefon.

Spuštali smo se sa druge strane Beljanice kojom se retko penje do vrha, jer je dosta dug put. Kakvi predeli, kakva lepota!! Došli smo do Rečke, ogromne doline prepune domaćih životinja i osećala sam se kao da sam na Nojevoj barci. Konji, krave, ovce, koze, psi, magarci…kako bi ovde deci bilo zanimljivo! Atmosferu nam je ulepšao i šarplaninac zvani Zeka kojeg su vlasnici morali da zavežu dok ne odemo da ne bi krenuo sa nama na daleki put, jer to ima običaj i voli da landara :)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Posle Rečke je kaldrmisana nizbrdica kojoj nije bilo kraja i ubili smo noge od nje. Ponadali smo se da je duga oko 2 kilometara, a nije bila manje od 5. Dok smo Zoza i ja bronzali spuštajući se niz kaldrmu, Ivan je išao dosta ispred nas u želji da je što pre prepešači i toliko se odaljio da nije video kada smo stali kod drveta koje je objašnjavalo sa svojim ukusnim dudinjama. Navalili smo na ovu voćku, nismo mogli da stanemo! Ivan je pokušavao da nas dozove telefonom da vidi šta se dešava i gde smo, ali nije bilo signala. Sišao je do asfalta i čekao nas bar sat vremena, kada smo došli skroz crni od dudinja, a ja čak i isflekana. Odmah mu je bilo jasno šta je bilo u pitanju, ali ipak nije bilo fer da nas toliko čeka,  jer je već padao mrak i bili smo umorni od 13 sati pešačenja.

Srećom, asfaltni put je vodio samo 2 kilometara do Krupajskog vrela gde su privatni pansioni našeg ljubaznog domaćina Ljubiše. Tu nas je čekala i ekipa iz Beograda sa novim snimateljem Jocom i Goca iz Despotovca uvek lepo raspoložena, pa smo na umor odmah zaboravili i posle dudinja se bacili na ukusnu gibanicu i treće veče za redom, pastrmku. Dok smo jeli na terasi restorana, ispod, oko bazena tople izvorske vode je kreketao hor žaba. Da je kojim slučajem vlasnik ovog vrela Italijan, mi bi onda jeli žablje batake! U ovom slučaju, žabe su pošteđene i neiskorišćene, a zbog njihovog glasnog kreketanja, ja do ranog jutra nisam uspela da zaspim!

17. dan je tačno polovina našeg pešačenja. Proslava te polovine je bila ulazak u Homoljske planine i kilometraža malo duža od 40 kilometara do pećine Ceremošnje. Pošto smo se toga dana uzdali samo u GPS, dogovorili smo se sa Icom (koji je takođe imao GPS u džipu), da nam ostavi neke oznake na kolskim putevima kojih je kroz brda i šume bilo milion, kako ne bi gubili mnogo vremena tražeći pravi put, a on će ga imati dovoljno jer je u kolima i biće bar 5-6 km ispred nas.

Joca nas je tada, prvog dana njegovog pešačenja, baš razveselio! On je pravi pravcati civil :) Dok je u jednoj ruci nosio kameru,  u drugoj mu je bio veliki nož koji je kasnije okačio oko struka. Valjda da bude u pripravnosti ako nas napadnu neke „zveri“ :)  Retko se kreće po „divljini“

Usponi i putevi kroz šume i brda su bili dugi, a nigde nikoga. Samo smo sreli jednog pčelara koji nam je potvrdio da idemo u dobrom pravcu. Traktorski put izlokan i svaka čast džipu koji uspe ovde da prođe. Došli smo do dela gde se put račva na tri strane i ugledali Icin znak! Napravio je od drveta strelicu pa se još i potrudio da je ukrasi travom u donjem delu. Na sledećem račvanju je pored strelice, uzeo neki mali panj i na njemu hemijskom ispisao pravac.

