Uspenije Presvete Bogorodice – Velika Gospojina

Danas 15 avgusta po starom kalendaru ili 28 avgusta po novom kalendaru se slavi veliki crkveni Uspenije Presvete Bogorodice, praznik poznat i kao Velika Gospojina

 

 

USPENIJE PRESVETE BOGORODICE – VELIKA GOSPOJINA

Uspenije, grčki κοιμησς znači: usnuće, zasnuće; počinak; spavanje; smrt; od glagola κοιμαω zaspati; uspavati; umiriti; spavati; počivati; umreti. Smrt tela kao usnuće tela, to je blagovest i stvarnost, koju je jedino Bogočovek Gopod Hristos doneo svetu (sr. Jn. 11, 11-14; Mt. 9, 24)

 

Uspenije Presvete Bogorodice - Velika Gospojina freska Ohrid manastir

Po izvršenju spasenja roda ljudskog Gospodom Hristom i vaznesenju Njegovom pa nebo, prečista i preblagoslovena Djeva Marija, Mati Božija, posrednica našega spasenja, požive dosta dugo među prvim hrišćanima. I radovaše se Ona velikom duhovnom radošću rasprostranjenju Crkve Hristove po svoj vaseljeni i širenju slave Sina i Boga svog. I još za vreme života svog na zemlji ona očima svojim vide ostvarenje reči svojih da će je svi naraštaji nazivati blaženom (Lk. 1, 48), jer hrišćani, slaveći svuda Hrista Boga, proslavljahu i Njegovu Prečistu Mater koja tada još življaše na zemlji. A kada se napuniše dani života njena, Ona se približi svečanom i sveblaženom uspeniju svom, i veoma željaše izići iz tela i otići k Bogu, jer beše svagda obuzeta božanstvenom i neprestanom željom da vidi preslatko i mnogoželjeno lice Sina svog, sedećeg s desne strane Oca na nebu. I svagda goreći prema Njemu većom ljubavlju nego Serafimi, Ona lijaše potoke suza iz presvetih očiju svojih, toplo se moleći Gospodu da je iz ove doline plača uzme k Sebi u nebeske blažene obitelji. Živeći u domu svetog Jovana Bogoslova, koji se nalazio na Sionu, Ona je često odlazila na Maslinsku Goru, odakle se Sin Njen Gospod Hristos uzneo na nebo, i tamo uznosila svoje usrdne molitve. No jednom kada se Ona toplo moljaše Gospodu Hristu da je razreši od tela i uzme k Sebi na nebo, pred nju stade sveti Arhangel Gavril, koji joj od detinjstva beše služitelj, i u Svetinji nad svetinjama njen hranitelj i blagovesnik ovaploćenja Božjeg, i u sve dane života njenog neodstupni čuvar. Presveta lica on joj donese od Gospoda radosne reči, da će se ona uskoro posle tri dana, prestaviti. Saopštavajući Prečistoj Djevi smrtni čas, Arhangeo joj govoraše da se ona ne uznemiruje nego da sa radošću primi njegove reči, pošto će preći u besmrtni život da večito živi sa Besmrtnim Carem slave. „Sin tvoj i Bog naš, govoraše Arhangeo, čeka sa arhangelima i angelima, sa heruvimima i serafimima, i sa svima nebeskim dusima i dušama pravednih, da primi Tebe, Mater Svoju, u nebesko carstvo, da bi Ti živela i carovala s Njim u beskonačne vekove“.

U znak pak Bogorodična trijumfa nad smrću, tojest da nad Njome neće imati vlasti telesna smrt, kao što je nije imala ni duševna, i da će Ona, na kratko vreme zaspavši smrću kao snom, brzo prenuti se iz nje kao iza sna, i oteravši od sebe smrt kao dremež od očiju, ugledaće pri svetlosti lica Gospodnjeg besmrtni život i slavu, kuda će preći likujući u duhovnoj radosti, – u znak dakle toga Arhangeo blagovesnik dade Svetoj Djevi rajsku granu. Ova grana bejaše od palmovog drveta i sijaše svetlošću nebeske blagodati, i imala se nositi pred odrom Bogomatere, kada svečesno i svečisto telo njeno bude nošeno radi pogrebenja. Preblagoslovena Bogomati se ispuni neiskazane radosti i ushićenja, jer šta je moglo za Nju biti radosnije i slađe nego živeti na nebu sa Sinom svojim i Bogom i večno se naslađivati gledanjem svemilog lica Njegovog? I pavši na kolena, Ona uznese svesrdnu blagodarnost Tvorcu svome, govoreći: Ja ne bejah dostojna, Gospode, da primim Tebe u utrobu svoju, da se Ti sam nisi smilovao na sluškinju Svoju; ja sačuvah poverenu mi riznicu. Stoga Ti se molim, Care slave, sačuvaj me od oblasti gejne: jer kada nebo i anđeli drhću pred Tobom, utoliko više sazdani od zemlje čovek koji nema nikakvih blaga sem darovanih Tvojom dobrotom; Ti si Bog i Gospod, svagda blagosloven vavek.

Pri odlasku svom iz ovog života Prečista Vladičica zažele da vidi svete apostole koji se behu zbog propovedanja Evanđelja razišli po vaseljeni. Ona moljaše Gospoda i o tome, da u času ishoda svog ne vidi kneza tame i strašilišta njegova, nego da sam Sin njen i Bog dođe sa svetim Anđelima Svojim i primi dušu njenu u svete ruke Svoje, kao što joj to obeća ranije. A kada Vladarka naša, preklanjajući kolena, uznošaše na Gori Maslinskoj molitve i blagodarenja, tada se dešavaše ova čudesna pojava: maslinova drveta, kao da imahu duše, savijahu vrhove svoje naniže i klanjahu se zajedno s Bogorodicom; kada se Mati Božija poklanjaše do zemlje, tada se i drveta povijahu naniže; a kada Ona ustajaše od poklonjenja, tada se i drveta ispravljahu; drveta služahu Bogorodici kao sluge, poštujući Bogomater.

Po završetku molitve Presveta Bogorodica se vrati doma, i odmah se zatrese sve od božanske sile koja nevidljivo okružavaše Bogomater, i od presvete slave koja Nju obasjavaše Svečesno lice njeno, koje je i do tada svagda sijalo blagodaću Božjom jače nego lice Mojsijevo kada je Mojsije na Sinaju govorio s Bogom, zasvetli se tada mnogo više neiskazanom slavom. I stade se Prečista pripremati za svoj odlazak. Pre svega ona obavesti o tome svog usinjenika, ljubljenog učenika Hristovog Jovana (sr. Jn. 19, 26), i pokaza mu lučezarnu granu, ostavljajući mu amanet da je pri sprovodu njenom nosi pred odrom njenim. Zatim Presveta Djeva kaza o svome skorom odlasku i ostalima u domu koji joj služahu. Potom Ona naredi da njenu odaju i odar ukrase, i da ih kađenjem omiomire, i da načine mnogo sveća i zapale ih, i da uopšte spreme sve što je potrebno za pogreb. Sveti Jovan Bogoslov odmah posla k svetom Jakovu, bratu Gospodnjem, prvom episkopu jerusalimskom, i k svima srodnicima i bližnjima, obaveštavajući ih o skorom prestavljenju Božje Matere i označujući sam dan njenog prestavljenja. Sveti pak Jakov izvesti o tome sve hrišćane, ne samo one u Jerusalimu nego i one po okolnim gradovima i selima. I k Presvetoj Bogorodici slegoše se sa svetim Jakovom svi srodnici i veliko mnoštvo vernih. I svima njima Presveta Vladičica ispriča sve što joj Arhanđeo reče o njenom preseljenju na nebo, i u potvrdu toga pokaza im palmovu granu iz Božjeg raja donesenu, koja je kao sunčani zrak sijala svetlošću nebeske slave, a koju joj dade njen blagovesnik sveti Arhangel Gavril.

