VERA PEŠIĆ (1919‐1944) ‐ SRPSKA MATA HARI

Ko je bila Vera Pešić, leskovačka lepotica koja je prozvana Srpska Mata Hari. Petostruki špijun koji je radio za Nemce, Srbiju, komuniste, četnike, …

 

Leskovačka lepotica

Srpska Mata Hari i petostruki špijun - Vera Pešić

Srpska Mata Hari – Vera Pešić

Vera Pešić se rodila u Sijarinskoj banji pored Leskovca, Badnje večeri 1919. godine. Miloš Radović, Verin deda po majci Anđi, bio je sudija Velikog Crnogorskog suda na Cetinju. Verin otac, Milan, bio je svojevremeno sreski načelnik.

Prema nekim neproverenim pričama Verina majka, Anđa, zatrudnela je za vreme okupacije sa jednim bugarskim vojnikom i rodila Veru. Anđin muž, Milan, po povratku sa Solunskog fronta priznao je Veru kao svoju i podario joj prezime. Nije sasvim sigurno da li je to učinio iz svoje dobrote ili pod pritiskom jednog od Anđinih ljubavnika koji se nalazio na visokom političkom položaju. Ipak, zbog neslaganja ovih događaja sa Verinom godinom rođenja, ovu je priču teško dokazati.

Vera Pešić je odrastala i školovala se u Leskovcu. Bila je devojka nižeg rasta, vitka, vesele prirode, pričljiva, ali i veoma načitana i inteligentna. Veoma rano postala je svesna svoje lepote i putenosti. Zvali su je Leskovačka lepotica. Izgleda da su njeni roditelji vremenom osiromašili, a lepa Vera je sve češće sanjala o luksuznim haljinama, otmenom društvu, putovanjima…

Međutim, u svet špijunaže nije je uvukla želja za novcem, slavom ili opasnim životom, već, kako će se kasnije ispostaviti, njeni politički ideali. Odlično je poznavala političke događaje i prilike. Vera je bila devojka sposobna da svakoga „prevede žednog preko vode“. Prema rečima savremenika imala je „sanjalačke oči iz kojih nije izbijalo zlo koje je u njoj sakriveno“.

Roditelji su Veru udali veoma mladu. Prema nekim izvorima „bila je udata za nekog Nemca“, dok drugi govore o tome da je njen muž bio „policijski pisar Milo Krčedinac“. U svakom slučaju, njen brak je posle dve godine propao. Razvela se i preselila u Beograd. Ne zna se sa sigurnošću da li je Vera tada nastavila zbog udaje prekinuto školovanje, ili se odmah zaposlila u jednom trgovinskom preduzeću. Imala je svega 19 godina kada je uletela u svet politike i špijunaže. Njena karijera vrtoglavo je krenula uzlaznom linijom, ali se, isto tako vrtoglavo i smrtonosno okončala samo 6 godina kasnije.

Srpska Mata Hari u svetu špijuna

Kada je Veru Pešić upoznao iskusni kontraobaveštajac Đeneralštaba Jugoslovenske Kraljevske vojske, major Slavko Radović, njegovom oštrom oku nije promakao neverovatan spoj lepote i inteligencije koji ju je činio „rođenom“ za obaveštajca. Vrbovao ju je da radi u Kontraobaveštajnom odeljenju, 1938. Iste godine, Vera, koja je bila ubeđeni, gotovo fanatični komunista, (iako je to držala u strogoj tajnosti), biva primljena u članstvo KPJ. Već sa 19 godina bila je dvostruka špijunka!