Već smo duboko zašli u homoljska bespuća, a bez brige da ćemo van staza i kroz neprohodne terene ići u pravom smeru i smejali se Icinim dosetkama oko znakova pored puta, kada smo opet došli do velike uzbrdice i takođe račvanja, ali na zemlji nije bilo ničega! Ili bar mi nismo prepoznali?! Odjednom sam ugledala savijenu granu iznad desnog puta i na njoj je visila široka samolepljiva traka. I na levom i na desnom putu su se videli tragovi točkova u dubokom blatu i dok je Ivan tvrdio da su tragovi džipa na levom, mi smo ga ubeđivali da je desni put, tamo gde je Icina samolepljiva traka. Pa ko bi drugi mogao zalepi sem njega, baš ovde i baš sada! Krenuli smo desnim putem i posle 45 minuta shvatili da nije pravi i da više nema nikakvih znakova. Srećom tu je bilo dometa pa je Ivan dobio Icu telefonom. On je tvrdio da nije postavio nikakvu traku na grani, a mi nismo mogli da verujemo! Bila sam ubeđena da se neki duhovi poigravaju sa nama i da je vlaška magija opasno uzela stvar u svoje ruke :/ Joca  je tada ozbiljno priglio svoj nož :)

Bili smo na 3-4 km od Ceremošnje, gde smo pravili pauzu i izašavši iz šume uživali u Homoljskim pejzažima i odmarali, dok nas je bolela svaka koščica u nogama. Dovukosmo se napokon i do Ceremošnje. Tu nas je čekao Ljubiša koji brine o pećini i restoranu, a sa njim i Ica koji je računao preko brojača u kolima koliko smo prešli toga dana. Nismo ni želeli da znamo, samo smo se bacili na hranu i u šator na spavanje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ujutru je došao moj drug Boban i pešačio sa nama do Kučeva,  gde inače živi i gde smo prespavali. Nismo morali da brinemo da ćemo zalutati, pa je ceo dan bio opušten dok nam je Boban prezentovao lepote Homoljskog kraja.

Joci je ovo bio drugi dan pešačenja, a već je nož stavio u ranac. Nešto je brzo odustao u odbrani od „zveri“, ali je zato stalno bio u pripravnosti od zmija i čim nešto šušne u nekom žbunu on prekida snimanje i udaljava se od potencijalne opasnosti :)

Beremo usput trešnje, ožderavamo se opet od dudinja koje nas osvežavaju po vrućini. Uveče se odmaramo u civilizaciji uz internet, a muškarci uz fudbal pogađajući ko će osvojiti evropsko prvenstvo.

Bobanova mama nam je spakovala džem i mmmmm…slatko od kupina, a on je i drugog dana bio naš vodič. Išli smo do Klenja. Po izlasku iz Kučeva hodali smo prugom, a onda i tunelom nekih stotinak metara. Posle smo ušli u brda i to su ujedno bila i zadnja veća brda našeg čitavog puta. Sve posle toga biće uglavnom ravnice  :(  Pih!

 

 

Klenje je mesto gde ima puno luksuznih, a uglavnom praznih kuća čiji vlasnici rade u inostranstvu. I ne samo Klenje, takva su i sva ostala mesta sve do Rama na Dunavu. Sledećeg dana tabanamo po užarenom asfaltu do Kisiljeva, a u mestima između ni jedna prodavnica ne radi. U jednom od tih mesta smo upoznali gospođu Severinu koja nas je pozvala na kafu i sok u kuću njenoga sina koji radi i živi u Austriji.  Ona se brine o ovoj impozantnoj građevini u čijem je dvorištu skulptura devojke koja me podseća na neku grčku boginju i pazi je od provalnika. Brinula se i za nas, kako ćemo prečicama do Kisiljeva i da li ćemo ih naći.  Posle prijatnog razgovora sa ovom ljubaznom ženom, osveženja i hladovine nastavljamo beskrajno pešačenje topeći se na 40 c stepeni.  Stopala više ni ne osećam i dalje plik ispod plika!

Krenuli smo prečicama preko njiva i naravno zaglavili se u nekoj „šumici“ punoj trnja i kopriva, a ja u šorcu. E tada je Joca pokazao svoju umetničko-kreativnu stranu! Žan Pol Jole :)  Jednu nogu smo uvili platnenom torbom za kameru i uvezali trakama, a drugu kesama koje su mu se našle u rancu i oblepili selotejpom koji je imao kod sebe. Da se u najvećoj pustari nađete sa Jocom, nema toga što će njemu u rancu nedostajati!

U kasnim satima dođosmo i u to Kisiljevo kod Srebrnog jezera. Jedva sam se dogegala, plikovi su se zagnojili i krvarili. Nije mi bilo ni do čega i samo sam želela da legnem i zaspim, ali za tako nešto nije bilo šanse! Naš domaćin Mirko je sa svojim orkestrom ugovorio svirku baš u prostoriji gde smo trebali da prespavamo. Nigde nisam jela lepši sir i gibanicu koju je napravila njegova supruga Zorka za nas i članove orkestra! Uz glasne zvuke žive muzike, kontrabasa, harmonike, violine, gitare, usne harmonike i Mirkovog vokala, zaspala sam kao u nekom magnovenju. Koliko li sam ja bila iscrpljena kad sam uspela da zaspim u toj atmosferi !!