Slušajući iz presvetih usta same Prečiste Bogomatere vest o njenoj brzoj končini svi prisutni hrišćani plakahu, i sav se dom napuni jauka i ridanja, i svi moljahu Svemilostivu Vladičicu kao opštu Mater sviju, da ih ne ostavlja sirote. A Mati Božija ih moljaše da ne plaču nego da se raduju njenom odlasku, pošto će Ona, stavši blizu prestola Božijeg i lice u lice gledajući Sina i Boga svog i razgovarajući s Njim oči u oči, lakše moliti i umilostivljavati dobrotu Njegovu za sve. Pri tome ih Preblagoslovena Bogorodica uveravaše da ih po prestavljenju svom neće ostaviti sirote, i da će ne samo njih nego i sav svet posećivati, nadgledati, i pomagati nevoljnima.

Ovakvim utešnim rečima Presveta Bogorodica otiraše suze onima koji plakahu, uklanjaše tugu iz srca njihovih, i utišavaše ridanje njihovo. Prečista Vladičica zatim naloži odnosno dveju riza svojih, da se dadu dvema siromašnim udovicama koje joj s usrdnom ljubavlju služahu, dobijajući hranu od nje. Odnosno prečistog tela svog Ona ostavi zaveštanje, da ono bude pogrebeno u Getsimanskom vrtu, kraj Gore Maslinske, nedaleko od Jerusalima, jer tamo beše grobnica svetih pravednih roditelja njenih Joakima i Ane, i svetog pravednog Josifa, zaručnika njenog, pri dolini Josafatovoj, koja se prostirala između Jerusalima i Maslinske Gore, i u kojoj su se sahranjivali ubogi žitelji grada Jerusalima.

Kada Presveta Bogomajka izdavaše ove predsmrtne naloge, iznenada nastade huka kao silna grmljavina, i mnoštvo oblaka okruži dom svetog Jovana Bogoslova: jer po Božjem naređenju sveti anđeli uzeše svete apostole rasejane po raznim krajevima vaseljene radi propovedi Evanđelja, i neočekivano ih donesoše na oblacima u Jerusalim i postaviše na Sionu pred vratima doma gde življaše Mati Božija. Ugledavši jedan drugoga, sveti apostoli se radovahu i ujedno se u čudu pitahu: Koji je razlog zbog koga nas Gospod sabra zajedno? – K njima iziđe sveti Jovan Bogoslov i pozdravi ih sa radošću i sa suzama, obaveštavajući ih pri tome o skorom odlasku Presvete Bogorodice sa zemlje. Tada razumeše sveti apostoli, da ih Gospod radi toga sabra sa raznih krajeva vaseljene da prisustvuju blaženoj končini Prečiste Matere Njegove i da česno pogrebu njeno presveto telo. I srca svetih apostola ispuniše se velike žalosti zbog odlaska Presvete Bogomatere. Ušavši u kuću, sveti apostoli ugledaše Bogomater gde sedi na odru puna duhovnog veselja, i pozdraviše je govoreći: Blagoslovena si Ti od Gospoda satvorivšeg nebo i zemlju! – Mir vam, braćo, izabrani od Gospoda! odgovori im Prečista. I upita ih: Kako dođoste ovamo? – Sveti apostoli joj kazaše da svaki od njih silom Duha Božjeg bi uzet sa mesta gde propovedaše i na oblacima donesen na Sion.

Prečista Djeva proslavi Boga što ispuni želju srca njenog uslišavši molitvu njenu: da vidi svete apostole pri končini svojoj. I reče apostolima: Gospod vas dovede ovamo radi utehe duše moje, koja se ima razlučiti od tela, kako to zahteva smrtna priroda, jer se već približi određeno mi od Stvoritelja mog vreme. – A oni joj na to sa tugom govorahu: Za vreme tvoga boravka na zemlji, Vladičice, mi se utešavamo, gledajući na tebe kao na samog Gospoda i Učitelja našeg; a sada, lišavajući se tvoga prisustva na zemlji, kako ćemo podneti tešku tugu i žalost srca naših? Ali pošto Ti odlaziš u nadsvetske obitelji po volji rođenog od Tebe Hrista Boga, mi se s jedne strane radujemo Božjoj odluci o Tebi, a s druge oplakujemo naše sirotanstvo, jer više nećemo videti ovde Tebe, Mater i Utešiteljku našu.

Govoreći ovo sveti apostoli se kupahu u suzama. A Presveta Bogorodica ih tešaše govoreći: Ne plačite, prijatelji i učenici Hristovi, i moju radost ne pomućujte svojom tugom, nego se radujte sa mnom, jer odlazim ka Sinu i Bogu mome. Telo pak moje, koje sam ja sama pripremila za ukop, vi na odru odnesite u Getsimaniju i pogrebite, pa se opet vratite na naloženu vam propoved Evanđelja. A mene, ako hoće Gospod, možete videti i po mom odlasku.

Dok Bogomater tako razgovaraše sa svetim apostolima, stiže i Bogom izabrani sasud, božanstveni apostol Pavle. Pripavši k nogama Presvete Bogorodice on joj se pokloni, i otvorivši usta svoja veličaše je mnogim pohvalama. Raduj se, govoraše sveti apostol, Mati Života i izloženje moje propovedi! Jer iako se ne nasladih gledanjem lica Hrista Gospoda mog ovde, na zemlji, pre vaznesenja Njegova na nebo, ipak, gledajući sada Tebe, smatram da vidim Njega.

Sa svetim apostolom Pavlom behu i bliski učenici njegovi: Dionisije Areopagit, Jerotej i Timotej. Behu prisutni i ostali apostoli, iz broja Sedamdesetorice. Svi oni behu sabrani Duhom Svetim, da se udostoje blagoslova Presvete Bogorodice, i da svojim prisustvom uveličaju veličanstvenost njene sahrane. Presveta Bogomajka, dozivajući k sebi poimence, svakoga od svetih apostola blagosiljaše i hvaljaše veru i podvige u propovedanju Evanđelja Hristova; svakome Ona željaše večno blaženstvo, i moljaše se za mir celoga sveta.

Nastade petnaesti dan meseca avgusta, i približi se očekivani blagosloveni čas, treći čas dana, u koji se Presveta Bogorodica imala prestaviti. U odaji biše upaljene mnoge sveće; sveti apostoli uznošahu slavoslovlje Bogu; svebesprekorna Djeva ležaše pa ukrašenom odru, i spremna za blaženi odlazak Ona očekivaše dolazak mnogoželjenog Sina svog i Gospoda. I iznenada obasja kuću neiskazana svetlost slave Božije, od koje se pomrači sijanje sveća. I užas spopade sve kojima se to viđenje otkri. Oni videše krov kuće otvoren i slava Gospodnja silažaše s neba: i gle, sam Car slave Hristos sa bezbroj arhangela i angela, i sa svima Nebeskim Silama, sa svetim praocima i prorocima koji unapred predskazivahu o Presvetoj Djevi, i sa svima pravednim dušama, približavaše se k Prečistoj Materi Svojoj. Ugledavši približavanje Sina, Presveta Bogomati s velikom radošću kliknu reči svoje pesme: Veliča duša moja Gospoda, i obradova se Bogu Spasu mome, što pogleda na smernost sluškinje Svoje (Lk. 1, 46-47). I podigavši se sa odra, kao da ide u susret Sinu svom, Ona se pokloni Gospodu svome. A On, približivši se, i s ljubavlju gledajući na Nju, govoraše: Hodi Bližnja moja, hodi Golubice moja, hodi najskupoceniji Biseru moj, i uđi u obitelji večnoga života.

