Veliki majstor i njegovo delo – Novi Jerusalem, Borislav Pekić

Iz romana Novi Jerusalim Borislava Pekića prenosimo isečak i priču kako je veliki majstor rezbarija Kir Angelos pristupao svom delu stvaranja

 

Ima ljudi čiji je život trag vrelog železa u tle utisnut. Gde stupe, pod njima gori. Kad minu, dim spaljene zemlje dugo još vredja oči. Oni su kao zvezde čije radjanje vidimo milionima godina pošto su zgasle ali ga nikad ne čujemo. Smrt starog sunca izgleda kao radjanje novog; umiranje ovakvih ljudi uvek je radjanje novog i neizvesnog.

Oni su bića Vatre. Vatra je njihov Element. Njihova priroda i sudbina.

Veliki majstor i njegovo delo - Novi Jerusalem, Borislav Pekić dijamant cara Davida i stari grad

Zlatna Davidova zvezda sa dijamantima i stari Jerusalem

Dumetrius Kir Angelos, kalitehnis, umetnički rezbar iz Aleje, drevne arkadijske Tegeje (Teyea) na Peloponesu, beše takav čovek. Legenda o njemu živa je gde žive Grci. Od Epira na severu do Krita na jugu. A u rezbarskom Cehu može se čuti i u najbednijoj radionici umirućih jelinskih kolonija Jonije. Da je skromnijoj, manje oholoj rasi pripadao, možda i ne bi toliko trajao. Ali, od pada Konstantitinopolisa, godine 1453, kada ih je Pokroviteljka Poslednjeg Rima, Majka božja – Maria Teotokos, prepustila muhamedanskim nevernicima, Romeji su, kao drevni Hebreji, povest čuvali i živeli u srcu, gde ih niko nije mogao ni naći, ni progoniti. Zajedno s njom, čuvahu u zakritom duhu neobične priče koje su zaustavljenu istoriju, duboko pod tudjom, nastavljale.

– – –

Kir Angelos je već nekoliko sati bio zaključan u toj zadnjoj prostoriji, kad je najstariji pomoćnik, Enas, oprezno kucnuo na vrata, tek ih dodirnuo, u stvari, premda i to beše strogo zabranjeno. Kad se majstor u ergastirion povlačio, nije se smeo uznemiravati zemaljskim dogadjajima. Ni da ko u kući mre. Jer, i smrt je zemaljski dogadjaj. Ona i više od ostalih. Sve, osim nje, ne mora se dogoditi.

Smrt je uvek za očekivanje. Jedino je umetnost tog jednačenja u nevažnosti poštedjena. A ona se zbivala u zaključanom atelijeru majstora Kir-Angelosa.

Kao da je Skopas pri klesanju mudre sove za hram Atine Aleje, gnevio se Enas činu koji nije samo umetnički već i obredni! Jeo se od radoznalosti. Od kada je zaključavanje počelo, od pre dve godine, u majstorovu prostoriju, kako demonski atelijer, niko stupio nije, niti se znalo na kakvoj narudžbini radi.

Čuli su se jedino šumovi. Ilikon, božja gradja branila je urodjenu formu, drvo Genezom darovan oblik. Bog je, očevidno, držao da se njegovom Radu nema šta prigovoriti, pogotovu išta na njemu prepravljati. ,,Ne gradi sebi lika…“, bila je Zapovest, jedna od deset, koja je imala za svrhu da zaštiti njegovo upravljačko, razume se, ali i tvoračko dostojanstvo, njegovo delo –božju umetnost. Kir Angelos, izgleda, nije o njoj imao visoko mišljenje. Što je za Tvorca bilo gotovo, završeno i savršeno, za majstora beše gradja od koje tek valja nešto uistini dobro, završeno i savršeno sazdati. Ljudska volja protivila se božjoj, božja opirala ljudskoj. Kao što se romejska opirala latinskoj, kao što pravoslavni duh nije trpeo katoličke oblike u koje ga je već dva veka gurao franački zapad. I šumovi iz atelijera otuda su, iz tog rata dve jake, oprečne Volje.

Ništa, na žalost, nisu otkrivali. Ni Enasovo uvežbano uho nije iz njih moglo zaključiti oblik predmeta, ni njegovu namenu. I nad meni ikonopisci, što su izobražavali najsvetije likove, zbog kojih se u zlatna vremena Vizantije bratoubilacki ratovi vodjahu, a na carskom hipodromu ljudi sakatiše, oni za i oni protiv, nisu branili da im se rad vidi pre nego što je dovršen, a slikar je kalitehnis, umetnik! Ne ide u red tehnites, zanatlija, kao Dumetrius Kir Angelos!

Enas je zakucao jače. Bar je mislio da kuca jako. Čovek iza njega nije bio istog mišljenja. Udario je o vrata nogom obuvenom u prašnjavu jahačku čizmu. Bio je gospodski odeven i valjda mu se moglo, zaključio je Enas, povlačeći se na bezbednu udaljenost od zabranjene odaje.

