Velibor Mihić Jevropa

 

 

Crno na belo… s dušom…

Veliki Saramago

 

 

Ne znam odakle da počnem i približim se Saramagu. Neću da okolišim, poći ću od knjige. Za knjigu, nasuprot zlogucima, „prorocima“, nazovistručnjacima (ne znam, samo, za šta!) koji joj predviđaju propast, tvrdim: „nema zime“!… „Nema zime“ za proze i rime: dok je Čovečanstva, pevaće se pesme i pričaće se priče!!!… Ništa novo: i Singer i Andrić – i toliki drugi, ne, samo, nobelovci kao ova dvojica – „presuđuju“ – u korist knjige!!!…

Knjiga će preživeti sve novotarije računajući i e-knjigu, tj., „tablet“!… Važna je suština a ne ambalaža!!!…

.

Davno-davno…

Davno, u detinjstvu, bio sam bolestan: siromašan, u izbeglištvu, daleko od rodnog grada na Neretvi, bez oca (deda je umro), gladan (ponekad jeo i spavao u Dečjem domu za siročad bez jednog ili oba roditelja), neuhranjen, ali zakrpljen i opeglan (nismo imali hleba ali smo imali peglu na ćumur)… osećao sam se usamljeno iako sam imao majku i mlađeg brata… sam-sam… izgubljen-izgubljen… bez snova i nade…

Mama dovodi doktora Obrad Ristića, poznatog banjskog lekara i prevodioca s francuskog (završio je medicinu na Sorboni). Visok, persona i po, blagog izraza, dostojanstven kao Jovan Krstitelj, s uobičajenom lekarskom torbom…

– Bobo, ozdravićeš! – to mi je, prvo, rekao, s vrata…

Neko tako moćan i velik, znao je moje malo ime!…

I kako, to, reče, odmah mi bi lakše!…

Pregledao mi je grlo, „prekucao“, preslušao, opipao žlezde, stomak… i izvadio iz torbe knjigu!!!…

„Doživljaji kapetana Plema“ francuskog pisca Žila Verna. Koju je on preveo!!!!…

Lekar mi doneo knjigu!!!…

– Poklanjam ti ovu knjigu, od nje ćeš, uz lekove, ozdraviti… Napisaću ti posvetu, ja sam je preveo…

Eto, tako dr Ristić, moj knjigoiscelitelj…

Ne, knjiga nikad neće propasti!!!…

Dok je bola, muke, usamljenosti, siromaštva, beznađa, besparice… knjiga će kao most povezivati ljude: od bola do radosti, od muke do zadovoljstva, od usamljenosti do druženja (s likovima!), od siromaštva do bogatstva (u duhovnom smislu!), od beznađa do nade, od besparice do moralnih vrednosti kojima nas knjiga – kad je prava – nevino, nepotkupljivo, vodi!!!… Kao da nas drži za ruku!!!… S Knjigom polazimo u svet… a prva se zove „Bukvar“…

I Saramago je voleo knjigu… zavoleo ju je uprkos teškom životu… A onda, po zasluzi, po Božjoj pravdi, za velikog Saramaga, „kruna zadovoljstva“ – Nobelova nagrada za književnost! 3)

.

Ko je Saramago?

Žoze Saramago (16. novembar 1922 — 18. jun 2010), portugalski književnik, dobitnik Nobelove nagrade za 1998. Rođen je u Azinjagi, Portugal 1) – u siromašnoj seljačkoj porodici. U enciklopediji piše: „Teška materijalna situacija ga prinuđuje da promeni niz zanimanja, da bi se, tek 1976, posvetio isključivo književnosti. Saramago se smatra najvećim portugalskim i jednim od najuticajnijih evropskih pisaca današnjice. Njegova dela prevedena su na preko trideset jezika.“

.

Život velikana

„Završio je mašinbravarski zanat u Srednjotehničkoj školi, u Lisabonu gde se njegova porodica preselila kad je Saramagu bilo dve godine. U toj školi je, „za divno čudo, u nastavnom planu, u to vreme, iako orijentisanom na tehničke nauke, bio, pored francuskog – i predmet Portugalski jezik i književnost. Pošto kod kuće nisam imao knjiga (sopstvene knjige koje sam sâm kupio, od para koje sam pozajmio od prijatelja, stekao sam tek u svojoj 19. godini), Udžbenik portugalskog jezika, sa svojim antologijskim karakterom, otvorio mi je vrata književnog stvaralaštva“ („Autobiografija“). Radio je kao automehaničar, referent u Zavodu za socijalno osiguranje 2), novinar, prevodilac, književni kritičar, kolumnist i urednik u više portugalskih dnevnih listova. Kao zamenik direktora jutarnjeg dnevnika Diário de Nóticias, smenjen je posle vojnog puča 1975. i otad se potpuno posvetio književnosti. Oženio se Ildom Reiš 1944, s kojom je dobio kćer Violante 1947. Od 1988. do smrti, živeo je s drugom ženom, Pilar del Rio, španskom novinarkom koja je bila i zvaničan prevodilac njegovih dela na španski. Pristupio je Portugalskoj komunističkoj partiji 1969. ali je sebe smatrao pesimistom. Saramagov anarhokomunizam i oštra kritika monarhizma i katolicizma, kao i njegov politički angažman, kritika Evropske unije i Međunarodnog monetarnog fonda, podstakli su neke kritičare da ga uporede sa Orvelom: „Orvelova odbojnost prema Britanskoj imperiji, istovetna je sa Saramagovim „krstaškim ratom“ protiv imperije u vidu globalizma.“ Posle napada na njegov roman „Jevanđelje po Isusu Hristu“ i cenzure portugalskih konzervativnih vlasti 1991. koje su sprečile piščevu kandidaturu za Evropsku književnu nagradu, preselio se na španska Kanarska ostrva gde je umro 2010. od posledica zapaljenja pluća. Dobio je Kamoišovu nagradu, najprestižniju nagradu za pisce portugalskog književnog izraza, 1995, i Nobelovu nagradu za književnost 1998.“

.

