Razbojnik i ubica koji se pokajao na Uskrs – Toma Riskov i Vaskršnji preobražaj

Istinita priča o surovom ubici Tomi Riskovu koji se preumnio na Uskrs. Greh i kajanje, zlodela i Božija milost

.

Razbojnik i ubica koji se pokajao na Uskrs – Toma Riskov i Vaskršnji preobražaj freska Preobrazenje

Početkom devetnaestog veka zatvor u uralskom gradu Toboljsku bio je prepun. No u toj strašnoj sibirskoj tamnici jedan od robijaša se posebno izdvajao. Izgledao je pomalo zastrašujuće, a njegov bes je prosto bilo nemoguće sputati. Bio je to Toma Riskov.

Toma je bio krupan plavokosi mladić od oko dvadeset četiri godine. Iz njegovih tamnoplavih očiju izbijao je nekakav neprirodan plamen mržnje, a od njegovog pogleda bi se ljudi prosto sledili. Pune tamnocrvene usne uvek su mu bile suve i ispucale. Bio je građen poput kakvog atlete. Zadivljujuća snaga ovog robijaša bila je vidna i po njegovim snažnim rukama.

Ovaj neobični mladić bio je zbog ubistva osuđen na doživotnu robiju. No on je uporno odbijao da prizna da je počinio taj zločin. U zatvoru, ali i u celom kraju, su verovali da je reč o lažnom svedočenju Tominih neprijatelja i da je zaista u pitanju sudska greška. Takvom mišljenju doprineli su i Tomini svakodnevni izlivi gneva i gorčine zbog dobijene kazne. Nije prestajao da ponavlja da je nevin i da ništa slično nije učinio. Iz dan u dan je uporno vikao: ‘’Nevin sam’’Pustite me!’’ Videći da niko ne reaguje na njegove bolne povike, počinjao bi da udara glavom o zid. Činio je to sve do krvi i pritom je podsećao na pobesnelu zver u kavezu. Obično mu se u očima ogledala nemoć, kao kod kakve progonjene životinje. U jednom trenutku na usta bi mu potekla pena, baš kao kod besnog vuka koji je spreman da rastrgne svoj plen.

U zagušljivoj sibirskoj tamnici robijašima se često činilo kao da je vreme stalo. Zato su takve scene pomalo zabavljale one smelije zatvorenike. Što su ga više posmatrali, to im je sve više ličio na razjarenog tigra koji je upravo pobegao iz gvozdenog kaveza. No, kad bi se Toma malo primirio, najčešće bi mu se na licu ogledala strašna mržnja, i to čak i prema onima koji su se nalazili u istom položaju.

Kako je vreme prolazilo, Toma se sve više zatvarao u sebe i sve više je ličio na progonjenog i isprebijanog vuka. To je nekima od najokorelijih zločinaca bio povod da ga prozovu krvožednim Tomom. I što se Toma više zbog toga ljutio, to su ga oni sve češće tako oslovljavali. Bio je to njihov način da mu napakoste. Nemoćan da ih spreči u tome, samo bi škrgutao zubima, čvrsto stezao pesnice i počinjao ubrzano da diše, što je bio znak da sledi izliv strašnog besa.

No Tomu nisu zlostavljali samo zatvorenici, nego i stražari, oni koji su po dužnosti u stvari trebali da ga brane. Ne samo da bi se pridružili robijašima u vređanju, nego su ga i nemilosrdno tukli. Batine su bile njihov metod da nekog od robijaša urazume i smire, što i ne čudi, jer oni niti su znali šta je razumno niti šta je smirenje. I tako je Toma postepeno potpuno prekinuo kontakt i sa jednima i sa drugima. No, zato je počeo da razgovara sam sa sobom. Pogleda podivljale zveri i drhtavih usana neretko je glasno pretio: ‘’Osvetiću se svim zločincima koji me ovde drže potpuno nevinog! Nevin sam, nevin!’’ Bili su to očajnički vapaji besa, ali i najdubljeg ljudskog bola. Činilo se da sa svakim danom sve teže podnosi te strašne patnje. Tamnica je za njega bila pravi pakao na zemlji. Pao je u očaj i čvrsto odlučio ili da pobegne ili da sam sebi oduzme život.

Dani su neumitno prolazili, i dani i godine. Tako je minula i treća godina Tominog mučnog robovanja u strašnoj toboljskoj tamnici.