Kao obična službenica, Vera Pešić je u početku svoje karijere obavljala administrativne poslove i bila poznata po svojoj revnosti, ažurnosti i preciznosti. Pošto se u tom trenutku ukazala potreba za vrhunskim ženskim obaveštajcem ubrzo je otpočelo Verino stručno osposobljavanje za špijunažu. Pohađala je kurseve stranih jezika ‐ engleskog, nemačkog i francuskog, kurs stenografije, a predavanja i praktičnu nastavu iz obaveštajnog i kontraobaveštajnog rada držali su joj, pored majora Radovića i drugi najbolji obaveštajci kojima je tada raspolagala Kraljevina Jugoslavija. Čitala je raznu „stručnu“ literaturu, a na kraju obuke upoznata je i sa strogo poverljivim dokumentom pod nazivom „Elaborat o kontraobaveštajnom radu“, koji se ticao strane obaveštajne mreže na tlu Jugoslavije. Uspešno savlađujući obuku, literaturu je iščitavala u nezamislivo kratkim rokovima. Pokazala se kao briljantni analitičar, sa izvrsnom memorijom i veoma talentovana u brzom shvatanju suštine problema.

Pošto je Vera Pešić brzo ostvarila dobar kontakt sa kolegama u drugim odelenjima Đeneralštaba, do nje počinju da stižu mnogobrojni značajni i strogo poverljivi vojnoobaveštajni podaci. U toku obuke upoznala je i generala Ljubomira Novakovića, svog daljeg rođaka po majci. Ubrzo je i njega počela da koristi kao izvor poverljivih informacija, koje je redovno dostavljala Komunističkoj partiji. U međuvremenu, postala je i član Centralnog komiteta KPJ.

Špijunski tango

Srpska Mata Hari je radi prikupljanja obaveštajnih podataka često posećivala ekskluzivne barove i restorane u hotelima Mažestik, Pariz, Moskva, Balkan, čuvenu kafanu Dardanele, i skadarlijske lokale. Uvek se kretala među otmenim svetom i u krugovima diplomatskih službenika i predstavnika stranih firmi. Tu je upoznavala ljude od kojih je mogla da prikupi korisne informacije. Kasnije je svoje „poznanike” pratila po gradu trudeći se da se sa njima „slučajno” sretne u trgovinama, pozorištu, bioskopima …

U kontaktima sa muškarcima koji su bili predmet njene obaveštajne obrade uvek je bila izuzetno srdačna i spontana, a svaki sledeći susret bivao je sve otvoreniji i prisniji. Vera Pešić se uvek odlično snalazila na zabavama i igrankama. Bila je pravi umetnik u plesanju valcera i tanga. Tako je u svom špijunskom poslu, pored poznavanja šest svetskih jezika, odlično iskoristila i znanje koje je svojevremeno stekla u najpoznatijoj beogradskoj plesnoj školi Marije‐Mage Magazinović.

Svoje obrazovanje i erudiciju Vera Pešić je kasnije koristila i na polju publicistike. Početkom četrdesetih godina 20. veka bila je prirećivač jedne čitanke i kalendara za 1942. godinu. Postoje neka svedočenja da je Vera beležila utiske o mnogim značajnim političkim ličnostima koje je imala prilike da sretne.

Petostruka špijunka

Beograd je krajem 30‐ih bio stecište velikog broja špijunskih mreža i agentura velikih sila i susednih zainteresovanih država: Francuske, Velike Britanije, Nemačke, SSSR‐a, SAD, Italije, Mađarske, Bugarske, Albanije, Grčke i Rumunije, kao i emigrantskih antijugoslovenskih organizacija i udruženja, poput hrvatskih Ustaša i makedonskog VMRO‐a. Najaktivnije su bile agenture Nemačke, Britanije i Francuske, pa su Verini zadaci pre svega bili vezani za ove predstavnike.

Tako je lepa i inteligentna Vera Pešić lako zadobila pažnju britanskog majora Juliusa Hana (poznatog i pod šifrovanim imenima Cezar i Gordner), šefa novoformirane Sekcije D britanskog Intelidžens servisa, sa centrom u Beogradu, kao i rukovodioca francuske obaveštajne službe Rišara Deperea. Obojica su joj veoma brzo ponudili da radi za njih, što je ona prvo odbijala, pravdajući se kako se plaši obaveštajnog rada kao zakonom kažnjive delatnosti. Kasnije je pred njihovim navaljivanjima popuštala i tako ubrzo bivala uključena u njihove obaveštajne delatnosti. Obojica su joj za obaveštajne usluge redovno plaćali i obasipali je skupocenim poklonima. Sa Rišarom Depreom provela je letnji odmor u Marseju 1939. godine.

