Kalašnjikov AK47

 

KALAŠNjIKOV AK 47 ‐ Jedan čovek i jedna puška

Priča o pušci Kalašnjikov AK 47 i njen konstruktor Mihail Timofejevič Kalašnjikov

 

 

U poslednjih nekoliko meseci nema ni jednog jedinog kadra snimljenog na Libijskom ratištu, u kome se ne pojavi barem jedan borac koji u ruci drži automatsku pušku tipa Kalašnjikov AK47. Ni jedna puška, ni jedno oružije u istoriji čovečanstva, nije steklo takvu popularnost, kao što je to slučaj sa AK47. Takođe, ni jedan konstruktor oružija, od kada je sveta i veka, nije postigao takvu popularnost, kao što je to slučaj sa Mihailom Timofejevičem Kalašnjikovim, tvorcem AK47. Desetog novembra ove godine, general Kalašnjikov napuniće 92 godine života, a naredne, 2012. godine, njegov izum, automatska puška Kalašnjikov AK47 slavi 65 godina postojanja. Ovo je priča o najlslavnijoj pušci u istoriji i njenom tvorcu.

.

Mali genijalac iz Nižnjeg Mohovaja Mihail Timofejevič Kalašnjikov

.

Mihail Timofejevič Kalašnjikov i njegova automatska puška AK 47

Mihail Timofejevič Kalašnjikov rodio se 10. novembra 1919. godine u selu Kurja, u Altajskoj oblasti u Sibiru, kao sedamnaesto dete Timofeja Aleksandroviča i Aleksandre Frolovne. Njegovi roditelji su imali ukupno devetnaestoro dece, od kojih je samo osam preživelo detinjstvo. Kada je Mihail imao 11 godina, njegovog oca, kao imućnijeg seljaka ‐ kulaka, sa čitavom porodicom, sovjetske vlasti su proterale u zaseok Nižnji Mohovaj, u Tomskom kraju, takođe u Siburu.

Mihail je bio dečkić sitne građe. Od detinjstva ga je interesovala mehanika. U školi su mu dobro išli fizika, geometrija, ali i književnost. Oduvek je voleo da čita i piše, a i dan danas piše poeziju. Međutim, Mihail je uspeo da završi samo devet razreda oblasne škole. U sedamnaestoj godini jedan prijatelj mu je poklonio zarđali pištolj Brauning M1903, pronađen na obližnjoj njivi. Vešti Mihail ga je očistio i osposobio za rad, ali ga je neko prijavio Miliciji da ilegalno poseduje oružije i proveo je nekoliko dana u lokalnoj milicijskoj stanici na ispitivanju.

Posle ovog incidenta Mihail Timofejevič, kulački sin sa policijskim dosijeom, više nije imao šta da traži u svom selu. Napušta roditeljski dom i odlazi u grad Mataj u Kazahstanu, gde se zapošljava u radionici na železničkoj stanici. Tamo stupa u Komsomol (Savez komunističke omladine) i postaje tehnički sekretar u političkom odseku. U železničkoj radionici mladi Mihail steći će mnoga znanja iz mehanike, koja će mu koristiti kasnije, u njegovom konstruktorskom radu.

Kalašnjikov je mobilisan u Crvenu armiju 1938. godine. Služio je kao vozač tenka T34, i do 1941. već se proslavio nekim tehničkim inovacijama poput brojača ispaljenih granata i brojača potrošnje goriva na tom tipu tenka.

Na početku Otadžbinskog rata Mihail je služio kao stariji narednik ‐ komandir tenka, u 216. tenkovskom puku. Teško je ranjen u oktobru 1941. godine, u bici kod Brjanska, ali je hrabri narednik uspeo da sam peške pređe put do vojne bolnice.

U bolnici je Mihail slušao primedbe crvenoarmejaca na sovjetske puške. U njemu se rodila ideja da sovjetskom vojniku podari bolju pušku. Tuđa i svoja iskustva, sva svoja skromna tehnička znanja, uz brojna znanja koja je stekao čitajući knjige iz bolničke biblioteke, Kalašnjikov je počeo da koristi u dizajniranju nove ruske puške. Svoje ideje je brzo pretakao u crteže i nacrte, ali mu je, prema njegovim sopstvenim rečima, „i pored dovoljno iskustva, nedostajalo tehničko obrazovanje“.

.