Mati Božija poklonivši se odgovori: Blagosloveno ime Tvoje, Gospode slave i Bože moj! Ti si izvoleo izabrati mene smirenu sluškinju Tvoju za služenje tajni Tvojoj; stoga me pomeni, Care slave, u večnom carstvu Tvome; Tebi je poznato da ja svim srcem zavoleh Tebe i sačuvah povereno mi od Tebe blago, i sada primi u miru duh moj, i zaštiti me od vlasti tame da me nikakva satanska sila ne sretne. – A Gospod, tešeći je preslatkim rečima, govoraše joj da se ne boji satanske sile koja je već satrvena nogama njenim; i s ljubavlju je pozivaše da smelo pređe od zemlje k nebu. Na to Presveta Djeva s radošću odgovori: Gotovo je srce moje, Bože, gotovo je srce moje (Ps. 107, 2). Zatim, izgovorivši ponovo svoju nekadanju reč: Neka mi bude po reči tvojoj (Lk. 1, 38), Ona opet leže na odar. Osećajući neiskazanu radost od gledanja presvetlog lica premilog Sina svog i Gospoda, i prepuna ushićenja od preslatke ljubavi k Njemu, Ona predade presvetu dušu svoju u ruke Sina svog; pri tome Ona ne oseti nikakav bol, nego kao da zaspa slatkim snom. Jer Onaj koga Ona zače ne povredivši devičanstvo i rodi bez bola, uze i svečesnu dušu njenu iz tela bez bola, i ne dade da telo njeno vidi truljenje. I odmah otpoče sveradosno i preslatko pojanje anđela, u kome se čujahu često ponavljane od anđela reči Gavrilova pozdrava Presvetoj Djevi: Raduj se, Blagodatna! Gospod je s tobom, blagoslovena si ti među ženama! (Lk. 1, 28).

I tako od svih Nebeskih Činova beše svečano praćena presveta duša Bogomatere, nošena na rukama Gospodnjim u višnje obitelji. A praćahu je očima i sveti apostoli, koji se udostojiše gledati ovo preslavno viđenje, kao što nekada tronutim očima praćahu Gospoda kada se uznosio sa Maslinske Gore; i stajahu dugo zaprepašćeni, i kao u nekom zanosu. Zatim došavši k sebi, oni se pokloniše Gospodu koji sa slavom uznese na nebo dušu Svoje Matere, i s plačem okružiše odar Presvete Bogorodice. Presveto lice njeno sijaše kao sunce, a od prečistog tela njenog izlažaše čudesan divni miomir, kakav se ne može naći na zemlji niti jezikom ljudskim opisati. I svi sa strahom i pobožnošću celivaše to prečisto telo, odajući mu svečano poštovanje; i osvećivahu se od dodira k njemu, i osećahu u srcima svojim preveliku duhovnu radost, od blagodati Presvete Bogorodice. A davahu se i isceljenja bolesnima: slepima se oči otvarahu, gluvima sluh, hromima se noge ispravljahu, duhovi nečisti se izgonjahu, i svaka se bolest odmah lečaše od samog dodira odra Presvete Bogorodice.

Usred tih događaja koji praćahu prestavljenje Majke Božije otpoče svečan sprovod svečesnog tela njenog: sveti Petar zajedno sa svetim Pavlom, i sa svetim Jakovom bratom Božijim, i sa ostalim glavnim svetim apostolima, stavši na čelu povorke, uzeše na ramena odar Presvete Bogomajke, a sveti Jovan Bogoslov nosaše pred odrom onu lučezarnu rajsku granu. Ostalo pak mnoštvo vernih, sa svećama i kadionicama iđahu u sprovodu. I svi pevahu pogrebna molitvoslovlja: sveti Petar počinjaše, a ostali skladno pevahu za njim psalam Davidov: Kad izađe Izrailj iz Misira… (Ps. 113, 1…), dodajući svakome stihu: Aliluja. Po dejstvu Duha Svetoga pevahu se i druge svečane i blagodarne molitve i psalmi. Svečani sprovod sa prečistim telom Bogomatere kretao se od Siona kroz Jerusalim ka Getsimaniji. Nad odrom i učesnicima u sprovodu obrazova se krug od oblaka, sličan vencu, ogroman i ozaren neobičnom svetlošću. A iz oblaka razlegaše se divno anđelsko pojanje koje ispunjavaše vazduh i koje svi čujahu. Taj venac od oblaka sa anđelskim pojanjem nošaše se po vazduhu nad odrom Bogomatere sve do mesta pogrebenja. No radosni sprovod, koji nikakav ljudski jezik ne može dostojno opisati, bi neočekivano uznemiren. Mnogi od Jevreja koji ne verovahu u Hrista, čuvši neobično pojanje i ugledavši svečan sprovod, izađoše iz svojih kuća i krenuše za njim; oni takođe pođoše u grad, diveći se tolikoj slavi i poštovanju koji se ukazuju telu Matere Isusove. Doznavši za to, prvosveštenici i književnici se ispuniše zavisti i gneva, i poslaše sluge i vojnike, a podgovoriše i mnoge iz naroda, da s oružjem i motkama sustignu sprovod, da razjure učesnike njegove, da učenike Isusove izbiju, a da telo Marijino ognjem sažegu. No kada nahuškana rulja, naoružana kao za rat, jarosno potrča za sprovodom i već beše na domaku njega, iznenada se onaj krug od oblaka koji je plovio po vazduhu spusti na zemlju i kao zid okruži svete apostole i ostale hrišćane, te gonitelji čujahu samo pojanje, nikoga ne videći za oblakom. A sveti anđeli koji nevidljivo lećahu nad prečistim telom Bogomatere i hrišćanima, poraziše slepilom zlobne gonitelje, te mnogi od njih razbiše glave o gradske bedeme, dok drugi ne znajući kuda idu pipahu bedeme i tražahu vodioce.

U to vreme dogodi se da jedan jevrejski sveštenik, po imenu Atonije, izađe na put: videvši svete apostole, – oblak se po Božjem promislu beše ponovo podigao uvis radi veće slave Bogomatere, – i mnoštvo hrišćana koji sa svećama i pojanjem okružavahu odar Presvete Bogorodice, Atonije se ispuni zavisti, u njemu planu stara zloba prema Gospodu našem, i on reče: „Pogledajte kakva se počast odaje telu one koja rodi onu varalicu što razori zakon otaca naših!“ I budući snažan telom, on u strahovitom besu pojuri ka odru u nameri da baci na zemlju prečisto telo Vladičice naše; i kada se drske ruke njegove dotakoše odra, tog časa nevidljivi anđeo odseče mu obe ruke neveštastvenim mačem Božje odmazde, i one visijahu prilepljene za odar. Tada Atonije pade na zemlju vičući i vapijući: „Teško meni!“ I uvidevši svoj greh, on se stade kajati i govoriti svetim apostolima: Smilujte se na mene, sluge Hristove!

Sveti apostol Petar naredi da stanu oni što nošahu odar i reče Atoniju: Eto, dobio si što si želeo. Znaj dakle da je Gospod Bog od osvete (Ps. 93, 1), i nije se zatajio. No mi te ne možemo isceliti od tvojih rana; to može učiniti jedino sam Gospod naš, na koga vi nepravedno ustaste, i uhvativši ubiste. Ali, ni On ti neće hteti dati isceljenje, ako prethodno ne poveruješ u Njega svim srcem i ne ispovediš ustima da Isus jeste istiniti Mesija, Sin Božji. – Atonije povika: Verujem da je On predskazani od proroka Spasitelj sveta, Hristos. Mi od samoga početka besmo uvideli da je On Sin Božji; ali, pomračeni zlobnom zavišću, ne htesmo otvoreno priznati veličija Božija i predadosmo Ga nevina na smrt; Međutim On silom Božanstva Svog vaskrse u treći dan, posramivši sve nas, nenavidnike Njegove: jer mi pokušavasmo da potkupljivanjem stražara zatajimo vaskrsenje Njegovo, ali ništa ne mogosmo učiniti, pošto slava o tome pronese se na sve strane.

