Svi gresi Nikole Pašića

Istaknuti srpski političar Kosta Stojanović u svojoj knjizi Slom i Vaskrs Srbije objašnjava ko je bio Nikola Pašić i daje ocenu njegovog rada. Smatra da je bio balkanski despot koji je vodio Radikalnu stranku i Srbiju

 

Despot vodi radikale

Nikola Pašić nije birao sredstva kako bi ostao na vlasti. Zatvorio sva vrata Srbiji prema saveznicima.Za ime Nikole Pašića vezano je mnogo događaja naše nove istorije. Pobeda od 1912/1913, kao i pogibija 1915, pratiće to ime u istoriji, kao i sadašnjosti.

Pravi heroji, kao i lažni, dejstvuju kao istine i zablude. Da bismo ocenili pravu vrednost usluga g. Pašića, moramo ga ceniti u dva perioda posve nejednaka, u periodima do i posle 1903.

Despot vodi radikale - ko je bio Nikola Pašić

Nikola Pašić – srpski državnik i vodja Radikalne stranke

Opšte intelektualno – moralne osobine g. Pašića tipične su za jednog balkanskog političara, koji sa sadašnjošću u Evropi nemaju ničega zajedničkog. Između njega, Nikole, kralja crnogorskog, Esad-paše i drugih vođa naroda na Balkanu, nema velike razlike. Sva razlika, koju i laici opažaju, dolazi od toga što su nejednaka polja njihovog rada, a na istim poljima, zajedničke osobine poklapale bi se u svemu.Osobenost Balkanaca uopšte, sa malim izuzetkom, prošli oni kroz školu ili ne, sastoji se u sposobnosti da rade dobro, samo sa rđavim ljudima. Oni znaju i poznaju dobro psihologiju nevaljalaca. Rad sa iskrenim, poštenim i otvorenim tipovima, za njih ima ogromnih teškoća, i za njih, uopšte, nikakvih metoda nemaju. Na velikim položajima u Balkanaca se vrlo često i brzo razvijaju apetiti za vlašću, vrlo retko za slavom ili opravdanim i zasluženim priznanjima. Ambicije za vlašću rastu u njih, rekoh, brzo i jako, prema čemu su im sredstva brutalna i odvratna. Demokratija, parlamentarizam, građanska sloboda, progres, kultura i drugo, što je sadržina rečnika današnjih Balkanaca, reči su bez osnova i dubokog korena u njihovom osećanju, a upotrebljavaju se kao zgodni izrazi, da se prikriju brutalni, nagonski smerovi, njihovi jedini pokretači.

Nikola Pašić pristupa ljudima u zemlji i na strani sa ogromnim nepoverenjem. Sredina, koja ga je razumela, na koju je on i naslonjen, njemu je slična. Dok je Radikalna stranka bila u opoziciji, i nosilac ideje demokratizma, bila je s jakim karakterima. Pašić u toj sredini nije mnogo vredeo. U prvim teškim danima, 1883, u pobuni, on napušta zemlju i stranku, kao njen vođ, a ostavlja svoje prijatelje strogostima jednog režima, koji je uveo pustoš u redove stranke.Kad su se događaji promenili, strasti stišale, kad su mu drugovi izradili amnestiju, on se vratio u zemlju. Prvo mu je bilo da iz stranke odstrani sve što je plemenito i umno. Tu je prvi rascep u Radikalnoj stranci. U prvim danima Radikalne stranke na vladi, Nikola Pašić je u sredini liferanata i grabljivaca i onog ološa, koji je i stranku i zemlju doveo do propasti. U borbi sa ljudima iz svoje stranke, koji su u njoj predstavljali znanje i poštenje, bio je nemilosrdan. Kao što nije znao za granice u klevetanju partijskih protivnika, tako je nemilosrdan bio i prema svojim drugovima u stranci, koji su mu oponirali. Zaveo je despotizam u stranci, i uveo isterivanje prvih ljudi iz nje.Autoritet Pašićev sve više je padao u njegovoj rođenoj stranci i zemlji. Od Ivanjdanskog atentata, kad je izobličio svoje drugove, osuđene na robiju, izgubio je svaku vrednost. U vremenu od 1903. do 1906, kad je kralj Petar došao na vladu, sa najvećim naporima je nalazio mesto da se kandiduje za poslanika. Ulazio je u sve moguće kompromise sa strankama, samo da bi bio u vladi. On je glavni uzrok raspadu velike Radikalne stranke, na starije i mlađe radikale. Stranka je opadala, dok su ostale stranke stalno rasle.

OPOZICIJA IZ STRANKE

OD 87 poslanika, sa kojima je raspolagala Radikalna stranka, u tadašnjoj skupštini, bilo je pravih Pašićevih ljudi 20-30, ostali su bili očiti protivnici njegove unutrašnje i spoljne politike. Od 110 poslanika, koliko se spaslo austrijskog ropstva, Pašićevi su ljudi 20-30, ostalo je protiv njega. Čak i iz njegovih političkih grupa ga osuđuju za slom, koji je zemlju zadesio.

Poslednjih 10 godina, Nikola Pašić je video da mu je opstanak obezbeđen samo ako je na vladi. Radikalna je stranka, poslednjih godina, četiri puta uzastopce vršila izbore, i nažalost, svi ti izbori dovodili su je do vrlo slabe većine. Dobro je prošla samo 1906, posle neuspele vladavine samostalaca, za čiji je neuspeh najviše kriv Pašić i radikali u opoziciji, koji su prvi uveli opstrukciju, sa 91 poslanikom u Skupštini. Posle ovih izbora stranka nije mogla više nikada doći do tog broja.