Terminologija

Termini u ruskoj, zapadnoj i srpskoj terminologiji, koji se odnose na ručno automatsko vatreno oružije ponekad se u mnogome razlikuju. Automati, oružija koja koriste automatsku vatru i pištoljski metak, kod nas se zovu AUTOMATIMA, kod Engleza SUBMASHINE GUNS, kod Nemaca MASCHINEN PISTOLE (skr. MP) ‐ u bukvalnom prevodu mašinski pištolji, dok ih Rusi zovu PISTOLjET PULEMET(skr. PP) ‐ pištoljski mitraljezi. Automatske puške, koje koriste tzv. klasični puščani metak i, zbog snage svoje municije koriste pretežno poluautomatsku paljbu (nekada su samo za takvu paljbu i pravljene) kod Rusa se nazivaju AUTOMATSKIM PUŠKAMA ‐ AVTOMATIČESKAJA VINTOVKA (skr.AV) ili SAMOZARJADNAJA VINTOVKA (skr. SV). U našoj terminologiji za njih se najčešće koristi naziv POLUAUTOMATSKA PUŠKA. Na zapadu se za ova oružija nekada koristi naziv POLUAUTOMATSKA PUŠKA (eng. SEMI AUTOMATIC RIFLE), ALI SE ONA ČEŠĆE NAZIVAJU AUTOMATSKIM PUŠKAMA (eng. AUTOMATIC RIFLE) ili LAKIM AUTOMATSKIM PUŠKAMA (fran. FUSIL AUTOMATIQUE LEGER). Ponekad se u zapadnoj literaturi za ova oružija sreću termini BORBENA PUŠKA (eng. BATTLE RIFLE) ili JURIŠNA PUŠKA (nem. STURMGEWEHR). Kada su u pitanju automatske puške koje koriste tzv. srednji puščani metak (kao npr. ruski Kalašnjikov AK47 ili srpske AP M70 ili M21) kod nas se one jednostavno nazivaju AUTOMATSKIM PUŠKAMA, dok ih rusi zovu AUTOMATIMA (AVTOMAT) ili JURIŠNIM PUŠKAMA (ŠTURMOVAJA VINTOVKA). Na zapadu se takve puške zovu NAPADNIM PUŠKAMA (eng. ASSAULT RIFLE), JURIŠNIM PUŠKAMA (nem. STURMGEWEHR), ili jednostavno AUTOMATSKIM PUŠKAMA (fran. FUSIL AUTOMATIQUE). U poslednje vreme zapadna terminologija ova oružija sve češće zove LAKIM AUTOMATSKIM KARABINIMA (fran. CARABINE AUTOMATIQUE LEGER), ili koristi jedan prilično neutralan naziv ‐ INDIVIDUALNO (LIČNO) ORUŽIJE (eng. INDIVIDUAL WEAPON).

.

Rađanje „Kalaša“

.

U toku II svetskog rata, lično naoružanje većine vojnika činile su puške repetirke sa obrtnočepnim zatvaračem, sistema Mauzer ili sl., kao i automati. Jedino su američki vojnici kao osnovno pešadijsko naoružanje, pored automata Tompson i M3, koristili poluautomatske puške Garand M1 i poluautomatske karabine US .30 M1. Klasične puške repetirke imale su zadovoljavajući kalibar i odličan domet, ali slabu brzinu paljbe ‐ 10 do 30 metaka u minutu. Automati su zadovoljavali potrebu za velikom brzinom paljbe ‐ 450 do 900 metaka u minutu, ali njihov pištoljski metak imao je efikasni domet od samo stotinak metara. Poluautomatske puške, poput američkog Garanda M1, ili ruskog Tokareva SVT40, imale su kalibar klasičnih repetirki, domet, preciznost i ubitačnost daleko veću nego automati i približniju repetirkama. Njihova brzina gađanja bila je veća od svih repetirki, ali još uvek daleko sporija od automata. Pokušaji da se naprave automatske puške koje bi koristile klasičan puščani metak nisu bili uspešni, jer je, pri automatskoj paljbi, snaga takvog metka pregrevala cev, a oružije je imalo trzaj kakav strelac nije mogao da kontroliše. Kod upotrebe klasičnog puščanog metka u puškomitraljezima, do takvih problema nije dolazilo, a pojedini modeli automatskih pušaka, poput Brauningovog BAR‐a M1918A2 (Browning Automatic Rifle) bili su nešto uspešnija rešenja, ali su ostali na pola puta između automatske puške i puškomitraljeza.

Da stvore pušku automatske paljbe, koja koristi municiju zadovoljavajućeg dometa i ubojitosti, prvi su uspeli Nemci. Oni su 1942. godine prvo konstruisali prvi tzv. srednji puščani metak, skrativši čauru svog službenog puščanog metka 7,92mm sa 57 na 33mm, smanjivši mu barutno punjenje i olakšavši samo zrno. Tako je nastao kalibar 7,92X33mm kurtz (kratki). Za njega su konstruisane prve automatske jurišne puške Henel Mkb42H i Valter Mkb42W. Od Valterovog modela nastala je čuvena jurišna puška Huga Šmajsera Sturmgewehr StG44 (ili MP44) ‐ jedan od predaka Kalašnjikova AK47 i svih potonjih jurišnih pušaka.

