Jagoda  Kljaić

.

MUSAKA  SA  LEKINOGA  BRDA

 

Svaki drugi dan, zimus, razgovarala sam sa čika Brankom. Iz Beograda, sa Lekinoga brda, iz ulice Miklošićeve. Koji je sada na adresi jednoga beogradskoga groblja. Svejedno je kriv, vjerujte mi, što sam se baš ove zime toliko udebljala da je to izvan svake normale i već mi postaje briga kako ću se vratiti na onu mjeru u kojoj mi odgovara sva moja demode garderoba otprije dvadeset, pa i trideset godina.

Što mogu kad mi apetit otvara miris čika Brankovoga starinskoga ormara. Miris kojega se sjećam iz vremena kad sam imala osamnaest ili dvadeset godina i sjedila u njegovoj kuhinji, sa čika Brankom, njegovom kćeri i sinom, bez njihove majke i supruge koju je neizlječiva bolest povela sa sobom prije negoli smo se upoznale. Da se nije tako nesretno dogodilo, bila bi ovo sigurno uspomena i na tetu Jelenu. Vjerojatno drugačija, ali ipak uspomena.

Još mi je u nosu miris filanih paprika, uvijek su u Beogradu bile ukusnije one koje su stigle iz Srema, Bačke, Banata ili s južne strane glavnoga nam grada. Takvih kod nas, četiristotine kilometara daleko, nije bilo. Kao ni lubenica, dinja, grožđa, krušaka, šljiva. Ni dunja, ah, taj miris dunja na ormaru u sobi i u kuhinji. Kako su me onda obuzeli mirisi, nikad me više nisu pustili. I ja im to ne dozvoljavam, stalno ih vraćam, kad ponekad pokušaju uteći u nečiju tuđu sobu.

Prvi put sam, baš taj put, jela musaku od tikvica, ma, zapravo, nisam ni znala što je to musaka, u mome kraju se nije slagala musaka ni od čega. Ona se onako puši na kuhinjskome stolu, ja pitam, jer sam oduvijek bila radoznala – tko je to pripremao – ja –  kaže čika Branko, dobro da se nisam srušila sa štoklice, pa ni to u mome kraju nema, da muškarac kuva ručak i sprema neki specijalitet. Što je grad, sjećam se da sam pomislila. Gledam na koji način moji domaćini to jedu, viljuškom ili žlicom, ide li uz to miješana salata od paradajza, paprike i krastavaca ili je ona na stolu za neko drugo jelo. Najprije se opečem, spržim jezik, što ću drugo, nisu mi poznati narav i ćud musake. Dočekala sam da se pristojno o’ladi, još mi je bila slađa ona druga tura, repete, što sam nagruvala u tanjur. I od toga dana sam zaljubljena u musaku od tikvica.

Kao što biva sa ljubavi, ne znam je uhvatiti ni za glavu ni za rep i nema šanse da napravim čika Brankovu musaku. Bit će da je ipak riječ o tikvicama iz plodne Vojvodine.

A ne, nisam pravila musaku ove zime kako bi me podsjetila na to ljeto u Miklošićevoj. Nemam ni jednu dunju na ormaru, nisu ni dunje više što su bile, lijepo izgledaju izvana, a onda začas počnu trunuti i gnjiti.

Ipak, nisu mi za sadašnjost, daleku od Lekinoga brda, ostale samo uspomene i sjećanja. Imam onaj miris, zbog koga sam se udebljala. To je neka sasvim drugačija priča od musake. Priča o o’lađenome jelu, onome koje zastaje u grlu, zalogaju što je nekad natopljen suzama. Pa da mu nekako udahnem dušu domaćinske puste kuće, odem ja tako ujesen u mlin udaljen tridesetak kilometara i kupim crnoga krušnoga brašna, cvajera. Moja kućica ima dimnjake, kuhinja i soba peći, a šupa puna drva. Pa što ima ljepše nego kad se po kući razlije miris friško pečenoga kruha, miris koji odluta i na ulicu, zaokupi cijeli kvart. U kojemu se meni možda netko i smije, onaj koji ne raspoznaje mirise ljepote i bogatstva.

Da bi taj moj kruh što bolje i jače disao, odjenem mu, onako vrelome, haljinu od masnoga papira, svega ga omotam u taj papir, kao majka dojenče u dekicu. I onda me obavezno obiđe čika Branko. Papir je iz njegovoga staroga ormara. Za ormar ne znam gdje je završio poslije čika Brankovoga života. Ali, papir je završio kod mene. S upijenim i nataloženim mirisom dunje, suhe šljive, staroga drveta i klekovače. Nisam onda davno detaljno pregledavala njegov ormar i nisam sigurna, ali, možda su ti arci masnoga papira još onda bili složeni ispod ručnika, stoljnjaka, posteljine ili potkošulja. Zaključujem to po njihovom sadašnjem mirisu starosti, ustajalosti, patine, blage plijesni, a koji odišu mirnoćom i staloženošću.

Zato kruh koji pečem svaki drugi dan ima poseban okus i miris, nitko mu ne može odoljeti, sama najmanje. Treba još samo koja godina starosti, dodana papiru, da se moj kruh izjednači sa čika Brankovom musakom. Dočekat ćemo mi i to, papir iz Miklošićeve i ja, zaboravih ono odakle.

 

MUSAKA  OD  MLADIH  TIKVICA – recept za pripremu jela

 

Oljuštiti kilogram mladih tikvica, oprati ih, iseći uzduž na kriške malo deblje no što je tupa strana noža. Osoliti tikvice i ostaviti ih da malo postoje. U šerpu staviti varjaču masti da se greje, pa u vrelu mast spuštati svaki režanj tikvice, prethodno uvaljane u brašno, da se prži. Pržiti tikvice dok ne porumene. A kad su pržene, ostaviti ih na toplom mestu do upotrebe.

Pola kilograma teleća mesa i jedan četvrt kilograma svinjska samleti. U jednu šerpu metnuti kašiku masti, dodati 2 glavice sitno sečena crna luka i kad luk bude rumen spustiti u njega meso da se prži. Kad se meso ispržilo, dodati soli, sitna bibera i sitno isečena zelena peršuna. Upola prženo meso skinuti sa vatre, pa u njega razbiti jedno jaje. Uzeti kalup ili podesan đuveč, pa ređati: red tikvica, red pržena mesa, sve dok se đuveč ne ispuni i završiti onim tikvicama koje nisu sasvim „reš“ pečene. U zdeli razbiti 2 – 3 jajeta, izmešati sa četvrt litra mleka i četvrt litra kisele pavlake.Preliti musaku ovim umakom i peći pola sata na jačoj vatri.

Najbolje da se musaka pravi u sudu koji se može uneti u pećnicu, a zatim izneti na sto.

. . .

Iz knjige „Moj kuvar i savetnik“, kojoj nedostaje list sa godinom izdanja, ali je u njoj nečijom rukom napisano da je pročitana 20. 1. 1958. godine.