Tajna društva i hermetizam – koja sila i društvena snaga stoji iza razvoja sekti

Razvoj sekti i jeresi se ne dešava slučajno, tim pre što mnoge od njih imaju velike sličnosti i isti cilj – uništenje hrišćanstva. Kako tajna društva vode proces

 

TAJNA DRUŠTVA

 

Tajna društva i hermetizam - koja sila stoji iza razvoja sekti

Jedan engleski istoričar tajnih društava beleži osobinu, koja je karakteristična za sve njih, skoro bez izuzetka:

Ko uporno pravi od lažne visine cilj za  svoje čestoljublje, taj otklanja svoje oči od horizonta, obasjanog jutarnjom zorom, koja baca svetlost pored njegovih nogu, dok se njegova glava još nalazi u tami. Eto zašto su tajna društva popularna i religiozna, ne u smislu određene zvanične Crkve, nego Crkve pobunjeničke i šizmatičke; a kako u doba kada je crkvena vlast imala prevlast i religija strujala u svima žilama države, nikakve promene nije bilo moguće učiniti bez jeresi to je jeres redovno bila početna vrsta političkog i umnog ustanka. Ova jeres osporava i odbacuje zvanične dogmate s ciljem da se uništi vlast omrznutog sveštenstva i otvori put građanskoj slobodi.‘v’7)

7 Čarlz Viljam Gekertorn. Тайныя общества всhхъ вhковъ и всhхъ странь. С. П. Б, 1876 g. č. I, str. 111.

Imajući pred očima ovo potpuno ispravno mišljenje  Gekertorna, mi ne možemo a da ne dođemo do zaključka, da gnostično – judejske osobine, koje se mogu primetiti u nizu sekti sa tajnom organizacijom, počev od maniheja, albigojaca (albinežani) i t.d. nisu slučajne i da su se iza njihove religiozne borbe sa Crkvom krili i politički ciljevi jedne te iste skrivene sile, koja se njima koristila radi izazivanja raspada (truljenja) hrišćanskih država i hrišćanskog društva. A pošto je od prvih vekova hrišćanstva bilo opaženo da su jevreji vodili borbu s Crkvom na podmukli način, pomoću jeresi, može se sa puno razloga smatrati da su se mnoge jeresi pojavile baš kao jedna forma te borbe.

Istorija zapadne Evrope šareni se događajima stalne borbe jevreja o vlast, koja se vodila sad pomoću zlata sad pomoću raznih polujevrejskih sekta, kao pasažjera, Moravske braće, i jevrejskih sekti koje su se pojavile u XIII veku u Bugarskoj (Katari) a u XV veku čak i u Rusiji. Pečat judejstva ležao je i na Kromvelovim puritancima.

HERMETISTE

No postajale su i grupe judaista koje nisu sačinjavale neku određenu sektu s vidljivom organizacijom već su formalno ostajale u katoličkoj crkvi i poznate su pod imenom hermetista (hermetisti – naziv nastao od poštovalaca egipatskog okultnog filosofa a kasnije i boga Hermesa).

Preko njih se kabalizam tajno uvukao u srednjevekovna zidarska bratstva pa čak i u katoličke monaške redove. “Za spoljašnji svet, kaže Marko Sonije, posvećenja su se obnovila pod nazivom “hermetizma“… Za zvanični svet ovaj je naziv označavao alhemijska istraživanja, ustvari to je bila samo spoljašnja fasada. Pod pokrovom alhemije, čija su pozlaćena obećanja osiguravala zaštitu pohlepnih knezova i episkopa, Posvećeni su se odavali sasvim drugoj kujni. Oni su proučavali rukopise prošlosti, faze zločina Rima, svetlost Gnozisa i načine kako da vaspostave Crkvu u njenom prvobitnom vidu, služeći se među sobom žargonom simvola, koji je zadivljavao svakog profana … Za njih: je nečisti Metal označavao nestalne ideje, veru slepu, nesmišljenu, dok je Zlato označavalo veru prosvećenu razumom. Ujedno s tim pretvaranje grubog Metala u Zlato označavalo je napredovati postepeno u znanju i zidati svoju Piramidu“ .8)

