Zašto Srbija treba da udje u EU

 

Razlozi za DA u EU – Srbija DA u Evropsku uniju

Nekoliko razloga zašto Srbija treba da udje u EU i postane član Evropske unije – što pre tim bolje za malog čoveka

 

Pokušaću kroz dva teksta da napravim analizu zašto Srbi treba i zašto Srbi ne treba da udju u Evropsku uniju. Živim na paraleli izmedju ta dva sveta i mogu da napravim procenu dobrih i loših strana Srbije u Evropskoj uniji iliti Evrope u Srbiji. Počeću priču sa pozitivnijim pristupom, razlozima zašto Srbija treba da udje u političku uniju Evropskih zemalja, poznatiju kao Evropska unija.

Suštinski moto teze da Srbija treba da udje u Evropsku uniju je da prosečan Evropljanin više nego duplo bolje živi od prosečnog Srbina, ima viši stepan zaštite od svih odblika nasilja, mnogo lakše može sebe realizovati u različitim oblastima i ima nebrojeno više prilika i mogućnosti u životu, jer živi u prostoru koji mu to može omogućiti svojom veličinom, raznovrsnošću i bogatstvom potreba. Evropa nama kao pojedincima i naciji može mnogo više pružiti i dati nego što nam može oduzeti.

.

Prvi razlog koji nam ide prilog ako udjemo u Evropsku uniju je vladavina prava i zaštita prava pojedinaca. Za kratko vreme bi preskočili mnoge dečije bolesti u domenu zakona i propisa, posebno u segmentu efikasne zaštite prava pojedinaca i mogućnosti da nam se zakonom dato pravo i ostvari u realnom životu. Džaba vam zakon ako vas kao pojedinca ne štiti ili je zakon na strani jačega, korumpiranijeg ili je pod patronatom interesne grupe.

Decenijama unazad Evropljani su vrlo pedantno i uporno izgradjivali set svojih zakona ali i vršili harmonizaciju svojih propisa na nivou svih članica. I ti zakoni su najviši domet civilizacijske i pravne razvijenosti. Ti zakoni stvarno štite malog čoveka i njegovo pravo, mnogo više nego u balkanskim društvima gde caruje nepotizam, lobiji i monopoli, gde je pojedinac ugrožen od vlastodržaca i partokratija na vlasti.

Jedino se po svojoj strukturi i znanju utkanom u te zakone EU propisi mogu meriti sa Sjedinjenim Američkim Državama, čiji su pravni okviri još složeniji zahvaljujući postojanju 52 američke države sa svojim specifičnim lokalnim zakonodavstvom.

Poznavajući prilike u Srbiji gde je zakonodavstvo daleko od realnosti života, gde su zakoni stari i primitivni, nejasni i skloni arbitraži i slobodnom tumačenju sudija, gde je zbog toga ogromna korupcija i uticaj političkih i lobističkih struktura, sasvim je jasno da uvodjenje evropskih setova zakona nama kao gradjanima podiže nivo lične zaštite i omogućuje koliko toliku zaštitu od samovolje vlastodržaca i društvene elite. Ti pravni standardi nam omogućavaju da u društvu bude više pravde, da se parnice i krivični postupci mnogo brže završvaju i da se žalbe na sudijske odluke poštenije razmatraju. Prosek sudskog spora u Srbiji je preko 10 godina, u EU je ispod 3 godine. A za 10 godina mnogi slučajevi zastare, iz tendencioznih razloga i motiva učesnika i sudskog sistema.

Posebno je to bitno kod sprečavanja uticaja na nezaivisno sudstvo, jer su EU dosta napora uložile u domenu borbe protiv korupcije i izgradnji jakih institucija koje to treba da sprečavaju. Naravno, korupcija ima svuda u svetu pa i u EU, u nekim članicama je izraženija kao u Italiji i Španiji, ili je skoro nevidljiva kao u Skandinaviji, ali je u svakom smislu ta korupcija mnogo manje rasprostranjena i manje divlja i bezočna nego na Balkanu.

.

Drugi ključni razlog za ulazak u EU je transfer znanja i integrisanost u tehnički i naučni milje Evrope. To se i sada dešava, ali na mnogo manjem nivou. Ulaskom u EU mnogi mladi naučnici bi dobili pristup labaratorijama i institutima gde bi dalje mogli da napreduju. Takodje, cela naša infrastruktura bi bila podržana od strane evropskog tehničkog i naučnog znanja i fondova koje bi dobili „na izvolte“. To je jako bitno ako kao pojedinci, kompanije i zemlja želimo da postanemo konkurentni u svetskim okvirima. Jer, Srbija je crna rupa što se savremenih znanja i njihovih primena tiče. Nama treba jedna veliki transfer konw how u svim oblastima i nove tehnologije.

