.

KRALJEVIĆ MARKO

Ko je bio mitski osvetnik i srpski superheroj Kraljević Marko


.

Kraljević Marko portret na ulju naslikala Mina Karadžić biografija

Marko Mrnjavčević (oko 1355 ‐ 17. maj 1395 Rovine, Vlaška), poznat kao Kraljević Marko (srpslov. Krale Marko), je bio srpski kralj i glavna ličnost jednog od ciklusa srpskih epskih pesama.

Bio je sin kralja Vukašina Mrnjavčevića i sinovac despota Jovana Uglješe.

Posle smrti oca Vukašina u Maričkoj bici, Marko je postao turski vazal. Poginuo je u bici na Rovinama 1395. protiv vlaškog vojvode Mirče boreći se na strani Turaka.

Ipak, Marko je u narodu ostao upamćen kao ličnost koja se bori protiv turskog zuluma.

.

Kraljević Marko Biografija

.

Nakon iznenadne smrti cara Stefana Dušana 20. decembra 1355. godine na srpski presto je stupio Dušanov sin Uroš. Sposobnog oca smenio je mladi, u mnogo čemu nejaki sin. Stari hroničari, letopisci, upamtili su ga kao visokog, lepog muškarca, detinjeg uma i razuma („mladog duhom“). U prvom trenutku mladost (Uroš ima osamnaest godina), a potom i svakojaku nemoć novoga vladara iskoristili su mnogi velikaši kako bi se osamostalili u oblastima koje su im od cara (Dušana ili Uroša) bile dodeljene na upravu. Carsku vlast su priznavali samo kada im je i koliko to odgovaralo.

Avgusta ili septembra 1365. godine Uroš je razdelio i vlastitu carsku vlast. Kraljevsku krunu, a sa njom i pravo na savladarstvo, darovao je Vukašinu Mrnjavčeviću.

Vukašinov brat, Jovan Uglješa je dobio ili jednostavno uzurpirao titulu despota i zavladao oblastima koje su inače bile pod upravom carice Jelene, Dušanove supruge, odnosno Uroševe majke. Poneki istorijski izvori, poput hronike Konstantina Mihailovića Janičara, pisane krajem četrnaestog ili u prvim godinama petnaestog veka, ističu kako se Uroš tužio na bahato ponašanje braće. Pokušavao je naknadno da suzbije njihovo samovlašće i da im nametne vrhovnu carsku vlast. Vukašin i Uglješa su mu, piše Janičar, odgovorili: Dao si nam crvene čizme koje nam nećeš brzo i lako svući.

.

Prvi istorijski pomen Kraljevića Marka

.

Kraljevstvo kralja Marka

Kraljević Marko Mrnjavcevic freska crkva Markova Skoplje MakedonijaPrvi pomen Markov jeste možda u natpisu iznad južnih vrata Drenovske crkve, sagrađene u blizini Tikveškog jezera, nedaleko od Velesa. Natpis kazuje da je crkva živopisana „1356. godine pri države Nikole z Marka, a po smrti svetorodnago cara Stefana“. Toga Marka neki naučnici poistovećuju sa Vukašinovim sinom.

Prvi nesumnjivi pomen Marka Kraljevića u istorijskim dokumentima potiče iz 1361. godine. Spisi Dubrovačke republike pokazuju da je te godine Marko došao u Dubrovnik na čelu srpskoga poslanstva da pregovara o prekidu neprijateljstava započetih još 1359. godine. Marko je tada već bio u godinama koje su mu dopuštale autoritativan nastup. Mada u mirovnim pregovorima carsko poslanstvo nije imalo znatnijeg uspeha, sam Marko je uspeo za vreme boravka u Dubrovniku da podigne srebro koje je njegova porodica tu deponovala, a uspešno je intervenisao kod vlasti Dubrovačke republike u korist nekih prizrenskih trgovaca. Markovo predvođenje carskog poslanstva u mirovnim pregovorima sa Dubrovnikom svedoči o tome da je bio Urošev čovek od poverenja. Uistinu, Marka Kraljevića narodni pevač nije bezrazložno proglasio za Uroševog zaštitnika. To potvrđuje, na osoben način i natpis na crkvi Svete nedelje u Prizrenu. Natpis je otkriven, odnosno otkopan slučajno septembra 1966. godine u dvorištu jedne privatne kuće. u predgrađu stare prizrenske tvrđave, u prostoru tzv. Potkaljaje. Natpis kazuje da je reč o crkvi Prečiste Bogorodice. Crkva je bila posvećena Vavedenju. Natpis veli dalje da je crkva bila sazidana i živopisana (popisana) povelenijem i otkupom gospodina mladago kralja Marka 6879. godine od stvorenja sveta. Navedena godina podrazumeva razdoblje od 1. septembra 1370. do 31. avgusta 1371. godine.