Još jedno leto je bilo na izmaku i škrto sibirsko sunce zamenile su obilne jesenje kiše. Takvog jednog dana kiša je lila bez prestanka. Činilo se kao da se nebo otvorilo i da preti ponovni potop. Na pomolu je bila opasnost da trule zatvorske daščare svakog trenutka nestanu u toj neukrotivoj bujici. Kao da je neko nevidljiv želeo da spere crne naslage greha i prljavštine svake vrste. Polako se spuštala noć i nespokoj zatvorenika i stražara je postajao sve veći. Samo se Toma duboko u srcu radovao toj strašnoj nepogodi.

Duboko u noć nebo su zaparale munje, a gromovi su počeli da jedan drugog sustižu. Voda je sve snažnije prodirala u tamnicu i pretila je opasnost ne samo zgradama, nego i ljudima. Više se nije imalo kud, pa je upravnik zatvora naredio da osuđenici pomognu u zaustavljanju vodene stihije.

Tišinu su zaparale zatvorske sirene! U strahu za život, zatvorenici su zdušno prionuli na posao. A kad je život u pitanju, više nije važno ko je stražar, a ko robijaš. No, jedino Toma nije zaboravio na tu razliku. Koristeći tamu između dve munje, neprimetno se sve više i više udaljavao od tog jezivog mesta. Okolne sibirske šume, prepune zveri, činile su mu se podnošljivijim od toboljske tamnice. U njoj je shvatio da životinje ubijaju samo da bi preživele, a da čovek čoveka muči i ubija iz nekih neljudskih pobuda. Shvatio i duboko u srcu to i sam prihvatio. Zato je i ubio dvojicu stražara koji su se dali u poteru i u svom žaru zašli duboko u šumu.

Činilo se kao da su se te noći umorili i sami gromovi i munje. Na nebu nije bilo više ni jednog jedinog oblačka. Samo je škrto sunce bezuspešno pokušavalo da zagreje promrzle zatvorenike. Čak i oni najokoreliji robijaši su se sledili kad su čuli na kakav svirep način je odbegli Toma ubio dvojicu stražara. Postalo im je jasno da se Toma Riskov uopšte nije šalio kad je pretio da će se osvetiti svima koji su ga nevinog držali u tamnici.

Strah je zavladao ne samo u Toboljsku, nego i u celoj okolini. Ljudi su preduzeli sve što su mogli kako bi se zaštitili. Reagovale su čak i vojne vlasti. Na vest o odbeglom ubici, odmah su poslali specijalne jedinice sa psima tragačima da pročešljaju okolnu šumu i da ga uhvate po svaku cenu. Objavljen je njegov lični opis i ponuđena nagrada od 1000 srebrenika za njegovu glavu. Ali sve je bilo uzalud! Činilo se da je nemoguće skriti se pred takvom poterom pa su ljudi počeli da veruju da su odbeglog robijaša rastrgle divlje zveri. Bilo je za nepoverovati da bi mogao umaći tolikim šakalima.

No osim straha, još jedno osećanje je zavladalo srcima mnogih ljudi. Kad su videli poternicu, nisu mogli da veruju da im se smeši tako velika suma novca. I dali su se u potragu! Ali sve je bilo uzaludno, tako da im je samo preostalo da sanjare o nagradi. Nije bila retkost da se tih dana čuje: ‘’Šteta! Zakleo bih se svetom Sergiju da se zemlja otvorila i progutala tog zločinca!’’

Niti se zemlja otvorila i progutala Tomu Riskova niti su ga, pak, šakali rastrgli, nego ga je Sam Gospod milošću svojom štitio od besa. No Gospod ništa ne čini protiv naše volje, jer On Sam nam je dao taj najveći dar – slobodu da svojom slobodnom voljom izaberemo da li ćemo hoditi Njegovim stazama ili pak stranputnicama, daleko od Njegove ljubavi.

Dve godine nije bilo ni traga ni glasa o odbeglom robijašu. A onda je jednog jutra, kao grom iz vedra neba, odjeknula strašna vest o ubistvu Kasimira Petrova, upravnika toboljskog zatvora. Tog strogog i uistinu surovog čoveka mnogi su po zlu pamtili, osobito zatvorenici. Toma Riskov ga je posebno zapamtio. Nije mogao da mu oprosti pretrpljena mučenja i nakon dve godine suzdržavanja žestoko se osvetio. I najokorelije robijaši su bili šokirani kad su čuli da je upravniku rapolućena glava, baš kako i onoj dvojici stražara u noći bekstva Tome Riskova. Kasimir Petrov je ubijen u svom krevetu, na kojem je Toma ostavio sledeću poruku: ‘’Eto, staro pseto, dobio si ono što si i zaslužio. Vraćam ti dug za sve što si mi učinio!’’

