Zašto dijete ne deluju

Ima sve više dijeta. Ali procenat gojaznih raste. Zašto dijete ne deluju objašnjava neurolog i upućuje na drugačiji koncept života i ishrane

 

U SAD, 80% devojčica bile su na dijeti do svoje desete godine života. U ovom iskrenom, hladnom govoru, neurolog Sandra Amod koristi svoju ličnu priču kao osnovu za važnu lekciju o tome kako naš mozak upravlja telom. Ona istražuje nauku iza toga zašto dijete ne samo da ne funkcionišu nego imaju više šanse da naprave više štete nego dobra. Ona predlaže ideje za to kako da na intuitivan način živimo život manje opsednut dijetama.

 

Zašto dijete uglavnom ne uspevaju?

Zašto dijete ne deluju

Pre tri ipo godine napravila sam jednu od najboljih odluka u životu. Za Novu godinu odlučila sam da odustanem od dijete, prestanem da brinem o svojoj težini i naučim da jedem pažljivo. Sada jedem kad god sam gladna i smršala sam 5 kg.

Ovo sam ja sa 13 godina kada sam počela svoju prvu dijetu. Sada kad pogledam tu sliku pomislim: „Nije ti trebala dijeta, trebao ti je stilista“. (Smeh) Ali mislila sam da treba da smršam i kada sam kilograme vratila, naravno, krivila sam sebe. I tokom sledeće tri decenije, bila sam na raznim dijetama. Bez obzira šta sam pokušala, kilogrami koje bih izgubila, uvek su se vraćali. Sigurna sam da je mnogima od vas poznat taj osećaj.

Kao neurolog, zapitala sam se, zašto je to tako teško? Očigledno, vaša kilaža zavisi od toga koliko jedete i koliko energije trošite. Ono što većina ljudi ne shvata je da su glad i potrošnja energije pod kontrolom mozga, uglavnom bez vaše svesti. Vaš mozak radi mnogo stvari u pozadini, što je dobra stvar, jer vaša svest – kako ovo da kažem na lep način? Lako se omete. Dobro je što ne morate da pamtite da dišete kada se zagledate u film. Ne zaboravite da hodate jer razmišljate šta da jedete za večeru.

Vaš mozak takođe ima svoj osećaj o tome koliko biste trebali da budete teški, bez obzira na to u šta vi svesno verujete. Ovo se naziva vašom „tačkom podešavanja“ ali to je varljiv naziv jer se u stvari radi o opsegu od otprilike 5-7 kilograma. Možete izabrati različite stilove života da menjate svoju težinu u okviru tog opsega ali je mnogo, mnogo teže ostati izvan njega. Hipotalamus, deo mozga koji reguliše vašu telesnu težinu, postoje desetine hemijskih signala u mozgu koji govore vašem telu da poveća težinu, više od desetine koji govore vašem telu da je smanji i sistem radi kao termostat, reagujući na signale iz tela prilagođavajući glad, aktivnosti i metabolizam, da održi vašu težinu stabilnom, kako se uslovi menjaju. To je ono što termostat radi, zar ne? Održava istu temperaturu u vašoj kući kako se vremenske prilike napolju menjaju. Možete pokušati da promenite temperaturu u vašoj kući otvaranjem prozora tokom zime, ali to neće promeniti podešavanje na termostatu koji će odgovoriti pojačavanjem peći da ponovo zagreje mesto. Vaš mozak radi na potpuno isti način, odgovarajući na gubitak težine koristeći moćne alate da vrati vaše telo na ono što smatra normalnim. Ako izgubite mnogo kilograma, vaš mozak reaguje kao da gladujete, i bilo da ste počeli debeli ili mršavi, vaš mozak će reagovati na isti način. Voleli bismo da mislimo da vaš mozak može da kaže da li treba ili ne treba da smršate, ali ne može. Ukoliko izgubite mnogo kilograma, postajete gladni, i vaši mišići sagorevaju manje energije. Dr Rudi Lajbel sa Univerziteta Kolumbija je pronašao da ljudi koji su izgubili 10 procenata svoje telesne mase sagorevaju 250 do 400 kalorija manje jer je njihov metabolizam usporen. To je mnogo hrane. Ovo znači da osoba koja uspešno drži dijetu zauvek mora jesti ovoliko manje od nekoga iste težine ko je oduvek bio mršav.

