REČ JE, BOGAMI, ČOVEK!

Reč „reč“ je kratka, samo tri slova, nema, tu, mnogo da se priča…

.

Reč je, Bogami, čovek!

Glas, reč, jezik … Ovo bi trebalo da bude nekakav logičan redosled, a ako ne, baš, logičan, onda nekakav drukčiji, a kakav, ko bi, to, znao!… i da li će se, ikad, saznati!… A, možda, i druge prirode… ili treće, itd. To je tako kad je sve u dalekoj prošlosti o kojoj, samo, možemo da nagađamo. Upravo, to, činili su naučnici, mnogi i iz mnogih disciplina… Pretpostavke, jedna do druge, prihvatljive ili ne, danas važeće a sutra… ko zna!…

Glas, reč, jezik… A šta je pre glasa? Ili, još, pre tog?…

Možda bol, krik, izraz straha?… Možda izazvan gest, osmišljena mimika ili… Možda…?… ne vredi, bilo, bi, to, samo, poigravanje mogućnim odgovorima, u svakom slučaju paranauka… Pa, ipak, naučnici su razmišljali, i trebalo je da razmišljaju nudeći kakve-takve odgovore da bi se zadovoljila znatiželja civilizovanog čoveka i izazvali drugi da razmišljaju i tragaju za rešenjima…

Kad sam, pre mnogo godina, studirao filologiju, važilo je mišljenje: ljudi su, u dalekoj prošlosti, na više mesta na Zemljinoj kugli, u približno isto vreme, počeli da govore…

Tako, tad…

A šta nauka danas kaže, ne znam. Da li je nešto oduzela ili dodala toj tako jasnoj rečenici, sudu, tvrđenju, takođe ne znam…
Znam, bar, mislim da je tako, redosled je: glas, reč, jezik!…

O glasu, prepuštam većem fonetičaru u užem smislu od mene; o jeziku, nek razmišlja veći lingvist od mene…

Ovde ću izneti šta sam saznao o reči/rečima i šta ja o tom mislim…

Uvek sam se čudio (da ne upotrebim grublju reč) naučnicima koji se „spuštaju“ na nivo „običnog“ sveta na nekom forumu za zainteresovane/ besposlene „mase“, u sali koja je, više/manje punija/praznija u zavisnosti od jačine kiše koja pljušti/sipi napolju! I ne, samo, „spuštaju“, već i „zvuče“ kao paranaučnici! Objasne neki problem, unapred se ogradivši što ih „mase“ neće razumeti jer nisu naučno „potkovane“! Pa, „mase“ nisu „žabe“! Pa, tako, ne saznamo dokaz kojim nauka nešto tvrdi! A baš bih voleo da čujem tu „presudnu“ reč i uverim se da li sam je razumeo ili ne! Ne volim da mi neko unapred kaže da sam glup, nek me uvere, nemam ništa protiv!…

Reč!… Mala, a koliko značenja!…

Menjaju se i reči i reči o rečima!…

Npr., zna se da je Adam kriv što je zagrizao jabuku (ne Njutnovu, ova je „malo“ starija!), zbog čeg su prvi ljudi i svi posle njih, izgubili Raj. Znamo, to, iz Biblije, tj., Svetog pisma… Ali… Vidi jada iznenada!…

Nauka ne miruje, ni Raj nije zapostavila. Nauka je utvrdila, došla do novih (!) saznanja (!) i sad se tvrdi sledeće: ne, nije Adam kriv što je zagrizao jabuku s Drveta saznanja, nego Eva, njegova družbenica, prva žena prvog čoveka… oni su naši daleki-pre-daleki deda i baba!

Naučnik od kog sam ovo čuo (na javnom predavanju, na „Kolarcu“, u Beogradu) nije izneo dokaz (iz razumljivih razloga, ne navodim njegovo ime da mu ne dosađuju s intervjuima). Samo je saopštio. Natovario „e(E)vama“ novo breme! Eeeevaaaa, ne Adam!…

U sali muk! Lepo se „čuje“ tišina! Ko se, tom, nadao?! S neba pa u (rajska) rebra!

Da podsetim: Eva je stvorena od Adamovog rebra, zato i današnji muškarci imaju jedno rebro (s desne strane) manje od žena!…

Eva ne Adam…

I šta da radimo s tim?!…

Da nastavim o reči… O reči koje se menjaju… O rečima koje menjaju reči…

Reč „reč“ je kratka, samo tri slova, nema, tu, mnogo da se priča… rekla bi moja tetka Vjera koja je sve rešavala u hodu.

E, tetkice, bilo bi lako da je tako…

Jezik je velika tajna. Velika tajna je reč… (Uzgred: da li ste znali: mi ne govorimo u smislu razumemo se rečima nego rečenicama!)…

Da li je prva izgovorena reč posledica instinkta ili podražavanja?

