Vilijem Šekspir

 

Monolog danskog kraljevića Hamleta u istoimenoj tragediji

 

 

„O, biti ili ne biti – pitanje je sad:

Da li je ljudskog duha dostojnije

Trpeti praćke i strele sudbine nasilne,

Ili oružje dići na more muka

I otporom ih sve zauvek okončati?

 

Umreti, samo usnuti – i ništa više;

I tim snom reći da smo prekinuli

Naše duše bol i hiljade onih jada

Što ih priroda ljudska nasleđuje.

To bi nestanak bio da ga čovek

Svim srcem svojim samo poželeti može.

 

 

Umreti, možda usnuti – a usnuti –

Sanjati možda? E, tu je prepreka!

Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom

Spavanju mogli dolaziti kad se

Iz ove buke i zbrke života smrtnog

Izvučemo – mi moramo oklevati.

 

 

Zbog toga jadni život naš i jeste

Toliko dug, jer ko bi mogao da snosi

Sve šibe i sve poruge ovoga sveta,

Nepravde tlačitelja, prezire oholih,

Patnje zbog nipodaštavane ljubavi,

Bezakonje i drskost vlasti, ćuške

Što ih zasluga krotka od bezvrednih trpi –

Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj

Da obezbedi golim nožem prostim?

 

 

Ko bi nosio breme života teškog,

Stenjao i znoj lio, kad nam volju

Sputav’o ne bi strah od nečeg

Posle smrti – da, te zemlje neotkrivene

Iz čijih međa još se ni jedan putnik

Vratio nije – strah koji nas tera

Da radije sva ona zla trpimo

Što nas već muče, nego da hrlimo drugim

O kojima baš ništa ne znamo?

 

 

Tako svest stvara kukavice od sviju nas;

I, tako, zdrava i prirodna boja

Sve odlučnosti naše bolešljivo čili

Kad na nju padne taj bledi prisenak misli;

A poduhvati naši, veliki i smeli,

U strahu, zato, skreću struje svoje,

I onda gube sam smisao dela.“

. . .