Ljubavnica Lepe Lili

Vera Pešić je po zadatku uspostavila kontakt i sa nemačkom obaveštajnom mrežom u Beogradu. Međutim, ovoga puta je svojom južnjačkom lepotom i putenošću zavela i bila zavedena, ali ne od nekog muškarca, već od jedne žene. U pitanju je bila supruga nemačkog ambasadora, Elizabeta fon Maltzan, poznata pod nadimkom Lepa Lili koja je i sama radila za nemačku obaveštajnu mrežu. Vera je od Lili brzo „kupovala“ zanat zavođenja, kako muškaraca tako i žena, i nadalje ga obilato koristila u svom radu. Dve ljubavnice često su viđane u noćnim klubovima i striptiz barovima. Njihovi noćni izlasci pretvarali su se gotovo uvek u raskalašne terevenke na kojima se šampanjac točio u potocima a novac razbacivao na sve strane. Neretko njih dve su svoja „osećanja“ pokazivale i u javnosti, pa su često viđane zagrljene ili kako se ljube. Lili je Veru obasipala krznom, nakitom i kozmetikom, a uskoro je Vera postala često viđen i rado priman gost u kući nemačkog ambasadora fon Herena.

Svo vreme Vera Pešić je, prema instrukcijama majora Slavka Radovića, prikupljene podatke delila sa Jugoslovenskom Službom, a Nemcima, Englezima i Francuzima prenosila samo birane podatke. Naravno, sve vredne informacije koje su prošle kroz njenu obradu stizale su i do CK KPJ.

Jugoslovenska kontraobaveštajna služba nije bila baš zadovoljna Verinom ljubavnom vezom sa Lili fon Malczan, ali je to tolerisala jer su joj Verine usluge bile neophodne.

U jesen 1939. godine, Veru Pešić je i zvanično zavrbovao za rad u nemačkoj obaveštajnoj službi BSD i Gestapou, major Karl Lotar Kraus, šef Gestapoovog Šestog odelenja sa sedištem u Beogradu. Vera i Kraus su brzo stupili i u ljubavnu vezu, te ona postaje jedan od najznačajnijih nemačkih špijuna u Jugoslaviji.

Lepotica u zatvoru

Pošto je još 1940. ljubavna veza Pešićeve i Krausa bila očigledna, baš kao i Verina otvorena kolaboracija sa Nemcima, ona je isključena iz obaveštajne mreže Jugoslovenskog đeneralštaba. Ubrzo ju je pod optužbom za špijunažu uhapsila beogradska policija. U zatvoru su je surovo ispitivali i tukli. Na intervenciju Krausa i nemačke Vlade kod Kneza namesnika Pavla, Vera Pešić je ubrzo oslobođena.

Kraus je organizovao Verino prebacivanje u Beč, gde se neko vreme lečila od posledica torture u policiji, a potom pohađala još neke obaveštajne kurseve Abvera u Beču i Gracu. U to vreme Vera Pešić je imala priliku da se upozna i sa samim Adolfom Hitlerom. Potom se vraća u Beograd i zvanično radi kao dopisnik jednog nemačkog časopisa. Naravno, nastavlja i svoju špijunsku delatnost. Za račun Nemaca često putuje u Istanbul, Sofiju i Atinu gde održava veze sa nemačkim agentima. Izveštaje podnosi pre svega svome ljubavniku i šefu Karlu Krausu, ali još uvek održava kontakte i sa britanskom službom, pojedincima iz kontraobaveštajnog odelenja Đeneralštaba JKV i naravno sa onima za koje je jedino iskreno i srcem radila ‐ sa komunistima. Posle kapitulacije Francuske njene veze sa njihovom obaveštajnom službom bile su prekinute.

