Norveška bajka o Haskijima i nezaključanim vratima

Nikad prije u ovoj zemlji nisam bio i imao neko posebno izgrađeno mišljenje, ali mi je šestodnevna posjeta razbila sve eventualne predrasude i urezala prelijepa sjećanja u misli u kojima će Norveška još dugo biti u mojim mislima kao jedna od najljepših destinacija koje sam posjetio!

Røros – ulje na platnu, Pokranjska ulica poslije oluje 1902, slikar Harald Sohlberg

Let je trajao dva i po sata, uz malo stresa jer nam KLM-ovci nisu dozvolili 27,5 kg u jednoj torbi, iako nas je bilo dvoje (lijepo je napisano „23 kg po osobi“, a ne po torbi!). Poslije svađe s robotizovanim osobljem, odvadili smo čizme-kundure i rezervne jakne, potrpali ih u kesu i započeli putovanje. Još pri slijetanju aviona, Trondheim je izgledao čarobno, nebo je bilo nebeskoplavo, prepuno sitnih bijelih oblaka, a more plavlje od Jadrana. Na aerodromu nas je dočekalo poznato i drago lice, šezdesetsedmogodišnji član moje familije, koji će nam kasnije boravak učiniti nezaboravnim.

Tri duplo…

Već prve noći pošli smo u obilazak grada, a prvo što me totalno šokiralo, bile su cijene. Naime, živim u prilično skupoj zemlji gdje je sve preko pukog preživljavanja predstavljeno kao luksuz, ali 40 kruna (11 KM) za litar đusa, ipak, nisam očekivao. Doduše, nije sve tako srazmjerno skupo kao taj sok, ali, onako na prvi pogled, sve je izgledalo kao dva-tri puta skuplje nego u „ostatku“  Evrope, a primjeri su 300 – 400 kruna za kilogram mesa, 16 – 17 kruna za jednu pavlaku, 34 krune za hljeb, 40 kruna za kapučino, itd. Kasnije sam uvidio da se može naći i losos za 34, banane za šest, narandže za sedam ili mlijeko za 12 kruna, pa mi je život odmah bio ljepši. Uporedio sam plate i cijene, te došao do zaključka da je u Norveškoj. ipak. ljepše živjeti, iz više razloga; nekad vam je jeftinije otići na putovanje, nego ostati u Norveškoj, a ušteda koja vam ostane na kraju mjeseca premašuje sve moguće uštede naroda iz „ostatka“ svijeta. Prema tom, gdje god da dođete, sve će vam biti jeftino, a dok ste „kod kuće“, tj., u Norveškoj, država će se sigurno pobrinuti da živite dobro. Ukratko: zarađujete duplo, trošite duplo, ali i štedite duplo!…

Trondheim nije među najživljim gradovima Evrope. Posebno jer je u vrijeme moje posjete bio Uskrs, ulice su bile, uglavnom, prazne, kafići slabo popunjeni, a prodavnice mahom zatvorene. Ipak, to ne odaje utisak da se u gradu ništa ne dešava; Trondheim ima sve, od sjajnog Univerziteta (u Norveškoj je obrazovanje besplatno, bez obzira odakle dolazite!), preko Opere i Pozorišta, pa sve do Muzeja rock-muzike, nazvanog „Rockheim“. Na obližnja izletišta ljudi obično idu na klizanje ili plivanje, zavisno od doba godine, a jedno takvo,  posjetili smo pri kraju naše posjete. Putovanje od nekih 20-ak minuta tramvajem – jedinom gradskom linijom, začinio je vozač s „naših prostora“, Ibrahim Arslani, iz Zemuna. Naime, Ibrahim je stigao u Norvešku prije dvadesetak godina, i to iz Švedske koja više nije primala izbjeglice koje nisu iz Bosne. Najprije je radio sve i svašta, a kaže kako mu je najvažnija stvar na početku bila da nauči jezik. Posao tramvajdžije je dobio prije osam godina, i to na rizik, ostavljajući prethodan posao zbog 10 % radnog vremena u Gradskoj saobraćajnoj kompaniji. „Predosjetio sam da mi se sprema otkaz u Fabrici stolarije, i morao sam rizikovati – srećom, isplatilo se“, kaže Ibrahim, pa dodaje, „otad živim na relaciji Tronheim – Stjørdal. Strašno volim Norvešku, ova zemlja mi je sve dala“…  Ibrahim je tog dana, tačnije za Uskrs, bio jedini vozač na toj relaciji.

Grad Trondheim – Norveška

Voz sa sendvičima, internetom, za cuke i mace…

Pored brda Lian, na koje se ide tramvajem, jedna sjajna atrakcija blizu Trondheima je i sankanje sa haskijima. Dva dana prije Uskrsa, tačnije u posljednji čas, uspjeli smo rezervisati trosatnu turu blizu grada Røros, dva i po sata južno od Trondheima. Putuje se vozom ili avionom, a pošto smo stigli veoma kasno, avion nije bio rešenje. Voz je ugodan i savremen, pa iako ima samo dva vagona, opremljen je svim kerefekama koje možete zamisliti, od bežičnog interneta, preko kafe, sendviča i kolača, pa do mjesta na kojem se voze cuke i mace.