Iz perspektive evolucije, otpor vašeg tela gubitku kilograma ima smisla. Kada je hrana bila oskudna, opstanak naših predaka zavisio je od čuvanja energije, i vraćanje kilaže kada je hrana bila dostupna zaštitilo bi ih od sledeće nestašice. Tokom ljudske istorije, gladovanje je bilo mnogo veći problem od prejedanja. Ovo može da objasni veoma tužnu činjenicu: „tačka podešavanja“ može se povećati, ali retko se može smanjiti. Ako vam je majka ikad spomenula da život nije fer, o ovakvim stvarima je pričala. (Smeh) Uspešno držanje dijete ne smanjuje vašu „tačku podešavanja“. Čak i ako ste uspeli da održite težinu celih sedam godina, vaš mozak nastavlja da pokušava da je povrati. Ukoliko bi taj gubitak kilaže bio izazvan dugom gladi ovo bi bio razuman odgovor. U našem modernom svetu hamburgerija ovo baš i ne odgovara mnogima od nas. Razlika između naše nasleđene prošlosti i naše obilne sadašnjice je razlog što Dr Joni Fridhof sa Univerziteta u Otavi želi da vrati neke od svojih pacijenata u vreme kada je hrana bila manje dostupna i takođe je razlog što će menjanje okruženja sa hranom zaista biti najefikasnije rešenje protiv gojaznosti.

Nažalost, privremeno povećanje kilaže može postati trajno. Ako ostanete pri povišenoj kilaži predugo, verovatno je to pitanje godina za većinu nas, vaš mozak može odlučiti da je to novo stanje normalno.

Psiholozi dele „ljude koji jedu“ u dve grupe, one koji se oslanjaju na svoju glad i one koji pokušavaju da kontrolišu svoje jedenje kroz snagu volje, kao većina onih koji drže dijete. Nazovimo ih „intuitivci“ i „kontrolisani“. Zanimljiva stvar je što intuitivci ređe imaju problema sa kilažom, i provode manje vremena razmišljajući o hrani. „Kontrolisani“ su ranjiviji po pitanju prejedanja kao odgovora na reklame, mega-obroka i „koliko god možete da pojedete“ švedskih stolova. I samo malo popuštanje, kao što je jedenje jedne kugle sladoleda, ima velike šanse da odvede do preterivanja sa hranom kod „kontrolisanih“. Deca su posebno ranjiva na ovaj ciklus dijeta i prejedanja. Nekoliko dugoročnih studija je pokazalo da devojčice koje drže dijete u svom ranom tinejdžerskom dobu imaju tri puta veće šanse da postanu gojazne pet godina kasnije, čak i ako su počele sa normalnom težinom, i sve ove studije su pronašle da isti faktori koji su predvideli povećanje kilaže su takođe predvideli razvoj poremećaja u ishrani. Drugi faktor, uzgred vama koji ste roditelji, je zadirkivanje od strane članova porodice po pitanju težine. Tako da, nemojte to raditi. (Smeh)

Ostavila sam skoro sve grafikone kod kuće, ali nisam mogla da odolim ubacivanju ovog jednog, jer sam štreber i tako ja to radim. (Smeh) Ovo je studija koja je posmatrala rizik od smrti tokom 14-godišnjeg perioda na osnovu 4 zdrave navike: jedenje dovoljno voća i povrća, vežbanje tri puta nedeljno, nepušenje i umereno pijenje. Pođimo od posmatranja ljudi sa normalnom težinom u okviru studije. Visina stubića je rizik smrti, a ovi 0, 1, 2, 3, 4 brojevi na horizontalnoj x osi su brojevi onih zdravih navika koje data osoba ima. I kao što biste i očekivali, zdraviji stil života, vodio je do manje verovatnoće od umiranja tokom studije. Sada, da pogledamo šta se dešava kod ljudi sa viškom kilograma. Oni koji nemaju zdravih navika imali su veći rizik od smrti. Dodavanje samo jedne navike povlači gojazne ljude u normalni rang. Za gojazne ljude bez zdravih navika, rizik je veoma visok, sedam puta viši od najzdravije grupe u studiji. Ali zdrav način života pomaže gojaznim ljudima, takođe. U stvari, ako pogledate samo grupu sa sve četiri zdrave navike, videćete da težina ne pravi veliku razliku. Možete preuzeti kontrolu nad svojim zdravljem preuzimanjem kontrole nad svojim stilom života, čak i ako ne možete da izgubite kilograme i ne vratite ih.