Ova poruka je izazvala straha koliko i samo ubistvo, jer nije ostavljala ni najmanje sumnje da je zločin izvršio Toma Riskov. Saznanje da je odbegli robijaš još uvek bio živ, i da je nastavljao da se sveti, izazvalo je strašnu paniku ne samo u samom gradu nego i u celom kraju. Utihla je čak i vesela dečija graja. S prvim sumrakom ljudi su se povlačili u svoje domove i zaključavali ih što su bolje mogli. No isto tako su dobro znali da nije bilo te brave koja ne bi popustila pod Tominim snažnim rukama pa su pored uzglavlja držali oružje. Ali avaj, sve je bilo uzalud! Ubistva su se nastavljala i uvek su bila izvršena na isti način. To je uskoro postao preopoznatljivi pečat osvete Tome Riskova.

Nad celim toboljskim krajem je lutala jeziva utvara smrti. Sve mere opreza bile su uzaludne i niko nije znao ko će biti sledeći. Vesti o novim ubistvima sustizale su jedna drugu i više se niko nije pitao ko ih je počinio. Činilo se kao da je Toma Riskov odlučio da bude i sudija i dželat. Više nije bilo sumnje da njegovoj osveti niko neće umaći. Jedno pitanje koje su ljudi svakodnevno postavljali jeste da li postoji neko ko bi mogao ne da ga uhvati, nego da ga ubije. Ali takav se nije našao.

Posebna uzbuna je vladala kod mesne i okružne vlasti. Rasprave o mogućem rešavanju ovog problema trajale su danonoćno. Teško je bilo izaći na kraj s uznemirenim narodom koji je s pravom tražio zaštitu od vlasti. Napokon je skovan i detaljno razrađen plan hvatanja podivljalog čoveka, koji je krvavu odmazdu sprovodio sve veštije i sve smelije. Čitave ekspedicije su krenule u potragu! No, još jednom je vremenska nepogoda pomogla Tomi Riskovu. Naime, zima je u taj uralski raj došla pre no što su je očekivali i bila žešća no ikad. Bilo je nemoguće probiti se kroz snežne vejavice, a ogromni smetovi snega postali su svojevrsna tvrđava koja je dobro skrila odbeglog robijaša.

Čini se da se takvoj zimi žitelji toboljskog kraja nikad nisu više radovali. Ona je predstavljala privremeno izbavljenje ne samo za Tomu, nego i za njih same.

Godišnja doba su se i tada, kao i svagda, smenjivala. Tako je granulo proleće, a s njim su došle i vesti o novim zločinima Tome Riskova. Odbegli robijaš postao je prava noćna mora, a njegovo ime sinonim za sve što je divlje, zločinačko, bezdušno i satansko.

Ovaj jedinstveni slučaj u istoriji toboljska uzdrmao je i vlasti u Sankt Peterburgu. Odabrani oficiri dobili su zadatak da, kako znaju i umeju, likvidiraju ubicu. I počela su danonoćna savetovanja. No, istovremeno su u gradu i dalje priređivani balovi. Aristokratiji nije ni na pamet padalo da bi nešto slično moglo zadesiti i njihov grad. Najstrašnije što im se događalo bile su neobuzdane šale mladih vojnika lake konjice koji su neretko na balu umeli da se pojave u kostimu krvožednog Tome, zbog čega bi dame redom padale u nesvest. Nijedan od tih šaljivih mladića nije izbegao strogu kaznu.

Sva nastojanja da se Toma Riskov uhvati bila su uzaludna. Godine su prolazile, a strah i neizvesnost bivali su sve veći i veći. Tako je prošlo čitavih deset godina.

Pa iako nova ubistva više nisu bila iznenađenje, ipak su svaki put izazivala užas žitelja toboljskog kraja. Toma ne samo da je postao sinonim okorelog zločinca, nego čak i predmet zastrašivanja i zakletve. Tako su majke, nemoćne da smire svoju nestašnu decu, pretile da će doći Toma i da će ih pojesti. Bio je to jedini siguran način da dete istog trena posluša. Na dečijim licima bi se pojavio takav izraz straha da je zaista bilo tužno gledati ih. Tako preplašena skrila bi se u majčinom naručju i još dugo se ne bi usudila da podignu glavu.

Istovremeno je među odraslima zavladao čudan običaj da se kunu da su govorili istinu. A kleli su se na pomalo čudan način. Tako se neretko moglo čuti: ‘’Ako nije istina, neka mi život bude bez radosti i neka umrem u Tominim rukama!’’ Drugi bi, želeći da zadirkuju ili uplaše nekoga, uzvikivali: ‘’’Pazi, čeka te Toma! Dobićeš ti od njega ono što i zaslužuješ.!’’

