Čuvaju te prijatelji a ne izolacija od sveta

 

18-o pravilo moći

Ne gradi tvrđavu radi svoje zaštite – izolacija je opasna

Svet je loš i neprijatelji svuda vrebaju. Svako mora da se zaštiti. Tvrđava deluje najsigurnije.
Ipak izolacija donosi više opasnosti nego što ih odbija. Ona vas odseca od važnih informacija, eksponira vas i pravi vas lakom metom.
Pomešajte se radije među ljude, tražite saveznike. Grupa štiti od neprijatelja.

Car koji je sagradio Kineski zid - kralj Luj XIV koji je napravio Versaj

Kineski zid

Poštovanje pravila:

Chin Shih Huang Ti, prvi car Kine (221-210 b.c). Bio je snažan čovek u njegovo vreme. Njegovo carstvo je bilo ogromno i moćnije od Aleksandra Velikog. Osvojio je sva carstva i ujedinio ih u ogromno carstvo zvano Kina. Car je živeo u najveličanstvenijoj palati sagrađenoj do tada, u prestonici Hsien-yang. Palata je imala 270 paviljona, a svi su bili povezani tajnim podzemnim prolazima, dozvoljavajući caru da se kreće kroz palatu neprimećen. On je spavao svake noći u različitoj sobi. Svako ko ga je pogledao bila mu je odrubljena glava. Samo šaka ljudi je znala njegovo boraviste i ako bi to otkrili nekome takođe bi bili osuđeni na smrt. Putovao je tajno. Na jednom takvom putovanju kroz provincije iznenadno je umro. Njegovo telo je preneto u glavni grad u gradskoj kočiji sa teretnim kolima punim slane ribe koja je ostavljala trag da bi sakrila miris trulog leša-niko nije znao za njegovu smrt. Umro je sam daleko od njegovih žena, porodice, prijatelja i dvorana, praćen samo ministrom i sa nekoliko evnuha.

Tumačenje

Chin Shih Huang Ti je počeo kao kralj Kine, neustrašiv ratnik neobuzdane ambicije. Pisci tog vremena opisali su ga kao čoveka sa “Naprasitim nosom, očima kao prorezima, glasom kao šakala i srcem tigra ili vuka.” Nekada je bio milosrdan, a nekada bi “progutao čoveka bez osećanja”. Uz pomoć lukavstva i nasilja osvojio je sve provincije i stvorio Kinu. Razbio je feudalni sistem i pazio na mnoge članove kraljevske porodice koje su bile rasturene preko različitih carstava. Preselio je 120 000 podanika u glavni grad, gde je uključio najvažnije dvoranine u ogromnoj palate Hsein-yang. On je spojio mnogo zidova na granici i sagradio Kineski zid, standardizovao je državno pravo i pisani jezik. Chin Shih Huang Ti je naredio da se spali 1000 Konfučijevih knjiga i svakome ko bi se usudio da ih čita bila bi odrubljena glava. Ovo je caru stvorilo mnogo neprijatelja i on je postao konstantno uplašen, čak paranoičan. Savremen pisac Han-Fei-Tzu zabeležio je: “Kina je bila pobedonosna četiri generacije, jer je živela u konstantnom teroru i zebnji od razaranja.”

Kako se car povlačio sve dublje i dublje u palatu da bi se zaštitio polako je gubio kontrolu nad carstvom. Evnusi i ministri su donosili političke odluke bez njegovog odobrenja i čak bez njegovog znanja. Takođe su kovali zavere protiv njega. Na kraju je bio car samo po imenu i bio je toliko izolovan da je jedva neko znao da je umro. Najverovatnije je bio otrovan od strane intrigantnih ministara koji su podstakli njegovu izolaciju. To je ono što izolacija donosi: “Povlačenjem u tvrđavu gubiš kontakt sa izvorima tvoje moći. Gubiš informacije o onome što se dešava oko tebe, kao i osećaj za okolinu (proporcije). Umesto da budeš bezbedniji ti odsecaš sebe od svake vrste znanja o kojem ti život zavisi. Nikad ne ograđuj sebe od ulice gde možeš da čuješ šta se dešava oko tebe uključujući i zavere protiv sebe.

Samoća je opasna za razum, bez ustupaka vrlina… Zapamtite da je usamljeni ratnik svakako raskošan, moguće je da je sujeveran i verovatno lud.