Operacija „Hanibal“

Uoči II svetskog rata Nemci su, pamteći kakve su im muke zadavali četnici, pokušali da pridobiju za saradnju četničkog vojvodu Kostu Milosavljevića Pećanca, heroja iz Balkanskih ratova i I svetskog rata. To su i uspeli, upravo zahvaljujući Veri Pešić.

Vera Pešić je u operaciji pod tajnom šifrom „Hanibal“ stupila u kontakt sa Pećancem preko zajedničkog prijatelja Đorđa Roša, takođe heroja iz Velikog rata. Pećanac je u početku odbijao saradnju sa Nemcima, ali su njegov egoizam i pohlepa, kao i činjenica da je politički bio skrajnut uoči rata, presudili da prihvati pregovore sa Nemcima. Posle nagovaranja koja su trajala godinu dana, u februaru 1941. Kosta Pećanac je u pratnji Vere Pešić i Karla Krausa otputovao u Sofiju. Tamo se u dvorcu bugarskog cara Borisa sastao sa rajhsmaršalom Hermanom Geringom. Pristao je da se obaveže da ako Jugoslavija stupi u rat da se njegovi četnici neće boriti protiv Nemaca, i za to mu je isplaćeno 200.000 rajhsmaraka.

Maršal Gering je dogovor navodno prokomentarisao rečima: „Čini mi se da smo ovoga platili više no što vredi“.

Svemoćni faktor „Žena“

Posle Martovskog puča 1941. novi predsednik nove Jugoslovenske vlade, đeneral Simović, naredio je da se Vera Pešić kao nemački špijun, uhapsi i deportuje u Lebane. Tu je u društvu svoje majke dočekala početak Aprilskog rata. Kao svog proverenog agenta Nemci je već 14. aprila 1941. godine odvode u Beograd i ona počinje da radi u centrali Gestapoa za Srbiju.

Jedan od najznačajnijih saradnika britanske obavežtajne mreže u Jugoslaviji bio je Tanasije Tasa Dinić. Njegova veza sa Britancima otkrivena je tek 1945. kada je u Salcburgu prebegao Englezima. Ovi su ga, međutim, isporučili OZNI, koja ga je ubrzo streljala. U julu 1941. Dinić je postao prvi zamenik ministra policije u vladi đenerala Milana Nedića, a u novembru 1942. postavljen je za ministra unutrašnjih poslova. Vera Pešić, možda i ne znajući da je Dinić britanski agent, postaje njegova saradnica i ljubavnica. Prema nekim tvrdnjama Pešićeva je bila i stalno zaposlena u Dinićevom ministarstvu, a pored toga radila je i u propagandnom odelenju Gestapoa.

U oktobru 1941. Verin šef i ljubavnik major Kraus povučen je iz Srbije. Kasnije se Krausu misteriozno gubi svaki trag, tako da nikada nije mogao biti izručen Jugoslaviji kako bi mu se sudilo za ratne zločine. Otprilike u to vreme, u jesen 1941, Vera Pešić je postala ljubavnica nemačkog komandanta okupirane Srbije, generala Paula Badera, kao i šefa beogradske Specijalne policije, Dragomira Dragija Jovanovića. Vezu sa partizanima u svom rodnom kraju, na jugu Srbije, održavala je preko svog školskog druga, advokata dr Milivoja Perovića. Za Perovića se tvrdilo da je i sam neko vreme proveo u redovima četnika gde mu je ratovao i rođeni brat. Posle rata dr Perović je bio profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, a povremeno je bio branilac pojedinim pripadnicima Ravnogorskog pokreta pred komunističkim sudovima. Vezu sa četnicima Vera je održavala preko potpukovnika Živojina Đurića, koji je istovremeno bio i okružni načelnik i komandant Srpske državne straže u Leskovcu. Njeni ljubavnici su postali i šef gestapoa u Leskovcu, kao i izvesni Ratko Sotirović, obaveštajac koji je radio prvo za JVuO, a potom za partizane, sve dok nije pao u ruke Gestapoa koji ga je streljao 1943. godine.

