SRPSKE HEROINE

Srpske junakinje, ratni heroji, dobrotvorke, lekarke, slikarke, princeze, monahinje, slavne žene naše istorije

 

Amerikanci koriste jedan neobičan izraz kojim označavaju onu posebnu vrstu super talentovanih, požrtvovanih i hrabrih žena. Oni ih zovu „širouz“ (sheroes), nimalo slučajno uvodeći ovu suptilnu, šarmantnu složenicu u savremeni, urbani žargon naše svakodnevice. Ovde ćemo se pozabaviti, na trenutak, tim ženama-herojima iz srpske istorije …

Srpske heroine - Slikarka Nadežda Petrović kao bolničarka

Slikarka Nadežda Petrović kao bolničarka u I Svetskom ratu

Kada onako na brzinu pogledamo istoriju našeg naroda, veoma brzo ćemo uočiti da se u njoj ne primećuju tako lako čak ni ona najvažnija ženska imena.

Prosto, sve izgleda kao da su u Srbiji u ovih četrnaestak vekova živeli samo muškarci.

Kao da nema dovoljno devojaka, princeza, kraljica, monahinja, slikarki, lekarki, arhitekata, dobrotvorki, zadužbinarki, istoričarki, pesnikinja… koje zaslužuju svoje mesto u našoj istoriji. I kao da se sve dešavalo samo pred isukanim brkovima i podignutim mačevima naših muških super-heroja. A nije…

Naravno, čitava stvar postaje mnogo lepša i lakša kada stvari pogledamo malo dublje i mnogo ozbiljnije.

Kada prestanemo da sve gledamo onim banalnim, formalnim pogledom stalnog rodnog „građanskog rata“ između („bahatih“) muškaraca i („obespravljenih“) žena.

Kada obrnemo sliku događanja na onu pravu stranu, sa svim postojećim valerima i nijansama, videćemo da sve i nije baš tako tragično kao što nam se, možda, učinilo na prvi pogled.

Shvatićemo da umesto pomenute nepravede ovde u stvari imamo samo različito postavljene dimenzije ljudskog (muško-ženskog) postojanja. Da se u zvanične hronike jedne patrijarhalne civilizacije uvedeni muškarci, imenom i prezimenom, dok se njihove majke, sestre, žene i kćerke nalaze unutar njihovog uspeha, u dubini tajne svake muške pobede, svakog iole ozbiljnijeg muškog uspeha…

U vremenu duboke vere u Boga kao meru svih stvari, uopšte nije ni bilo važno KO je nešto uradio.

Smatralo se da je sve što činimo na zemlji, da je svaki naš dar, da su svi naši podvizi – od Boga, potaknuti i sprovedeni uz pomoć nad-ljudskih sila božanski inspirisanog Proviđenja. I da je jedino važno da uradimo sve što umemo i možemo, bez obzira na to – vidi li to neko ili ne. Jer Bog sve vidi i sve zna, što i jeste jedino važno.

Time je ljudske sujeta bila svedena na minimum, bar u „vremenu katedrala“, u epohi Velike Vere.

Muškarci su gledali prema gore: u Boga, svece i anđele, a žene – pravo ispred sebe, u svoje voljene muškarce.

Muški uspeh je bio i njihov podvig.

Muška sreća bila je i njihova najveća radost.

Muške pobede i junaštva bile su zasnovane na ženskom strpljenju, ljubavi, nežnosti, dobroti, plemenitosti, na njihovom veličanstvenom odricanju…

I u tome je bila suština funkcionisanja takozvane „hrišćanske civilizacije“. U ovoj nevidljivoj (a sasvim konkretnoj) ženskoj podršci onom vidljivom vrhu ledenog brega.

Tako da je i u našem konkretnom, srpskom slučaju stvar isto tako postavljena. Jer ne bi bilo Vladimira bez Kosare; Nemanje i njegovih sinova bez Ane; Dušana bez Jelene; Lazara bez Milice; slepog Stefana, vladike Maksima i despota Jovana bez Angeline; Đurđa bez Jelene Balšić… i tako redom, sve do kraja XVIII veka, do početka stvaranja građanske kulture.

A tada se, u dve poslednje decenije osamnaestog veka, dogodila prava duhovna revolucija.

Hrišćanska civilizacija (kod nas, već vekovima, u pasivnom stanju ropstva pod Turcima) se samo u nekoliko generacija transformisala u nešto potpuno novo i sasvim drugačije: u građansko društvo.

To je bila velika promena, ravna prelasku iz klasične antičke (paganske) u hrišćansku epohu.

Stvara se nova kultura, nova književnost, nove naučne discipline, nove prosvetne ustanove.

Donosi se za nas veoma važni Patent o toleranciji austrijskog cara Josifa Drugog, kojim konačno prestaje verski progon Srba u Habsburškoj Imperiji. Otvara se Sremsko-karlovačka gimnazija, prva učiteljska škola u Sentandreji, crkvena i školska pozorišta, pokreće se prvi srpski novovekovni „Slavenoserbski magazin“, počinju da pišu Gavril Stefanović Venclović, Zaharije Orfelin, Emanuil Janković, Stefan Novaković, Atanasije Stojković, Pavle Solarić, Jovan Rajić, Milovan Vidaković i Lukijan Mušicki.

