Hmelj (Humulus lupulus) je lekovita biljka za zadovoljstvo

Često prisutna na poljima biljka Hmelj (Humulus lupulus) je nezaobilazni sastojak piva ali i čajeva za zadovoljstvo i smirenje

Hmelj je lepa biljka puzavica koja se masovno proizvodi za pravljenja piva, jer je Hmelj glavni sastojak koji pivu daje onu finu gorčinu i aromu. Ranijih vekova, osim piva Hmelj je bio cenjen i kao sastojak čajeva za žensko zadovoljstvo, kao i prirodnih preparata za smirenje. Hmelj je gorka droga, koja zbog svoje gorčine utiče na rad srca, smiruje ga, na izbacivanje tečnosti i pobudjivanje apetita.

Danas se čaj ili tinktura Hmelja koristi za smirenje, za polnu prenadraženost kod muškaraca ili seksualnu inhibiranost kod žena. Mnogi smatraju da je Hmelj dobar ženski afrodizijak jer podstiče seksualnost kod žena, njihovu opuštenost i uživanje u ljubavnim čarima. Hmelj generalno opušta, pa u tom smislu može i biti od koristi. Vrlo se često nalazi u biljnim formulama koje imaju sedativna svojstva.

Prenosimo vam opis Hmelja i lekovito delovanje iz nemačke knjige Lekovito bilje i njegova upotreba – Rihard Viilforst.

Narodni nazivi: blust — hmel — hmelina — hmeljevina — kudilice — kuk — kuke — melika — melj — meljevina — miljevina.

Opis biljke: hmelj je trajna samonikla i vrlo razgranjena biljka penjačica koja se penje po grmlju i drveću 3 do 8 m visoko. Za hmelj u kulturi izgrađuju se posebne armature. Hmelj je dvodomna biljka koja se penjući ovija nadesno. Listovi i izdanci su hrapavi, listovi su s peteljkom, nasuprotni, te tro do pelerokrpasti. Prašnički cvjetovi razvijaju se u visećim metlicama na muškim biljkama, a ženski se cvjetovi razvijaju u resama na ženskim biljkama. Iz ženskih cvjetova razvijene sišarke su jajastog oblika, viseće i žućkasto-zelene boje. Unutarnja površina ljusaka nosi žućkaste do crvenkaste žIjezdaste tvorevine koje hmelju daju karakterističan gorak okus. Kulturni oblici hmelja razvijaju se bez oplodnje, tj. vegetativnim putem. Na mjestu sjemena razmnožavaju se žljezdaste dlake pa kod istresanja šišarki ispada žuti prah, nazvan lupulin.

Miris i ukus: šišarke hmelja imaju jak aromatičan miris, u većim količinama gotovo omamljujući. Okus je aromatičan, grize, vrlo je gorak i trpak.

Vrijeme cvatnje: srpanj do rujna, a vrijeme sazrijevanja šišarki u rujnu.

Stanište: divlje rastući hmelj dolazi većinom na obalama ili u blizini rijeka i potoka te se penje po grmlju bjelogoričnih šuma na močvarnim riječnim obalama. Kulturni oblici vole toplije položaje. Danas je poznat čitav niz sorti kulturnih oblika, ali se i kod hmelja već primjećuju pojave degeneracije. Hmelj se mnogo uzgaja u Čehoslovačkoj, Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj i Americi, a kod nas su glavna uzgojna područja u Sloveniji i Vojvodini. (knjiga iz koje je tekst izašla je 1978.g.) Hmelj se uzgaja već od 8. stoljeća, a prve zabilješke o hmelju potječu od arapskog liječnika Mesue iz sedmog stoljeća n. e. koji je za čišćenje krvi preporučao sirup od hmelja.

Ljekoviti dio biljke: u ožujku i travnju sabiru se mladi izdanci hmelja, koji se mogu uživati kao šparoga, za pripremu salate i dr., a šišarice (Strobili lupuli) za vrijeme berbe u rujnu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: šišarke hmelja, odnosno iz njih istreseno „brašno hmelja“ (Glandulae lupuli-lupulin), sadrži eterično ulje s kariofilenom, nadalje linalol, mircen, razne kiseline, tanin, holin, lupulit i alfa i beta hmeljnu gorku kiselinu. Obje hmeljne kiseline označene su kao humulon i lupulon. Lupulon je važnija ljekovita tvar za liječenje. Brašno hmelja, osim toga vjerojatno sadrži morfinu sličnu bazu i jedan alkaloid. Šišarice, odnosno brašno hmelja, treba čuvati samo u tamnim, dobro zatvorenim staklenim posudama.

