Miladin Ševarlić

 

 

Vuci i ovce ili Srbija na Istoku – srpsko nacionalno pitanje i Austrougarska

 

 

Beč. Kabinet u Ministarstvu spoljnih poslova.

KOPITAR: Ekselencijo…

EKSELENCIJA: Sedite, sedite, gospodine Kopitar?

KOPITAR: Čemu imam da zahvalim?

EKSELENCIJA: Vi ste u rasnom smislu Sloven, zar ne?

KOPITAR: Da, ja sam Sloven, gospodine. Slovenac.

EKSELENCIJA: Ništa, ništa… Mi znamo da ste vi lično lojalni podanik NJegovog Apostolskog Veličanstva, nego, znate, to slovensko pitanje in principio…

Ruski imperijalizam, gospodine, pokazuje besprimernu upornost i, rekao bih, čudovišan kontinuitet. Još u devetom veku ruski brodovi opsedali su Carigrad. To je bilo, razume se, primitivno i nedovoljno efikasno varvarsko nastojanje – ali kontinuitet, gospodine Kopitar, to je ono što je zastrašujuće.

A otkako je Petar Prvi podsekao boljarima brade, i Katarina Druga – avaj, nemačka princeza, gospodine – dala toj azijatskoj hordi glazuru prosvećenog apsolutizma, stvari su postale krajnje ozbiljne…

Dobro. Držimo se, medjutim, predmeta. Ukratko, mi, u načelu podržavamo vaša nastojanja oko tog srpskog natur-filologa Kara-džiča, ili kako već izgovoriti a jezik ne slomiti, no, prosto, gospodina Volfa. Jer, znate, ovaj sadašnji srpski jezik, kako se iz Karlovaca distribuira, ne znam šta da vam kažem… “Blagoutrobije”, “blagopolučije”… do sto djavola, gospodine cenzore – izvinite – ali, kao da su kozaci ruski u pitomu Austriju ujahali!

KOPITAR: Mislim, Ekselencijo, da je ono što preko Volfa Stefanovića činim, za srpski narod od stvarne koristi. Jer ako taj mnogomalerozni nacion sada ne uhvati sedište u kolima za Evropu…

EKSELENCIJA: Šta hoću, dakle, da kažem? Perspektivno gledano, tursko carstvo je svakako pred raspadom, zar ne?

KOPITAR: Da, moglo bi se tako reći, Ekselencijo…

EKSELENCIJA: Nacionalni pokreti potčinjenih naroda deluju iznutra…

KOPITAR: Evidentno, Ekselencijo.

EKSELENCIJA: I šta mi, u toj situaciji, radimo, gospodine cenzore?

KOPITAR: Na to je lako odgovoriti: pomažemo turskom carstvu da se raspadne, a nacionalnim pokretima da ojačaju.

EKSELENCIJA: Eh, dragi gospodine Kopitar, vi razmišljate logički što je možda dovoljno u filologiji… U politici je, dragi gospodine, potrebno misliti dijalektički. Jeste li čitali profesora Hegela? Kažu da se tamo dosta govori o dijalektičkom načinu mišljenja. Treba pratiti modernu teorijsku misao… E, pa, vidite – idemo ispočetka: Turska se raspada, u njoj bujaju nacionalni pokreti… Turska je, razume se, pritom, naš sudbinski, istorijski, pa i načelni neprijatelj, ako hoćete.

Austrija je, kao što obojica znamo, vekovima bila bedem Evrope pred njihovom divljačkom najezdom, a Beč nedostižni dragulj, koji nikada nije zasijao u kruni turskih sultana, ukoliko ta gospoda uopšte nose krune, no, recimo, čalmi, svejedno… Šta, dakle, mi radimo?

KOPITAR: Pa, ukoliko ne pomažemo da se raspadne, ja ne znam…

EKSELENCIJA: Tvrda filološka glavo! Ne vredi! Evo, dakle, šta mi radimo: mi gušimo nacionalne pokrete – trudeći se, razume se, da to bude što manje vidljivo, trudeći se da u tvrdim profesorskim glavama ostavimo utisak kako ih pomažemo – no, mi ih, dakle, gušimo, a turskoj carevini pomažemo da se održi.