Kada Atonije govoraše ovo, kajući se za svoj drski greh, sveti apostoli i svi verni radovahu se radošću anđela za grešnika koji se kaje. I naredi sveti apostol Petar Atoniju da sa verom priljubi rane otsečenih ruku uz viseće o odru ruke, i da sa verom prizove ime Presvete Bogorodice. Antonije to uradi, i odmah se odsečene ruke pripojiše k svojim mestima, i postadoše potpuno zdrave; jedino ostade ožiljak, kao crvena nit oko lakta. I pavši ničice pred odrom, Atonije se pokloni rođenome od Prečiste Djeve Hristu Bogu, i mnogim pohvalama veličaše Presvetu Mater Njegovu, navodeći iz Svetoga Pisma proroštva i svedočanstva o Njoj i o samome Hristu, te se svi veoma čuđahu dvema stvarima: čudesnom isceljenju Atonijevih ruku i mudrim rečima njegovim, kojima slavljaše Hrista Boga i hvaljaše Prečistu Bogorodicu. I pridruživši se svetim apostolima, Atonije sa ostalim hrišćanima stupaše za odrom ka Getsimaniji. Isto tako dobiše isceljenje i oni od poraženih slepilom koji, uvidevši svoj greh, s pokajanjem pribegavahu k odru Presvete Bogorodice vođeni od vodilaca i dodirivahu ga s verom, i odmah dobijahu progledanje ne samo telesnih nego i duševnih očiju svojih. Jer milosrdna Mati svih, Presveta Vladičica, kao što rođenjem svojim dostavi radost celoj vaseljeni, tako i u uspeniju svom ne hte nikoga ožalostiti: kao blaga Mati blagoga Cara, Ona i bivše neprijatelje svoje milostivo uteši blagodaću i dobrotom svojom.

Kada sveti apostoli sa svim mnoštvom hrišćana stigoše u Getsimaniju i postaviše odar sa presvetim telom, nastade opet plač i jauk među hrišćanima; svi ridahu što se lišiše takoga blaga i što zapadoše u takvo sirotanstvo; i pripadajući k telu Presvete Bogorodice, oni ga grljahu, celivahu i suzama zalivahu, odajući poslednji celiv, i jedva u sumrak položiše svečesno telo u grob. No i onda, pošto metnuše veliki kamen na grob, oni ne odlažahu od groba, vezani ljubavlju za Božiju Mater. Sveti apostoli provedoše kraj groba Presvete Bogorodice u Getsimanskom vrtu tri dana, vršeći molitve i psalmopjenija. I za sve to vreme u vazduhu se čulo divno pevanje nebeskih vojnika koji hvaljahu Boga i veličahu Bogomater.

Uspenije Presvete Bogorodice - Velika Gospojina čudotvorna ikona Pskov Pečerski manastir RusijaNo po osobitom promislu Božjem jedan od apostola, sveti Toma, ne bi prisutan na preslavnom pogrebenju tela Prečiste Bogorodice, nego tek trećega dana stiže u Getsimaniju. Sveti apostol Toma silno žaljaše i tugovaše što se ne udostoji, kao ostali sveti apostoli, poslednjeg blagoslova i celiva Prečiste Bogomatere; isto tako on mnogo plakaše i zato što jedini on ne vide božansku slavu divnih tajana i dela Božjih, javljenih u vreme uspenija i svečanog pogrebenja Bogomatere. Sveti apostoli, sažalivši se na njega, rešiše da otvore grob, da bi sveti Toma video makar mrtvo telo Preblagoslovene Bogorodice, poklonio mu se i celivao ga, i time olakšao svoju tugu i ublažio svoju žalost. No kada sveti apostoli odvališe kamen i otvoriše grob, njih spopade užas: jer videše grob prazan, u njemu ne beše tela Bogomaterina već samo pogrebne stvari, iz kojih izlažaše divan miomir. Sveti apostoli stajahu začuđeni, i behu u nedoumici šta to znači. I celivavši sa suzama i pobožnošću česnu plaštanicu što beše ostala u grobu, oni se zajedno moliše Gospodu da im otkrije šta je sa prečistim telom Presvete Bogorodice.

Predveče sveti apostoli sedoše da se malo potkrepe hranom. A u njih beše za vreme trapeze ovakav običaj: oni ostavljahu jedno mesto prazno, i stavljahu na njega parče hleba u Hristovu čast, i kao Njegov deo. A po završetku trapeze, uznoseći blagodarnost, oni uzimahu spomenuto parče hleba, zvano Gospodnji deo, podizahu ga uvis slaveći veliko ime Presvete Trojice, i završivahu molitvom, govoreći: „Gospode Isuse Hriste, pomaži nam!“ I onda jećahu to parče kao Gospodnji blagoslov. Tako postupahu sveti apostoli ne samo kada bivahu zajedno nego i svaki kad je bivao sam. A sada u Getsimaniji za vreme trapeze oni ni o čemu drugome ne mišljahu i ne razgovarahu nego jedino o tome, kako se ne nađe u grobu prečisto telo Bogomatere. I gle, kada po završetku trapeze sveti apostoli ustadoše i stadoše po običaju podizati uvis parče hleba ostavljeno u čast Gospoda i slaviti Presvetu Trojicu, oni iznenada čuše anđelsko pevanje. Podigavši oči, oni ugledaše na vazduhu Prečistu Mater Božiju živu, okruženu mnoštvom anđela. Ona sijaše neiskazanom slavom i reče im: „Radujte se, jer sam s vama u sve dane“. A sveti apostoli, ispunivši se radosti, umesto uobičajenog „Gospode Isuse Hriste, pomaži nam“, uskliknuše: „Presveta Bogorodice, pomaži nam!“

Od toga vremena sveti apostoli se sami uveriše, i svu Crkvu uveriše u to, da Prečista Mater Božija bi u treći dan posle pogrebenja vaskrsnuta od Sina i Boga svog, i sa telom uzeta na nebo. Sveti apostoli ponovo uđoše u grob i uzeše ostavljenu plaštanicu za utehu tužnima i kao nelažno svedočanstvo Bogomaterina ustanuća iz groba.

Nije dolikovalo da Skinija života bude u vlasti smrti i da Ona koja je rodila Sazdatelja tvari doživi raspadljivost sa ostalim zemaljskim tvarima. Zakonodavac se pokaza izvršitelj zakona koji je On dao: da sinovi poštuju roditelje svoje; On dakle ukaza poštovanje svebesprekornoj Materi Svojoj: jer kao što On sam slavno vaskrse u treći dan i uznese sa prečistim telom na nebo, tako i Roditeljku Svoju vaskrse sa slavom u treći dan i uze je k sebi u nebeska naselja. O tome je predskazivao i sveti David: Vaskrsni, Gospode, u pokoj svoj, ti i kovčeg sile tvoje (Ps. 131, 8). I ove proročke reči njegove zbiše se pri vaskrsenju Gospoda i pri vaskrsenju Matere Gospodnje. I usečeni u kamenu grob Bogomatere, kao i Sina Njenog, do sada se sačuvao i služi kao predmet pobožnog poštovanja od strane vernih.

Po naročitom promislu Svom Gospod učini da sveti Toma ne stigne na prestavljenje Prečiste Bogomatere, da bi se zbog njega otvorio grob, te da se Crkva uveri u vaskrsenje Bogomatere, kao što se ranije kroz neverje istoga apostola uverila u vaskrsenje Hristovo (Jn. 20, 24-31). – Tako se izvrši uspenije Prečiste i Preblagoslovene Vladarke naše Bogorodice i pogrebenje svebesprekornog tela njenog, preslavno vaskrsenje njeno i veličanstveno posvedočenje o uzeću njenom na nebo sa telom. A po završetku svih ovih divnih čudesa i tajana Božijih, sveti apostoli, opet nošeni oblacima, vrati se svaki u onu zemlju odakle bi uzet u vreme svoje propovedi Evanđelja.

Sveti Amvrosije, govoreći o životu na zemlji Prečiste Djeve Bogorodice, ovako opisuje njena duševna svojstva: Ona beše Djeva ne samo po telu nego i po duhu, smirena srcem, bogomudra, ne brza na reči; stalno je čitala Sveto Pismo, bila neumorna u trudovima, celomudrena u razgovorima, govoreći s ljudima kao pred Bogom; Ona nikoga nije vređala nego je svima dobra želela; nikada se nikoga, ni ubogoga čoveka, nije uzgnušala, niti se kome podsmehnula, nego je sve što bi videla pokrivala ljubavlju svojom; iz usta njenih ništa nije izlazilo što nije izlivalo blagodat; sva dela njena zračila su najuzvišenijom devstvenošću; spoljašnji izgled njen beše odraz unutrašnjeg savršenstva njenog, blagosti i nezlobivosti.