Dr. Samuel Johnson, 1709-1784

Poštovanje pravila:

Luj 14 je sagradio palatu Versaj u koju je preselio svoj dvor 1660 god. Kao u košnici sve se okretalo oko kraljevske ličnosti. Živeo je okružen plemstvom kojima su bili dodeljeni apartmani, a njihova blizina je zavisila od ranga (čina). Kraljeva spavaća soba je pretvorena u literalni centar palate i bila je žarište svačije pažnje. Svako jutro kralj je bio uslužen u svojoj sobi posebnim ritualom.

U osam ujutru kraljev lični sluga koji je spavao do njegovog kreveta budio je njegovo veličanstvo. Tada bi otvorio vrata i pustio one koji su imali funkciju u ritualu. Redosled njihovog ulaska bio je precizan: prvo su ulazili kraljevi vanbračni sinovi i njegovi unuci, pa prinčevi i princeze u krvnom srodstvu, a zatim njegov doktor i hirurg.Usledili bi veliki oficiri u odelima, kraljev zvanični čitač i oni koji zabavljaju kralja. Sledeći bi došli razni vladini činovnici ulazeći redom po rangu. Zadnji, ali ne i najmanji važni dolaze posetioci po specijalnom pozivu. Na kraju ceremonije u sobi bi se guralo više od sto kraljevskih sluga i posetioca.

Dan je organizovao tako da je sva energija palate bila uperena i preneta na kralja. Luj je stalno bio okružen dvoranima i činovnicima. Svi su tražili njegov savet i mišljenje. Na sva njihova pitanja kralj je odgovarao sa “Videću”. Kako je Sent Simon zabeležio: “Ako bi se okrenuo ka nekome, postavio mu pitanje, napravio beznačajnu primedbu, oči svih prisutnih su bile okrenute prema toj osobi. To je bila odlika o kojoj se pričalo i tako se uvećavao ugled”. Nije postojala mogućnost privatnosti u palati, čak ni za kralja – svaka soba je bila povezana sa sledećom i svaki hodnik je vodio u veću sobu gde su se stalno okupljale grupe plemića. Svačije akcije su bile uzajamno zavisne i ništa i niko nije prolazio neprimećen. “ Kralj se nije samo pobrinuo da svi njegovi visoki plemići budu prisutni na dvoru” napisao je Sent Simon. “ Nego je to takođe zahtevao od nižih plemića. Za vreme njegovih prijema, odmora i obroka u Versajskim baštama, on ih je uvek nadgledao i sve je primećivao. Bio je uvređen ako njegovi plemići nisu bili nastanjeni u dvoru, a oni koji su se retko pojavljivali ili se nisu pojavljivali uopšte navlačili su na sebe njegov gnev. Ako bi neko od njih želeo nešto, kralj bi ponosno rekao: “Ja ga ne poznajem” i sud kralja bi bio neopoziv.

Tumačenje

Luj XIV je došao na vlast završetkom građanskog rata Fronde. Osnovni incijator rata je bilo plemstvo koje je negodovalo zbog rastuće moći prestola i žudelo za povratkom feudalizma, kada su plemići vladali svojom zemljom i kada je kralj imao malo vlasti nad njima. Plemstvo je izgubilo građanski rat, ali je opstalo u vidu pobunjeničkih grupa.

Izgradnja Versaja je bila više od dekadentnog hira kralja koji je voleo luksuz. Njegova osnovna funkcija se sastojala u tome da je kralj mogao da motri na svakoga i sve oko sebe. Nekada ponosno plemstvo se sada svađalo oko prava ko će da pomogne kralju da se obuče ujutru. Tu nije bilo mogućnosti za privatnost-niti za izolaciju. Luj XIV je vrlo rano uvideo da kralj u izolaciji dovodi sebe u veliku opasnost. U njegovom odsustvu zavere bi nicale kao pečurke posle kiše, neprijateljstvo bi se pretvorilo u razdor i pobuna bi izbila pre nego što bi imao vremena da reaguje. Da bi se Luj izborio sa tim pretnjama, društvenost i otvorenost ne samo da moraju biti podsticane, nego moraju biti formalno organizovane i kanalisane.

Ovakvi uslovi u Versaju su trajali za vreme celokupnog Luj-evog vladanja, jedinstven period od nekih 50 god. relativnog mira i blaženstva. Za to vreme ni igla nije mogla da padne, a da to Luj ne čuje.