Nemci su StG44 uspešno koristili 1943.‐1945. godine na svim frontovima (proizvedeno je ukupno oko 426.000 komada), a puška je odlično parirala svim postojećim ručnim vatrenim oružjima, od repetirki, preko poluautomatskih pušaka do automata. Na našim prostorima StG44 pojavljuje se u posedu nemačkih padobranaca, u vreme Desanta na Drvar (25.maj‐6.jun 1944). Zaplenjeni primerci ostali su u naoružanju JNA i posle II svetskog rata, u naoružanju 63. Padobranske brigade, sve do 1970. godine i uvođenja u naoružanje domaće automatske puške Zastava M70, a u rezervi sve do 1980. godine. Nemci su u toku II svetskog rata sa StG44 naoružavali i pripadnike Srpskog dobrovoljačkog korpusa, o čemu postoji svedočenje Stojana Jurišića u njegovim memoarima (Četnik ravnogorac, prvoborac sa Cera, Beograd 1998 , str.185).

Mihail Trimofejevič Kalašnjikov je primetio sve dobre strane nemačke puške StG44, a Sovjetske vojne vlasti baš u to vreme postale zainteresovane za konstrukciju tzv. srednjeg puščanog metka i oružja koje bi ga koristilo. Tako su Jelisarov i Semlin 1943. godine konstruisali ruski srednji puščani metak 7,62X33mm M43, za koji je potom Simonov konstruisao poluatomatski karabin SKS (kod nas se proizvodila po licenci kao Zastava PAP M59/61A1, i danas je u naoružanju počasne čete Gardijskog bataljona). U međuvremenu Kalašnjikov je konstruisao nekoliko neuspelih modela automatskih pušaka. U posedu jednog prototipa je jednom prilikom i uhapšen, ali je ubrzo pušten u skladu sa Staljinovom parolom: „Onaj ko koči naučno‐tehnički progres mora biti uklonjen“ (citat je stajao u zaglavljima svih prijava tehničkih patenata u SSSR‐u). Osetivši da poseduje talenat, sovjetske vlasti su Kalašnjikova potom premestile u Oružni zavod u Kovrovu, i on je otpočeo rad na novoj automatskoj pušci u grupi konstruktora u kojoj su bila još dvojica, školovanih inženjera, Ljutij i Dejkin.

Bez obzira što to danas i Kalašnjikov i mnogi ruski teoretičari i istoričari odbacuju kao ideju, na konstrukciju AK47 veoma je uticao StG44. Taj uticaj je bio više dizajnerski i konceptualni nego po pitanju sistema rada oružija. Kalašnjikov, međutim, priznaje da je na njegovu konstrukciju najviše uticalo konstrukciono rešenje američke puške Garand M1, puške koja je radila na principu pozajmice gasova preko gasnog cilindra i klipa (za ovu pušku je general Džordž Paton rekao da je „najbolji vojnički alat, ikada izmišljen“). Upravo na osnovu ovog principa je Kalašnjikov, uz svesrdnu pomoć daleko tehnički stručnijih Ljutija i Dejkina, 1944. godine konstruisao prototip puške koja se zvala „Mihtim“ (akronim od MIHail TIMofejevič), a potom i prototip AK46 (Avtomat Kalašnjikova model 46). Taj prototip je na državnom konkursu učestvovao pod nazivom KBP‐580. Januara 1947. godine odneo je pobedu nad konkurentskim modelima Bulkina i Demjentijeva. U zaključku Državne komisije zahtevalo se da se izabrani model Kalašnjikova u drugova više ne menja. Država je, međutim, u želji da dobije što bolju pušku, zažmurila na komisijska pravila, i dozvolila pobedničkoj grupi konstruktora da svoj prototip još jednom prerade i uzmu najbolja rešenja od konkurentskih modela. O tome se danas malo zna i još manje govori, ali postoje mnogi dokumenti i izjave savremenika koji potvrđuju ovu priču. Vodeći konstruktor tog vremena Širjajev opisao je Kalašnjikovljev model Mihtim kao „oružije koje je ličilo više na žarač nego na automat“. Oni koji su imali prilike da vide prototipove sa konkursa 1946/47, složili su se da potonji AK47 više liči na Bulkinov prototip, nego na pobednički AK46. Ipak, u patentnoj prijavi ostala su samo imena Kalašnjikova, Ljutija i Dejkina. Tako je nastala najčuvenija puška svih vremena, uvedena u naoružanje SSSR‐a kao Avtomat Kalašnjikova (čak ne po običaju AKLD ‐ Avtomat Kalašnjikova, Ljutija i Dejkina) AK47, 29. juna 1947. godine.