Tako kaže sveti Amvrosije. A kod svetog Epifanija i Nikifora nalazimo ovakav opis duševne svetosti i spoljašnjeg izgleda Presvete Bogorodice: U svemu Ona beše otmena i postojana; govorila je vrlo malo, i to ono što je potrebno, korisno i dobro; svakome je ukazivala čast i poštovanje; sa svakim čovekom je vodila odgovarajući razgovor, ne smejući se, ne uzbućujući se, i ne gneveći se. Rasta je bila srednjeg; boja njenog lica bila je kao boja zrna pšeničnog; kosa joj bila svetlo smeća i malo zlatasta; pogled živ i pronicljiv; oči su bojom svojom podsećale na zrele maslinke; obrve povijene, tamne; nos ne kratak; usne kao boja ruže, slatkorečive; lice ne okruglo, niti oštro, već malo poduže; ruke i prsti podugački. U Nje ne beše nikakve gordosti, u svemu prosta, bez i najmanjeg pritvorstva; bez ikakvog mekuštva, Ona u isto vreme bejaše oličenje najuzvišenije smernosti. Haljine njene behu proste, bez ikakvih ukrasa, kao što to pokazuje povezača presvete glave njene koja se do sada sačuvala. Jednom rečju: u svemu njenom beše prisutna ogromna blagodat Božija.

Tako govore sveti Epifanije i Nikifor o duševnim i telesnim osobinama Presvete Bogorodice u vreme njenog života na zemlji. A sada o Materi Božjoj, koja obitava na nebesima i stoji s desne strane prestola Božija, mogu govoriti kakva je samo Arhanđeli i Anđeli, i duhovi i duše pravednih, koji predstoje Bogorodici i naslađuju se kako gledanjem lica Božija tako i gledanjem lica Prečiste Bogorodice; jedino oni mogu dostojno govoriti o njoj. Mi pak, slaveći Oca i Sina i Svetoga Duha, jednog u Trojici Boga, slavimo po Bogu i Prečistu Božiju Mater, i Njoj, slavljenoj i veličanoj od svih naraštaja vavek, poklanjamo se usrdno.

O posebnim događajima iz života Presvete Bogorodice pisano je u ostale praznike njene: Začeća, Rođenja, Vavedenja, i na praznik Hristova Rođenja i Sretenja. A ovde, posle povesti o besmrtnom uspeniju njenom, iznećemo, radi dopune istorije njenog života, gde je i kako živela Vladičica naša po Vaznesenju Hristovom.

Sveti evanđelist Luka piše u Delima Apostolskim da se po odlasku Gospoda Isusa na nebo učenici Njegovi vratiše sa Gore Maslinske u Jerusalim i popeše u sobu, gde je bila Tajna Večera Hristova, i tu „svi jednodušno bejahu jednako na molitvi i u moljenju sa ženama, i s Marijom materom Isusovom“ (D.A. 1, 11-14), koja im po vaznesenju Gospoda Hrista bejaše jedina uteha, i radost u tuzi, i nepokolebiva učiteljica u veri. Jer sve one reči i čudesne događaje, koje je Mati Božija slagala u srcu svom, počevši od radosne blagovesti svetog Arhanđela Gavrila o besemenom začeću i netljenom rođenju Hristovom iz devičanske utrobe, pa o detinjstvu Njegovom, i o životu Njegovom sve do krštenja od Jovana, – sve to Ona otkri ljubljenim učenicima svoga Sina. Pošto je imala izobilna otkrivenja od Duha Svetoga o Isusovom Božanstvu i bila očevidac svih čudesnih dela Njegovih do dana javljenja Njegova svetu, Mati Božija utvrđivaše veru svetih apostola, podrobno im pričajući o Spasiteljevom životu do Njegovog krštenja. Svi oni moljahu se neumorno u spomenutoj sobi, čekajući silazak Svetoga Duha, koga im Gospod obeća poslati od Oca, i pripremajući se za prijem darova Svetoga Duha. I u vreme silaska, u jedanaesti dan po vaznesenju Gospodnjem, Svetoga Duha na apostole u vidu ognjenih jezika, nisposlan od Oca Utešitelj najpre sede na Prečistoj Djevi, koja i do tada bejaše Njegov najsvečesniji i najdostojniji hram, u kome On obitavaše neodstupno. I primi tada Preblagoslovena Djeva Svetoga Duha više od svih apostola, jer ukoliko je sasud veći utoliko više može smestiti u sebi vode; a pošto Sveta Djeva bejaše sasud Svetoga Duha veći od svih apostola, proroka i ostalih svetih, kao što joj se Crkva i obraća govoreći: „Vaistinu si Ti, Djevo čista, viša od svih“, zato Ona i darove Svetoga Duha smesti u sebi više od svih.

Mati Božija življaše u domu svetog Jovana Bogoslova na najvišem mestu grada Jerusalima, na Sionu, od onoga časa kada Gospod reče sa krsta Materi Svojoj, ukazujući na ljubljenog učenika: „Ženo, eto ti sina!“ i učeniku: „Eto ti matere!“ Jovan uze Presvetu Djevu k sebi i služaše joj kao svojoj materi.

Po silasku Svetoga Duha sveti apostoli se ne raziđoše odmah po vaseljeni sa propoveđu Evanđelja, nego još dugo provedoše u Jerusalimu, kao što se to vidi iz Dela Apostolskih. Tamo piše da po pogubljenju svetog prvomučenika Stefana: nastade veliko gonjenje na crkvu Jerusalimsku, i svi se rasejaše po krajevima Judejskim i Samarijskim osim glavnih apostola (D.A. 8, 1), jer dvanaest glavnih apostola, štićeni silom Božijom, provedoše u Jerusalimu oko deset godina, računajući od Vaznesenja Gospodnja do dana kada car Irod podiže ruke da muči neke od crkve (D.A. 12, 1). Istina, u tom međuvremenu neki sveti apostoli su odlazili na neko vreme u druge krajeve, kao Petar i Jovan zajedno u Samariju (D.A. 8, 14-15), ili sam Petar u Lidu, gde isceli Eneju koji osam godina ležaše na odru uzet (D.A. 9, 32-34), i u Jopu, gde vaskrse umrlu Tavitu (D.A. 9, 36-43), i u Kesariju, gde krsti kapetana Kornilija (D.A. 10, 1-48), i u Antiohiju, gde osnova prvi presto svoga episkopstva; ili kao Jakov, brat Jovanov, putovao je u Španiju; no zatim se oni opet vraćahu u Jerusalim. Ovo stoga što su u početku svoje propovedi sveti apostoli služili, uglavnom, spasenju Izrailjskog naroda, utvrđujući u isto vreme prvu crkvu u Jerusalimu, koja je mati svima crkvama, kao što peva sveti Jovan Damaskin: „Raduj se, Sione sveti, mati crkava, Božije obitalište, jer si ti prvi primio otpuštenje grehova“. A još i stoga što su sveti apostoli želeli da što češće viđaju Mater Božiju i da se uče od Nje. Jer oni Nju držahu kao namesnicu Hrista Gospoda, i gledajući na svečesno i presveto lice njeno kao na lice samoga Hrista, i slušajući preslatke reči njene, oni se ispunjavahu neiskazane radosti duhovne i zaboravljahu sve gorčine i nevolje. Zbog toga mnogi od poverovavših u Hrista sticahu se iz dalekih zemalja, da vide Mater Hrista Boga i čuju presvetu besedu njenu. Da je slava o Hristu Spasitelju i o Prečistoj Materi Njegovoj, raširivši se u sve krajeve sveta, mnoge privlačila u Jerusalim da vide Presvetu Djevu, jasno se vidi iz Poslanice svetog Ignjatija Bogonosca, pisane iz Antiohije svetom Jovanu Bogoslovu:

„Kod nas, piše on, ima mnogo žena koje žele da vide Mater Isusovu; one se neprestano trude da nađu mogućnosti da dođu k vama, da bi posetile Nju i kosnule se grudi koje su mlekom hranile Gospoda Isusa, i da bi doznale od Nje neke tajne. Kod nas bruji slava o Njoj kao o Materi Božjoj i Djevi, prepunoj svake blagodati i svake vrline; o Njoj govore da je radosna u nevoljama i gonjenjima, ne tuguje u siromaštvu i oskudici, ne samo ne gnjevi se na one koji joj zlo čine nego im uzvraća dobrom; u blagoprijatnim okolnostima Ona je krotka, prema siromašnima milosrdna i pomaže im koliko može; neprijateljima pak vere naše Ona se veoma suproti; Ona je Učiteljica naše nove pobožnosti i bogopoštovanja, i svima vernima Nastavnica na svako dobro delo; Ona naročito voli smirene, i sama je smirena prema svima; Nju veoma hvale svi koji su je videli. I koliko je Ona trpeljiva kada joj se zakonici jevrejski i farisejski podsmevaju! Nama su govorili ljudi dostojni punog poverenja, da se u Mariji, Materi Isusovoj, zbog njene velike svetosti, vidi sjedinjena priroda ljudska sa anđelskom. Sve to pobuđuje u nama koji to čujemo neizmernu želju da vidimo to nebesko divno i presveto čudo“.