U našoj istorijskoj nauci vlada uverenje da je u srpskoj državi savladar nosio titulu kralja, dok je ustanova mladog kralja zadržala svoju raniju, osnovnu funkciju ‐ obezbeđenje nasledstva. Titulu mladi kralj nosili su za života svojih očeva: Dragutin, Dušan i Uroš. Međutim, slučaj mladog kralja Μarka čini se bitno drugačiji. Stefan Uroš je zakoniti car, kralj Vukašin zakoniti savladar, a Marko, pak, nije mladi kralj ocu Vukašinu (samo savladaru carevom), već caru Urošu. Funkcija titule mladi kralj jeste u obezbeđivanju nasledstva, ali reč je o nasleđivanju pravog, osnovnog nosioca vladarske moći, a ne njegovog surogata. Car Uroš je očigledno imenovao poverljivog čoveka za najbližeg saradnika i naslednika.

O Markovom kraljevanju zna se malo. Vremena su bila zla, metežna. Posle pogibije kralja Vukašina i smrti cara Uroša zemlje koje je Marko nasledio jednostavno su „očerupane“. Osioni oblasni gospodari, poput Vuka Brankovića, na primer, iskoristili su novonastale prilike. Neposredno posle Maričke bitke i Uroševe smrti, kralj Marko je izgubio gradove Skoplje i Prizren. U tim godinama ambiciozni Vuk Branković iskazuje se kao najozbiljniji i najtemeljniji uništitelj Dušanovog i Uroševog carstva i izdajnik legitimnog Uroševog naslednika ‐ kralja Marka. Posle sudbonosnih događaja koji su se zbili u poslednjem tromesečju 1371. godine, kralj Marko je bio prinuđen da prizna vrhovnu vlast turskog sultana. U Kosovskome boju verovatno nije učestvovao, ali je turska vojska morala preći i preko njegove oblasti na putu prema Kosovu.

Ako je malo pouzdanih podataka ο Markovom životu, nešto ih je više (mada ne možda pouzdanih) ο danima koji prethode njegovoj pogibiji. U bici na Rovinama Marko se borio na turskoj strani protiv vlaškog vojvode Mirče. Na istoj strani borili su se „i protiv svoje volje“, pored Marka, i Stefan Lazarević i Konstantin Dejanović. Stefanov biograf Konstantin Filozof piše kako je Marko pred bitku rekao Konstantinu: … molim Gospoda da bude hrišćanima pomoćnik, a ja neka budem prvi među mrtvima u ovom ratu. Želja mu se ispunila. Hrišćani su pobedili, a Marko je, zajedno sa Konstantinom Dragašom (Dejanovićem) poginuo 17. maja 1395. godine.

.

Kraljević Marko kao epska ličnost

.

Kraljević Marko je živeo u vremenima pre i malo posle bitke na Kosovu polju. Kralj Marko (vladao 1371‐1395), najveća je zagonetka srpskog narodnog eposa. U Marku se sleglo vekovno istorijsko iskustvo naroda, na njega su prešle uloge i sudbine mnogih epskih junaka kako onih o kojima se pevalo pre njega tako i onih o kojima se pevalo posle njega. Iz oskudnih podataka pažnju privlače dva svedočanstva, koja nam, na gotovo neočekivan način, približavaju Marka i to više kao čoveka nego kao vladara.

Prvo svedočanstvo govori o jednoj Markovoj ljubavnoj aferi. U zapisu na jednoj knjizi neki dijak Dobre bezazleno saopštava da ju je prepisao u vreme kada blagoverni kralj Marko „odade Todoru, Grgurovu ženu, Hlapenu, a uze svoju prvovenčanu ženu Jelenu, Hlapenovu kćer“ (orig. tekst ZIN, I, 1902, br. 189).
Druga vest tiče se Markova učešća u bici na Rovinama, u kojoj je on, boreći se na turskoj strani, poginuo. Četrdesetak godina kasnije Konstantin Filozof (v. 1989, 90) u svom žitiju despota Stefana piše da je Marko uoči bitke rekao Konstantinu Dejanoviću: „Ja kažem i molim Gospoda da bude hrišćanima pomoćnik, a ja neka budem prvi među mrtvima u ovom ratu.“

Prvo svedočanstvo korišćeno je u naučnoj literaturi kao objašnjenje pozadine pesme o Markovim neprilikama sa ženama. U drugom slučaju došla je do izražaja protivrečnost Markova istorijskog položaja kao ratnika koji je prinuđen da se bori na strani neprijatelja svoga naroda, protivrečnost koja čini jednu od glavnih poluga čitave markovske epike. Anegdota koju je ispričao Konstantin Filozof pokazuje da je istorijski kralj Marko bio svestan te protivrečnosti – on želi pobedu onih protiv kojih se mora boriti. Istu svest izražavaju mnoge pesme o Marku.