KOPITAR: Priznajem, Ekselencijo, da je to za mene…

EKSELENCIJA: Znate, dragi gospodine, što u svom racionalnom, zapadnjačkom mišljenju, koje lako naginje šematizmu, ne kalkuliše privid. A privid je duša politike. To je jedino što mi zapadnjaci moramo učiti od naših prijatelja sa Istoka. Ergo, mi turskoj carevini pomažemo da se održi…

KOPITAR: Mislite, prividno?

EKSELENCIJA: No – najzad! Prividno, naravno, samo prividno!

KOPITAR: Znači, i nacionalne pokrete gušimo samo prividno?

EKSELENCIJA: Slušajte, Kopitar, ipak ste vi beznadežan slučaj! Kako ne možete da shvatite dijalektičku nit?! Naprotiv – nacionalne pokrete gušimo stvarno! Gušimo ih stvarno, pripremajući te narode da u času kada se tursko carstvo raspadne predju bezbolno u podanstvo Njegovog Apostolskog Veličanstva i postanu, dakle, sastavni deo austrijskog carstva, koje na taj način izlazi, najzad, na Sredozemlje, na topla mora, gde još pod pepelom kuca srce Grčke i Rima, i tako ostvaruje svoj vekovni, utopijski san…

(Vadi iz unutrašnjeg džepa tanku srebrnu pljosku, u čiji poklopac naliva piće)

Oduvek su, vidite, dragi gospodine cenzore, tokom civilizovane istorije, postojala dva velika carstva – istočno i zapadno, koja su se borila o svetsku prevlast, jer ideja carstva je, zar ne, da bude univerzalno, jedno, kao što je Bog jedan… Samo je Rimu pošlo za rukom da postigne ovaj ideal, da u jednom času zavlada celokupnim, tada poznatim, svetom – da bi se, najzad, i ta savršena imperija raspala na Istočno i Zapadno rimsko carstvo. Vas ne zamara ova mala digresija.

(Pije)

Danas, kada se Turska, sila koja u toj istorijskoj igri ima ulogu istočne imperije, ruši – mi vidimo preteću senku Rusije, koja se, kao crni oblak, sve više širi i natkriljuje naše vedro, spokojno evropsko nebo. Pod knutom tih naoko bolećivih slovenskih varvara, slamaju se narodi i države i pretvaraju u bezobličnu robovsku kašu… A na Zapadu? Šta vidimo na Zapadu, dragi gospodine Kopitar? Vi nećete?

(Pije)

Vidimo distingviranog engleskog džentlmena kako sistematski istrebljuje i pljačka narode triju kontinenata. Protresite malo svoj filološki mozak, gospodine, i pogledajte vizionarski u budućnost!

Ukoliko Austrija ne bude zakoračila na topla mora, preuzimajući nasledje posrnulog Istočnog Carstva i, nadjačavajući tako Rusiju i Englesku, postala savršena, univerzalna Imperija – koja će u svom sastavu imati, razume se, i sve nemačke zemlje – ona će, naša ljubljena Austrija, naša draga, razumna, odmerena i uljudjena otadžbina, autentični baštenik evropskog duha, ona će – to govorim već tišim glasom i vlažnoga oka – nestati u kataklizmičkom procepu novoga istorijskog dualizma, izmedju Rusije kao Istočnog i Engleske kao Zapadnog rimskog carstva…

KOPITAR: Kud vi daleko odoste, Ekselencijo!

EKSELENCIJA: Mislite? A kako bismo, dragi cenzore, tazvili blagotvorni sistem deduktivnog mišljenja koji nas vodi u prisni svet praktičnih konsekvenci – ako ne bismo, iz širokog, obuhvatnog uvida, sticali svest o vlastitim skromnim zadacima? Naš, dakle, skromni zadatak, u ovome času, gospodine Kopitar, jeste gušenje nacionalnih pokreta, na prvom mestu u Srbiji, čiji lukavi despot Obren-ovič, igrajući na kartu turske slabosti i našeg i ruskog antagonizma, počinje previše, zbilja previše, da diže glavu! I tako ponovo dolazimo, vodeć i temu, kako vidite, sasvim precizno i dosledno, do tog vašeg Kara-džiča, kojim, priznajem, vešto manipulišete kao prorokom novoga srpskog jezika.