Pored nespornih tekovina kojima su se, na vladi, obeležili radikali: naoružanje, ekonomska emancipacija, građenje železnica i drugo, varvarsko ponašanje Pašića i njegovih drugova, i njihova bezobzirnost prema pravima drugih i obrazu ljudi u njihovoj i tuđim strankama, odveli su Radikalnu stranku u propast. Za rehabilitovanje Pašića zaslužan je mali broj mlađih ljudi u stranci, koji je i po vaspitanju i po naravima, bio nešto sasvim drugo od Pašića i starije generacije u stranci. Kako je Nikola Pašić zakleti neprijatelj progresa, kulture i morala, to je i protivu ove grupe, kojoj duguje za svoj renome, ustajao i borio se.

Uspesi balkanskih ratova dali su veliki značaj g. Pašiću u zemlji i na strani. Evropski rat, koji ga je zatekao na čelu izborne vlade, i kod protivnika i u zemlji i kod naših saveznika na strani, naznačavao ga je čovekom koji treba da je tu. Usled našeg poraza u novembru 1914, on je predsednik vlade sastavljene od tri stranke. Gledano sa strane, dok je on bio šef homogene vlade, i sad koalicione, moglo se misliti da je on doista predstavnik prave većine srpskog naroda.

Naš je narod tačno znao da je prednost Pašića gotovo beznačajna u zemlji. Mislilo se, međutim, čak i kod šefova drugih političkih stranaka, da je njegov autoritet jak na strani. Napominjem da se za njega i sad može reći, ono što je g. Milovanović rekao 1908, za vreme aneksije Bosne i Hercegovine, da je posle Pašića našao za Srbiju sva vrata zatvorena. Smušen i konfuzan, tako je vodio i spoljnu politiku Srbije, naročito od arbitraže do sloma, da je, ako ne sasvim, zatvorio vrata Srbiji prema saveznicima i kod njih izazvao veliku indiferentnost prema srpskom problemu. Štaviše, uspeo je da se baci sumnja na nju da je izazvala Evropski rat.

Dve zablude o Pašiću

Posle sloma, o Srbiji se ne govori, ili vrlo malo. Prva savremena kritika, kao i buduće, zapisaće samo heroizam, kao epitete našem narodu, koji je to s pravom zaslužio, jer je sve na snagu izneo. Nikakvih olakšica nije imao, ni od rada svojih političara, ni od rada svojih vojnih šefova.Inostranstvo misli za Pašića da vredi u svojoj zemlji, Srbija misli da Nikola Pašić vredi u inostranstvu. Iz ove dve zablude porastao je Pašićev renome i stvorena je njegova neminovnost, na štetu Srbije. Posle sloma, jada i tolikih bolova, Pašić sa svojim ljudima, koji su se, boreći se za njega, borili, u prvom redu, za sebe, pokušavaju da gornje dve zablude dignu ponovo na pijedestal istine. Naravno da svršeni događaji govore protiv toga.Dok je Radikalna stranka bila u opoziciji, dva njena najveća protivnika bili su kralj Milan i kralj Aleksandar.

Obojica su veliki demagozi, što je dalo mogućnosti da se demagogija u narodu, na čijem je čelu bio Pašić sa svojim drugovima, populariše. Sa istim osobinama je docnije i došao na vladu.Rezime Pašićevog rada u spoljnoj politici jeste, da je Srbija svuda izneverena i prevarena.

On se ne ustručava da podvlači kako nas je Bugarska, i pored četiri ugovora sa njom, na kojima je Pašić direktno i indirektno sarađivao, uvek izneveravala. Govorio je da su naši saveznici krivi za naš slom, kojima je on predočavao opasnost od Bugara. Nas su u Evropskom ratu ostavile i Rumunija i Grčka. Italiju je g. Nikola Pašić označio kao našeg velikog neprijatelja. Svi su nam krivi, i prijatelji i neprijatelji, samo nije kriv g. Nikola Pašić, koji je sve predviđao i predočavao, ali niko ga nije slušao.U celom svetu, svaki bi, posle jednog većeg neuspeha, povukao sve konsekvence. U nas se tolerišu i nesreće i slomovi i niko ne pokušava potražiti uzroke u nesposobnosti i neveštini onoga koji rukuje našom spoljnom politikom. Jedan čovek koji nema ni rutine, ni najnužnije dijalektike za diskusiju na srpskom, a nekmoli na francuskom jeziku, jer ne zna nijednog jezika, amater u spoljnoj politici, bez znanja i evropskog iskustva, mogao je praviti, i pravio je, samo gafove. Detaljna analiza njegovih akata i postupaka, bila bi smešna zbirka gestova, da nije i suviše žalosna istorija našeg naroda, kao rezultat tolikih njegovih nedostataka.Nikola Pašić je bio vođa naroda. Protivu njega se ustajalo, on se kritikovao, ali došlo je vreme kad je on naznačen za neminovnog. Izvesno je da ima mnogo zabluda u cenjenju te neminovnosti, čak i posle sloma.

Kosta Stojanović – Slom i Vaskrs Srbije