Ljig – Čardak – Rajac
Nedeljni izlet na Rajac 2 Juni 2013 godine
Puče mi šamar nedelja, ranom zorom, u pola šest. Kada sam isključio glupi telefon, nemam pojma, ali bio je naštiman na 4,45h. Za malo da zakasnim na sopstvenu turu. Iskočih iz kreveta. Ne, ne! Skotrljah se sa kreveta. U kupatilu se ogledalo prepade mog odraza. Sreća pa je ranac uvjek spreman. Već u 5,50h uskačem u 601. Autobus musav i razdrndan. Za čas sam bio i sam takav. Prognoza je bila-kiša! Gledam oblake iznad surčinskog dijela neba. Bijeli i mekani, kao pufne. Sve obećava lijep dan za planinarenje. U pola sedam sam na željezničkoj stanici. Iskačem kao specijalac. Tanke hodaljke, nabrekle od hodanja, jedva me održaše na mokrom asfaltu. Zvoni telefon.
„Dobro jutro. Ja sam Mirjana. Ne stižem na izlet. Uspavala sam se“!
„O, Mirjana, a gdje stanuješ“?
„ U Ustaničkoj“.
„Ma, uskači u krpice i kreni ka Skerlićevoj! Čekamo te“!
Pomislih, ako je dan tako krenuo, neće niko ni doći u tu Skerlićevu. Dokotrljah se do hrama Svetog Save, sav krmeljav, dok su me zvonici gledali u čudu. Ipak, kombi je bio parkiran, a većina prijavljenih je čekala ispred. To mi je dalo toplu dozu oko srca. Sačekasmo i Mirjanu, krenuvši sa samo pet minuta kašnjenja. Vozač Aleksandar me uputi oko CD playera, pa pustih gospođu Marizu da odpjeva svoj jutarnji fado. Ibarska magistrala nas je primila opušteno, u svoje asfaltne okvire. Savršen ritam do Ljiga. Nešto oko pola devet, obresmo se u krmeljivoj kafani centralnog dijela gradića. Gazda sav uzbunjen, kuva kafe i predlaže da se sledeći put najavimo.
„Ma, mi smo mala ekipa. Sipni nam malo kafe i rakije i ubrzo ćeš nam vidjeti leđa“.
I vidio je. Četvoro nastavi vožnju kombijem do Rajca. Mladić, zvani Veljko je krenuo biciklom na izlet. Entuzijasta. Mladen Draškić, domaćin iz Ljiga, lijepo nas sačeka, i povede nas 14 stazom ka Čardaku. Rijeka Ljig se mrštila brzacima, dok smo hodali uzvodno joj u susret. Posle par kilometara, odvojismo se sa asfaltnog puta u šumske skute. Koncert ptičijih glasova pratio nas je do kraja. Prolazeći kroz živopisna sela, prolazili smo kroz čudo Srbije. Malo zarasle, ali lijepe. Po dogovoru, dočeka nas ispod samog Čardaka, domaćin Božo. Čovjek se zove-gostoprimstvo! Na dugačkom hrastovom stolu sijaset đakonija. Slaninica, sir, kajmak, pogača, čaj, kafa, rakija…Malo je falilo da se izlet pretvori u višednevni…
Ugodna meza u spoju sa opuštenim razgovorom, baci nam podne na ramena. Valja nam do vrha. Puhćemo kao Puhovi, bacajući korak pred korak. Na Čardaku milina. Prolazimo pored grobova poginulih srpskih junaka iz prvog svjetskog rata. Šuma ih sačuvala od zaborava. I oni čuvaju šumu. Stjenovite kupe se baškare pod našim stopalima. Sa samog vrha otima se pogled. Rajac zove. Sve zeleno, pa prošarano cvijećem. A te boje bole. Veljko je slikar. On bi valjda rekao: „Ajd Branislave, ne pretjeruj“!
Spustismo se do sela. Obradovani mještani nas dočekuju kao da smo sa mladine strane.
„Može rakija“?
„Hm. Bože oprosti…Sipni jednu“.
Nastavljamo kroz selo, putem ka Rajcu. Šuma nas obuzima kao zeleni mantil. Uspon je malo jači, ali…izvinite, moje dame. Pojedine su gunđale, brišući znoj sa čela. „Branislave, koliko još ima uspona“? „Ma, gospođo…tu smo…nema još ni 10 km do doma“. Uf, uf! Nikola je bio zadužen za psihološke profile. Na visokom nivou zadatka. Planinarke su prosto prele pod njegovim vođstvom.Dok su se Nebojša i Vanja prepirali oko religijskih tema, izađosmo do pod Kojića Kom. Livade pukle po očima. Bjeli oblaci, zvani stratusi, kao ogromni komadi vate, su se šepurili nebom. Duša se širila kao unutrašnja guma od bicikla, kad je forsiram pumpom. Sve je dobijalo idiličan sjaj. Rajac i jeste takav.
Stigosmo i do vrha. Vrh i nije vrh. Više je bucmasti zaobljutak. Ali se svaki put raširi i podastre, vukući vas za trepavice na sve strane svijeta. Zanesen prizorom, pokazah neke planine. Stavih Maljen tamo gdje mu nije mjesto. Nikola me začas ispravi. Ostatak planina mi je namigivao, kao da će reći:“Polako Branislave! Mlad si, saznaćeš“.
Skotrljasmo se pored „Lovačkih priča“ do doma. Sretoh planinarke iz pk Železničar. Lijepa razmjena emocija. Potom u domu sijesta. Rajko, Radovan, Zorica…Ekipa je neumorna. Uvjek osmjeh i doček kao topla pogača. Ne znam zašto svaki put kada dođem u to zdanje, skoro da pustim suzu, sav raznježen. Valjda su mi postali kao familija…Odmorismo se lijepo i dadosmo hedoninizmu zamah. Pokret u 18,30h je bio nevoljan. No, kliznusmo nekako odozgo, kao Jastreb kad se prepusti letu.Vodič je zaspao kao beba. Probuđen kod groblja Orlovača, upita planinarku Gordanu: „Izvinite, ovo je autobus za Beograd“? 
Dopisnik iz džepova prirode – Branislav Makljenović