Avioni su, takođe, normalno prevozno sredstvo u ovoj ogromnoj zemlji, a postoji oko 80 aerodroma širom države,  svi imaju linije za veće gradove, poput Osla, Bergena, Trondheima, Stavangera i dr. Kad ćemo mi dočekati da putujemo iz Bugojna za Trebinje avionom, možda nam odgovor dâ Predsjednik RS-a… Imamo otprilike isto stanovnika kao i Norveška, dovoljno prirodnih bogatstava da budemo samoodrživi, vrijedne ljude koji žele da rade,  neuporedivo manje razdaljine, pa samim tim i manje potrebe za putevima, aerodromima, željeznicom i drugim đakonijama. Ipak, otprilike smo trista godina iza njih.

Haski, haski…

Kada stignete u Røros, potrebno vam je još nekih sedam kilometara taksijem (i 350 kruna u jednom smjeru) da dođete do mjesta gdje vas čekaju psi. Nas troje smo iznajmili troje sanke i vodiča, svako je imao po pet svojih haskija koji su nas vukli po snijegu. Kad bi došla uzbrdica, morali biste im pomoći guranjem, dok biste na nizbrdici išli i preko 30 km/h. Prešli smo, ukupno, između 40 i 50 kilometara, a na kraju smo se sve troje složili da je ovo vjerovatno najbolje iskustvo u našim životima… Ukoliko se odlučite za nešto ovako, to će vas zadovoljstvo koštati oko hiljadu eura za troje ljudi, zajedno s putem iz Trondheima, jelom, pićem, taksijem i ostalim potrepštinama.

Prije povratka u Trondheim, odlučili smo obići Røros, gradić od oko pet hiljada stanovnika, koji je i pod zaštitom UNESCO-a. U ovo mjesto dolaze Norvežani iz cijele zemlje, a čak i za vrijeme uskršnjih praznika, sve je bilo ispunjeno. Pošto smo nekako našli mjesto gdje ćemo ručati, naručili smo pizzu „Norway“, sa sirom i lososom, te hamburger od irvasa. Takav ručak, uz piće i desert, za troje košta između 800 i 900 kruna, s tim da su „jela kašikom“ još skuplja…

Niko ne zaključava vrata…

Pored uživanja i dangubljenja, uspio sam zabilježiti i nekoliko veoma zanimljivih činjenica koje su me ostavile bez daha. Na primjer, Norvežani u manjim gradovima i selima ne zaključavaju kuće. Stariji mi kažu da je tako nekad bilo i u većim gradovima, i, to, sve, do pojave – imigranata! Naravno, kao ljevičar, ne bih se smio složiti s činjenicom da imigranti uzrokuju probleme te vrste, ali šutjeti pred takvom jednom činjenicom i ne priznati da je to istina, bilo bi glupo. Zato su sad Oslo, Bergen i Trondheim poznati i kao gradovi u kojima su se nastanili razni „lezihljebovići“ iz „ostatka“ svijeta, a Norvežani, takvi-kakvi su, pružali su ruke svima i otvarali vrata i kom je trebalo i kom nije. Na sreću, i danas je to zemlja s velikim mogućnostima, poput besplatnog obrazovanja i zdravstva, velikog procenta zaposlenosti i raznih drugih pogodnosti. Zbog tog od realnih ljudi koji su došli u ovu zemlju sticajem okolnosti nikad nećete čuti ružnu riječ o Norvežanima, nego će svi pohvalno pričati o društvu koje im je pružilo toliko tog. Nadajmo se da će tako i ostati, da paraziti neće pokvariti ukupnu atmosferu u ovoj hladnoj, ali prelijepoj državi.

Trondheim i kula Tyholt

Pogled s Tyholta… za nezaborav…

Posljednje što sam posjetio, bio je toranj Tyholt. S njega možete vidjeti, bukvalno, cio grad, od centra do periferije, od mora do brda… Jedino što sam propustio, bila je utakmica „Rosenborg“ – „Brann“, igrana u ponedjeljak naveče, poslije Uskrsa.

Ipak, siguran sam da će biti prilike jer ljeti je u ovoj zemlji još ljepše, a pogodno je i za brdski biciklizam, razne druge ljetne sportove, festivale i druge „hedonizme“, tako da se, već, spremam.

Čitateljima poručujem da što prije dođu u Trondheim. Letovi iz Bosne jesu skupi, ali dobar izbor može biti i Interrail koji vas, za manje od 300€, može voziti deset dana na svim evropskim željezničkim relacijama!

A ja se, poslije ove bajke, vraćam starim obavezama, učenju holandskog i drugim stvarima koje me vežu za još jednu prelijepu zemlju, Holandiju!