Kada je 1948. godine trebalo da trojica konstruktora prime Staljinovu nagradu za svoje dostignuće, Josif Visarionovič Džugašvili je Ljutija i Dejkina lično precrtao sa spiska dobitnika i nagradu dodelio samo Kalašnjikovu. Kažu da je tada rekao: „Ljutij i Dejkin su inženjeri, a Kalašnjikov samouki konstruktor ‐ narodni izumitelj. Njemu ćemo dati nagradu. Inženjeri ionako dovoljno dobijaju za svoj rad“. Što zbog komunističkog forsiranja seljaka na račun „poštene inteligencije“, što zbog zavade Staljina sa Ljutijem (Ljutij je 4 godine kasnije osuđen na 10 godina robije), Kalašnjikov je dobio nagradu koja je između ostalog podrazumevala i za to vreme fantastičnu sumu od 150.000 rubalja. Bila je to vrednost od oko 10 luksuznih limuzina GAZ M20 „Pobjeda“, iz 1946. godine. Jedan takav GAZ je Kalašnjikov sebi odmah i priuštio, ali je sa porodicom nastavio da živi prilično skriomno, na trećem spratu zgrade bez lifta.

Puška inspirisana Biblijom i ruskim klasicima AK47 odlikuju, pre svega, jednostavnost i pouzdanost. Jednostavnost u proizvodnji, radu i rukovanju, iz koje proističe pouzdanost ovog oružija. Kalašnjikov ima samo 8 delova za rastavljanje. Radi na jednostavnom principu. Ima prilično veliki zazor među pokretnim delovima, što mu ne smanjuje drastično preciznost, a povećava mu toleranciju na prljavštinu i loše održavanje. Zato ga mogu podjednako uspešno koristiti i profesionalni vojnici, ali i potpuno neobučeni borci. Potrebno je svega par sati obuke da bi se borac naučio da rasklopi, sklopi i koristi AK47, bez obzira na nivo njegove obrazovanosti i inteligencije.

Jednostavnost i pouzdanost su doneli Kalašnjikovu AK47 ogromnu popularnost širom sveta. To nije lepo oružije. On je bio ružno pače u odnosu na Garand M1, ili njegove tadašnje konkurente američki M14 ili čuvenu „flamansku lepoticu“ FN FAL. To nije oružije za parade, ali je na bojnom polju besprekoran u svim uslovima ‐ od Sibirskih bespuća, Arktika i Antarktika, preko afričkih i azijskih pustinja, do džungli južne i centralne Amerike, od netaknute prirode do urbanih ratišta. Prema rečima samog Mihaila Timofejeviča, inspiraciju za jednostavnost i pouzdanost AK47 dobio je „čitajući Bibliju i ruske klasike“.

Posle 10 godina upotrebe AK47 je 1959. godine neznatno izmenje radi pojeftinjenja prizvodnje i poboljšanja rada i dobio je oznaku AKM (Avtomat Kalašnjikova Modernjzirovanjij). Od 1974. godine je u upotrebi model Kalašnjikova AK74, koji koristi novu, lakšu srednju puščanu municiju kalibra 5,45X39mm. Na osnovu istog sistema Mihail Timofejevič je konstruisao i puškomitraljeze PK i PKM, lake puškomitraljeze RPK i RPK74, kao i tenkovski mitraljez PKT i druga pešadijska oružija. Na bazi AK47 fukcioniše i snajperska puška Dragunova SVD. Devedesetih godina prošlog veka fabrika Ižmaš u Iževsku proizvela je više modela savremenih vojnih automatskih (jurišnih) pušaka po sistemu AK47, sa različitim tehničko ‐ tehnološkim unapređenjima. Reč je o oružiju iz tzv. „Serije 100“ (AK101, 102, 103, 104, 105, 107, 108 i AK9), kao i brojna poluautomatska oružija zab civilnu upotrebu i lov na bazi istog sistema. Od 2000. godine se sprema nova serija AK puški iz porodice „Saiga“ modela tzv. „Serije 200“. Na bazi AK47 Vladimir Simonov je početkom sedamdesetih godina prošlog veka konstruisao uspešni podvodnu automatsku pušku APS (Avtomat podvodnjij specijanjij) koji koristi specijalnu municiju sa igličastim strelicama umesto puščanih zrna.

Neki izvori tvrde da je Mihail Timofejevič izuzetno konzervativan čovek. Odbijao je da stavi svoj potpis na sve modernizacije AK47, još od 1959. godine, iako su one i dalje nosuile njegovo ime. Sa druge strane, Kalašnjikov je živeo čitav život jako skromno, od svoje plate, kasnije od penzije, bez ikakve lične dobiti od proizvodnje i prodaje AK47 i njenih brojnih derivata. Računa se da je proizvedeno 75 miliona Kalašnjikova u SSSR‐u i Ruskoj Federaciji i više od 100 miliona u drugim zemljama sveta ‐ manjim delom sa legalnim licencama (mada često sa više simboličnom nadoknadom), a daleko više u okviru neovlašćenog kopiranja i proizvodnje. Poređenja radi najmasovnija puška II svetskog rata, nemački Mauzer 98k, proizveden je u 15 miliona primeraka. Predak AK47 američki Garand M1 proizveden je u 5,5 miliona primeraka. Savremenici AK47 belgijski FN FAL i američki M14 proizvedeni su u 2 odnosno 1,5 milion primeraka, a najveći, večiti konkurent Kalašnjikova, američki M16 u svega 8 miliona primeraka.