Mi sami nemamo resurse a ni novac da razvijemo hi tech opremu i koncepte. Nemamo ni novac da uposlimo i platimo rad mladih stručnjaka a ni tržište koje će to da podrži i potpomogne. Zato su naši mladi talenti mahom izgubljeni u matičnoj zemlji i osim retkih izuzetaka gube svoju vrednost. Tamo gde je siromaštvo, tu nema finih derivata ni nauke, ni kulture a ni umetnosti. Tu je sve svedeno na puko preživljavanje i borbu svih protiv svih. Zato su talenti u nauci mahom prepušteni sami sebi i samo oni koji odu u svet nadju svoju naučnu satisfakciju. Stim, da je i njima delom otežan rad i pristup EU institutima, labaratorijama, firmama i univerzitetima zbog toga što ne mogu jednostavno da dobiju radnu dozvolu. Mora neko ozbiljno da se zauzme za mladog naučnika da bi on dobio papire za rad u EU, pošto mi nismo članica EU i ne delimo jedinstveno tržište rada. To sito sprečava niz talentovanih ljudi da nadju uhlebljenje u EU, već moraju da emigriraju ka dalekim destinacijama: SAD, Kanada i Australija.

Jedini izuzetak su deficitarna zanimanja, kao što su to na primer zavarivači ili doktori, koji odlukom same EU imaju slobodan prolaz u zemlje EU, jer im ta zanimanja hitno trebaju.

.

Treći ključni razlog za pristup EU je slobodno tržište roba i usluga, kako za pojedince tako i za firme. Tu nema dileme, najviše od toga bi profitirali pojedinci, manjim delom domaće firme, jer naše kompanije nisu obučene a ni spremne za utakmicu na evropskom tržištu, pošto prethodnu stavku, transfer znanja i implementaciju know how najbolje prakse nisu ostvarila. Ali zato preduzmljivi pojedinci jesu i oni mogu ostvariti svoju sreću pod zvezdanim nebom Evrope. To se posebno odnosi na one talentovane i vešte pojedince koje lokalne sredine teško da mogu da iznesu i priznaju njihov talenat. Posebno u nauci i umetnosti, zanatskoj veštini, IT-u, medicini. Za velika znanja i velike veštine jedne osobe trebaju velika tržišta koja to žele da plate i koje to mogu da nagrade. Vrhunski inžinjer biomehanike nema šta da traži u Srbiji, na primer. Ili atomski fizičar. Ili alatničar. Ili draguljar. Ili kreator rukavica. Niz malih primera zanimanja koja postoje kod nas ali su potpuno obezvredjena.

Jedinstveno i objedinjeno tržište olakšava i transfer proizvodnje i pogona u našu zemlju jer firme iz drugih zemalja ne moraju da se pitaju na kakve standarde poslovanja treba da se adaptiraju, već dolaze na jedinstveno tržište. Do sada su ulaganja u Srbiju bila samo na nivou osnovnih životnih resursa i osvajanja izvora sirovina, dok sekundarna i tercijarna industrija uopšte se nije ni približila Srbiji. Kada mislim na sekundarnu i tercijarnu industriju, mislim tu na hiljade malih i srednjih firmi iz cele EU koje se bave sitnim zanatima i proizvodima koji bi mogli da se lokalno proizvode u Srbiji. To se inače desilo u svim Istočno Evropskim zemljama koje su ušle u EU, gde imate slučaj otvaranja hiljada malih italijanskih firmi u Rumuniji ili Nemačkih firmi u Češkoj i Poljskoj. Slobodna procena je da bi 20,000 takvih firmi moglo u periodu od 5 godina da se otvori u Srbiji da smo mi otvorena, stabilna i ozbiljna zemlja, i da zaposli 500,000 ljudi. Vrednost toga za državu je neprocenjiva.

Uz to,  ekonomska i svaka druga otvorenost približila bi nas mnogim jeftinijim i bogatijim ponudama, na primer u domenu finansija, kredita, jeftinijih materijala. Takodje, mnogi lokalni ekonomski monopoli u domenu trgovine i infrastrukture bi se ugasili i gradjani bi imali veći izbor jeftinijih usluga i roba nego što je sada, jer bi trgovina bila oslobodjena lokalnih stega i kontrole trgovačkih mogula. Sve bi to podiglo prosečan nivo i standard života u Srbiji.

I jedan posebno bitan razlog za radnike i sve one koji žive od svog rada a ne od plasmana kapitala, to je sindikalna solidarnost, koja je izuzetno razvijena u mnogim industrijskim granama u EU a praktično ne postoji u Srbiji. Sindikati u Evropi se svojski bore za svoja prava i prava radnika, i pomažu svoje kolege. Toga u Srbiji nema i bolje da se što pre uključimo u radničke sindikalne alijanse Evrope nego da strepimo od samovolje lokalnih divljih kapitalista.