Zahvaljujući svojim špijunskim i ljubavnim vezama, Vera Pešić je postala svemoćni faktor u Beogradu, kako kod nemačkih okupatorskih vlasti, tako i u vladi đenerala Nedića. Za nju se govorilo da kod Nemaca može sve učiniti, i zaista je mogla. Nemcima i Specijalnoj policiji Pešićeva je bila jedan od najvažnijih izvora informacija i savetodavac od visokog autoriteta.

Gospodarica života i smrti

Kosta Nikolić je u Istoriji Ravnogorskog pokreta ovako opisao vrhunac moći i uticaja Vere Pešić: „Ova žena, sposobna i drska, bila je sve opasnija i opasnija po interese srpskog naroda. Njen rad je doneo mnogobrojnim Srbima propast i smrt. Ona je bila ne samo na papiru, već i u suštini aktivan komunista. Kod Nemaca je služila sa dvostrukim ciljem: da zaštiti komuniste i partizane i da pojedine antikomuniste optuži i onemogući time što će ih Nemci streljati. Sa četnicima je održavala veze, da bi što lakše mogla razbiti srpske nacionalne odrede u šumi“.

U rukama Vere Pešić bile su hiljade srpskih života po raznim logorima, na Banjici, Jajincima, Starom Sajmištu i drugde po Srbiji. Tu je do izražaja dolazio njen pravi komunistički zadatak. Prema nekim tvrdnjama ona je intervenisala da hiljade komunista i njihovih saradnika budu puštane iz logora po nalogu šefa Gestapoa, a sa druge strane hiljade nacionalista, pripadnika JVuO i simpatizera četnika đenerala Mihailovića poslala je na večni počinak u razne logore i masovne grobnice širom Srbije. U proleće 1943. Vera Pešić je preko svojih veza izdejstvovala da Nemci iz zatvora u Leskovcu puste 120 komunista, za koje je ona tvrdila da su „oklevetani da su saradnici NOP‐a“. Protesta je bilo i od strane nemačke komande u Leskovcu i od strane Srpske državne straže, ali su Verine veze bile i suviše jake, a niko nije smeo da joj se ozbiljno supsrotstavi i dokazuje svoje sumnje da je ona zapravo komunistički špijun. Tako su na Verinu intervenciju iz Leskovačkog zatvora pušteni svi komunisti, dok je na stotine simpatizera Ravnogorskog pokreta odatle deportovano u Banjički logor, gde je većina streljana.

Vera Pešić se ponekad mešala i u političke odluke. Pod njenim uticajem i po njenom zahtevu, ministar unutrašnjih dela Tanasije Dinić, izdao je dva naređenja koja su implicitno uticala na ishod građanskog rata među Srbima. U maju 1941. i sredinom 1942. on je izdao naredbu da se se sa svih važnijih funkcija u okupiranoj Srbiji uklone Crnogorci kao nepouzdani i da se na njihova mesta dovedu „čisti Srbi“ i naredbu da se sa svim Crnogorcima u Srbiji ima postupati kao sa Ciganima i Jevrejima. Đeneral Nedić je oba ova naređenja opozvao. Međutim Pešićkin cilj je delimično već bio postignut. Revolt među Crnogorcima zbog ovakvog odnosa, kao i stvaranje osećaja nesigurnosti, u velikoj meri su uticali da se Crnogrci opredeljuju za NOP.

Bilo je slučajeva kada je Vera Pešić Nemcima dostavljala informacije o nemačkim oficirima koji su kritikovali zvaničnu politiku Trećeg Rajha i Firera. Pošto su njene dojave uvek uvažavane, očigledno je koliki je uticaj Pešićeva imala kod nemačkih okupatora.