U drugoj poslanici isti sveti Ignjatije Bogonosac piše svetom Jovanu Bogoslovu: „Ako mi bude moguće, ja imam nameru da dođem kod tebe, da vidim svete verne sabrane u Jerusalimu, a naročito Mater Isusovu. O Njoj govore da je divna, čudesna i predusretljiva prema svima, i svi žele da je vide. A i ko ne bi želeo videti Djevu i razgovarati s Njom koja je rodila Boga istinoga?“

Iz ovih poslanica svetog Ignjatija Bogonosca svetom Jovanu Bogoslovu lako se može shvatiti, kako je silna bila želja u svetih da vide tu oduhovljenu svetinju Božiju, Prečistu Djevu Mariju; i koji se udostojiše videti je govorahu da su blaženi. Jer vaistinu blažene behu oči koje videše Nju, i blažene uši koje se udostojiše čuti životvorne reči iz bogoglagoljivih usta njenih. O, kolike se radosti i blagodati oni ispuniše!

Radi toga Gospod naš i ostavi tada na zemlji Prečistu Mater Svoju, da se njenim prisustvom, savetom, poukama i toplim molitvama k Sinu i Bogu vojujuća Crkva umnožava, utvrđuje i raste u smelosti da stoji za Gospoda svoga sve do same krvi. Jer Ona sve ukrepljavaše, sve utehom Duha Svetoga utešavaše, i za sve se moljaše. Kada sveti apostoli biše metnuti u tamnicu, Mater Božija prinese za njih umilnu molitvu Bogu, i k njima bi poslan anđeo Gospodnji, koji im noću otvori tamnička vrata, i izvede ih (D.A. 5, 18-19). Kada sveti prvomučenik Stefan bi vođen na smrt, Mati Božija iđaše izdalje za njim, i kada svetog Stefana zasipahu kamenjem u dolini Josafatovoj, kraj potoka Kedrona, Ona zajedno sa svetim Jovanom Bogoslovom stajaše na jednom brežuljku nedaleko, i posmatrajući končinu njegovu moljaše se usrdno Gospodu da ga ukrepi u stradanju i primi dušu njegovu u Svoje ruke. Kada Savle dosađivaše Crkvi i gonjaše je, Mati Božija se tako toplo moljaše Bogu za njega, da ga pretvori iz krvožednog vuka u krotko jagnje, iz neprijatelja u apostola, iz gonitelja u učenika i učitelja vaseljene. I kakva dobra ne dobi prvenstvujuća Crkva od Prečiste Bogorodice, kao odojče od svoje majke? kakve blagodati ne pocrpa iz toga nepresušnog izvora? Njenim staranjem i blagodaću vaspitana i odgajena, Crkva dostiže do zreloga uzrasta, i toliko ojača, da joj ni vrata paklena ne mogu nauditi; tome se i sama Bogomater radovaše, po reči Davida, kao što se mati raduje deci svojoj (Ps. 112, 9). Ona svakog dana posmatraše kako se deca Crkve množe: jer u samom početku na prvu propoved svetog apostola Petra obrati se tri hiljade duša (D.A. 2, 41), zatim pet hiljada (D.A. 4, 4), pa potom sve više i više. Sveti apostoli, vraćajući se s propovedi Evanđelja u Jerusalim, isto tako kazivahu sve Prečistoj Bogomateri. Slušajući o uspehu Evanđelske propovedi, Ona se neiskazano radovaše duhom i uznošaše hvalu Sinu i Bogu svome.

Kada Irod podiže gonjenje na Crkvu, on pogubi mačem vrativšeg se iz Španije Jakova, brata Jovanova, zatim uhvati i Petra i baci ga u tamnicu sa namerom da i njega pogubi (D.A. 12, 1-4). Tada, po čudesnom Petrovom oslobođenju preko anđela od okova i tamnice, nastade potreba da i sami glavni apostoli napuste Jerusalim zbog ljutog gonjenja od Jevreja; i oni se raziđoše po vaseljeni, svaki u zemlju koja mu pade u deo kockom prethodno bačenom. Ali pre no što se raziđoše, sveti apostoli sastaviše simvol vere, da bi svi svuda saglasno propovedali i naziđivali svetu veru u Hrista. Onda se raziđoše, svaki u zemlju određenu mu kockom; u Jerusalimu ostade samo brat Božji, sveti Jakov, od samog Gospoda postavljeni prvi episkop jerusalimski. U to vreme i sveti Jovan Bogoslov sa Prečistom Bogomajkom, kojoj on beše usinjen, napustiše Jerusalim zbog gonjelja od strane zavidljivih Jevreja i skloniše se na neko vreme, ustupajući mesto gnjevu, dok ne prestane ljuto gonjenje i nasilje. No da ne bi gubili vreme uzalud, Mati Božija i sveti evanđelist Jovan otputovaše u Efes, kuda svetom Jovanu pade kocka. Ovaj boravak Prečiste Bogomatere sa svetim Jovanom u Efesu se potvrđuje sledećim. Postoji poslanica Carigradskome kliru od otaca Trećeg Vaseljenskog Sabora, držanog u Efesu protiv Nestorija; u toj poslanici nalaze se ovakve reči: „Osnivač zločestive jeresi Nestorije, pozvan na sud od svetih otaca i episkopa Sabora u Efesu, gde su nekada boravili sveti Jovan Bogoslov i Sveta Djeva Bogorodica Marija, ne usudi se otići k njima, budući izobličavan od zle savesti svoje i sam sebe odlučujući; stoga, posle trikratnog pozivanja, on bi osuđen pravednim sudom svetoga Sabora i lišen svakog svešteničkog čina“.

Iz ovih reči o boravku Bogomatere sa evangelistom Jovanom u Efesu vidi se da je Presveta Djeva zajedno sa ljubljenim učenikom Hristovim, napustivši Jerusalim, neko vreme stvarno provela u Efesu. I ne samo Efes, nego i druge gradove i zemlje, prosvećene svetlošću Hristove nauke, posećivaše Prečista Bogomati. Predanje kaže da je Ona bila i u Antiohiji kod svetog Ignjatija Bogonosca, koga pred svoju posetu izvesti pismom javljajući mu: „Doći ću s Jovanom da vidim tebe i tvoju pastvu“. Govori se isto tako da je Presveta Bogorodica bila i na ostrvu Kipru kod svetog Lazara četvorodnevnog koji je tamo episkopovao, i na Svetoj Gori Atonskoj. O tome piše svetogorski inok Stefan ovakvu povest:

Po vaznesenju na nebo Gospoda našeg Isusa Hrista, sveti apostoli zajedno sa Majkom Božijom boravljahu nerazlučno na Sionu, i očekivahu Utešitelja, kao što im naredi Gospod da se ne udaljuju iz Jerusalima nego da čekaju obećanog im Svetoga Duha (Lk. 24, 49). Učenici Hristovi baciše kocke, koja će zemlja svakome od njih biti data za propovedanje Evanđelja Božija; a Presveta Bogorodica reče: „I ja hoću da uzmem učešća u propovedi Evanđelja i želim s vama da bacim svoju kocku, da bih dobila zemlju koju ukaže Bog“. Sveti apostoli sa pobožnošću i strahom baciše kocku po reči Majke Božije, i njoj kockom pade Iverska zemlja. Prečista Bogorodica s radošću primi svoj udeo, i odmah po silasku Svetoga Duha u vidu ognjenih jezika htede da ide u Iversku zemlju, ali joj anđeo Božji reče: „Sada se ne udaljuj iz Jerusalima nego ostani ovde neko vreme, a zemlja koja Ti je pala u deo, prosvetiće se u poslednje dane i tvoja će se vladavina utvrditi tamo; posle izvesnog vremena Ti se imaš potruditi u zemlji, u koju će te uputiti Bog“. I življaše Prečista Bogorodica u Jerusalimu dosta dugo vremena.