Činilo se kao da Toma sve to čuje pa je, kao grom iz vedra neba, udarao tamo gde su se ljudi najmanje nadali. Za njega više nije bilo važno ko je žrtva. Jedino što Toma Riskov nije čuo, niti je hteo da čuje i vidi, bili su vapaji i suze žrtava i njihovih bližnjih. Na to se on više nije obazirao. Ljudi su odavno počeli da se pitaju da li se u njegovim grudima umesto srca nalazi komadić crnog granita! Polako su počeli da veruju da njegovim venama ne teče krv, nego nekakav opijum smrti.

U brojnim manastirima tog kraja svi su znali da u grudima Tome Riskova kuca srce rashristovljenog čoveka i da njegovim venama teče krv obezboženoga. Tu nije bilo mesta za očaj i beznađe, već samo za usrdne molitve. Zato su za sve te godine služena svenoćna bdenija s verom i nadom da će Gospod toboljski kraj izbaviti od tog strašnog biča.

S druge strane, vlastima je jedino bilo važno da sačuvaju svoj obraz pa je zato jednog jutra osvanula nova poternica. Nagrada za glavu Tome Riskova bila je sada pet puta veća. Ljudima je bilo teško i da zamisle toliku svotu novca. Među mnogima se pojavila takva pohlepa da je bilo tužno slušati ih i gledati koliko se uzdaju u svoju sreću. Što se Vaskrs više približavao, to su i njihova maštanja postajala sve veća. Mnogi su računali koliko bi mesa, votke, kavijara i drugih đakonija mogli da kupe od dobijenog novca i da tako u izobilju proslave Praznik nad praznicima.

Pošto je već svima bilo jasno da je Tomu nemoguće uhvatiti, to su se dogovorili da ga po svaku cenu ubiju i da njegovu glavu ostave na trgu i tako žitelje grada uvere da im više ne preti opasnost od tog strašnog ubice. Vlasti su ih u tome podržale, i to uz obećanje da će onaj ko donese glavu Tome Riskova dobiti posebnu državnu nagradu i doživotna novčana primanja.

Krajem marta okolne šume počele su da pretražuju ogromne grupe naoružanih ljudi ubeđenih da se nemoguće sakriti pred lovačkim psima. Potraga je trajala danonoćno. Posvuda su postavljane zasede i zamke, ali niko nije uspeo da pronađe bilo kakav trag krvožednog Tome.

Šest meseci upornog traganja ostali su bez uspeha, pa su ljudi bili ubeđeni da su Tomu Riskova rastrgle gladne šumske zveri. Žitelji Toboljska su verovali da je Toma postao divlji koliko i iste te zveri. Neuspeh u hvatanju odbeglog robijaša doneo je olakšanje i ljudi su počeli slobodnije da se kreću. Istovremeno su vlasti prestale da se trude da uhvate neuhvatljivog Tomu. Što je vreme više prolazilo, to su priče o njemu sve više počinjale da liče na nekakve čudne bajke koje su majke pričale svojoj deci s namerom da ih zaplaše i tako prisile na poslušnost.

Zima je bila na izmaku, pa se i vreme prolepšalo. Gomile snega su se pretvorile u žuboreće potoke, donoseći život u beskrajnu divljinu koja se protezala izvan grada Toboljska.

Od samog početka Strasne sedmice crkve su postale premale da prime sve verujuće koji su želeli da se poklone Bogu jedinome, Onome Koji je stradao i vaskrsao, da se poklone Gospodu Hristu, Učitelju ljubavi i praštanja. Na Tomu Riskova su skoro svi zaboravili, pa je bilo za očekivati da će te godine Vaskrs biti još radosniji. Povod za radost bila je i sama činjenica št su ljudi sada mogli slobodno da se kreću.

Napokon je došla zora Hristovog vaskresnja. U sam osvit subote na nedelju radosno su zabrujala sva crkvena zvona. Obučeni u najlepše što su imali i duša ubeljenih postom i molitvom ljudi su se susreli sa Vaskrslim. Više nije bilo važno ko je plemić, a ko seljak. Tog jedinstvenog dana svi su jedni druge pozdravljali najradosnijim pozdravom Hristos voskrese i otpozdravljali sa Voistinu voskrese!

