Dr Justin Popović

 

O Evropskoj kulturi, verovanju i duhovnosti – odlomak iz poglavlja „Svetosavska filosofija kulture“

 

Evropska kultura počiva na čoveku kao na temelju. Čovekom se iscrpljuje njen program i cilj, njena sredstva i sadržina. Humanizam je njen glavni arhitekt. Sva je izgrađena na sofističkom principu i kriterijumu: čovek je mera svih stvari, vidljivih i nevidljivih, i to – evropski čovek. On je vrhovni stvaralac i davalac vrednosti. Istina je ono što on proglasi za istinu; smisao života je ono što on proglasi za smisao; dobro i zlo je ono što on proglasi za dobro i zlo.

Kratko i iskreno rečeno: evropski čovek je sebe proglasio za boga. Zar niste primetili kako on neizmerno voli da boguje, da boguje naukom i tehnikom, filosofijom i kulturom, religijom i politikom, umetnošću i modom, – da boguje po svaku cenu, makar inkvizicijom i papizmom, makar mačem i ognjem, makar – trogloditstvom i ljudožderstvom? On je jezikom svoje humanističko-pozitivističke nauke objavio da – nema Boga. I vođen tom logikom on je smelo izveo zaključak iz toga: pošto nema Boga, onda sam ja – bog!

Ništa tako ne voli evropski čovek no da se pretstavlja kao bog, mada je u ovoj vasioni kao miš u mišolovci. Da bi pokazao i dokazao svoje bogovstvo, on je objavio da su svi svetovi nad nama pusti, bez Boga i bez živih bića. On poštopoto hoće da ovlada prirodom, da je potčini sebi, zato je i organizovao sistematski pohod na prirodu, i taj pohod nazvao kulturom. U njega je upregao svoju filosofiju i nauku, svoju religiju i etiku, svoju politiku i tehniku. I uspeo da uglača neku parčad na kori materije, ali je nije preobrazio. Boreći se sa materijom, čovek nije uspeo da je očoveči, ali je ona uspela da suzi i opovršini čoveka, da ga svede na materiju. I on, obzidan njome, saznaje sebe kao materiju, samo kao materiju.

Znate li ko je pobedio? – Ironija, jer je kultura učinila čoveka robom materije, robom stvari. Očigledna je istina: evropski čovek robuje stvarima, ne boguje nad njima.

Samozvani bog poklonički metaniše pred stvarima, pred idolima koje je sam načinio. U svome pohodu protiv svega natprirodnog, on je tekovinama svoje kulture zamenio sve nadmaterijalne težnje: zamenio je nebo, zamenio dušu, zamenio besmrtnost, zamenio večnost, zamenio Boga živog i istinitog. I kulturu promovisao za boga. Jer na ovoj pomračenoj zvezdi čovek ne može da izdrži bez boga, bez ma kakvog boga, makar bio i lažan, – takva je kobna ironija ovako ustrojenog čoveka.

Zar ne primećujete da je evropski čovek, u svojoj kulturomaniji, pretvorio Evropu u fabriku idola? Gotovo svaka kulturna stvar postala je idol. Otuda je naše doba – idolopokloničko doba pre svega i iznad svega. Nijedan kontinent nije toliko poplavljen idolima kao današnja Evropa. Nigde se toliko ne metaniše pred stvarima, i nigde se toliko ne živi za stvari i radi stvari, kao u Evropi. To je idolopoklonstvo najgore vrste, jer je to klanjanje pred ilovačom. Recite, zar čovek ne klanja riđoj ilovači, kada samoživo ljubi zemljano, ilovačno telo svoje, i uporno tvrdi: telo sam i samo telo? Recite, zar evropski čovek ne klanja riđoj ilovači, kada za svoj ideal proglašava klasu, ili narod, ili čovečanstvo?