Postoji, međutim, i jedna dublja, strukturalna podudarnost između Marka iz ovih zapisa i Marka iz epskih pesama zabeleženih nekoliko stotina godina kasnije. U oba slučaja pada u oči veliki unutarnji raspon Markovog moralnog lika. Marko iz zapisa dijaka Dobre i Marko iz anegdote Konstantina Filozofa pojavljuju se u tako različitoj svetlosti da se za ta dva lika jedva mogu shvatiti da pripadaju istom čoveku. Prvi je ime u skandaloznoj hronici društva, a drugi tragični junak doveden u situaciju da svoju ličnu sudbinu odmerava prema kolektivnoj sudbini sveta kojem stvarno pripada, iako je prinuđen da se protiv njega bori. Razlika između ta dva lika ili između dve situacije u kojima su došle do izražaja dve dijametralno suprotne strane Markove ličnosti može se uporediti s razlikom koja postoji između Markova epskog lika iz pesama kakve su Sestra Leke kapetana, Marko Kraljević i kći kralja Arapskoga, Marko pije uz ramazan vino i slične, na jednoj, i njegovog lika iz pesama Uroš i Mrnjavčevići, Marko Kraljević ukida svadbarinu, Marko Kraljević i soko i njima bliskih, na drugoj strani.

Dva navedena svedočanstva o Marku, onaj iz zapisa dijaka Dobre i onaj iz knjige Konstantina Filozofa, pokazuju da je on bio ličnost koja je još za života ušla u priču i da su se priče o njemu pamtile dugo posle njegove smrti. Konstantin Filozof na posredan način ukazuje na usmeni izvor anegdote o Markovim rečima uoči bitke na Rovinama, on tu anegdotu uvodi u tekst glagolom „kažu“, tj. priča se. Suvremeni pisci ne saopštavaju ništa o tome da li se o Marku pevalo, ali iz onog što je o njemu rečeno vidi se da se o njemu pričalo, da je on bio ličnost za priču. A prirodno je da priče o ratnicima u zemlji gde postoji epska tradicija najčešće dobijaju oblik junačkih pesama.

.

Dva razdoblja u Markovom životu

.

Novac kralja Marka

U životu istorijskog kralja Marka jasno se izdvajaju dva perioda, do Maričke bitke i posle nje. U prvom je Markov životni put u stalnom usponu, samo što to nije bio njegov lični uspon nego uspon njegove porodice. U doba cara Uroša, Mrnjavčevići izbijaju na prvo mesto među oblasnim gospodarima: Markov otac Vukašin krunisan je za kralja i postao Urošev savladar, a stric mu Uglješa dobio je titulu despota i postao gospodar velike Serske oblasti. Sve do Maričke bitke, u kojoj su Mrnjavčevići neslavno završili, Marko se nalazio u senci svog oca. Očevom, a ne svojom zaslugom, on je dospeo na najviši položaj u državi: postao je „mladi kralj“ što je u političkom sistemu nemanjićke Srbije značilo da je određen za prestolonaslednika, a s obzirom na to da je Vukašin bio Urošev savladar i da Uroš nije imao naslednika, on je postao i prestolonaslednik carstva. Njegova vladavina, započevši „srpskom pogibijom“ na Marici, u celini je tekla u znaku tog poraza.

Umesto da postane zakoniti vladar srpskog carstva, postao je kralj vazalne oblasti i podložnik turskog cara, a nije mogao da sačuva ni ono što su mu Turci ostavili. Grabljivi susedi otimali su mu deo po deo teoritorija tako da je, na kraju, od prostrane države kralja Vukašina ostala mala oblast oko Prilepa. Marko je najveći gubitnik među vladarima i velikaš]ima u tom vremenu, i inače karakterističnom po velikim nacionalnim porazima.