Bože, kako li je zvučao onaj prvi glas od kog se sastojala prva reč?! Da li je taj glas bio samoglasnik ili suglasnik? Ili nešto treće? Nešto između?…

A ima reči i „reči“…

Jeste li primetili: ima reči u nekom jeziku koje lako ponovite, čujete ih i izgovorite. Neke teže. Neke ne možete, ne znate da izgovorite sve glasove jer ih u vašem govoru/jeziku nema. A ima i takvih reči u nekom savremenom jeziku koje vam liče na mljackanje, struganje, krckanje, mrmljanje, pištanje, cijukanje, škrgutanje, grgoljenje… A, ipak, to su reči, u tom jeziku sasvim na svom(e) mestu, samo što ih ne razumete, ne možete da ih ponovite…

Jezici se „čude“ jedni drugima! Kao čovek čoveku, kao narod narodu, kao epoha epohi/eposi! Npr., Grci su se čudili zašto je Egipćanima nebo bilo žensko a zemlja muško… u smislu roda…

Jezici su se i mešali, i te kako! I mešaće se, da ne zaboravim!… Jedni umirali, drugi se rađali pa i „iz pepela“ prethodnih jezika…

Jezik je čudo, reč je čudo, glas je čudo…

U Karibima, samo muškarci govore karipskim maternjim jezikom, a njihove žene se služe/govore posebnim jezikom zvanim „arovak“! Kako deca, ne znam, nema tog podatka u izvoru koji navodim…

Strani jezik se – i maternji! – uči u rečenici. Bez reči, međutim, nema rečenice. Reč je gradivna „cigla“ sadržaja, smisla. Ima ljudi, čak i dece, koji nauče strani jezik gledajući TV-serije (najbolji govorni!). Nauče rečenice. A po smislu nauče značenje(a) pojedinih reči u rečenici koju su razumeli i zapamtili. Kad sam ja, davno-davno, učio francuski, ruski i latinski jezik, bubao sam reči – umesto da sam bubao rečenice! Znao sam, napamet, 18 (osamnaest) rečnika malog formata napamet (profesori su me preslišavali!… tzv., „pačja škola“!)… naizust!… rečnike ispisane mojim čitkim rukopisom da ne naučim pogrešno… a nisam znao da kažem, npr.: „Izvinite, sredovečni gospodine, što vas zaustavljam na ovoj ulici, možete li me uputiti kako da tačno pronađem „Srednjoškolski internat ‘Mlada krila'“ kod ‘Spomenika oslobodiocima grada’?“

Za svaku rečenicu, potrebna je jedna ili više reči kao i tačna reč i njihov međusobni odnos, redosled kako zahreva normativna gramatika. A to zavisi od sadržaja…

Prelaz od govorne reči na pisanu, značio je nov džinovski korak u ljudskoj istoriji: rođena je nova civilizacija, civilizacija pisane kulture…

Jezik je i veoma prost i veoma složen. Jedan je jezik Džejmsa Džojsa u „Ulisu“ (ne u „Uliksu“!) a drugo je jezik, Zmajev, u „Sedi žaba, sama, na listu lokvanja“…

Stari Herodot – [Herodot iz Halikarnasa (484. pne. ― oko 425. pne.)] – navodi: „Skiti su poslali Dariju „list“ [s drveta] na kom su bili nacrtani ptica, miš, žaba i pet strela što je [u prevodu] značilo: Ako Persijanci ne znaju da lete kao ptica, da se kriju u zemlji kao miš i skaču po moćvari kao žaba, onda će ih Skiti uništiti svojim strelama!“…

Koliko reči – a osam sličica!…

A šta, da dodam, reći o rečima nacrtanim (likovno pismo), urezanim (klinasto pismo), reljefnim, s „pomerenim“ značenjem, šatrovačkim, pojedinih zanimanja, uzrasta, kasta, ograničenih sredina, ograničenih epohom, istorijskim događajima, o rečima koje govori poslednji čovek/žena jer su svi njegovi/njeni rođaci/susedi/sunarodnici pomrli a s njim će i njegov/njihov jezik!…

Reči večno traju, rađaju se, menjaju, nestaju. I oživljavaju… i tako redom…

Jezik se menja svakog sata, svakog dana, svake godine, veka… ali se promene vide/“vide“ u skokovima, malim, srednjim i ogromnim…

Pa reči i jezik koji su dešifrovani s glinenih pločica i kamenih ploča! Naglas (pročitamo) i začujemo kako je tu reč izgovarao pra-pradavni čovek…

Reč je, bogami, Čovek!

oOo

 

Velibor Mihić