Vladika Nikolaj Velimirović

 

Iznad Istoka i Zapada – nasilni Istok i truli Zapad

 

Rasuđivanje treće

O LAKOMIM I PREVARENIM

 

Kosovski boj - islamski uticaj i truli zapad

Planina je veća od mravinjaka, Božija sila veća je od čovečije sile. To svak priznaje na vedrome danu.

Ali kad čovečiji tabani i konjske kopite dignu prašinu na drumu, mnogi zaslepe, pa u strahu priznaju čovečiju silu iznad Božije sile. Planinu izgube iz vida pa se spotaknu u mravinjak. I još poklone se mravinjaku.

To se dogodilo i sa Srbima, koji se poturčiše posle Kosovske bitke. Pre njih izneveriše krst mnogi Bugari i Grci i Jelini, i uvrstiše u Muratovu vojsku na Kosovu pod polumesecom protiv srpskog krstaša barjaka.

Ali Lazar, najslavniji čovek pod tim imenom u istoriji sveta, ne spotače se o mravinjak turske sile i ne izgubi iz vida planinu Božije sile, nego se odluči da sa svojim narodom primi od ljudi sve udarce da bi od Boga primio sve nagrade. Spotakoše se mnoga gospoda srpska na Jugu i na Zapadu. Zaboraviše opomenu Hristovu: gledajte i čuvajte se od lakomstva, (Lk. 15.) pa se polakomiše na bogatstvo i slasti i sve obmane ovoga sveta; polomiše krstove po svojim kućama a čalmu zaviše oko glave i počeše avdes uzimati i po džamijama klanjati. Tako za malo svoj zemaljski život produžiše a obraz za uvek izgubiše. Ne postideše se krvi Lazareve na Kosovu. No pođoše putem poturica bugarskih, grčkih i jelinskih.

Turci su bili predstavnici Istoka na Balkanu dok su oni vladali Balkanom, a poturice predstavljaju Istok posle odlaska Turaka.

Sa tim lakomim i nasilnim Istokom, sa muhamedanizmom, koji je jevrejsko-hrišćanska jeres, ne može se pravoslavni Balkan istovetovati. Balkan mora stajati iznad takvog Istoka.

Srpski seljački ustanak protiv Turaka pod Kočom, Karađorđem i Milošem najsjajniji je dokaz da je srpski narod hteo da se oslobodi muhamedanskog Istoka. Slikao je sebe verom i karakterom, uzvišenim iznad Istoka.

Sa krstašem barjakom srpski ustanici ušli su u neravnu borbu protiv barjaka sa polumesecom. Sa verom u Hrista kao veće sile od Muhameda i u krst Hristov kao jače znamenje od polumeseca oni su pobedili islamsku Aziju. Tako su uzvisili pravoslavni Balkan nad muhamedanskim Istokom.

No čim su se oslobodili Istoka oni su pali u ropstvo Zapada. Seljaci šumadijski bili su prevareni od Srba zapadnjaka, od svoje krvne braće iz Austrije. Ovi Srbi zapadnjaci upali su u oslobođenu Šumadiju i počeli stvarati zakone i ustanove poput protestanata i katolika – a to su dve zapadne hrišćanske jeresi. Počeli su uređivati srpsku centralnu zemlju po ugledu na zapadne jeretike. Bili su pismeni i učeni, zbog čega su ih nepismeni ustanici cenili i vlast im davali. Ali su se ustaški kneževi strašno prevarili. Njihova braća iz Austrije bili su izlizani sasudi Pravoslavlja, kalajisani kalajem protestantskim i katoličkim, zapadnjačkim. Oni su bili kobna prethodnica zapadnom uticaju na Srbiju. Oni su otvorili sve kapije i sve kanale prema Zapadu i učinili da se tek oslobođena turska raja pretvori u raju truloga Zapada.

Sedamdeset godina posle propasti na Kosovu Srbija je bila potpuno pokorena od istočnih jeretika; sedamdeset godina posle Drugog ustanka oslobođena Srbija pala je u potpuno ropstvo zapadnih jeretika. Mislimo na idejno ropstvo: duhovno, intelektualno, moralno, političko i kulturno.

I knez Miloš i Ljubica, pa čak i Vučić, uviđali su opasnost od „nemačkara“ ali im nisu mogli odoleti. Vikali su i pretili, ali probijenu branu nisu mogli učvrstiti. Knez Aleksandar je podlegao uticaju Zapada bezvoljno i malodušno; knez Mihailo dragovoljno, a kralj Milan svim srcem i dušom.

Turci su predali knez Mihailu ključeve od gradova, a knez Mihailo počeo je predavati ključeve srpske duhovne samostalnosti Zapadu. Poslednji Obrenovići i Karađorđevići tu su predaju dovršili. I te ključeve Zapad još drži u svojim rukama i caruje nad Srbijom.

Ko se bunio protiv te dragovoljne predaje Zapadu? Crkva pravoslavna sa seljačkim „narodom svojim. Kroz ceo devetnaesti vek sveštenici srpski vikali su i pisali: „Truli Zapad! Truli Zapad! Branimo se od trulog Zapada!“.

Čast neka je sveštenstvu srpskom. Čast seljačkom narodu srpskom! Sram na bezglavnu gospodu srpsku! Sram i na one vladare srpske, koji u ime Zapada prezreše i Srpsku svetosavsku crkvu i srpski seljački narod. Kako su radili onako su i prošli. Njihov kraj posvedočava gnjev Božji i gnjev Svetog Save na njima. Čitajte i slušajte o strašnom skončanju srpskih vladara posle Kneza Miloša i užasavajte se od gnjeva Gospodnjeg.

Mnogo su pretrpeli srpski sveštenici i srpski seljaci zbog svog odlučnog stava protiv jeretičkog Zapada. Sveštenici su ismevani kao „rusofili“ i „nazadnjaci“, a srpski seljaci kao „neprosvećena masa“, kao „glupi seljaci“. I to ne toliko od onih „nemačkara“, od onih kalaisanih Srba iz Austrije, koliko od šumadijskih sinova školovanih na Zapadu. Oni su bili cveće prema ovima. Ovi su predstavljali besnu kliku i bezbožnu hordu agenata zapadne „kulture“, „prosvećenosti“,  progresa“. Nove poturice, još opasnije od starih poturica. Sve što je srpsko oni su odbacivali kao tursko, a sve što je tursko oni su prezirali kao azijatsko. Međutim nisu poznavali u suštini ni šta je srpsko ni šta je tursko ni azijsko. Plitkoumni „komi voajažer“ zapadnih trgovaca. Izdajnici veći i užasniji od Vuka Brankovića.

. . .