Pravo da ubiru prihode od patenata na AK47, zajedno sa još četvoricom konstruktora, Mihail Timofejevič i njegov sin Viktor Mihailovič (takođe konstruktor oružja) stekli su tek 1997. godine, Patentnim listom br.20. U međuvremenu, Mihail Timofejevič je snimio reklamu za votku koja nosi njegovo ime: „Votka Kalašnjikov je proizvedena od ruske pšenice i jezerske vode severno od Petrograda. Pije se bolje u društvu prijatelja“. Prema nekim zapadnim izvorima M.T.Kalašnjikov poseduje i 30 % akcija u nemačkoj firmi MMI (Marken Marketing International) koja proizvodi različitu robu koja nosi ime Kalašnjikov.

Prema nekim podacima sa interneta, postoji najmanje 150 međusobno više ili manje različitih modela AK47 i onih nastalih od AK47, od 1947. godine do naših dana. U nekim državama proizvodile su se identične kopije ruskih modela AK47, dok su neke proizvodile varijante ruskih ili stranih AK47. Neki od tih modela su spolja prepoznatljivi po nekim detaljima: istočnonemački Kalašnjikov je imao plastični kundak, kineski Tip 56 ima sklopivi bajonet ispod cevi, rumunska verzija ima prednji pištoljski rukohvat a poljska integralni tromblon… Pojedine države, poput Čehoslovačke, proizvodile su modele koji su samo spolja ličile na AK47, dok su radili na potpuno drugačijem principu, dok su države poput Izraela ili Južne Afrike prizvodile puške koje su funkcionisale na principu AK47, ali nešto drugačije dizajnirane. Neke zapadni prizvođači prilagođavali su svoje postojeće modele upotrebi sovjetskog metka 7,62 x 39 mm M43, kao što je to učinio nemački Hekler und Koh sa modelom HK32.

.

Kalašnjikov ‐ svetski brend

Automatska puška AK47, njene kopije i derivati, proizvodili su se ili se još uvek prizvode, koristili su se ili se još uvek koriste u skoro 80 zemalja sveta: Avganistanu, Albaniji, Alžiru, Angoli, Jermeniji, Bangladešu, Beninu, Bocvani, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Kambodži, Kape Verdeu, Centralnoafričkoj Republici, Crnoj Gori, Čadu, Čileu, Komorima, Kongo‐Brazavilu, Kubi, Demokratskoj Republici Kongo, Egiptu, Namibiji, Nemačkoj Demokratskoj Republici, Ekvatorijalnoj Gvineji, Etiopiji, Gabonu, Gruziji, Grčkoj, Gvineji, Gvineji Bisao, Gvajani, Mađarskoj, Indiji, Indoneziji, Iranu, Iraku, Izraelu, Laosu, Lesotu, Liberiji, Južnoafričkoj Republici, Libiji, Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji, Madagaskaru, Maliju, Malti, Maroku, Mongoliji, Mozambiku, Severnoj Koreji, Pakistanu, Kini, Pruu, Filipinima, Poljskoj, Kataru, Rumuniji, Sao Tome i Principeu, Sejšelima, Srbiji, Sijera Leoneu, Somaliji, SSSR‐u, Rusiji, Šri Lanki, Sudanu, Siriji, Tanzaniji, Togou, Turskoj, Vijetnamu, Jemenu, Bivšoj SFRJ, Hrvatskoj, Zambiji, Zimbabveu, Finskoj…

Pored međunarodno priznatih država, odnosno njihovih vojnih i policijskih snaga, AK47 i njegove varijante koriste i brojne međunarodno nepriznate države, kao i brojni terorističke organizacije, gerilski i oslobodilački pokreti. Reč je npr. o Republici Nagorno Karabah, PLO‐u (tj. sadašnjoj Palestinskoj narodnoj upravi), Pridnjestrovsko‐Moldavskoj Republici, Čečeniji, Kavkaskom emiratu, Vaziristanu, Puntlendu, Azad Kašmiru, Džamu i Kašmiru, Irskoj Republikanskoj Armiji, Alsterskim Uniosistima, Crvenim brigadama, Baskijskoj ETI, tzv. OVK na Kosovu i Metohiji, Somalijskim piratima, Talibanima, AL Kaidi, Kurdskim pobunjenicma u Turskoj, Tamilskim Tigovima, Tadžikistanskim pobunjenicima, Vijet Kongu, Hezbolahu, Iranskoj revolucionarnoj gardi, samozvanoj Republici Kosovo i dr.