Dijete nisu baš pouzdane. Pet godina nakon dijete, većina ljudi povrati svoju težinu. 40 posto njih vrati čak i više. Ako razmislite o ovome, tipičan ishod dijete je da ćete verovatnije dobiti na kilaži gledano na duže staze, nego što ćete izgubiti.

Ako sam vas ubedila da držanje dijete može biti problem, sledeće pitanje je, šta da uradite povodom toga? I moj odgovor, u jednoj reči je sabranost. Ne kažem da treba da naučite da meditirate ili da se bavite jogom. Pričam o pažljivom jedenju: učenju da razumete signale svog tela tako da jedete kada ste gladni i prestanete kada ste siti, jer se dosta gojaznosti svodi na jedenje kada niste gladni. Kako to da uradite? Dajte sebi dozvolu da jedete koliko želite, a onda poradite na otkrivanju toga šta prija vašem telu. Posvetite se redovnim obrocima, bez ometanja. Razmislite kako se vaše telo oseća kada počnete da jedete i kada prestanete, i pustite da vaša glad odluči kada je dosta. Meni je trebalo oko godinu dana da ovo naučim, ali je zaista vredelo. Mnogo sam opuštenija po pitanju hrane nego što sam bila ikada pre u životu. Često ne razmišljam o tome. Zaboravim da imamo čokoladu u kući. Kao da su vanzemaljci zaposeli moj mozak. Jednostavno je potpuno drugačije. Treba da kažem da ovaj pristup ishrani verovatno neće dovesti do gubitka kilograma osim ako jedete često kada niste gladni, ali doktori ne znaju ni za jedan pristup koji je značajno doprineo gubitku kilograma kod mnogo ljudi, i to je razlog zašto se mnogo ljudi sada fokusira na sprečavanje gojaznosti umesto na promovisanje mršavljenja. Priznajmo: da dijete funkcionišu, svi bismo do sad bili mršavi. (Smeh) Zašto uporno radimo istu stvar i očekujemo drugačije rezultate? Dijete možda deluju bezopasno, ali one u stvari prouzrokuju mnogo kolateralne štete. U najgorem slučaju, uništavaju živote: opsednutost težinom vodi do poremećaja u ishrani, posebno kod mlađe dece. U SAD, imamo 80 procenata desetogodišnjih devojčica koje kažu da su bile na dijeti. Naše ćerke naučile su da mere svoju vrednost po pogrešnoj skali. Čak i u najboljem slučaju, držanje dijete je gubljenje vremena i energije. Za to je potrebna snaga volje koju biste mogli koristiti da pomognete svojoj deci sa domaćim zadatkom ili da završite taj važan projekat za posao, i zato što je snaga volje ograničena, bilo koja strategija koja se oslanja na njenu konstantnu primenu će vas prilično sigurno izneveriti kada se vaša pažnja preusmeri na nešto drugo.

Dozvolite da završim jednom poslednjom mišlju. Šta ako bismo rekli svim tim devojčicama koje drže dijete da je u redu jesti kad si gladan? Šta ako bismo im rekli da rade u skladu sa svojim apetitom umesto što ga se plaše? Mislim da bi većina njih bila srećnija i zdravija, i kao odrasle, mnoge od njih bi verovatno bile mršavije. Volela bih da mi je neko to rekao kada sam ja imala 13 godina.

Hvala.