Nema sumnje, Evropa ne pati od ateizma, već od politeizma; ne pati od nemanja bogova, već od premnogih bogova. Izgubivši pravoga Boga, ona je htela da svoju glad za Bogom zasiti stvaranjem mnogih lažnih bogova, idola. Od nauke i njenih hipoteza – stvorila je idole; od tehnike i njenih izuma – stvorila je idole; od religije i njenih pretstavnika – stvorila je idole; od politike i njenih partija – stvorila je idole; od mode i njenih manekena – stvorila je idole, a posred svih idola na vasioni tron egoizma posadila evropskog čoveka, evropskog Dalaj-lamu.

U suštini svojoj, evropska kultura je – povampireni fetišizam, fetišizam u evropskom izdanju, u evropskom kostimu. „Gurmanstvo za stvarima“ je glavna odlika evropskog čoveka. No fetišistička metafizika evropske kulture praktično se izražava fetišističkom etikom. Stari neznabožački fetišizam odlikovao se – ljudožderstvom. A zar se novi evropski fetišizam ne odlikuje isto tako – ljudožderstvom, samo maskiranim, kulturnim ljudožderstvom? Zar evropska kultura nije ustima svoje nauke proglasila kao glavni princip života – borbu za samoodržanje? Šta je to ako ne poziv na ljudožderstvo?

Ne znači li to: čoveče, bori se za samoodržanje – svim sredstvima; bori se, ako treba, i – ljudožderstvom! glavno je: održati se u životu! Kako? – To ne podilazi pod kontrolu savesti. Život je klanica, na kojoj jači ima pravo da zakolje slabijeg. Štaviše: slabiji ljudi su materijal za jače. Pošto ni Boga ni besmrtnosti nema, onda je čoveku radi samoodržanja – sve dopušteno. Dopušten je greh, dopušteno zlo, dopušten zločin.

Pozitivistička je nauka objavila: sve što biva – biva po prirodnim zakonima. U prirodi vlada kao vrhovni zakon – zakon neophodnosti. On vlada i nad ljudima, i nad svima njihovim mislima, osećanjima, stremljenjima, postupcima. Kada greše, ljudi greše po neophodnosti. Čoveče, ti nisi kriv, ni za najveći prestup svoj – nisi kriv, jer sve što činiš, činiš po prirodnoj neophodnosti… Ne čudite se! – greh ne može postojati za čoveka, za koga ne postoji Bog, jer je greh – greh pred Bogom. Ako Boga nema, onda – ni greha nema, ni zla nema, ni zločina nema.

Metafizički nihilizam evropske kulture, izražen principom: „nema Boga“, morao se pojaviti kao praktični nihilizam, čiji je princip: nema greha, sve je dozvoljeno!

Obratite pažnju, svojom filosofijom i naukom, svojom tehnikom i politikom, evropska kultura sistematski potiskuje iz čoveka sve što je besmrtno i večno, virtuozno paralizuje u njemu osećanje besmrtnosti, smanjuje mu dušu dok je najzad ne svede na – nulu.

Treba se osloboditi Boga, – to je javna ili potajna čežnja mnogih neimara evropske kulture. Oni na tome rade kroz humanizam i renesans, kroz rusovljevski naturalizam i razbarušeni romantizam, kroz pozitivizam i agnosticizam, kroz racionalizam i voluntarizam, kroz parlamentarizam i revolucionizam. A smeliji među njima stvorili su lozinku: treba ubiti Boga! Najzad je najdosledniji neimar i najiskreniji ispovednik evropske kulture – Niče, sa vrha čovekomanijske piramide egoizma, objavio vest: „umro je Bog!“

Kada nema ni večnog Boga, ni besmrtne duše, onda – nema ničeg apsolutnog, ničeg svevrednosnog, onda – sve je relativno, sve prolazno, sve smrtno. I zbilja, proterane su sve apsolutne vrednosti, a zacarene – relativne. Nema sumnje, relativizam je i logika, i priroda, i duša humanizma. Ajnštajnova teorija relativiteta je završna, zbirna rezultanta humanizma i svih njegovih filosofskih, naučnih, tehničkih i političkih ogranaka, no ne samo to, nego u poslednjoj liniji svojoj, humanizam nije drugo do – nihilizam.