KOPITAR: Ja, ako dozvoljavate, ne bih to baš tako formulisao, Ekselencijo.

EKSELENCIJA: (Otpije) Svejedno. To je pitanje vaših ličnih skrupula. Nas, medjutim, interesuje nas jedino učinak. I kad smo, dakle, kod učinka, on, čini nam se, postaje već preterano velik. Postajući preterano velik, on – kao što nas dijalektika uči – prestaje da služi svojoj svrsi, koja se sastoji u otklanjanju ovdašnjih Srba od matičnog slovenskog kazana za pretapanje naroda. Sada se, molim vas, tim vašim Kara-džičem, pa samim tim i Srbijom, oduševljavaju romantične filološke glave širom Evrope… Ne znam samo šta to gospodinu fon Geteu treba! Dirigovani reformator otima se, tako, našem uticaju i preti da postane značajan činilac nacionalnog osvešćenja srpskog naroda, jedan od najbitnijih faktora srpskog nacionalnog pokreta. A taj pokret će, ako se ovako nastavi, integrisati Srbe iz Austrije sa onima iz Srbije, i zapretiti vitalnim interesima Monarhije. Jeste li sad razumeli, gospodine Kopitar?

KOPITAR: Ekselencijo, bojim se da opet niste otišli malo predaleko. Svaki razuman Srbin, kao i Hrvat, Slovenac, Čeh, videće svoj pravi interes, svoju nacionalnu i civilizacijsku perspektivu u okviru prosvećene podunavske monarhije.

EKSELENCIJA: Ali Srbi nisu razumni, Kopitar! Nisu razumni! To je manijakalni gorštački element. Nešto potpuno iracionalno, Kopitar! Nesvodljivo na zakone razuma. Pa stanite, molim vas! Oni praktično traže državu! Taj svinjarski knez Obren-ovič traži priznavanje nasledne titule!

(Sipa piće drhtavom rukom)

Pa oni će, molim vas, sutra tražiti i Bosnu, možda i Karlovce, Novi Sad, zašto ne, pa onda Crnu Goru, primorje, topla mora, to tako ide, tome nema kraja… Taj vaš Kara-džič skuplja pesme o nekim tamo njihovim carevima, ta idite molim vas, kuda to vodi gospodine Kopitar?

KOPITAR: Nije to ništa, Ekselencijo, pa to je samo poezija, takoreći filologija…

EKSELENCIJA: Filologija! Za koga vi radite, Kopitar? Njihovi guslari gamižu po Austriji i pevaju o srpskom carstvu, naši slovenski podanici suze rone, Gete, Grim, Herder, dižu buku po Evropi, a sve se to zakuvalo u vašem kabinetu, gospodine dvorski cenzore! I sada taj Kara-džič traži pasoš za Srbiju! A šta će on u Srbiji, pitam ja vas? Neka u Beču sedi i neka gramatike piše do mile volje, a ne da služi kao politički kurir kneza Miloša, i ko zna čiji još, i da nacionalnu politiku vodi…

KOPITAR: Ja vas uveravam, Ekselencijo, da sam sve učinio kako bih gospodina Volfa držao u okvirima čiste filološke nauke…

EKSELENCIJA: Ma kakva čista nauka? Ne budalite, Kopitar! U toj filološkoj kovačnici kuju se oštri mačevi protiv austrijske imperije. Odugovlačili smo sa izdavanjem pasoša, na šta je stiglo pismo njihovog kneza; a pošto sa njim moramo održavati nekakve odnose, kako ga ne bismo bacili u naručje Rusije, vi shvatate…

KOPITAR: Shvatam Ekselencijo.

MRAK

. . .

Početna scena iz pozorišne predstave „Vuci i ovce ili Srbija na Istoku“, autor Miladin Ševarlić