Ključevi moći:

Makijaveli tvrdi da je u striktnom vojničkom smislu, utvrđivanje sigurna greška. Ona postaje simbol izolacije moći i laka meta za neprijatelja. Napravljena da te brani, ona te zapravo odseca od pomoći i ne dozvoljava ti fleksibilnost. Ona je naizgled neprobojna ali kad se povučeš u tvrđavu svi znaju gde se nalaziš, i opsada ne mora da uspe da bi tvoju tvrđavu pretvorila u zatvor. Sa svojim malim i ograničenim prostorom tvrđava je veoma podložna kugi i raznim bolestima. U strateškom smislu izolacija u tvrđavi ne obezbeđuje nikakvu zaštitu i stvara više problema nego što ih rešava.

Pošto su ljudi po prirodi društvena bića vlast zavisi od društvenih interakcija i kruženja. Da bi bili moćni moraju se staviti u centar svih događanja, kao što je to Luj XIV uradio u Versaju. Sve aktivnosti treba da se okreću oko Vas i trebamo biti svesni svega što se događa na ulici i bilo koga ko bi mogao da pravi zaveru protiv Vas. Prava opasnost se javlja kada se osetite ugroženim. U tim trenucima ljudi imaju običaj da se povlače i zbijaju u guste redove i nalaze sigurnost u nekoj vrsti “tvrđave”. Radeći to oni se moraju oni se moraju oslanjati na informacije iz sve manjeg i manjeg kruga poverenika i gube perspektivu nad događajima oko njih. Gube prostor za manevrisanje i postaju lake mete, a njihova izolacija ih čini paranoičnim. Kao i u ratu i većini strateskih igara, izolacija skoro uvek vodi do konačnog poraza i smrti. U momentima nesigurnosti i opasnosti treba se boriti protiv ovih nagona, zatvaranja u sebe. Umesto toga učinite sebe pristupačnim, potražite stare saveznike i stvorite nove, krećite se u sve više i više krugova ljudi. Ovo je bila taktika moćnih ljudi kroz vekove.

Rimski političar Ciceron je bio rođen kao niži plemić i imao je malo šansi da postane moćan, sem ukoliko ne uđe u krug aristokrata koji su kontrolisali grad. Savršeno je uspeo, pronalazeći svakog ko je imao uticaja i moćne veze između njih. Kretao se svuda, znao je svakoga i imao je veliku mrežu veza.

Francuski političar Taljeran je imao istu taktiku i ako je dolazio iz jedne od najstarijih aristokratskih familija u Francuskoj. Uvek se trudio da bude upoznat sa onim što se dešava na ulicama Pariza, što mu je omogućavalo da predvidi nove trendove i eventualno nevolje. Čak je uživao u tome da se kreće u društvu kriminalnih elemenata koji su ga snadbevali vrednim informacijama. Svaki put kada je nastala kriza i promena vlasti, on je uspevao da preživi, pa čak i da napreduje, zato što se nikada nije zatvarao u male krugove. Ovaj zakon se odnosi na kraljeve i kraljice i one sa vrhovnom vlašću: U momentu kada izgubiš kontakt sa svojim narodom i tražiš utočište u izolaciji nastaje pobuna. Nemoj misliti da si toliko uzvišen da možeš dozvoliti sebi da se odvojiš čak i od najnižeg kruga podanika. Povlačenjem u tvrđavu od sebe praviš laku metu za zaverenike koji vide tvoju izolaciju kao uvredu i razlog za pobunu.

1545 god. Vojvoda Kozimo de Mediči je odlučio da napravi zaveštanje naručivši oslikavanje freskama glavne kapele, crkve San Lorenco u Firenci. Birao je između mnogo velikih slikara i na kraju je izabrao Đakopa Pontorma. Obzirom da je bio u godinama Pontormo je želeo da ovo bude njegovo remek delo i zaveštanje. Njegova prva odluka je bila da ogradi kapelu sa zidovima, zastorima i ogradama. On nije želeo da iko bude svedok stvaranja njegovog remek dela ili da mu krade ideje. Želeo je da nadmaši i samog Mikelanđela. Kada je nekoliko mladih ljudi čisto iz radoznalosti provalilo u kapelu Đakopo ju je još više zagradio. Pontormo je oslikao tavanicu kapele biblijskim scenama-stvaranje sveta, Adam i Eva, Nojeva barka itd. Na vrhu sredisnjeg zida je naslikao Hrista u svoj svojoj veličanstvenosti kako uzdiže mrtve na sudnji dan. Umetnik je radio na kapeli 11 god., retko je napuštajući jer je razvio fobiju od kontakta sa ljudima i plašio se da bi mu neko mogao ukrasti ideje.

