Dalibor Drekić

 

Lečnik za rečnik

.

U zadnje vreme na mnoge teme iz usta izlaze čudne prikaze. Iskazi oboleli, izrazi ogoleli, poludele reči – jedna drugu preči. One časne sve su manje glasne, a poštene sve se niže cene, sve su življe one divlje, skupa sa prostima i zločestima u gostima. Jedne slažu čim se kažu, druge „zini pa pogini“, a nije retka ni kakva jetka i opasna poput metka dok pakosno vreba od retka do retka.

Bačene su u vetar, pa metar po metar u gradu poglede kradu, zuje kao pčele i bodu kao strele, uzalud se troše i bacaju u ćoše. Glagoli uz priloge osvajaju izloge, predlozi u neslozi, a sveze bez veze izmešale teze. Imenice u strojevima, u boju sa brojevima, a pokoji uzvik, veliki drznik, uvek psuje da se glasno čuje.

Reči stranci skaču na stranice, bez pasoša prelaze granice – jedna nova, pobrkanih slova baš nervira sa papira, pisana ili zborena – kao tikva bez korena.

Kad se zbrda zdola spletu čudna kola od strašnih složenica i smešnih rečenica čita se i piše više kao kliše, a manje kao znanje, glupost se zbraja od početka do kraja i od kraja do početka, bez izuzetka.

Po odluci odbora, pozvali doktora, ne običnog, nego vičnog, reči da leči i epidemiju da spreči, da svet bez brige opet čita knjige. Lečnik za rečnik odredio prečnik gde prvo pogleda kakva je ozleda, a zatim tek propiše lek:

Časne da su glasne, nerazumljive jasne, a jetke da predaju metke! Besne da se stesne, blede da se srede, a pameti da bude za lude! Teške neka idu peške, a lake neka postanu jake! Oštre kazne za bezobrazne i nešto blaže laže! Da se posvetle crnje i dopune krnje, da se isprave krive, a mrtve da ožive! Kada se što tuđe u jezik prevuče obavezno da se presvuče!

Tek što poče, reči skoče, u čudu doktor – one daju otpor:

Prva gruva, da te Bog sačuva, druga se nećka, kao hoće-neće, a već evo treće, po usnama šeće, s četvrtom se sreće, petu s uma smeće i tri tačke meće. Jedne su napete oko zapete, druge kao mačke skaču ispred tačke i sva su čitanja pod znakom pitanja u mrklom mraku bez svitanja.

Neke reči ne može da spreči, neke ni da nađe,a kamoli da leči. Zdrava sela i neće iz ždrela, a bolesna kao strela, čim ko pisne ona klisne s glasne žice pravo u lice. Kriva se skriva, prava spava, teška se smeška, a lažna pravi važna. Oštra se napela, ali zapela na vrh jezika, između veznika.

Fraze se plaze čim doktora spaze, kroz nos beže, kroz zube reže – evo se keze sa ruba zuba. Bolesne štucaju ili mucaju, a one bez stila dobile krila pa se smeju i plaču, sa zidova skaču – bolesna slova čak i sa krova.

Tu ne treba vidar nego zidar, ne vredi lečiti već treba krečiti. I slatkorečive i praznorečive i teškorečive – sve su neizlečive. Jača je dreka od svakoga leka.

Doktor se gladi po kosi i bradi pa piše odboru tražeći potporu:

Lekare za ljude da leče lude, sudije da sude svima koji hude i zato se mole vrtići, škole i roditelji – više da se trude. Da se kazne grlati kada stanu urlati i da se briše što neznalica piše! Uz malo više brige za jezik i knjige može da se spreči i uspešno leči epidemija obolelih reči.

. . .
Zbornik „Jezik nam je otadžbina“, Udruženje pisaca „Sedmica“ i Centralni savet Srba Hesena (Nemačka), Frankfurt na Majni, oktobar 2012.