Četvorodnevni Lazar življaše na ostrvu Kipru; jer tamo on bi rukopoložen za episkopa svetim apostolom Varnavom. On silno željaše da vidi Prečistu Mater Gospoda našega Isusa Hrista, koju davno ne beše video, ali se ne usuđivaše da ide u Jerusalim iz straha od Jevreja. Doznavši za to, Mati Božija napisa Lazaru poslanicu, tešeći ga i naređujući mu da joj pošalje lađu kojom bi Ona došla k njemu na Kipar, a da sam ne dolazi u Jerusalim zbog nje. Pročitavši poslanicu Lazar se veoma obradova i u isto vreme udivi tolikoj smirenosti Božje Matere, i najhitnije posla po nju lađu sa odgovorom na njeno pismo. Preblagoslovena Bogorodica se ukrca u lađu sa vozljubljenim učenikom Hristovim, devstvenikom Jovanom, i sa ostalim pobožnim pratiocima njihovim, i lađa zaplovi ka Kipru. No iznenada dunu suprotan vetar i utera lađu u pristanište Atonske Gore; i to bi onaj kratkovremeni trud koji anđeo predskaza Prečistoj Bogorodici. Sva Atonska Gora beše prepuna idola: tamo se nalažaše veliko idolište i svetilište Apolonovo; tu se obavljahu gatanja, mađijanja i mnoga druga demonska delanja. Svi neznabošci veoma poštovahu to mesto, kao izabrano od bogova. I sticahu se tamo na poklonjenje iz cele vaseljene, i tu dobijahu od gatara odgovore na svoja pitanja. I gle, kada tamo pristade lađa sa Presvetom Bogorodicom, svi idoli odmah povikaše: „Siđite sa Gore svi ljudi, prelašćeni Apolonom, siđite u Klimentovo pristanište i dočekajte Mariju, Mater velikoga Boga Isusa!“ (Tako đavoli, koji se nalažahu u idolima, primorani silom Božijom, objaviše istinu i protiv svoje volje, kao što nekada u zemlji Gergesinskoj zavapiše ka Gospodu: „Šta je tebi do nas, Isuse Sine Božji? došao si amo pre vremena da nas mučiš“. (Mat. 8, 29).

Čuvši to narod se začudi, pa svi pojuriše na morsku obalu u pomenuto pristanište. Ugledavši lađu i Mater Božiju, oni je česno primiše, i na svom skupu je pitahu: Kakvog si boga rodila? i kako mu je ime? – Presveta Bogorodica, otvorivši božanstvena usta svoja, blagovesti narodu podrobno sve o Hristu Isusu. Tada sav narod, pavši na zemlju, pokloniše se svi Bogu rođenom od Nje, i ukazaše velike počasti Njoj koja Ga je rodila; i poverovavši, oni se krstiše, jer i mnoga čudesa učini tu Mati Božija. Po krštenju pak Ona postavi novoprosvećenim ljudima za starešinu i učitelja jednog od svojih pratilaca, i obradovavši se duhom reče: „Ovo mesto neka bude moj udeo, dani mi od Sina i Boga Mog“. – Posle ovih reči Presveta Bogorodica blagoslovi ljude i reče im opet: „Blagodat Božija neka boravi na ovom mestu i na žiteljima ovdašnjim koji s verom i pobožnošću drže zapovesti Sina i Boga mog; sve što im je potrebno za život na zemlji oni će imati u izobilju sa malim trudom, i biće im pripremljen život nebeski; i do skončanija veka neće otstupiti od ovog mesta milost Sina moga; i ja ću biti zaštitnica ovoga mesta i usrdna zastupnica njegova pred Bogom“.

Rekavši to, Mati Božija ponovo blagoslovi narod, i ušavši u lađu sa Jovanom i ostalim pratiocima svojim otplovi na Kipar. Ona zateče Lazara u velikoj tuzi zbog suviše dugog putovanja Presvete Bogorodice, jer se bojao da se što nije desilo zbog oluje i bure; on nije znao za događaje koji su se po promislu Božjem desili na Atonskoj Gori. No dolaskom svojim Mati Božja pretvori tugu njegovu u radost; Ona mu donese na poklon omofor i narukvice koje je sama izradila za njega; Ona mu takođe ispriča sve šta se dogodilo u Jerusalimu i na Atonskoj Gori. I za sve to oni uznesoše blagodarnost Bogu. Provevši na Kipru ne mnogo vremena, i utešivši hrišćane Kiparske crkve i blagoslovivši ih, Mati Božija sede ponovo na lađu i otplovi u Jerusalim. (Dovde ono što Stefan, inok svetogorski napisa o stranstvovanju Bogorodice).

Posetivši spomenute krajeve, Prečista Djeva ponovo življaše u Jerusalimu u domu svetog evangelista Jovana, štićena svemoćnom desnicom Božjom od zavidljive i bogoubilačke sinagoge jevrejske, koja ne prestajaše neprijateljevati protiv Sina Božijeg i protiv onih koji verovahu u Njega. Nema sumnje, svezlobni Jevreji ne bi trpeli među živima Mater Isusovu nego bi je svakako pogubili, da nije štitilo osobito promišljanje samoga Boga o Njoj, da se ne bi ruka nevernih kosnula Nje, oduhovljenog Kivota Božijeg. Nekada Sin njen, Hristos Gospod naš, kada Ga posle reči Njegovih izgovorenih u nazaretskoj sinagogi razjareni Jevreji odvedoše na vrh gore gde beše njihov grad sazidan, da bi Ga bacili dole, On prođe između njih i otide: jer besni Jevreji, iako Ga gledahu, ne mogahu metnuti ruke svoje na Njega, niti Ga dodirnuti, zato što ih nevidljiva sila Božija sprečavaše i zadržavaše, pošto ne beše došao čas Njegov (Lk. 4, 29-30); to isto učini Gospod i za Prečistu Mater Svoju, zadržavajući skovane zamke Jevreja i razoravajući zle odluke njihove protiv Nje: jer često puta oni pokušavahu da uhvate Mater Božiju, da bi je mučili i pogubili, ali nisu mogli ništa učiniti. Usred toliko silne mržnje i neprijateljstva Prečista Djeva življaše u Jerusalimu kae ovca usred vukova i kao krin usred trnja, često ponavljajući reči svoga praoca Davida: Gospod je videlo i spasitelj moj; koga da se bojim? Gospod je zaštitnik života mog; koga da se strašim? Ako vojska navali na mene, neće se uplašiti srce moje; ako se na me rat digne, ja se ni onda neću bojati; ako pođem usred senke smrti, neću se bojati zla (sr. Ps. 25, 1.3; 23, 4), jer si Ti, Sine moj, sa mnom.