Hristovom ljubavlju sjedinjeni žitelji Toboljska nastavili su slavlje uz pesmu i igru. Mladići i devojke su se nadmetali ko će lepše zasvirati na balalajci ili tamburici, ko lepše zapevati i okretnije neku od tradicionalnih kozačkih igara odigrati. U popodnevnim satima se gradski trg šarenio od divnih narodnih nošnji. Igralo se i pevalo sve do sumraka. Tako su ljudi na Uralu proslavljali Pashu, koja je za sve pravoslavne hrišćane ‘’narečeni i sveti dan, prvi dan sedmice car i gospodar, praznik praznika’’.

Radost Praznika vaskrsenja Hristovog ogledala se i na licima staraca obučenih u tradicionalnu nošnju. Široke čakšire s vezom, pletene kozačke kape i izrezbareni štapovi, na koje su se oslanjali, davali su im uistinu svečan ton. S ljubavlju su posmatrali mlade kako neumorno pevaju, igraju i jedni druge darivaju vaskršnjim poklonima. Sve je to u ovom kraju imalo svoje posebno značenje.

Kada je počelo da se smrkava, umorni ali i zadovoljni građani su počeli da se razilaze. Oprostili su se i poželeli jedni drugima da sledeća godina bude još bolja.

Među poslednjima koji su otišli bio je veliki Toboljski trgovac, sredovečni i dobrodušni Aleksije Sejlovski sa svojom blagorodnom suprugom Tatjanom. Ispunjen radošću i lica crvenog od votke, oprostio se od gradonačelnika rečima: ‘’Gospodine gradonačelniče Hrisijane Mihaloviču, primite moje iskrene čestitke za organizaciju današnjeg slavlja! Bilo je vrlo uspešno! Kad biste samo znali koliko me je ova divna proslava opustila nakon svih mojih putovanja po Sibiru, Hristos voskrese!’’

Pošto su se tako toplo oprostili od gradonačelnika, trgovac i njegova supruga su se popeli na svoje saonice, prekrivene skupocenim krznnima, u koje su bila upregnuta dva omanja konja. Istog trena razlegao se milozvučni zvon srebrnih zvončića. Tatjana je naslonila glavu na rame svog supruga i zapevala jednu tradicionalnu uralsku pesmu. Aleksije je s ljubavlju pogleda i reče: ‘’Eh, Tatjana Sejlovska, kako je lepo ovo vaskršnje veče! Hvala Bogu što je iz naših krajeva nestao krvožedni Toma, pa smo u miru mogli da proslavimo Praznik nad praznicima!’’ Tatjana se na to samo nasmešila, a Aleksije je u njenim očima pročitao da je sve što je vezano za Tomu postalo samo mit kojim majke plaše neposlušnu decu. A onda se u tišini blage prolećne noći razlegla divna vaskršnja pesma.

U tom lepom raspoloženju nisu ni primetili kad su stigli do svoje kuće. Aleksije s ljubavlju ponudi Tatjani ruku i pomože joj da siđe sa saonica.

Dom je njihov bio raskošna palata Sejovskih, udaljena svega kilometar i po od grada. Bila je na dva sprata, sa dva velika balkona i ogromnom baštom prepunom velikog negovanog drveća. No ono što je bilo neobično jeste tišina koja ih je dočekala. Tatjana nije mogla da odvoji pogled od poluotvorenih ulaznih vrata razmišljajući kako je čudo što njihove verne sluge Dimitrije i Kirilo nisu izašli da ih, kao i obično, dočekaju. Još je čudnije bilo što nisu čuli razdragani glas dadilje Domne Mihailovič, koja je uvek hitala da ih pozdravi kad god bi se vratila kući. Ove večeri su joj nedostajale dadine reči dobrodošlice: ‘’Dobro nam došli, krasni pare!’’

Tišina je bila zastrašujuća. U srca bračnog para uvukli su se nekakva jeza i strah. Iznenada Aleksije poče iz sveg glasa da doziva njihove sluge. ‘’Domna, Dimitrije, Kirilo’’ – odjekivalo je kroz noć. No, niko se nije odazivao, niti se ko od njih pojavio na vratima. Oboje sa strepnjom uzdahnuše i pohitaše ka ulazu. A kad tamo… Eh, Gospode, kakav užas! Pred njima su, raspolućenih glava, ležali Dimitrije i Kiril. Tatjana se srušila na obližnju stoličicu, a Aleksije je tako ubrzano disao da se činilo da će se i on svakog trena srušiti. Aleksije je kao u polusnu krenu prema dadinoj sobi, Tamo ga je dočekala ista ta jeziva scena. ‘’Oh, jadna naša Domna, bila si tako dobra!’’ – ote se Aleksiju.