.

Mihail Timofejevič Kalašnjikov je najodlikovaniji Rus

.

Mihail Timofejevič Kalašnjikov ruski konstruktor puške AK47 i generalMihail Timofejevič Kalašnjikov danas ima 92 godine. U penziji je i živi u blizini Iževska. Njegova supruga Jekatarina Viktorovna preminula je još 1977. godine, a 1983. godine umrla mu je i tridesetogodišnja kći Natalija. Kalašnjikov ima još dve kćeri ‐ Neli (*1942) i Elenu (*1948), i sina Viktora (*1942). Mihail Timofejevič je odlikovan sa preko 50 različitih sovjetskih, ruskih i stranih ordena, medalja i raznih drugih priznanja (zahvalnica, nagrada i diploma). Između ostalog nosilac je Ordena Oktobarske revolucije, Ordena Otadžbinskog rata I stepena, Ordena Crvene zvezde, Ordena Svetog Blagovernog Velikog Kneza Dimitrija Donskog II stepena (koji dodeljuje Ruska pravoslavna Crkva), vitez je Ordena Svetog Andreja prvozvanog (za zaštitu Otadžbine), nosilac Medalje za pobedu nad Nemačkom u Velikom Otadžbinskom ratu 1941‐1945, Medalje Žukova i dr. Dva puta je nagrađen Staljinovom i jednom Lenjinovom nagradom, kao i Nagradom Predsednika Ruske Federacije za obrazovanje, Sveruskom nagradom Suvorova za književnost, Državnom nagradom za oblast dizajna i dr. Četiri puta mu je uručena Zahvalnica Predsednika Ruske Federacije. Za života su mu podignuti spomenici ‐ u rodnom Kurju i Iževsku. Proglašen je počasnim građaninom Altajske regije. U Rusiji je ustanovljeno više nagrada za konstruktore, dizajnere i inženjere koje nose njegovo ime. Kadetska škola u Votkinsku, od 2002. godine nosi takođe njegovo ime, a u Iževsku je osnovan muzej posvećen njemu i pušci AK47.

Kalašnjikov je još 1969. godine unapređen u čin pukovnika. U čin general‐majora unapređen je 1994, a u čin general‐potpukovnika 1999. godine. Kalašnjikov je 1971. godine dobio titulu počasnog doktora tehničkih nauka. Član je 16 ruskih i starnih Akademija nauka.

Mihail Timofejevič je 2003. posetio Srbiju povodom proslave 150 godina kragujevačke fabrike oružja „Zastava“, u kojoj se od 1964. godine proizvode licencne varijante AK47. Tom prilikom izjavio je: „Da nema aviona, došao bih i peške“. Pohvalio je kragujevačke oružare: „To su vrhunski majstori“, i rekao da su oni jedini, osim Rusa, dosegli pun kvalitet ovog proizvoda. Generalu Kalašnjikovu su pri tom ukazane najviše počasti, a njegova poseta je izazvala veliku pažnju javnosti. Tom prilikom generalu je uručen i CD sa pesmom „Kalašnjikov“, koju je 1995. godine snimio Goran Bregović, za potrebe filma Emira Kusturice „Podzemlje“. AK47 se, pod svojim nadimkom „Kalaš“, spominje i u pesmi grupe Beogradski sindikat „Welcome to Serbia“, iz 2010. godine.

.

Kalašnjikovizacija

.

Sociolozi su odavno ustanovili da je od sedamdesetih godina prošlog veka svet zahvatio čitav kulturni talas vezan za kult AK47 i nazvao tu pojavu „Kalašnjikovizacijom“. Od 1947. godine nije se vodio ni jedan rat na svetu u kome barem jedna, a često obe, ili više zaraćenih strana, nisu koristile pušku Kalašnjikov. Dugo vremena posle II svetskog rata, dok su Sovjeti, njihovi saveznici i oni koje je SSSR snabdevao oružjem koristili AK47, u zemljama NATO pakta i onim pod njihovim uticajem korišćene su inferiornije i daleko skuplje poluautomatske puške, poput M14, G3 ili FN FAL, koje su koristile klasičan puščani metak. Tek od šezdesetih godina i američke jurišne puške M16 kreće orijentacija zapadnih zemalja ka automatskim puškama konstruisanim oko srednjeg puščanog kalibra, u ovom slučaju NATO standarda 5,56X45mm. Nećemo ovde zalaziti u rasprave oko toga koji je od ova dva večita rivala, ruski AK47 ili američki M16, precizniji i kvalitetniji, međutim, nesporno je da je Kalašnjikov AK47 pouzdanije vojničko oružije. Američki vojnici često su gubili živote zbog nepouzdanosti M16 i njenih „potomaka“, i nekada u Vijetnamu, i danas u Avganistanu. Njihovi neprijatelji, Vijetkongovci, Talibani i Al‐Kaida, nikada nisu imali primedbe na svoje AK47. Zato, i nekada u Vijetnamu i danas u Avganistanu, imamo prilike da vidimo američke vojnike koji se odriču M16 i nose AK47, makar kao rezervno oružije. M16 je do danas puno puta usavršavan, ali su ta usavršavanja najčešće podrazumevala uključivanje mnogo elektronike u rad M16. AK47 je u svim svojim usavršavanjima, sve do danas uspela da očuva svoju jednostavnost i svoj „spartanski duh“. Ipak, Judžin Morison Stoner (1922‐1997), „otac“ M16 (koga je Kalašnjikov imao prilike da upozna 1989. godine, na svojoj turneji po SAD), umro je kao milioner, dok Mihail Timofejevič i danas živi relativno skromno.