Sutrdan sam odlučila da napravim pauzu 2 dana i vozim se džipom kako bi se smirile rane na mojim stopalima.

Mirko, veseli i ljubazni domaćin, u svom dvorištu ima svakakve životinje. Silne kanarince koje vodi na takmičenja u pevanju, razne vrste golubova od kojih jedne vodi na takmičenja u letenju, a drugi su ukršteni (valjda iz arapskih zemalja) tako da ne mogu da lete, već se jadni na zemlji okreću u krug. Ima kuniće, kučiće, koze, mačke. Ima još puno hobija, a napisao je i knjigu o Kisiljevu. Ispričao nam je i da je jedini pravi (provereni) vampir bio baš u njegovom mestu, negde početkom 18.veka i zvao se Pera Blagojević. Čak postoji tekst u berlinskim novinama „Volkische Zeitung“ objavljen avgusta 1725.g , pod naslovom „Vampir von Kisilevo“. U roku od 8 dana u selu je umrlo devetoro ljudi i svi su na samrti rekli da im je Pera dolazio u san i davio ih.  Onda su meštani iskopali grob i proboli ga kolcem.

Sreća moja da sam prethodno veče, kada je prvi put spomenuo vampira, pala od umora i zaspala. U suprotnom, celu noć ne bih oka sklopila, znajući da je na groblju u Kisiljevu taj vampir ! Ne bih ja živela u Kisiljevu, ni da mi plate!

 

                  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ručak u restoranu u Ramu je prošao otužno. Riblja čorba prepuna ljute aleve paprike, riba tu i tamo, a limunada napravljena od Jupija sa kriškom limuna! A i ljudi su tu nešto baš smoreni. Jedino što krasi ovo mesto je stara tvrđava Ram.

Prešli smo skelom Dunav i na domak Deliblatske peščare došli u selo Kajtasovo. Ica i ja smo potražili predsednika mesne zajednice kako bi našli privatan smeštaj u selu, dok su Ivan, Zoza i Joca polako stigli peške. Koliko krava u Kajtasovu, nisam mogla da ih se nabrojim. A meštani kažu da tu ljudi retko oboljevaju od raka. Da li je to mit ili istina, ne znam.

Prelazak Deliblatske peščare je Ivanu, Zozi i Joci bio jako naporan zbog peska. Prošle godine sam tamo išla bajsom i po pesku smo se mučili bušeći gume na svakih pola sata, jer je puno nekog trnja. Ipak, bio je jedinstven doživljaj i pravi mali srpski safari,  jer je bilo puno bambija, srna i jelena koji su na sred staza ležali hladeći se u pesku. Tek kad im se približimo na tridesetak metara oni pobegnu u šumu, tako da smo mogli i da ih lepo slikamo. Ovoga puta ih nismo videli. Izgleda su komirani od jake vrućine bili negde dublje u šumama. Snimili smo Zagajička brda, koja meni izgledaju kao brdašca u kojima žive Hobiti ili neka druga mala bića. Zagajička brda su ukras Deliblatske peščare. Na izlasku iz peščare, u Devojačkom Bunaru smo prespavali i dobro se okrepili u hotelu „Plava dama“

Pete sam zavila u zavoje i obukla papuče. Sad je sve ravno i ne moram da barim rane u patikama po vrućini. U jednom delu sam ipak morala da obučem patike kada smo sa asfalta prešli na zemljane puteve koji vode oko polja pšenice, kukuruza i suncokreta. Prašina se dizala, a mi smo bili sve sivlji od nje. Malo, malo pa na kraju polja ugledam bačene prazne plastične flaše herbicida. Nije mi lepo izgledalo đubre tamo gde mu nije mesto, ali izgleda mi je još manje prijalo isparavanje ovih otrova po jakoj vrućini i lepljenje prašine, jer su mi se uveče osule noge crvenilom, koje je trajalo nekoliko dana i užasno me peklo!

Posle mnogo sati dosadnog pešačenja stigli smo u „raj“, odnosno u spa centar u Kovačici.

. . .