Vrata se odškrinuše dovoljno da se vide Kir-Angelosovi izrovašeni prsti, polomljeni nokti, prašnjavo lice i starčeva mrzovolja, ništa drugo. Kad ugleda posetioca, prsti i nokti ostadoše, a mrzovolja se s lica povuče, ustupajući mesto dosadi.
– Esis iste? Vi ste to? – rekao je, provukao se, usukan, radom spošćen, prljav, kroz procep vrata, zatvorio ih, zaključao, i sad je gostu mogao da podari i nešto ljubaznosti. – Hajdemo na trem. Tamo ćemo razgovarati.

Strog pogled vratio je radionicu poslu. Rezbarski alat je iz drveta stao izvlačiti jarosne, buntovne glasove, skrivene u njemu još u semenu, iz koga je godinama spokojno raslo i poraslo do božje mere, ništa ne znajući o velikoj umetnosti koja će ga umoriti.

– U radionici je buka.

– Nisam došao da razgovaram, majstore. Poslat sam da vidim – reče čovek.

-I do toga ćemo doći – odgovori Kir Angelos pa izidje na trem.

Posetiocu, ako je posao hteo da obavi, ne ostade drugo nego da ga prati. Na senovitom tremu pružao se uzak, dug drveni banak s hrastovim palmetama po ivicama, Sedam Smrtnih Grehova izrezbarenih na sedištu, što ga nikako udobnijim nije činilo, i nogama izuvijanim u obliku lavljih šapa. Nije bio izdeljan za dvorište. Pravio ga je u grubom, teškom gotičkom stilu Kir-Angelosov deda za krstaškog golaća iz svite barona Geoffroya de Villehardouina. Hristoljubac je bio na proputovanju za Svetu zemlju i Spasiteljev grob, ali mu se Grčka više svidela, iako je bila puna paganskih svetih grobova. Latinski gospodin u medjuvremenu je zadavljen, do nekog je groba ipak stigao, i po prokleti banak niko nije došao.

– Izvolite sesti.

– Evharisto, hvala. Nisam došao da sedim.

– Znam. Nego da vidite.

Ne obazirući se na učtivost, Kir Angelos sede. Najzad je seo i posetilac. Namrštio se.

– Tvrdo?

– Posle tri dana na konju, sve je od sedla mekše.

– Banak je radjen za franačke skilose. A njihove pseće pijanke traju celu noć. Zamislite, gospodine, da je provedete na ovakvoj stolici?

– Kirie Angelos, proteklu godinu neću da računam, ali u ovoj već treći put dolazim. Rekli ste da će na zimu biti gotovo. Došao sam, nije bilo. Obećali ste da ćete završiti do proleća. Ni proletos nije bilo gotovo. Zakleli ste se u leto. Leto je. Je li gotovo?

– Nije.

– Ja se mome gospodaru s takvom vešću ne mogu vratiti.

– Pa šta smerate? Povući se ili potražiti drugu službu?

Posetilac se savlada. Nije mogao poverovati da mu se ova katarma, djubre, ovaj matori dripac ruga. Znao je s kim govori, ko mu je gospodar. Starac ga jednostavno nije razumeo.

– Kir-Angelose, pravite li vi to uopšte?

– Ništa drugo i ne radim.

– Razgovarao sam s vašim pomoćnikom Enasom.

– Onda znate.

– Ništa ne znam, gospodine. Niko ništa ne zna. Niko u radionici ne zna šta vi iza zaključanih vrata radite.

– Pravim što mi je vaš gospodar naručio.

– Isos, možda. A možda i ne. Možda pravite nešto za nekog drugog?

– Poručeno mi je nešto što nema niko na svetu. A da bi se dobilo što na svetu nema niko, čovek mora da napravi ono što pre njega niko nije napravio.

– I vi to radite?

– Već drugu godinu.

– Za toliko vreme dvor bi se opremio!

– Možda, ali ne ovako.

– Kako?

– Ovim čime ja vašeg gospodara opremam.

– Mogu li ja to da vidim?

– Rekao sam da radim, ne i da sam uradio.

Posetilac ustade. Diže se s naporom i Kir Angelos.

– Ako se vratim i ispričam što ste mi rekli, doći će po narudžbinu on. Znate li šta to znači, majstore?

– Znam, gospodine.

– I ne brine vas?

– Zašto bi me brinulo?

– To za vas ništa ne znači?

– Ja sam dosta živeo..

– Ne samo za vas. Za vašu porodicu?

– Nemam je.

– Onda za Tegeju, za vaš grad?

– On nema mene.

Posetilac je oklevao: – Pitaću vas nešto, majstore, s nadom u iskren odgovor.

– Ako ga znadnem, i vi ćete ga dobiti.

– Jesu li svi umetnici ovakve hulje?

– Ne, gospodine. Samo vrlo veliki.

 

Izvor: Borislav Pekić – Novi Jerusalem