.

Četvrti razlog za priključenje Evropskoj uniji je kulturna integracija sa evropskim narodima i učešće u kulturi sveta. To se posebno odnosi na podizanju našeg kulturnog i vaspitnog nivoa kao nacije, poštovanje razlika u kulturama i mogućnost da naši ljudi u drugim evropskim zemljama imaju sva kulturna i druga prava, što sve nama kao naciji ide u prilog iz jednostavnog razloga – naši ljudi masovno idu van zemlje a niko ne dolazi nama u kuću. Srbija je zemlja emigranata i niko ne želi da se doseli u nju, tako da su naši interesi spolja ka našim gastrabajterima a ne unutra ka strancima kojih i nema.

Takodje, kultura saradnje i povezivanja je nešto što Srbiji i Srbima nedostaje. To se pre svega odnosi na to da treba da umanjimo sopstvenu sujetu i nagon da dominiramo svim i svakim, da naučimo da slušamo, radimo u timu i u kooperaciji, da budemo fleksibilni i tolerantni. Da poštujemo različitosti.

Posebno korisno uključenje Srbije u evropsku zajednicu naroda je mogućnost da Srpska Pravoslavna vera postane dostupna širem auditorijumu. Na žalost, u Srbiji se uvek kreće od destruktivnog scenarija i negativizma, pa se samo plaši narod ulaskom sekti, a niko ne pominje i otvorenost sveta prema nama i našim duhovnim verovanjima i stremljenjima. Generalno, Evropa poštuje različitosti, i jedini problem njene duhovne klime je relativizam, i insistiranje na ravnopravnosti svega i svačega, pa tako i apsurdni zahtevi da se ženama dozvoli ulazak na Svetu Goru zbog toga jer im ta zabrana izgleda seksistički. No, suštinski, više se dobija nego gubi.

.

Peti razlog je pitanje državne i nacionalne bezbednosti. Bure baruta zvano Balkan je stalno u krizi identiteta i unutar etničkih sukoba, pa ako ne izaberemo stranu jačeg na vreme, dobićemo po nosu od istog. To će reći, bolje da svi mali narodi sa Balkana budu pod jednom objektivnom kapom ujedinjeni nego da svaka kapa, šajkača i fes, sam pokušava da kroji lokalne prilike i neprilike. Da ne govorimo o daljim strateškim nevoljama, kao što je mogući pohod islama i Turske na Balkan, gde nam je Eu jedini štit, pošto je Rusija daleko.

Činjenica je da mi protivljenjem da budemo deo objedinjenog Evropskog prostora postajemo smetnja Evropskim tranzitima i tokovima, pre svega Koridor 10 i Dunav. Ako jednog dana Evropi bude bio potreban nesmetan prolaz tim putevima, neće nas ni pitati za dozvolu. S druge strane, kao deo EU mi smo druga linija odbrane Evrope, ali bolje i to nego da nas gaze malo jedni pa malo drugi. Bolje da ne budemo moneta za potkusurivanje.

.

Šesti razlog je razvoj državne infrastrukture. Pod tim podrazumevam čitav sistem državne birokratije i lokalne administracije, koja je na zapadu vrlo efikasno rešena i na zadovoljstvo malog čoveka. To je kod nas jako veliki problem koji mi sami nikada nećemo rešiti iz lenjosti, neznanja i bahatosti. Zato bolje da preuzmemo gotova rešenja „na silu“ po sili zakona ulaska u EU nego da sami pokušavamo nešto da uradimo.

Jer, da smo znali, umeli i hteli da uradimo nešto pametno, mi bi to već uradili. Banalan je primer objedinjene informacione baze o svakom gradjaninu, preko koje emailom tražite venčani list, državljanstvo i pasoš i isto dobijate poštom, bez redova, podmićivanja, guranja, nerviranja i gubljenja živaca i ogromnog broja radnih sati. Da bi to funkcionisalo morate imati ne samo računare nego i koncept i softver koji je očišćen od istraživanja i bagova.

Zatim, tu su ključne stvari oko državnog budžeta, kako ga napraviti i kako njime upravljati, kako napraviti manju a efikasniju birokratiju, kako smanjiti troškove države, kako umanjiti korupciju na svim nivoima i javnim nabavkama. A posebno, uvesti standarde dobre prakse u svim oblastima, od školstva, zdravstva, ekologije, brige o životinjama, manjinskim grupama, starima, otpadu, radioaktivnosti.