Presvetu Bogorodicu poseti da joj se pokloni i sveti Dionisije Areopagit, obraćen Hristu svetim apostolom Pavlom u Atini i koji je tri godine neodstupno pratio svetog apostola. On je silno želeo da vidi Majku Božiju. I nakon tri godine posle svoga obraćenja, sa blagoslovom svoga učitelja, svetog apostola Pavla, on doputova u Jerusalim. Videvši Presvetu Bogorodicu, on se ispuni velike radosti duhovne. U svojoj Poslanici svetom apostolu Pavlu, sveti Dionisije Areopagit ovako opisuje svoju posetu Božjoj Materi:

„Ispovedam pred Bogom, o slavni učitelju i putovođo naš, da mi je izgledalo neverovatno da sem samog Višnjeg Boga može postojati biće tako obilno ispunjeno božanstvene sile i divne blagodati. Pa ipak ja videh ne samo duševnim nego i telesnim očima ono što nikakav um ljudski postići ne može. Da, da! ja svojim vlastitim očima videh Bogoliku i svetiju od duhova nebeskih Svesvetu Mater Gospoda našeg Isusa Hrista. Ja se udostojih toga po osobitoj blagodati Božijoj, po blagoslovu vrhovnog među Apostolima i po neiskazanoj dobroti i milosrđu same Presvete Djeve. Opet i opet ispovedam pred svemogućstvom Božijim, pred blagodaću Spasitelja i pred preslavnim savršenstvom Djeve, Matere Njegove, da kada Jovan, vrhovni apostol i najviši prorok, koji u zemnom životu svom sija kao sunce na nebu, uvede mene kod Bogolike i Presvete Djeve, mene onda obasja ne samo spolja nego i iznutra tako velika i neizmerna svetlost božanska i razliše se tako divni mirisi i miomir, da ni telo moje nemoćno, niti duh moj mogahu podneti tako čudesna znamenja i prvine večnoga blaženstva. Iznemože srce moje, iznemože duh moj u meni od njene slave i božanstvene blagodati. Svedok mi je sam Bog, rođen iz njene devičanske utrobe, ja bih Nju priznao za istinitog Boga i odao joj poklonjenje koje treba odavati jedino isdinitom Bogu, da mi nisu tvoje božanstvene pouke i zakoni još tako sveži u pameti i novoprosvećenom umu. Čovek ne može postići blaženstvo, čast i slavu veće od onog blaženstva, kojeg se ja udostojih videvši Presvetu. Ja bejah tada savršeno blažen i srećan. Blagodarim svevišnjem i preblagom Bogu, božanstvenoj Djevi i preslavnom apostolu Jovanu, i tebi, vrhovnom predstavniku i načelniku Crkve, što mi učiniste tako veliko dobro“.

Iz ove Poslanice svetog Dionisija Areopagita jasno se vidi, kakvom je božanskom blagodaću sijalo svečesno lice Prečiste Vladičice naše u vreme njenog života na zemlji, i kako su se prosvećivale duše i ispunjavala se prevelike duhovne radosti srca onih koji su je videli u telu. K njoj su se sa svih strana sticali ogromno mnoštvo novoprosvećenih oba pola. I kao prava Mati Ona je sve primala podjednako iskreno i na sve obilno izlivala dare blagodati Svoje: bolesnima je davala isceljenje, slabima zdravlje, ucveljenima utehu, a svima uopšte utvrđenje u veri, nepokolebljivost u nadi, božanstvenu radost u ljubavi, grešnicima pak popravku.

Živeći u domu svetog evanđelista Jovana Presveta Djeva često obilažaše ona mesta koja njen premili Sin i Bog beše osvetio stopama Svojih presvetih nogu i prolivanjem Svoje krvi. Ona posećivaše i Vitlejem, gde se na neiskazan način rodi od Nje Hristos Bog sačuvavši njeno devstvo. No naročito Ona obilažaše ona mesta gde dobrovoljno postrada Gospod naš, i zalivaše ih mnogim suzama svojim, iz materinske ljubavi plačući i govoreći: Ovde premili Sin moj bi šiban, ovde ovenčan trnovim vencem, ovuda je išao noseći krst, a ovde bi raspet. Kraj groba pak Ona se ispunjavaše neizrazive radosti, i kroz suze radosnice govoraše: A ovde On bi pogreben, i u treći dan vaskrse sa slavom.

Kao dopuna tome piše se i ovo: Neki nenavidnici Jevreji dostaviše prvosveštenicima i književnicima, da Mati Isusova Marija svaki dan odlazi na Golgotu, i kraj groba u kome Sin njen Isus beše sahranjen kleči, plače i kadi tamjanom grob. Oni tada postaviše stražu, da ne dopušta nikome od hrišćana da dolaze tamo. Iz ovoga se vidi da je još u to vreme nastao kod vernih hrišćana običaj: da posećuju sveta mesta i da se poklanjaju na njima Hristu Bogu, koji dobrovoljno postrada za nas. Ovaj običaj poteče od same Bogorodice, na koju se i ostale svete žene i ljudi ugledaše. Tako dakle, od prvosveštenika i književnika koji još disahu pretnjom i ubistvom bi postavljena straža, kojoj bi naređeno da nikoga ne pušta na grob Isusov, a da Mater Njegovu Mariju ubiju. Međutim, Bog zaslepi stražare, te oni ne mogahu videti dolaženja na grob Isusov Matere Njegove Marije. I kad god Preblagoslovena Djeva po običaju svome dolažaše na grob, nikada je stražari ne mogahu videti, niti one koji behu sa njom. I nakon dugo vremena stražari napustiše grob, i sa zakletvom uveravahu prvosveštenike i književnike da nikoga nisu videli da dolazi na Isusov grob.

Presveta Bogorodica takođe često obilažaše Maslinsku Goru, sa koje se Gospod naš uznese na nebo, i preklanjajući kolena Ona celivaše stope Hristove, odražene tamo na kamenu od presvetih nogu Njegovih. I sa mnogim plačem Ona se moljaše Sinu svom i Bogu da je uzme k Sebi: jer je Ona neuporedivo jače nego sveti Pavle želela da se razreši od tela i sa Hristom bude (sr. Flb. 1, 23), i često je ponavljala Davidove reči: „Kad ću doći i pokazati se licu Božjemu? Suze su mi hleb dan i noć (Ps. 41, 3-4); kada ću ugledati premilog Sina mog: kada ću otići k Njemu koji sedi s desne strane Boga Oca? kada ću predstati prestolu slave Njegove? kada ću se nasititi gledanjem lica Njegova? O, preslatki Sine moj i Bože! vreme je da milošću obaspeš Sion; vreme je da se smiluješ na mene, Mater Tvoju, koja u tužnoj dolini ovoga sveta tuguje ne videći lica Tvoga; izvedi već iz tela kao iz tamnice dušu moju; jer kao što košuta stremi k potocima, tako duša moja stremi k Tebi, Bože, da se nasitim kada mi se javi slava Tvoja“.

Prečista Djeva se ponekad dosta dugo zadržavala na Gori Maslinskoj: u podnožju Gore nalazio se Getsimanski vrt i malo imanje Zavedeja, koji po nasleđu pripadahu svetom Jovanu Bogoslovu. U Getsimanskom vrtu Gospod naš pred dobrovoljnim stradanjem Svojim moljaše se do krvavog znoja, padajući na kolena i na lice Svoje pred Ocem Nebeskim (sr. Mt. 26, 36-44). U tom dakle vrtu potom i Prečista Mati Njegova, na tom istom mestu, uznošaše svoje tople molitve, takođe padajući na kolena i na lice i suzama zalivajući zemlju. Tu Ona i bi utešena Gospodom preko anđela koji je izvesti o njenom brzom prestavljenju na nebo. Prema svedočanstvu grčkog istoričara Georgija Kedrina, Presvetoj Bogorodici se anđeo javio dva puta pred njeno prestavljenje: prvi put na petnaest dana pred uspenije, a drugi put na tri dana; i Ona dobi od anđela rajsku palmovu granu, koju je pred odrom njenim nosio sveti apostol i evanđelist Jovan Bogoslov.

Veoma svečano praznovanje Uspenija Presvete Bogorodice 15 avgusta ustanovljeno je u vreme carovanja blagočestivog cara grčkog Mavrikija, mada se ovaj praznik praznovao i davno pre toga. – Radosno praznujući sveslavno prestavljenje Matere Božije sa zemlje na nebo, odajmo slavu Rođenome od nje i koji ju je sa slavom primio na nebo, Hristu Bogu našem, sa Ocem i Svetim Duhom slavljenom vavek. Amin.

 

Izvor: Arhimandrit Justin Popović – Žitije Svetih