Tatjana je krenula za svojim suprugom. Kad je videla dobru dadilju, uhvatila se za glavu i očajniči počela da doziva svog sina jedinca. ‘’Mihailo, Mihailo! Gde si, sine moj?’’ – dozivala je od bola skoro poludela majka. Činilo se kao da su njeni krici probudili i neme zidove njihove vile.

Mihailo je bio plavokosi dečak živahnih zelenih očiju. Nosio je dugu svetloplavu spavaćicu. Ličio je na anđela koji se otrgnuo iz nebeskog zbora da bi doneo radosne vesti ovom svetu. Čuvši majčin zabrinuti glas, probudio se i seo u svom krevetiću. Nije mu bilo jasno zašto majka toliko viče pa je protrljao pospane oči i požurio da joj se javi: „Mamice, ovde sam!“

Čim ga je ugledala presrećna Tatjana se bacila u njegovo naručje. Bezbrojnim poljupcima je prekrivala njegove rumene obraze i kroz suze ponavljala: ‘’Dete moje! Sine moj mili, jesi li dobro?’’ A onda je tako snažno zagrlila sina da je mališan jaukno od bola. Bio je srećan što majka pokazuje koliko ga voli i to je i pokazao svojim smeškom. Nije znao šta se u kući događa pa je bezazleno odgovorio: ‘’Dobro sam, majčice. Bio sam zaspao, ali me je probudio onaj ogromni čika s dugačkom bradom. Naglo je upao u moju sobu i u visoko uzdignutoj ruci nosio ovu svoju igračkicu.’’

Mihalo je pokazao roditeljima na strašno oružje pored svog krevetića, koje Rusi inače nazivaju kisten. Taj svojevrsni buzdovan na Uralu su najviše koristili lovci. Udarac te gvozdene kugle na kožnom kaišu bio je smrtonosan. Buzdovan koji je Toma Riskov ostavio pored dečijeg krevetića bio je natopljen krvlju ubijenih slugu. Užasnuta Tatjana baci pogled na svog supruga i prošaputa: ‘’Avaj, krvožedni Toma je još uvek živ i nalazi se negde u blizini!’’

Strah je skoro paralisao Tatjanu Sejlovsku. Lice joj je bilo tako bledo da se činilo da nema ni jedne jedine kapi krvi. Položivši svoje tople ruke na njene obraze, Mihailo je okrenu prema sebi i istog trenutka bledilo nestade. A onda je mališa počeo da priča šta se u stvari dogodilo. ‘’Znaš šta, mamice, spavao sam u svom krevetu i odjednom sam čuo kako je taj čika duge brade i raščupane kose nogom šutnuo vrata moje sobe. Kad sam otvorio oči, video sam kako počinje da vitla ovom svojom igračkom. Ono vaskršnje jaje koje sam tako dugo farbao bilo mi je ispod jastuka. Uzeo sam ga i pružio ogromnom čiki. Namešio sam mu se i rekao: “Hristos voskrese!’’

‘’Pa zar ga se nisi uplašio?’’ – zabrinuto će majka.

‘’A zašto bih ga se plašio? Znaš, dugo me je gleda pravo u oči, a onda je polako počeo da spušta ruku u kojoj je držao ovu svoju igračku. S divljenjem je posmatrao vaskršnje jaje u mojoj ruci i siguran sam da mu se silno obradovao. Čini mi se kao da mu je njegova igračka opekla ruku pa ju je zato spustiio tu pored mog kreveta. Eh, da ste samo videli kako mu se lice preobrazilo kad je uzeo vaskršnje jaje. Nasmešio mi se najlepšim mogućim osmehom i rekao: Voistinu voskrese! Ali znaš, mama, video sam kako mu u očima blistaju suze. Kad sam ga upitao zašto plače, samo je čvrsto priljubio vaskršnje jaje na svoje grudi i izleteo iz moje sobe.’’

Mali Mihailo je bio srećan što je tako obradovao čiku duge brade pa je sa detinjom bezazlenošću pohitao da vidi šta se to u kući dešava. Nije ni slutio da je njihova vila prepuna ljudi. Naime, vest o novom zločinu Tome Riskova munjevito se pronela celim gradom. Uznemireni ljudi odmah su pohitali da se raspitaju o detaljima trostrukog ubistva. Saznanje da je odbegli robijaš još uvek živ i da je nastavio da se sveti i nemilosrdno ubija pogodila ih je kao grom ih vedra neba.

Vest o trostrukom ubistvu u kući trovca Alekseja Sejlovskog uzdrmala je ceo toboljski okrug. Vlasti su bile nemoćne i niko više nije znao kako da uhvati Tomu Riskova.