Svetska slava „narodnog konstruktora najbolje puške na svetu“ i danas ne tamni i nema konkurenciju. AK47 je našla svoje mesto na mnogim grbovima, amblemima i zastavama. AK47 se nalazi kao motiv na grbu i zastavi Mozambika, na grbovima Burkine Faso (1984‐1991), Zimbabvea i Istočnog Timora, na zastavi Hezbolaha i logou Iranske revolucionarne garde AK47 se proizvodi u najmodernijim fabrikama poput one u Iževsku ili naše Zastave, ali se proizvodi i u primitivnim seoskim kovačnicama u Pakistanu. Oko 90 % proizvodnje AK47 danas se obavlja van Ruske Federacije, ali je veliki deo te proizvodnje ilegalan. Na sve te nelegalne kopije i falsifikate, konstruktor AK47, general Kalašnjikov, jednostavno kaže: „To nije pošteno“.

Francuski časopis „Liberasion“ svrstao je AK47 na četvrto mesto najznačajnijih dostignuća 20. veka koja su promenila istoriju civilizacije. Pre AK47, na toj listi nalaze se kompjuter, pilule za kontracepciju i video rikorder, a stari dobri „Kalaš“ je iza sebe ostavio aspirin i televizor. Britanski TV novinari su na listi najsavršenijih oružija AK47 postavili na drugo mesto, odmah posle čoveka.

Čuveni savremeni ruski umetnik Nikas Stepanovič Safronov (*1956) tvrdi da su „četiri glavna simbola Rusije: votka, matrjoške (lutke koje mi pogrešno nazivamo babuškama), kavijar i Kalašnjikov“. Pored nama oslično poznatog Bregovićevog „Kalašnjikova“ o AK47 su i drugi narodi pevali pesme. U Meksiku, gde AK47 često koriste prpadnici bandi narko kartela, Kalašnjikov, pod nadimkom „Cuerno de Chivo“ (Ovnov rog, zbog oblika magacina, tj. šaržera), čest je motiv u narodnim pesmama. Kolumbijski muzičar i antiratni aktivista Sezar Lopez (*1973), napravio je 2006. godine 12 gitara od AK47, tzv. Eskopetara (španski escopeta=sačmara + guitarra=gitara, tako se u slengu nazivaju sve gitare napravljene od vatrenog oružija). Jedna takva gitara prodata je u dobrotvorne svhe za 17.000 dolara, neke primerke je poklonio svetskim muzičkim zvezdama i borcima za mir, Šakiri, Karlosu Santani, Polu Makartniju i Dalaj Lami, a jedan primerak je bio izložen na Svetskoj konferenciji UN o razoružanju.

O AK47 se pišu monografije i naučne rasprave. Njemu se podižu spomenici. „Muzej Kalašnjikova“ u Iževsku svakog meseca poseti 10.000 posetilaca. U pojedinim delovima Afrike deci često daju ime Kalaš, prema ruskom nadimku za AK47. Prema nekim zapadnim izvorima u više od 40 ratova u toku devedesetih godina prošlog veka, skoro 300.000 ljudi ubijeno je hicima iz AK47 i raznih njegovih kopija. Zapadni novinari često veoma provokativno i tendenciozno postavljaju pitanje Mihailu Timofejeviču Kalašnjikovu kako se oseća zbog te činjenice i činjenice da AK47 često koriste teroristi, kao da od zapadnog oružija niko nikada nije stradao i kao da se zapadno oružije nikada nije našlo u rukama terorista. Kada mu je 2009. godine, na rođendan, uručivao Orden Heroja Ruske federacije, predsednik Dimitrij Medvedev je rekao: „Kalašnjikov je brend na koji je ponosan svaki Rus“.