Njegova epska sudbina korespondira i ujedno je u kontrastu prema njegovoj političkoj biografiji. On se kao junak pojavljuje u obe navedene epohe, do Maričke bitke i posle nje, i na tom globalnom planu svojom pesničkom biografijom nalazi se u saglasnosti s istorijom. Međutim, epski Marko, za razliku od istorijskog, ni u jednoj ni u drugoj eposi, ni u vremenu srpskog ni u vremenu turskog carstva, ne igra sporednu i beznačajnu ulogu. Pesma ga je izvukla iz istorijske senke i učinila glavnim junakom svog doba što je on u dubljem, pesničkom smislu zaista i bio.

.

Mitski osvetnik Marko Kraljević

.

Izgleda da zbog međusobnih trvenja srpski velikaši iz udaljenijih oblasti nisu ozbiljno shvatali prodiranja Turaka do južnih granica srpskog carstva. Uoči odsudne bitke koju su protiv Osmanlija nameravali da povedu Mrnjavčevići ostavljeni su sami i bez ičije pomoći.

Do bitke na Marici kod Černomena došlo je 26. septembra 1371. godine. Srpska vojska je potučena do nogu. U toj bici smrt su našli i kralj Vukašin i despot Uglješa. Svu strahotu srpske pogibelji opisao je Isaija monah u čuvenom srednjovekovnom spisu.

Tragičnu sudbinu osetila je možda više od drugih despotica Jelena, kćer gopodara Drame i supruga despota Uglješe. Ona je još pre bitke izgubila sina jedinca, mladenca Uglješu, sahranjenog u Hilandaru, kojem je posvetila jedan od najlepših i najtužnijih poetskih zapisa. (Jelena, a potonja monahinja Jefimija, prva je srpska književnica) ostala je posle Maričke bitke i bez muža, pa i bez doma.

.

Carica Milica

.

Tako se i obrela na dvoru kneza Lazara Hrebeljanovića u Kruševcu gde je posle kosovske tragedije bila uteha i diplomatski savetnik kneginji Milici.
Kralj Vukašin imao je četvoricu sinova ‐ Marka, Andrejaša, Ivaniša i Dmitra, kao i kćer Oliveru. I o njoj se zna da je bila udata za Đurđa Balšića.

O Andrejašu i Dmitru više se zna prema narodnom predanju, u pesmama bugaršticama, nego prema istorijskim izvorima. Ipak, pominju se 1393, kada su napustili svoje oblasti u zapadnoj Makedoniji, da bi se preselili u Ugarsku.

Pominju ih i spisi dubrovačkog arhiva kada su iz dubrovačke riznice preuzimali novac koji im je tamo bio deponovan kao očevina. Zna se da su obojica stupili u službu ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog, ali je malo traga o tome kako su živeli, pa je čak ostalo nepoznato i da li su ostavili poroda iza sebe.

Što se Marka Kraljevića tiče, on je prema istorijskim izvorima bio mali oblasni gospodar čije je sedište bilo u gradu Prilepu i prostiralo se na sasvim malu oblast.

Njegov život i njegovu vladavinu obeležilo je vazalstvo turskom caru Bajazitu Prvom, u čijim je redovima i poginuo na Rovinama u Vlaškoj 17. maja 1395. Od toga je sasvim različit lik epskog Marka Kraljevića, koji je opevan kao najveći srpski i južnoslovenski junak.

Kako je i zašto je nastao taj epski div‐junak? Tim pitanjem posebno se bavio dr Vojislav Đurić, jedan od naših najboljih poznavalaca srpske epske tradicije.

.

Kralj Marko

.

Kraljević Marko srpski srednjovekovni vladar i epski junak narodna poezija grafikaĐurić je pisao da je u vreme kada je živeo Marko turska sila bila u naponu i nije bilo te snage koja bi mogla da je sruši. Turci su bili u zemlji, njihove snage neizmerne, za dugo vreme na promenu toga stanja nije se moglo ni misliti. Prema tome, narodni pevač bio je prinuđen da postavi Marka Kraljevića u osnovi istorijski verno ‐ kao turskog vazala. Ali, u narodnom pevaču, koji je bio pritisnut turskim nedelima, gorela je plamena žudnja za osvetom. Iz te žudnje rodio se prkosni i ratoborni lik Marka Kraljevića.

Istoričar Radovan Samardžić pokušao je da ustanovi zašto je narodna epika odabrala baš Marka, a ne neku drugu istorijsku ličnost da bi joj pridala sav onaj značaj koji on uživa u pesmi. I izneo je veoma lucidnu pretpostavku kao mogući odgovor: istorijski Marko je toliko bleda istorijska ličnost da je nad tom prazninom verovatno bilo najlakše da se dogradi sav onaj sjaj do najveće uzvišenosti.