Saramago na srpskom

„Embargo i druge priče“, „Godina smrti Rikarda Reiša“, „Slepilo“, „Sedam sunaca i sedam mesečina“, „Jevanđelje po Isusu Hristu“, „Smrt i njeni hirovi“…

Ovde vam, u rubrici Crno na belo… s dušom, dajemo jedan Saramagov tekst, „Ostrvo“. Meni se sviđa, mnogo-mnogo, nadam se i vama, dragi čitaoci „Bašte Balkana“. Dakle, „Ostrvo“… pardon!… pogrešio sam, ne „Ostrvo“ već:

. . .

Pusto ostrvo

.

Žoze Saramago

.

Šta je kompjuter učinio od mene, nije lepo ni da se priča. Dokazao mi je da su sva moja uverenja o životu i osećanjima bila pogrešna. Da je, naprotiv, kapetan lađe imao milion razloga da me iskrca, i da pusto ostrvo to nije ni bilo, zato što je on, kompjuter, već bio dospeo, tamo. Da je čovek običan dobar vic!…

Priča:

Pošto sam previše zahtevao od kapetana broda kojim sam plovio, iskrcao me je na pusto ostrvo. Zajedno s namirnicama za dve sedmice… ili petnaest godina (to nikad nisam uspeo da utvrdim), pa naoružanje s pripadajućom municijom (uključivši i atomske bombe). Dozvolili su mi da s lađe ponesem knjigu i gramofonsku ploču. Odabrao sam „Don Kihot“ i „Orfej“. Pa, evo zašto. Imao sam nameru da proživim u miru, ukoliko je moguće, „s obzirom na obzir“… Očekivao me je divovski rad i da mi što manje stvari odvlače preko potrebnu pažnju. Nema vrednije knjige kao što je „Don Kihot“ od koje se srce dobro nasmeje, a tu je i nepostojeća Dulčineja… i „Orfej“ od koje se plače i u kojoj je nestala Euridika. Ova namerna odsustva, ispunjavala su mi preduge noći…

I, eto, tako sam živeo na pustom ostrvu, ko zna koliko, ali više od petnaest dana i manje od petnaest godina. Nisam uspeo da obiđem celo ostrvo, samo znam da je bilo pusto jer, da je bilo nastanjeno, ne bi me, tu, ni iskrcali. Od tolikog ćutanja, izgubio sam sposobnost govora i tako sam malo doprineo svetskoj tišini. Sem cvrkuta ptica i režanja neke besne zverke (nikad je nisam video, ali, sudeći po režanju, bila je besna, ubeđen sam)… na ostrvu nije bilo drugih zvukova – samo očajničko zapomaganje, Orfejevo i grlonosan smeh Sanča Panse!

Don Kihot – taj je svakog jutra šetao plažama, mirisnim od vode i soli, sve mršaviji i mršaviji jašući na vreći kostiju, na Rosinantu.

A noću, peo se na visoku liticu i brojao zvezde. U ruci mu Mambarinov šlem okrenut naopačke pa je pružao utočište ptičici koja se tu nastanila. U drugoj ruci koplje. Tako je Don Kihot bdeo nad snom one ptičice. Povremeno, začuo bi se uzdah. Nisam stigao da ga upitam zašto uzdiše. Zato što sam… zato… zato… što sam, u međuvremenu, stigao do kraja knjige…

U sreći i miru, živelo je, tako, nas četvoro na pustom ostrvu. Jednog dana…

Da, jednog dana, na obalu su, talasi, izbacili sanduk, povelik, beše. Dok sam ga otvarao, oko mene su se okupili moji drugari. Nisu se predugo zadržali: odmah su otkrili da u sanduku nije bila Euridika, ni Dulčineja, a ni bure vina. Svako je otišao svojim poslom dok sam razbijao glavu da otkrijem šta je „u stvari“… u stvari…

Imalo je svetla koja su se palila i gasila, a izgledalo je kao da diše. Tek kasnije, kad je život na ostrvu počeo da se menja, shvatio sam da je, to, bio kompjuter, elektronski mozak, tako, nešto… Sve je bilo jasno, ne meni nego mašini. Pravio mi je društvo. Najgore od sveg, završila se naša divna anarhija. Orfej je mogao da plače samo u određeno vreme. A Don Kihotova ptičica je optužena da prenosi psitakozu (a nije bila papagaj, dajem reč). A Sančo Pansa je morao da se ostavi svojih poslovica i da, kako treba, nauči engleski… Na određen način, ućarili smo tim promenama ali se, u svima nama, pojavio nekakav nemir, gotovo bolest koju ni kompjuter nije mogao da odagna. Da, jedini problem koji nije mogao da reši.

A šta je kompjuter uradio za mene, to, bome, nije red da se saopšti. Dokazao mi je da su sva moja uverenja o životu i sva moja osećanja – bila pogrešna! Da je kapetan lađe, i te kako, imao milion razloga da me iskrca… i da pusto ostrvo, to, i nije bilo – zato što je on, tj., kompjuter, „stigao“, tamo. Da je čovek (Čovek, uopšte… a i ja, posebno!) – običan dobar vic, čak i kad (tad, najviše!) plače, pati, smeje se ili sanja…

Tako sam i umro.

Kompjuter je, još uvek, tamo.

Imam velika očekivanja. Ako Dulčineja stekne telo i Euridika vakrsne, ovaj svet će, možda, postati pravo mesto za život…

 

oOo