No ma koliko da su se nad toboljskom nadvili strah i žalost zbog navih žrtava ipak su, na radosni vaskršnji zvuk crvenih zvona, svi pospani hitali u hramove. U crkvi je vernike dočekao otac Vladimir u svečanoj zlatotkanoj odeždi. Činilo im se kao da u odjeku crkvenih zvona čuju Samoga Gospoda Isusa Hrista kako im poručuje: Ne bojte se, ja sam pobjedio svijet (Jn. 16, 33).

No osim sveštenoslužitelja u crkvi je vernike sačekao i Toma Riskov. Odbegli robijaš je nepomično stajao zagledan negde u pravcu Carskih dveri. Bilo je očito da ne trepćući gleda u Raspeće Isusa Hrista. Na grudima je držao vaskršnje jaje, koje mu je podario mali Mihailo, i šapatom ponavljao: ‘’Hristos voskrese! Voistinu voskrese!’’

Šok verujućih je bio tako veliki da prosto nisu hteli da poveruju da se pred njima nalazi okrutni ubica. Zato su mnogi prvo pomislili da se to tako usrdno moli poznati im prosjak Boris Plijatov. No kad su se malo povratili od šoka i shvatili da je to ipak Toma Riskov, počeli su da komentarišu: ‘’Bože moj, da li je to moguće? Zar je ono zaista krvožedni Toma, čovek koji je ubio toliko ljudi u našem gradu? Da li je moguće da je tu sa nama onaj pred kojim smo tako čvrsto zaključavali vrata, čovek čije je i samo ime dovodilo do toga da nam se srca slede od užasa i straha.

No, nije bilo nikakve sumnje da je to zaista bio Toma Riskov. Bilo je očito da je na samu Pashu okoreli ubica doživeo preobražaj, i to pored krevetića angelikog dečaka Mihaila. Verni su znali da nije bio jedini koji je na taj dan čudesno preporođen i prosvećen božanskom svetlošću Vaskrsenja. Sila Časnog Krsta je uništila sve što je bilo pogubno i zlo u njemu. Stari Toma Riskov je nestao i sada je pred njima stajao novi čovek ispunjen istinskim kajanjem i srca preplavljenog istinskom verom, ljubavlju i dobrotom. To je bilo tako očito da ljudi jednostavno nisu znali šta im je činiti.

No budući da se strah duboko ukorenio u srcima tih česttitih ljudi, neki su se plašljivo povukli kad su ga videli, bojeći se da će ih svakog trenutka napasti. Oni nešto smeliji su mu se približili kako bi se uverili da je to zaista on. Napokon je neko poluglasno počeo: ‘’On je! Treba brzo da obavestimo policiju da dođe i da ga uhvati!’’ No Toma nije reagovao. Njegovo spokojno lice svedočilo je da je njegova duša nakon toliko gorčine i neverja napokon pronašla ono za čim je žudela.

Za sve vrem svete Liturgije niz Tomino lice su se slivale suze. Bli su to dragoceni biseri pokajanja kojima je čistio svoju umornu dušu. To su iste one suze koje su nekad davno prolivali car Cavid, žena uhvaćena u preljubi i isti oni biseri pokajanja koji su razbojnika raspetog sa desne strane Isusa Hrista prvoga odveli u raj.

Šapat je u crkvi i dalje trajao. Neki od prisutnih su predlagali da ga oni sami uhvate kako im slučajno ne bi pobegao i nastavio sa svojim zlodelima. Možda ih je Toma i čuo, ali nije reagovao. Njemu više nije bilo ni najmanje stalo do toga šta će s njim biti. Suviše je bio zaokupljen molitvenim razgovorom s Isusom Hristom, Iskupiteljem grehova ljudskih. Bilo je očito da nije bilo nikakve potrebe da ga hvataju jer je već bio uhvaćen u zamku Hristove ljubavi i preporođene duše iskreno se kajao. O tome su svedočile i krupne vrele suze, mir na njegovom licu, koje je sada bilo čudesno lepo i zračilo ljubavlju i milosrđem, kao i njegove drhtave usne koje su s toliko osećanja stalno šapatom ponavljale: ‘’Hristos Voskrese!’’

Po završetku svete Liturgije, ljudi su prilazili ocu Vladimiru da celivaju pozlaćenu ikonu Vaskrenja koju je sa strahopoštovanjem držao u rukama. Celo vreme odzvanjao je radosni vaskršnji pozdrav. Napokon su svi vernici izašli. Samo je Toma ostao da kleči u istom onom molitvenom zanosu. I dalje je neprekidno s ljubavlju gledao blistavi zlatni krst iznad carskih dveri.