Ljekovito djelovanje: šišarke imaju djelovanje kao sredstvo za jačanje što se pripisuje visokom sadržaju gorkih tvari. Šišarke djeluju na pobuđivanje apetita kao i na jačanje želuca i crijeva. Čaj od šišarki preporučuje se kod neuroznih proljeva, neuroznih crijevnih oboljenja, nadutosti i crijevnih grčeva.

Gorke tvari u zajednici s eteričnim uljem kao i još daljnjim nizom ljekovitih tvari djeluju umirujuće na živčani sistem, tjelesni nemir se smanjuje, a isto tako i neurozno ubrzanje bila, a dolazi i do normalizacije do tada povećanog rada srca. Čaj od šišarki hmelja (1 čajna žlica u obliku vrućeg oparka) uklanja sve navedene pojave i time ponovo donosi normalan san. Isto tako se u dalekoj mjeri smanjuje i spolna prenadraženost. Čaj od šišarki, uziman nezaslađen i u gutljajima, a prema potrebi dnevno 1-2 šalice, preporuča se u pubertetu ako je dijete previše zaokupljeno spolnim samozadovoljavanjem (masturbacija) ili ima polucije za vrijeme spavanja.

Djelovanje hmelja na jako izlučivanje mokraće nema samo povoljan utjecaj na smanjenje skupljanja vode u tijelu, to svojstvo izlučivanja ima naravno i ljekoviti utjecaj kod svih oboljenja od gihta i reumatizma. Brašno hmelja, odnosno lupulin pokazuje iste uspjehe, pa se od njega uzima 1/4 g do 1 g, više puta dnevno. Najdjelotvornijim se pokazao kod svih probavnih smetnji hladno pripremljen čaj od šišarki hmelja, naročito ako se pije u gutljajima najmanje 1 sat prije glavnog jela. Topli pripravak je povoljniji za umirujuće djelovanje prije svega kod nesanice i seksualnih uzbuđenja. Prema novijim rezultatima istraživanja hmelj uništava želju za nikotinom pa se preporučuje pušačima.

Daljnje nove spoznaje pokazali su klinički pokusi u pogledu beta hmeljne kiseline – lupulona. Lupulon, naime, djeluje na uništenje tuberkuloznih bacila. Budući da je sadržaj otrova koncentriranog lupulona mali, može se – naravno samo po propisu liječnika i pod njegovom kontrolom – kod tuberkuloznih pojava s uspjehom primijeniti lupulon u želatinoznim kapsulama.

Baktericidno djelovanje u toj ljekovitoj biljci je u svojem anliseptičkom djelovanju gotovo 500 puta tako jako kao poznata karbolna voda. Iako je hmelj punovrijedan kao ljekovita biljka, ipak mogu nastati i negativne posljedice njegovom krivom upotrebom. Kod prekoračenja doza kao i dugotrajnom primjenom može nastati omamljenost u glavi, teškoće u želucu pa čak i pojave klijenuti. Čaj od hmelja nije prikladan kao trajni napitak.

Čajne mješavine:

Čaj za živce: u jednakim dijelovima izmiješaju se šišarke hmelja, cvijet despika (br. 79), listovi matičnjaka (br. 91) i cvijet jaglaca (br. 112). Čaj za umirenje želuca: izmiješaju se 3 dijela šišarki hmelja, 1 dio listova matičnjaka (br. 91), 1 dio biljke kičice (br. 43) i 1 dio cvijeta kamilice (br. 89). Čaj za nesanicu: 3 dijela šišarki hmelja i 2 dijela korijena odoljena (br. 153) – upute za taj čaj navedene su kod odoljena (br. 153).

Priprema tih čajnih mješavina: 1 čajna žlica mješavine za 1 šalicu čaja pripremljenog kao oparak. Pije se prema potrebi 1-2 šalice tokom dana, nezaslađeno i u gutljajima.

Primjena u pučkoj medicini: sok svježe ubranih listova ili izdanaka hmelja znatno pospješuje stolicu, a pospješuje i izlučivanje mokraće, odvodi izlišnu žuč i umiruje bolove maternice. Kod kamena u mjehuru dobro je pariti se uvarkom od izdanka i cvjetova hmelja.

Za reguliranje rada jetre priprema se salata od mladih izdanaka hmelja. Tinktura hmelja, koja se priprema tako da se svježe šišarke stave na močenje u vinsku žestu, preporuča se kod gihta i žutice, a uzima se 3 puta dnevno 5 do 8 kapi. Mladi izdanci hmelja sprečavaju skorbut. U pučkoj medicini se s uspjehom primjenjuje čaj od listova hmelja protiv skorbuta, povećane slezene, u krvnim bolestima i kod dugotrajnih groznica.

Izvana se svježe sabrani i u mužaru stučeni listovi preporučuju kao oblozi za umirenje bolova od reume, gihta, zgnječen ja tkiva i iščašenja.

www.prirodanadar.rs