8 Marc Saunler. La Legende des Symboles. Paris, 1911, str. 348.

Naveo sam citat iz veoma interesantne knjige, na koju nam se još valja vratiti. Ovu je knjigu napisao nesumnjivo čovek viših masonskih posvećenja i ona uživa veliki autoritet u višim stepenima masonstva. U ovom kratkom citatu susrećemo već nekoliko izraza koji će se učiniti nerazumljivim za neke čitaoce. To je stoga što je ova knjiga u mnogim slučajevima sama, slično radovima hermetista, napisana alegorijskim jezikom u čiji je smisao katkad nemoguće prodreti u punoj meri čak i za čoveka koji je upoznat sa sličnom literaturom. Stoga ću napomenuti da “uspostaviti Crkvu u njenom prvobitnom vidu“ znači porušiti njenu konfesionalnu organizaciju, njene dogmate naročito o Bogočovečanstvu Spasitelja i privesti hrišćane noahizmu o kome je već gore bila reč. Pod “posvećenima“ valja razumeti generacije kabalista, koje su u raznim epohama i pod raznim oblicima vršile svoj rad da ponovo sagrade svet saglasno judejsko – kabalističkim, planovima. Piramida se kod njih smatrala kao simvol panteističke izgradnje sveta u kabalističkom smislu reči, t.j. emaniranje svega u svetu iz Božanstva, i vraćanje u njega. Po Kabali u stvari nema ličnog Boga ni tvari, jer smo svi mi čestice Boga. Sama materija nije tvorevina, već je samo emanacija Božanstva. 9)

9 O ovom učenju vidi delo N. S. Каббала или религiозная философiя евреевъ. Казан, 1870.

Čovek se ne sjedinjuje s Bogom preko Crkve, preko Sina Božjeg, koji je došao u telu već je sam čovek božansko biće, iz Boga izlučeno, Njegova čestica; on je sam Bog. Na taj način religija kabalista je najčistiji panteizam i religija čovekoboštva, te oni i stvaranje sveta razumeju ne u našem smislu, već u smislu evolucije i ljudskog stvaralaštva.

Po hrišćanskom učenju postojanje čoveka – Božjeg stvora počelo je rajskim životom i darovanom čoveku od Boga vladavinom nad svom tvari. Po učenju hermetista, čovečanstvo je, naprotiv, postepeno evoluiralo od nižeg stepena saznanja i vlasti u svetu ka višem dostignuću razuma. “Posvećeni“ koji su ne po otkrivenju odozgo, već svojim silama postigli znanje, mogu po meri svojih znanja postići vladavinu nad prirodom (okultizam). Stoga, po njihovom shvatanju, čudo ne postoji. Pojave, koje ljudima izgledaju kao čudo, nisu dar Božje blagodati, već rezultat znanja, koje nema granica. Znanje, nauka mogu dati i vaskrs i besmrtnost. Međutim po shvatanju hermetista istorija nije neprekidan lanac progresa: čovečanstvo ima i periode dizanja i padanja. Periodi dizanja, to su vremena vladavine “Posvećenih“. Ceo niz legendi punih simvolističkih oznaka služio je kao način predaje skrivenog učenja. Ove legende sačuvane su i do danas u masonstvu i služe za izvor njegove simvolike, može se reći, njegove dogmatike.

Hermetisti koji su širili takvo učenje ostajali su spolja hrišćani i zauzimali položaje naučnika, monaha, sveštenika, graditelja. O postojanju ovih tajnih kabalista svedoči ceo niz zapadno-evropskih srednjevekovnih hramova. Setimo se samo jedne od gore navedenih instrukcija carigradskog Sinedriona (tajna vlada judeja kabalista); “Vi javljate da ruše vaše hramove: pobrinite se da vaša deca budu kanonici i duhovna lica, da bi porušili hrišćanske crkve …“

Teško je reći koliko se jevreja stvarno uvuklo u hrišćanski klir, ali je nesumnjivo da su antihrišćanske sile bile veoma osetne u krilu same katoličke crkve. Kako bi se drukčije objasnila činjenica da je ceo niz srednjevekovnih hramova, po nazivu hrišćanskih, prepun najsvetogrdnijih simvola?

Tako se u nekoj katedrali nalaze dva stuba sa natpisom Jahin i Boaz, slično onima koji se nalaze sada u masonskim ložama i koji su vezani za legendu o zidanju Solomonova hrama od strane Hirama. Ovi stubovi po objašnjenju Sonijea simbolizuju pozitivno i negativno načelo t.j. dobro i zlo, 10) koji po shvatanju kabalista prestavljaju dva principa, koji održavaju ravnotežu u svetu. Zlo po njihovom shvatanju nije nešto negativno, već naprotiv princip isto tako koristan kao i dobro. 11)

10 La Legende des Symboles, str. 172.
11 Vidi o tome veoma interesantan članak N. Skrinikova “Religiя frankь-masonstva“ u časopisu “Pravoslavnый Putь“. 1940 g. sv. II-III.

Ne stoji bolje ni simvolika u Bogorodičinoj katedrali u Parizu. Tamo je čitav niz slika sa jasno izraženom tendencijom satanizma (ukrasi i kipovi demona po zidovima i fasadi). U jednoj drugoj katedrali simvolički su prikazani poroci sveštenstva. Na gornjoj galeriji ove katedrale naslikan je kurjak koji drži sveću, svinja koja nosi mošti i pred njom idu drugi četvoronošci na čelu sa medvedom, koji nosi krst, dok je magarac prikazan kako vrši misu. Opet u jednoj katedrali prikazana je lisica kako drži propoved guskama.

 

Izvor: odlomak iz knjige „Pod šestokrakom zvezdom“ – Gligorije Pavlović, 1943 godina.