Takodje, EU je nizom racionalnih modela baziranih na održivosti vrlo efikasno postavila upravljanje budžetima lokalnih zajednica i njihov smišljenii razvoj. To znanje je neprocenjivo i donekle nas spašava improvizacija i divljih rešenja lokalnih moćnika. Jednostavno, postoji standard da se nešto ne sme u domenu održanja lokalnog ambijenta i prirodnih resursa, i ne mogu partijski ortaci i pajtosi to da ruše, menjaju, arče i otimaju id budućih generacija.

.

Sedmi razlog je naš opšti nacionalni potencijal i napredak kao zemlje. Kada jedna zajednica živi u izolaciji, ona počinje da odimire, podivlja, postane primitivna i autodestruktivna. Nama se to dešava zadnjih decenija. Zatvoreni smo sami u sebe, bez kontakta sa svetom, za nas je vreme stalo i mi polako postajemo žrtve sopstvenog automatizma. Otvorene granice evropskog kontinenta nam daju priliku da naučimo nešto novo i da igramo utakmicu na velikom terenu, u ligi šampiona.

Državni i nacionalni paramatri Srbije su po svim analizama i poredjenjima u drugom delu tablice svetskih država, mi smo počeli ozbiljno da zaostajemo. A nismo sami sposobni da se izvučemo na površinu i da napredujemo, već samo nastavljamo da tonemo dublje u mulj. Evropa je za nas veliki skok napred.

Ono što prosečan Srbin zadojen teorijama zavera ne vidi je da Srbija odumire zbog sebe same. To nije interes Evrope. Evropa ima interes da ima što više Evropljana, jer ljudi su ekonomska, politička, kulturna, vojna i svaka druga sila. Zato je Evropa spremna da nam pomogne, da nas stabilizuje, da ljudi mirno rade i žive, da planiraju budućnost i radjaju decu.

.

Osmi razlog, možda i ključni je promena našeg mentaliteta. Evropa manje laže i vara od nas, evropljani su moralniji ljudi od nas, pokazuju više brige za ljude (a i prirodu i životinje). U EU ima manje korupcije, one divlje i bezočne, lepši su maniri i ljudi se osećaju dostojanstvenije, većina ljudi je spremna da ti pruži podršku. Ljudi se mnogo više nego mi medjusobno dogovaraju i solidarno rade da svoje lokalne zajednice unaprede, ne inate se i ne svadjaju po principu „da komšiji crkne krava“. Naravno, daleko da je EU jedna bajka i idila, ali je njihov prosek ponašanja i rezultata neuporedivo bolji. To nama treba, da dostignemo taj prosek, a to se ne postiže stilom usamljenog jahača u brdima.

Srbi žive sami i umiru sami. Zato sve sami rade i zato malo toga uspevaju. Ne shvataju vrednost timskog rada. Ne shvataju ni vrednost temeljnog i istrajnog rada koji je Evropu učinio bogatom, jer za razliku od istočnjačkih despotija koje su se razmetale svojim opljačkanim bogatstvima iz kolonija i ratova, i trošili na luksuz i pokazivanje, evropljani su umeli i znali da to bogatstvo usmere i u izgradnju svog društva i ekonomije, zamenili su pljačkaški mentalitet preduzetničkim i trgovačkim mentalitetom. Srbi su i dalje pod uticajem hajdučije i pljačkaškog mentaliteta da je najbolje i najlakše oteti bogatom komšiji. Iza tog stava se skriva nasilje i beskrupuloznost. Evropljani su taj mentalitet uspeli koliko toliko da pripitome i prebace ga u domen ekonomskog neokolonijalizma i tržišne utakmice. Zato je Evropa bezbedna i bogata za većinu svojih gradjana.

.

Zaključak o 8 teza za ulazak Srbije u Evropu

Evropa nije Utopija. Nije ni bajka. Ona postoji takva kakva jeste. Objektivno mnogo bolja od nas, ali i sa svojim problemima. Problemi koji su svim narodima sveta slični. Samo su u EU oni manji i manje izraženi nego u Srbiji jer su se evropljani potrudili da ih umanje i da sebi stvore lepše i bolje okruženje. I taj napor postoji i sa vrha i sa dna društvene lestvice, od strane svih gradjana i vera koje su integrisane u Evropsku uniju.

Taj napor poboljšanja života očekuje i Srbiju, ako hoćemo da živimo bolje i da napredujemo. Ali je taj napor mnogo lakši uz pomoć evropskih prijatelja i EU. Samima nam nešto teško ide i ne naslućuje se da idemo u dobrom pravcu, barem dve decenija iza nas to očigledno pokazuju. Nema čarobnog štapića, osim ako se ne misli na čarobnu toljagu i pljačku, ovo je svet u kome mora da se saradjuje i radi ako se želi prosperitet.

. . .

K0nstantin

U sledećem tekstu razlozi Zašto Srbija ne treba da udje u Evropu