Krvna osveta

Početkom rata Vera Pešić je uspela da zavede i stupi u intimnu vezu sa načelnikom Kragujevačkog okruga Milanom Kalabićem. Potpukovnik Milan Kalabić (1886‐1942) bio je dobrovoljac i heroj iz Balkanskih i I svetskog rata. Kao pripadnik Žandarmerije Kraljevine SHS Kalabić je bio umešan u likvidaciju braće Mijušković u Nikšiću 1924.

Mijuškovići su bili pripadnici Zelenaškog separatističkog pokreta u Crnoj Gori i uključeni u terorističke akcije protiv Jugoslovenskih vlasti, ali se njihovo ubistvo odigralo pod nerazjašnjenim okolnostima. Zbog toga je Kalabić kasnije osuđen na 18 godina robije, ali je posle 2 godine rehabilitovan i vraćen u službu. Nezadovoljan time, jedan od braće Mijušković pokušao je da ubije Kalabića, ali je ovaj preživeo atentat. Drugi svetski rat zatekao je Milana Kalabića na službi u policiji. Zvanično je pristupio Srpskoj državnoj straži, ali je obavljao i obaveštajne zadatke za JVuO, u kojoj je njegov sin Nikola bio komandant Gorske garde.

Ljubavna veza sa 33 godine starijim Milanom Kalabićem, poslužila je Veri Pešić i za dobijanje različitih informacija o JVuO, ali pre svega da bi mu se osvetila za smrt braće Mijušković, koji su bili Verini rođaci po majci. Izgleda da je Kalabić Veru upoznao pod jednim od njenih tajnih, lažnih imena, najverovatnije kao „Slobodanku Bobu (ili Bebu) Stanišić“. To je bilo samo jedno od možda i stotinu lažnih imena Vere Pešić. Tako Kalabić i nije znao za njeno pravo poreklo i njeno srodstvo sa Mijuškovićima. Vera je kasnije svoj plan o krvnoj osveti Kalabiću sprovela tako što je Gestapou otkrila ne samo njegove veze sa JVuO (u koje su Nemci možda i sumnjali zbog njegovog sina), već ga je i denuncirala kao špijuna britanskog Intelidžens servisa (što možda i nije bila istina). U svakom slučaju, Verina dojava koštala je života neopreznog Kalabića i Gestapo ga je likvidirao 1942. godine.

Srpska Mata Hari na ivici smrti

I pored svoje delatnosti za račun komunista, Verin rad za Gestapo opasno je poremetio njene odnose sa Britancima, a svojim radom i za Nemce i za komuniste zamerila se i Ravnogorskom pokretu. Četnici su doznali da je bila uključena u neuspelu operaciju „Debeli medved“, u kojoj su Nemci pokušali da se dokopaju đenerala Mihailovića, a Britanci su ucenili njenu glavu na 300.000 zlatnih funti. Pretila joj je stalna opasnost. Više puta je izbegla pokušaje atentata, nekada sasvim slučajno, a nekada zbog pravovremene dojave. Počela je da se kreće veoma oprezno, najčešće prerušena, sa lažnim dokumentima i uvek u pratnji obezbeđenja.

U septembru 1943. Vera Pešić je išla putem Sijarinske Banje ka Medveđi, prerušena u mušku arbanašku nošnju. U njenoj pratnji bila su trojica Arnauta, pripadnika SS jedinica. Četnici su joj na jednoj raskrsnici postavila zasedu i uhapsili je. Sprovedena je u Gorski štab 110 kojim je komandovao major Radoslav Đurić, među svojim saborcima tada poznat pod svojim šifrovanim imenom „Kaplar Mića“. Preki sud ju je osudio na smrt streljanjem „zbog saradnje sa komunistima i špijunaže u korist Gestapoa, zločin i izdaju počinjenu protiv Nj. V. Kralja Petra II i Otadžbine“.