Pontormo je umro pre nego sto je završio freske i nijedna od njih nije sačuvana. Veliki renesansi pisac Vasari, Pontormov prijatelj koji je video freske neposredno posle umetnikove smrti, opisao ih je. Totalno su im nedostajale proporcije, scene bi se preklapale jedna sa drugom, likovi iz jedne priče su bili zamenjeni likovima iz druge priče. Pontormo je postao opsednut detaljima, ali je izgubio osećaj za kompoziciju u celosti. Vasari nije dalje opisivao freske napisavši “da ako bi nastavio mislim da bi poludeo i bio uvučen u sliku isto kao i Đakopo za 11 god. koliko je proveo sa njom kao i svako drugi koji bi je video. Umesto da kruniše Pontormovu karijeru, njegov rad je postao njegova propast.

Šekspir, najpopularniji pisac u istoriji, koliko god dramatičan bio uvek je nastojao da sebe prilagodi masi, praveći komade za sve ljude bez obzira na njihov ukus i njihovo obrazovanje. Umetnici koji se zatvore u svoje tvrđave gube osećaj za proporciju, njihov rad je prihvaćen samo u malim krugovima. Takvi umetnici postaju nemoćni.

Kreći se između različitih krugova i mešaj se sa različitim tipovima ljudi. Mogućnost pokretljivosti i društveni kontakti će vas zaštititi od zaverenika koji neće biti u mogućnosti da se izoluju od tvojih saveznika. Stalno u pokretu, kreći se i druži po sobama palate, nemoj sedeti ili se opuštati na jednom mestu. Ni jedan lovac ne može lepo nanišaniti tako brzo biće.

Dobar i mudar vladar, željan održavanja tog karaktera i izbegavajući davanje šanse njegovim sinovima da postanu ugnjetači, nikad neće sagraditi tvrđavu tako da oni mogu rasporediti svoje pouzdanje na dobru volju svojih porodica, a ne na snagu tvrđava.

Niccolo Machiavelli, 1469 – 1527

vladalac koji se više boji naroda no stranaca — treba da podiže tvrđave;
ali onaj koji se više boji stranaca no naroda — može da bude bez njih.

Simbol:

Tvrđava

Visoko na brdu
tvrđava postaje simbol svega mrskog
što je vezano uz moć i autoritet.
Stanovnici tvrđave izdaće vas čim se pojavi prvi neprijatelj.
Odsečena od komunikacije i sistema obaveštavanja
Tvrđava će pasti sa lakoćom.

Izuzeci od pravila:

Nekada je gotovo dobro i povoljno izabrati izolaciju, zbog vremena za razmišljanje, ali u malim dozama. Opasnost je kako god da ova vrsta izolacije proizvodi sve vrste čudnih i izopačenih ideja. Dobićeš perspektivu na velikoj slici, ali ćeš izgubiti osećaj i ograničenje. Budite pažljivi da vaša vrata u društvu budu otvorena.

• Maska crvene smrti

“Crvena smrt” je dugo harala zemljom. Koga bi napala, počela bi sa svih strana da mu lije krv i za pola sata bi ga stigla smrt. Odluči tada vladar Prospero, koji je imao sreće da do tada bude pošteđen bolesti, da izabere ukupno hiljadu zdravih viteza i dama sa njegovog dvora, i da se sa njima povuče u zabačenu tvrđavu. Kada su tamo stigli, blokirali su sve prilaze i zavarili metalnu kapiju, tako da niko nije mogao ni da uđe ni da izađe. Tu su provodili vreme uz dosta pića, jela i zabave, izolovani od opake bolesti koja je sve više uzimala maha. Jedne večeri odlučiše da organizuju maskenbal. Igrali su i pevali u svojim kostimima. U ponoć poče da odzvanja veliki sat i pored njega ugledaše pojavu maskiranu u crvenu smrt. I pored velikog straha od bolesti, bi ova maska mnogima i simpatična, čak su je i otvoreno odobravali. Međutim nikako nisu mogli da prepoznaju ko se krije iza nje. Počeše tako da joj se približavaju i bliže zagledaju dok najbliži u njoj ne prepozna da je to prava Crvena smrt. Poče da mu lije krv, i ubrzo zahvati bolest sve u tvrđavi. Na kraju svi do jednoga podlegoše bolesti. Od naroda koji beše izvan tvrđave, polovina uspe da preživi epidemiju opake bolesti.

“Maska Crvene smrti” od Edgar Allan Poe-a, 1809-1849

 

Robert Grin – 48 pravila moći