Sedokosi sveštenik je ostao da stoji pred carskim dverima i u jednom trenutku pogled mu je pao na Tomu. Nekoliko trenutaka su nemo gledali jedan drugog. Taj trenutak je bio veoma dirljiv. Bio je to jedan od najuzvišenijih trenutaka za tu izgubljenu i ranjenu dušu, koja se valjala u blatu greha sve dok je Sam Gospod Hristos nije prizvao. A Gospod naš je i došao u ovaj svet, prepun strasti i mržnje i zla, upravo zato da bi pronašao sve one tome koji su pali i uprljali odeždu svoje duše. Eh, kako bogonadahnuto i toplo rečiti Isaija kliče svakom grešniku koji se okliznuo i pao: Umijte se, očistite se, uklonite zloću djela svojih ipred očiju mojih (Isa. 1, 16).

U praznoj crkvi čuli su se samo Tomini jecaji. Potresen snažnim naletom suznog pokajanja, i dalje je klečao i gorko plakao. Otac Vladimir je izašao iz oltara. S krstom u rukama lagano se približavao Tomi Riskovu. Tiho mu je prišao, potapšao ga po ramenu i radosno rekao: ‘’Tomo, Hristos voskrese!’’ Preplavljen dubokim stidom, Toma je bojažljivo podigao pogled ka svešteniku Svevišnjega i između dva jecaja prošaptao: ‘’Oče, voistinu Voskrese!’’

Otac Vladimir je s olakšanjem uzdahnuo i počeo: ‘’Čedo moje, da li bi želeo da celivaš ikonu Raspeća Hristovog? Naš Gospod je bio raspet na Krstu da bi Svojom prečistom krvlju oprao sve grehe roda ljudskog’’.

Na te reči ljubavi Toma se pridiže i načini nekoliko koraka unazad. Činilo se kao da je iz straha želeo da od nečega pobegne. A onda je drhtavim usnama polagano odgovorio: ‘’Ne, oče, ne usuđujem se! Nisam dostojan da se približim Časnom Krstu Gospoda našeg i da ga se dotaknem svojim prljavim usnama.’’

Ovakvom pokajanju zarodovali su se i sami anđeli Gospodnji ali i otac Vladimir. Ni on nije mogao da suzdrži suze radosnice. S očinskom ljubavlju je prineo tomi krst i ovaj se prekstio i celivao ga, i to nekoliko puta i s mnog ljubavi. Tada mu otac Vladimir tiho reče: ‘’Čedo moje, neka bi Gospod podario isceljenje tvojoj napaćenoj duši.’’

Baš u tom trenutku u crkvu uđe grupa policajaca. Neko im je ipak javio gde se nalazi Toma i oni su pohitali da ga uhvate. No Tomi ni na pamet nije padalo da se opire. Mirno je pružio ruke i s osmehom na usnama i suzama u očima radosno ih pozdravio: ‘’Hristos voskrese!’’ Policajci su ga zbunjeno pogledali. No budući da su ga se plašili, ipak su mu stavili lisice na ruke.

Crkva je ponovo bila puna ljudi. Mnogi nisu mogli da odole a da ne vide Tomino hapšenje. No on ih je sve pozdravljao našim najradosnijim pozdravom: ‘’Hristos voskrese!’’ To je bilo tako dirljivo da su neki od prisutinih pustili po koju suzu, a jedna starica glasno reče: ‘’Pogledajte samo kako je Bog promenio ovog čoveka!’’ I zaista, Toma Riskov je napustio crkvu potpuno preporođen!

Zapitanost nije napustila ljude ni u porti. Na sve strane su se čuli komentari i čuđenje: ‘’Kakvo li je čudo prouzrokovalo takvu promenu kod ovog čoveka? Ma, do juče je bio prava noćna mora za celu našu zemlju. I samo njegovo ime unosilo je strah i trepet kod svih nas. Eh, kako je milostiv naš Gospod!’’

Čudo koje se zbilo Božija je tajna. Sam On može krvožednoga preobraziti u bezazleno jagnje i lešinara u belu golubicu!

Dok su gledale kako policajci odvode preobraženog Tomu, neke od starica su pale na kolena i, sa njima svojstvenom pobožnošću i verom, počele da blagodare Bogu: ‘’Gospode neba i zemlje, ovo čudo je Tvoje! Samo Ti, Gospode, možeš tvoriti takva čudesa, jer si Ti jedini Koji je obećao da će odmoriti sve koji dolaze k Tebi (Vidi Mt. 11, 28).’’

.

Nastaviće se …

Izvor teksta: Vaskršnji preobražaj – knjigu publikovao Manastir Podmaine