Fared Zakarija

 

Svi zajedno

 

Međunarodna saradnja djavolja je stvar. Čak i tamo gde ima volje, često nema jasnog načina.

Afganistan je uzor uspešne multilateralne operacije – barem teorijski. Početna je invazija imala podršku UN – Ujedinjenih nacija i globalne zajednice. Vojni poduhvat, koji sada traje već duže od 10 godina, uključuje vojnike iz Britanije, Kanade, Poljske – pa čak i Francuske i Slovenije. Svetska banka, USAID i nacionalne vlade daju milijarde za izgradnju tamošnje infrastrukture. Pa ipak, taj bi rat još uvek lako mogao omanuti. Vlada Hamida Karzaija kontroliše manje od trećine zemlje. Izvan Kabula najviši su izvor vlasti lokalni ratni gospodari. Talibani, mada oslabljeni, i dalje se zabrinjavajuće uspešno oporavljaju i vraćaju. Opijum je postao glavni izvozni proizvod zemlje. A većina zemalja – od onih koje se graniče s Afganistanom, kao što je Pakistan, do evropskih partnera poput Nemačke – nestrpljivo čekaju da se reše svojih obaveza, a ne da ih sprovedu u delo. Uski nacionalizam i prečesto je jači od prosvećenog internacionalizma.

Pouka Afganistana pokazuje da multilateralizam nije ni lak ni uvek delotvoran. Ali poduhvat u Afganistanu patio je od nedostatka pažnje – Bushova vlada bila je suviše zaokupljena time da prvo afirmiše, a potom i povede rat u Iraku – i još ga se uvek može spasiti. Usput rečeno, današnji problemi zahtevaju multilateralno rešenje čak i kad ga je krajnje teško postići. Razmotrimo bilo koji ozbiljan problem na koji danas nailazimo; verovatno je da se on ne tiče samo jedne zemlje.

Terorizam, finansijska kriza, zarazne bolesti, energija, sigurnost – svi ti izazovi traže koordinirane reakcije, a u nekim slučajevima i institucije koje ih mogu sprovesti.

Uzmimo jednostavan primer kao što je zarazna bolest. Ako izbije danas, gotovo je sigurno da će se proširiti nadaleko i naširoko. To znači da svi imamo razloga što brže odrediti karakter patogenog uzročnika, izolovati žrtve i raditi na leku. U idealnom slučaju mogla bi se uključiti Svetska zdravstvena organizacija, tražiti da joj se pošalju uzorci virusa, odrediti suštinu bolesti i postaviti protokole po kojima treba postupati. Na žalost, ona nema dovoljno novca, nema dovoljno osoblja i nema efikasna ovlašćenja za donošenje pravila po kojima bi se svi morali ponašati. Kina je unutar svojih granica nedeljama prikrivala zarazu ptičjim gripom, dok se nije proširila po svetu.

Indonezija je u jednom trenutku odbila predati uzorke gripa iz straha da će biti iskorišteni za stvaranje skupe vakcine koju ona sebi ne bi mogla priuštiti.

To je svet s kojim se suočava Barack Obama: zbrkan i svadljiv, bez mnogo lakih odgovora. Ali uza sve svoje probleme to je još uvek izvanredno miran svet. Rat između velikih sila je nezamisliv. Po nekim merilima, živimo u najmirnijem dobu u povesti. I Al-Kaida, prva velika pretnja dvadeset prvog veka, ostala je bez korena i u defanzivi jer je muslimane širom sveeta odbilo njeno veličanje nasilja i spremnosti da ubija civile, čak i kad su ti civili muslimani. Izbor Baracka Obame, multietničkog Amerikanca koji je proputovao svet, čoveka čiji je otac musliman, a srednje mu je ime Husein, zapanjio je tu terorističku grupu. Na jednoj nedavnoj video snimci njene su vođe pribegli slabašnim ličnim napadima na novog predsednika, nazivajući ga “kućnim Crncem”. Njihove su brige razumljive:

izbor Obame simbol je nade i prijetnja Al-Kaidinoj ideologiji mržnje.