Mnogi su se angažovali da preko ljudi koji su bili u kontaktu sa đeneralom Mihailovićem izdejstvuju oslobađanje Pešićeve: general Bader, Gestapo, SS, đeneral Nedić, ministar Dinić… Sama Vera Pešić neprestano je zahtevala da nasamo vidi majora Đurića. Kada je pristao na sastanak u četiri oka, njih dvoje su ostali nasamo čitavu noć. Ujutro je sve postalo drugačije. Major Đurić je suspendovao presudu prekog suda, pod izgovorom da bi svedočenje Vere Pešić posle rata moglo da doprinese razotkrivanju mnogih izdajnika i zločinaca.

Nema sumnje da je te noći koju je provela nasamo sa majorom Đurićem Vera iskoristila sve svoje čari ne bi li spasla svoj život. Međutim, na oslobađanje Vere Pešić uticala je i činjenica da se major Đurić već duže vreme pripremao da prebegne partizanima i vešto je sabotirao sva naređenja đenerala Mihailovića.

Komunisti na čelu četničkog štaba

Sutradan, ne samo da je Vera Pešić bila slobodna, već je počela da sprovodi svoj plan da u potpunosti ovlada majorom Đurićem i čitavim Gorskim štabom 110. Da bi se nametnula kao Đurićeva jedina ljubavnica, likvidirala je svoju prethodnicu, štapsku lekarku Mariolu Berđajevu, inače omiljenu među saborcima. Izdala ju je Gestapou, koji ju je na prevaru zarobio i kao Jevrejku i pripadnicu Ravnogorskog pokreta odmah streljao. Vera je čitav slučaj prikazala kao nesretan događaj.

Mržnja oficira i vojnika u štabu koju je Vera Pešić navukla na sebe ubistvom Berđajeve, povećavala se iz dana u dan. Neki su je smatrali nemačkom, neki komunističkom špijunkom, ali su je u svakom slučaju mrzeli. Vera se nije odvajala od majora Đurića. Danju su zajedno jahali i obilazili trupe i operativni teren, a noću bi se povlačili u svoje ratno ljubavno gnezdo. Đurić je sve više postajao puka figura, a pravi komandant Štaba 110 bila je Vera Pešić. Pod njenim uticajem, Đurić je po kratkom postupku smenjivao i postavljao komandante brigada i korpusa, što je sve više povećavalo revolt.

Vera Pešić je od tada u štapskim dokumentima vođena kao „štapski šifrant“. Major Đurić ju je predstavljao kao svoju suprugu, iako su mnogi poznavali njegovu zakonitu ženu, koja je i sama bila borac Ravnogorskog pokreta i povremeno obilazila muža u štabu.

Posle skoro dva meseca ovakve samovolje Pešićeve i Đurića u novembru 1943. reaguje i đeneral Mihailović. U svojoj depeši on opominje Đurića da „sredi“ stanje i da udalji Pešićevu iz štaba. Takođe, Mihailović ga obaveštava i da su Britanci naročito nezadovoljni uvažavanjem Pešićeve i da su izrazili zainteresovanost da je lično saslušaju kao osvedočenog agenta Gestapoa.

Đurić je konačno popustio pritiscima i Veru Pešić udaljio iz štaba. Ona u narednih 7 meseci za Đurićev račun obavlja različite obaveštajne zadatke na teritoriji Kosova i Metohije.

Povratak Vere Pešić u Đurićev štab, na proleće 1944, ponovo je probudio nezadovoljstvo oficirskog kora. U to vreme Đurić je već uveliko bio spreman da se sa Pešićevom i delom ljudstva priključi partizanima. Prema nekim izvorima on je od početka rata bio Titov Trojanski konj u Ravnogorskim redovima. Gotovo četiri godine je obaveštavao Tita o svim planovima i delatnostima Mihailovićevih četnika i sabotirao ravnogorske ratne napore na jugu Srbije.

Rasplet pred streljačkim strojem

Deo nezadovoljnih oficira i vojnika pod Đurićevom komandom napustio je štab i priključio se jedinicama na Ravnoj gori i okolini, odmah prenevši izveštaj o skandalozno lošoj situaciji u Štabu. Jedna grupa zaverenika iz Gnjilanske četničke brigade odlučili su početkom maja 1944. da izvršiepuč i uklone Veru Pešić i majora Đurića. Nažalost, većina je otkrivena i pohapšena. Međutim, druga grupa uspešno je izvršila prevrat.