Krizu evropskog duha ovako ocrtava nemački filosof Karl Joel: „Našem pogledu na svet nedostaje potez ka celini uopšte i smisao za apsolutno. Nedostaje nam celina osvedočenja, a sa najvišom snagom osvedočenja i najviša snaga verovanja; naš moral nema velikih karaktera; naša istorija nema ličnosti kroz koje se izražava ceo narod i celo vreme u najzbijenijoj snazi. Nedostaje nam velika poezija, jer naša fantazija, otrgnuta od kosmičke celine, hvata se samo malenoga a u velikom se samo igra, jer naše pesnike ne nosi više ono kosmičko osećanje klasičara, koje je njihovim stihovima davalo viši zvuk i njihovim likovima unutrašnju nužnost. Imamo najopojnije slikarstvo tona bez melosa, najraskošniji patos bez etosa, i najšareniju instrumentaciju, ilustraciju, inscenaciju, najveštiju tehniku bez duše. Imamo najvidljiviju sredinu, najbogatiju pozornicu, najživlju radnju bez junaka, sa masama i marionetama kao junacima. Imamo režiju kao umetnost s najjačim efektom, umetnost pojava bez suštine. Imamo najbogatiji život; ali on nema mira i zaokruženosti, unutrašnje harmonije, jer mu nedostaje smisao za celinu, za izmirenje čoveka i sveta. Tako kriza filosofije postaje kriza vremena“.

Da, da, humanizam se nije mogao ne razviti u nihilizam. Zar može čovek ne postati nihilist, kada ne priznaje nikakvu apsolutnu vrednost?

Idite koritom logike do kraja, i vi ćete morati doći do zaključka, da je relativizam – otac anarhizma. Pošto su sva bića relativna, onda – nijedno od njih nema prava da sebe nametne drugima. Pokuša li, treba ratovati do istrebljenja. Pošto su sve vrednosti relativne, kakvo pravo ima ma koja od njih, da sebe nametne za najveću i vrhovnu? Na osnovu čega tvoja istina, prijatelju, potiskuje moju, kada su i jedna i druga relativne? Pošto u čovečanskim svetovima nema ničeg apsolutnog, onda – ne postoji ni hijerarhija bića, ni hijerarhija vrednosti; postoji samo anarhija.

I zaista, stvarnost je nad stvarnostima, da su nihilizam i anarhizam logički završetak evropske kulture, neizbežna završna forma evropskog humanizma i relativizma. Humanizam se neminovno izvija u ateizam, prolazi kroz anarhizam, i završava nihilizmom.

Je li neko danas ateist, znaj, ako je dosledan, sutra će biti anarhist, a preksutra nihilist.

A je li ko nihilist, znaj da je do njega došao od humanizma kroz ateizam.

Šta ostaje od čoveka, kada se iz tela njegovog izvuče duša? – Leš. Šta od Evrope, kada se iz tela njenog izvuče Bog? – Leš. Isterali su Boga iz vasione, zar nije postala – lešina? Šta je čovek koji poriče dušu u sebi i u svetu oko sebe? Ništa drugo do – uniformisana ilovača, hodeći mrtvački sanduk od ilovače. Rezultat je poražavajući: zaljubljen u stvari, evropski čovek je najzad i sam postao – stvar. Ličnost je obescenjena i razorena; ostao je čovek = stvar. Nema celog integralnog, besmrtnog, bogolikog čoveka, već sami razlomci čoveka, telesna ljuštura čoveka, iz koje je proteran besmrtni duh. Doduše, ljuštura je uglačana, politirana, tetovirana, ali je ipak ljuštura. Evropska kultura je obezdušila čoveka, oveštastvila ga i mehanizirala. Ona mi liči na čudovišnu mašinu koja guta ljude i prerađuje ih u stvari. Finale je dirljivo tužan i potresno tragičan: čovek – bezdušna stvar među bezdušnim stvarima.

. . .

Odlomak iz knjige „Svetosavlje kao filosofija života“ autor Arhimandrit Dr JUSTIN POPOVIĆ