U našem narodnom predanju Marko Kraljević ostaje kao poetska sinteza mentaliteta i etike našeg naroda koji je pod Turcima stvarao svoju istoriju sam, kako je mogao. Gorostasan, snažan kao zemlja, prek na delu koliko i na reči, Marko raspolaže onim čudesnim gestom koji je bio toliko potreban narodu lišenom slobode, onim pokretom koji uništava gomilu osvajača i oslobađa potčinjenu raju.

Njegov smisao za pravdu bitni je izraz njegovog bića jer je taj smisao bio i suštinski izraz zajedničke volje naroda kad je, prepušten sebi, počeo da upravlja sobom, ali kad mu je pravda bila potrebna i kao uteha i duhovna hrana.

Nikola Giljen i Jelena Mandić

. .

MARKO KRALjEVIĆ I BRAT MU ANDRIJAŠ

 

Dva mi sta siromaha dugo vrime drugovala,
Lipo ti sta drugovala i lipo se dragovala,
Lipo plinke dilila i lipo se razdiljala,
I razdiliv se, opet sazivala.
Već mi nigda zarobiše tri junačke dobre konje,
Dva siromaha.

 

Tere sta dva konjica mnogo lipo razdilila,
O tretjega ne mogoše junaci se pogoditi,
Negli su se razgnivala i mnogo se sapsovala.
Ono to mi ne bihu, družino, dva siromaha,
Da jedno mi biše vitez Marko Kraljeviću,
Vitez Marko Kraljeviću i brajen mu Andrijašu,
Mladi vitezi.

 

Tuj si Marko potrže svitlu sablju pozlaćenu
i udari Andrijaša brajena u srdašce.
On mi ranjen prionu za njegovu desnu ruku,
tere knezu Marku potihora besiđaše:
“Jeda mi te mogu, mili brate, umoliti,
Nemoj to mi vaditi sabljice iz srdašca,
mili brajene,

 

dok ti ne naručam do dvi i do tri besidice.
Kada dođeš, kneže Marko, k našoj majci junačkoj,
nimoj to joj, ja te molim, kriva dila učiniti,
i moj dil ćeš podati, kneže Marko, našoj majci,
zašto si ga nigda veće od mene ne dočeka.
Ako li te bude mila majka uprašati,
viteže Marko:

 

“Što mi ti je, sinko, sabljica sva krvava?”
nemoj to joj, mili brate, istinu kazovati,
ni naju majku nikako zlovoljiti,
da reci to ovako našoj majci junačkoj:
“Susrete me, mila majko, jedan tihi jelenčac,
koji mi se ne hti sa drumka ukloniti,
junačka majko,

 

ni on meni, mila majko, ni ja njemu,
i tuj stavši potrgoh moju sablju junačku,
i udarih tihoga jelenka u srdašce.
I kada ja pogleda’ onoga tiha jelenka,
gdi se htiše na drumku s dušicom razdiliti,
tihoga jelenka,

 

i da bi mi na povrate, ne bih ti ga zagubio”.
I kada te jošće bude naja majka uprašati:
“Da gdi ti je, kneže Marko, tvoj brajen Andrijašu?”
Ne reci mi našoj majci istine poništore:
‐ Ostao je, reče, junak, mila majko, u tujoj zemlji,
iz koje se ne može od milinja odiliti,

 

Andrijašu;
onde mi je obljubio jednu gizdavu devojku.
I otkle je junak tuj devojku obljubio,
nikad veće nije pošal sa mnome vojevati,
i sa mnome nije veće ni plinka razdilio:
ona t’ mu je dala mnogo bolja nepoznana
i onoga vinca, junaku, od zabitja,
gizdava devojka,

 

li uskori mu se hoćeš, mila majko, nadijati.
A kad na te napadu gusari u crnoj gori,
nemoj to se prid njimi, mili brate, pripadnuti,
da iz glasa proklikni brajena Andrejaša,
bud’ da me ćeš zaman, brate, pri potrebi klikovati.
Kada mi te začuju moje ime klikujući,
kleti gusari,

 

taj čas će se od tebe junaci razbignuti,
kako su se vazdakrat razbigovali
kada su te začuli moje ime klikovati.
A neka da te vidi tvoja ljubima družina,
koji me si tvoga brata bez krivine zagubio!”
Vesel budi, gospodaru, i vesela ti družina, naš gospodaru!
Ova pisan da bude tvoj milosti na poštenje!

. . .

Tekst je publikovan u reviji „Istorija“ i nastao je kao deo naučno-istraživačkog rada Fonda „Princeza Olivera“   www.princezaoliverafond.org.rs