Postoji, svakako, i prastara briga: da će u prelaznim vremenima stradati stabilnost. Još otkako je Tukidid primetio da je pomak moći sa Sparte na Atinu bio temeljni uzrok Peloponeskog rata, naučnici strepeći posmatraju takve trenutke. Ali ovaj put, ako se njime bude valjano upravljalo, uspon ostalih ne mora izazvati destabilizaciju. Amerika ne tone brzo i neće je zameniti samo jedna druga zemlja. U dubinskom smislu svi se u ovoj krizi nalaze zajedno. Druge zemlje mogu igrati značajnu ulogu u stabilizaciji.

I to ne samo u ekonomiji. Tokom rusko-gruzijskog sukoba nije u Moskvu otišao Bush, nego francuski predsednik Nicolas Sarkozy. Kada su Izrael i Sirija letos počeli s razgovorima, mirovna je posrednica bila Turska, a ne Washington. A kada su se prošle godine libanske frakcije ponovo oružjem i nasiljem bacile jedne na druge, jedina osoba kadra dovesti ih za pregovarački sto bio je katarski šeik. Ni u jednom od tih slučajeva Sjedinjene Države nisu igrale ulogu. Pre deset godina to bi bilo nezamislivo. Danas je to opšte mesto. Premda samopouzdaniji svet znači više protivnika i demagoga, to takođe znači i više pregovarača te regionalnih lidera kojima je stalo do održavanja mira. Ako se bude moglo organizovati i ohrabriti taj impuls, svet će biti bolji.

Većini glavnih sila zajednički su sa Sjedinjenim Državama osnovni interesi i ideali. Ti zajednički podsticaji trebali bi osigurati kretanje sveta prema većoj stabilnosti i prosperitetu . Ostaje stvarnom opasnošću da Washington loše odigra, stvarajući haos i nestabilnost, ili da igra prejakim kartama te navede druge zemlje na otpor i okretanje k vlastitim putevima.

Za globalnu stabilnost i dalje je najvažniji zadatak upravljanje političkom i vojnom moći SAD-a. Sjedinjene Države moraju pružiti pravila, institucije i usluge s pomoću kojih se mogu rešiti krupni svetski problemi, istovremeno dajući udeo u tom sastavu drugim zemljama – što je najvažnije, silama u usponu.

Poslednjih decenija Sjedinjene Države nisu igrale tu vodeću ulogu.

Ali nisu to činili ni Pariz, London, Moskva, Peking ili New Delhi. Evropa nije bila voljna ustupiti moć MMF -u i drugim forumima, a mnoge zemlje s tržištima u usponu čuvaju svoju suverenost jednako ljubomorno kao i Sjedinjene Države, često i više. Ko god bio kriv za to, ako ne nađemo načina da proširimo i unapredimo pravila i institucije globalne saradnje – u ekonomiji, energiji, promenama klime, zarazama, drogama, migracijama i mnoštvu drugih pitanja, svet će proživljavati sve više kriza, a vlade će na njih reagovati u žurbi, ad hoc – preslabo i prekasno.

Ako se, s druge strane, okupimo i poradimo na zajedničkim problemima čovečanstva, zamislite mogućnosti koje bi to moglo stvoriti za sve. Zamislite da stvorimo nova pravila igre koja bi omogućila da ovaj izvanredni proces globalizacije i rasta potraje i proširi se na svaki deo društva, poveća životni standard za najsiromašnije među siromašnima, omogući da sve više i više ljudi razvije svoje potencijale.

Ako doista delujemo zajedno i ostavimo za sobom ovu krizu, ostaju beskrajne mogućnosti. Svetsko tržište i ekonomija nude izglede za pristojan život svih ljudi. Komunikacije nam svima omogućava da se upoznajemo i učimo jedni od drugih kao nikada pre. Politička saradnja može ukrotiti vatru suparništva velikih sila. Ljudi svaki dan posvuda na Zemlji čine divne stvari. Sada je vreme da njihove vlade na tu ljudsku ingenioznost primereno odgovore vlastitim inovacijama i stvore nove oblike saradnje.

Velik je izazov za Baracka Obamu i ovu generaciju lidera stvoriti nov sistem međunarodnih odnosa, koji stvara istinsku i delotvornu globalnu suradnju na krupnim zajedničkim pitanjima koja nas sve muče. To je veliki projekt 21. veka.

. . .

Predgovor iz knjige: „The Post-American World“ – autor Fareed Zakaria