Na konstrukciji automatske puške Abakan AN94 (Avtomat Nikonova Model 94), radio je 1980‐1994, pored Genadija Nikonova i Viktor Mihailovič Kalašnjikov. Ova puška trebalo je da posle 1997. godine postepeno zamenjuje Kalašnjikovljeve modele u upotrebi, ali se od te ideje vremenom odustalo. Neki izvori tvrde da je do toga došlo zbog još uvek velikog uticaja generala Kalašnjikova. On sam, u svim intervjuima, vešto izbegava svaki razgovor na tu temu.

.

Tako je govorio Kalašnjikov

.

‐ „Kada vidim Bin Ladena sa mojim AK47, veoma sam nervozan. Ali, šta mogu, teroristi nisu glupi, biraju najbolje oružije. Ponosan sam na svoj izum, ali sam tužan kada ga koriste teroristi.Voleo bi da sam izmislio mašinu koja bi mogla da koristi zemljoradnicima, npr. kosilicu.“

‐ „Moj rad je moj život, i moj život su moja dela. Izmislio sam jurišnu pušku za odbranu moje zemlje. Danas sam ponosan što je za mnoge ona simbol slobode.“

‐ „Nemci su krivi, zapravo, što sam ja postao konstruktor oružija. Da nije bilo njih ja bi konstruisao poljoprivredne mašine.“

‐ „Kada me pitaju kako mogu da spavam kad znam da je moje oružije pobilo milione ljudi, ja odgovaram da nemam problem sa spavanjem. Savest mi je čista. Ja sam konstruisao AK47 da bi odbranio moju zemlju.“

‐ „Još uvek sam spreman da pružim ruku svakome ko konstruiše pušku bolju od moje:“

‐ Meni je bolno kada vidim kriminalce raznih vrsta kako pucaju iz moje puške. Ja sam je napravio da obezbedi sigurnost moje Otadžbine.“

‐ „Sve što je komplikovano nije korisno, a sve što je korisno je jednostavno. To je uvek bio moj životni moto.“

‐ „Vidite, sa konstruktorima oružija vam je kao sa majkama kada su trudne. Mesecima one nose dete i razmišljaju o njemu. Konstruktor oružija čini slično sa svojim prototipovima. Ja se lično osećam kao majka ‐ uvek ponosan na svoje dete.“

‐ „Pucao sam mnogo sa AK47. Zato sada slabije čujem.“

‐ „Kada sam radio na železnici, želeo sam da konstruišem mašinu koja bi bila večna. Da sam ostao da radim na železnici možda bi konstruisao neku novu lokomotivu. Možda bi ona ličila na AK47.“

‐ „Kada sam konstruisao AK47, ja sam mislio na odbranu Otadžbine protiv agresije, kao one Hitlerove.“

‐ „Najvažnije je da oružije ne bude upotrebljeno za uništavanje tuđe zemlje, kao što su to drugi vama Srbima radili.“

.

Srpski „Kalaši“

Nekadašnja Jugoslavija je još šezdesetih godina prošlog veka izradila prototip automatske puške M64, po sistemu Kalašnjikova AK47. Sedamdesetih godina u naoružanje JNA uvedena je automatska puška izrađena po uzoru na Kalašnjikov AKM, tj. AKMS ‐ M70, tj. M70A u kalibru 7,62X39mm. Ova puška je i danas u naoružanju vojnih i policijskih snaga Republike Srbije, kao model M70B1, tj. M70AB2. Po sistemu Kalašnjikova izrađeni su i Zastavini laki puškomitraljezi i puškomitraljezi M72, M72A, M84 i M86, kao i snajperske puške M76 i M91. Po uzoru na skraćene verzije Kalašnjikova ‐ karabine AKMSU i AKSU74, Zastava proizvodi karabine (često pogrešno nazivane automatima) M85 i M92. Zastava je još od kraja sedamdesetih godina proizvodila za izvoz automatske puške i puškomitraljeze u NATO kalibrima 7,62X51mm i 5,56X45mm: M77, M77B1, M80, M80A, M82 i M82A. Krajem devedesetih godina prošlog veka konstruisana je u Zastavi savremena jurišna puška po sistemu Kalašnjikova, a inspirisana iskustvima sa izraelskom puškom Galil i južnoafričkom R4. Ta puška M21, u kalibru 5,56X45mm, danas se nalazi u naoružanju Vojske Srbije. Pored dvadesetak vojnih modela pušaka i puškomitraljeza po sistemu Kalašnjikova, Zastava je proizvela i više civilnih ‐ lovačkih, poluautomatskih pušaka na bazi AK47. Gotovo sve jugoslovenske modele po sistemu AK47 koristile su sve zaraćene strane u svim ratovima na prostoru bivše SFRJ.
. . .

Nikola Giljen i Jelena Mandić

Tekst je publikovan u reviji „Istorija“ i nastao je kao deo naučno-istraživačkog rada Fonda „Princeza Olivera“   www.princezaoliverafond.org.rs