Prema jednoj verziji događaja četnici su prilikom prevrata u štabu zarobili Đurića, Veru Pešić i njenu majku Anđu. Veru i Anđu su navodno odmah streljali 18. maja 1944, dok je major Đurić uspeo da pobegne iz zatočeništva 9 dana kasnije (27. maja) i da se priključi partizanima.

Druga verzija veli da su osim majora Đurića iz zatočeništva uspele da pobegnu i Vera i njena majka, ali da su uhvaćene, nekoliko dana kasnije, nadomak svoje kuće u Sijarinskoj banji.

Treća priča tvrdi da je, u toku obračuna između pobunjenih oficira i Đurićevih ljudi, Vera Pešić uspela da omogući majoru Đuriću i velikom delu njegovih pristalica da zajedno prebegnu partizanima. Đurić i njegovi ljudi priključili su se NOP‐u, a Vera je nastavila sa svojim špijunskim aktivnostima u korist Gestapoa i komunista. Nekoliko meseci kasnije, u jesen 1944, jedna četnička patrola pod komandom potporučnika Petra Jankovića na putu u okolini Medveđe zarobila je dve srpkinje prerušene u muslimansku žensku odeću. Prema svedočenju Milke Baković‐Radosavljević, čuvene Milke Ravnogorke, četnici iz te patrole bili su oni isti koje je Đurić na prevaru sa sobom preveo partizanim, ali su odatle ubrzo uspeli da pobegnu. Utvrdilo se da su zarobljene žene zapravo Anđa i Vera Pešić. Istog dana, nedaleko od mesta gde su zarobljene, Janković ih je streljao.

Anđa Pešić je navodno pred streljačkim strojem molila milost za svoju kći i nudila svoj život u zamenu za njen. Vera, svesna da je kraj blizu, samo je zamolila vojnike da joj ne pucaju u lice. Želela je da sačuva svoj očaravajući izgled i u samrtnom času. Uslišili su joj molbu. Pucali su im u grudi. Na onaj svet Vera Pešić je otišla netaknute lepote, lepote kojom je usrećila mnoge muškarce i mnoge žene, ali lepote koja je na stotine, možda i hiljade srpskih rodoljuba odvela u smrt. Bilo joj je tada samo 25 godina.

Epilog

Potporučnik Janković nikada nije uspeo da podigne obećanu britansku nagradu od 300.000 zlatnih funti za likvidaciju Vere Pešić. Poginuo je godinu dana kasnije, negde u Bosni, u borbi protiv jedinica NOVJ.

Radoslav Đurić je po prelasku u partizane postao komandant divizije. Učestvovao je u borbama sa četnicima i ljotićevcima na jugu Srbije. Potom je postavljen za pomoćnika načelnika Glavnog Štaba za Srbiju i prvog zamenika generala Koče Popovića. Nakon Kraljevog govora od 9. septembra, Đurić je bio zadužen za prevoćenje dela četnika u sastav NOVJ. Iz rata je izašao sa činom pukovnika Jugoslovenske Armije. Posle rata, obavljao je razne dužnosti u JNA. Svedočio je na suđenju protiv Draže Mihailovića 1946. Penzionisan je 1948. godine. Potom se povukao iz javnog života i živeo svom stanu u Beogradu, gde je i umro 1980. godine. Objavio je knjigu svojih sećanja iz rata.

Potporučnika Jankovića, pukovnika Đurića istorija je gotovo zaboravila. Zaboravljena je i Vera Pešić. Od njene „smrtonosne” lepote ostala je sačuvana samo jedna jedina fotografija.

 

Nikola Giljen i Jelena Mandić

Tekst je publikovan u reviji „Istorija“ i nastao je kao deo naučno-istraživačkog rada Fonda „Princeza Olivera“   www.princezaoliverafond.org.rs