U manastiru Bođani se rađa naše moderno slikarstvo, Hristifor Žefarović čita na grčkom Leonardov „Traktat“, a Ukrajinac Kozačinski osniva prvo barokno pozorište u našem narodu… Uskoro će tu svoje mesto naići i harizmatični, po mnogo čemu kontraverzni misionar evropskog prosvetiteljstva, Dimitrije Dositej Obradović…

Da, počelo je Novo Doba naše istorije, negde u „zlatnom preseku“ prošlosti, savremenosti i budućnosti.

Ukratko, srednjovekovni vernik je postao moderni građanin, biblijski ustav nebeskog carstva je zamenjen građanskim pravom ovozemaljske države, centri duhovnosti se prebacuju iz udaljenih manastira u urbane, gradske crkve, a strogi imperativ deset Božijih zapovesti se preoblikovao u džentlmenski („bonton“) kodeks ponašanja.

Menja se, skoro u potpunosti, kulturni i politički model življenja naših ljudi na severu srpske istorijske teritorije.

A među mnogim stvarima koje su se dogodile, jedna od najvažnijih je vezana upravo za definitivnu promenu uloge žene – kako u našoj svakodnevici, tako i u našoj celokupnoj istoriji.

Žena postaje vidljiva u društvu, ona više nije onaj nevidljivi skriveni stub konzervativne porodice, patrijarhalnog društva i čitave nacionalne istorije.

Sada je naprosto, isturena na čistinu, na brisani prostor nove, moderne epohe.

Po prvi put ona dobija drugu ulogu, jednu potpuno savremenu dimenziju svog ponovnog postojanja.

Postaje pandan svom konkurentu, muškarcu.

Prestaje ona podela na mušku i žensku dimenziju života i posla.

Sve postaje univerzalno, jedinstveno, zajedničko.

Naravno, to se nije desilo odjednom.

Uspostavljanje novih muško-ženskih odnosa je trajalo dugo i nekadašnji poredak stvari se menjao postepeno, iz godine u godinu.

Dug je bio ovaj evolutivni put od hijerarhijskog društva visokog srednjovekovlja do utopijske horizontale post-modernog, „uniseks“ društva.

Odjednom su počele da se pojavljuju ženska imena velikih Srpkinja u našem modernom Panteonu:

prelepa i darovita Katarina Ivanović (slikarka i jedina žena član Srbskog učenog društva),

Katarina Milovuk (profesorka, pedagog i upravnica Više ženske škole),

Milica Stojadinović-Srpkinja (ikona srpskog romantičarskog pokreta, nesuđena verenica Ljube Nenadovića, književnica),

Draga Ljočić (prva žena lekar u Srbiji, jedna od osnivača Srpskog lekarskog društva, aktivna učesnica u svim našim ratovima za oslobođenje),

Maga Magazinović (prva žena novinar, prva završila beogradski Filozofski fakultet, osnovala prvu ovdašnju Školu ritmike, plesačica, naša verzija Isidore Dankan; bila je supruga Gerharda Gezemana, autora najbolje ikada napisane knjige o srpskom čojstvu i junaštvu, istinska vizionarka),

Nadežda Petrović (slikarka, humanista, nacionalna radnica i ratna bolničarka; umrla od pegavog tifusa negujući srpske ranjenike u Prvom svetskom ratu),

Milunka Savić (naša Jovanka Orleanka, neprevaziđena heroina, nosilac najviših srpskih i savezničkih odlikovanja),

Jelisaveta Načić (prva žena diplomirani arhitekta u Srbiji i prvi glavni arhitekta grada Beograda),

Lenka Dunđerski (čuvena lepotica u koju je bio smrtno zaljubljen pesnik Laza Kostić; nesuđena supruga Nikole Tesle),

Ana Lozanić (lepa kći prvog srpskog hemičara, Sime Lozanića),

Anica Savić-Rebac (filozof, klasični filolog, najobrazovanija Srpkinja svih vremena),

Isidora Sekulić (izvanredan stilista, enciklopedijski obrazovana književnica i esejistkinja),

Ksenija Atanasijević (filozof i prevodilac Aristotela, Platona, Spinoze i Adlera; svetski stručnjak za delo Đordana Bruna; prva žena koja je doktorirala na Beogradskom univerzitetu, najveća srpska žena mislilac),

Anastasija Naka Spasić (plemenita žena bogatog beogradskog trgovca Nikole Spasića, velika narodna dobrotvorka),

kraljica Natalija Obrenović (dobrotvorka Beogradskog univerziteta),

kneginja Zorka Karađorđević (kumče Kneza Mihaila Obrenovića, kći knjaza Nikole i rano umrla žena kralja Petra Prvog, velika dobrotvorka srpskog naroda po kojoj je osnovano i čuveno humanitarno Društvo nazvano njenim imenom, njoj je podignut i prvi spomenik jednoj ženi u Srbiji),

Mileva Marić-Ajnštajn (prepametna tajanstvena matematičarka, supruga Alberta Ajnštajna),

Persa R. Milenković (velika ktitorka, zadužbinarka i dobrotvorka),

Ljubica St. Luković (humanitarna radnica, predsednica Kola srpskih sestara),

Stefanija Nikolić (velika zadužbinarka Srpske kraljevske akademije),

Desanka Maksimović (najveća srpska pesnikinja),

Babet Beta Vukanović (slikarka, profesorka u Umetničko-zanatskoj školi, darodavac dragocenog Legata i osnivač Fonda za pomoć najboljim studentima beogradske Likovne akademije),

Gordana Babić (neprevaziđeni poznavalac starih ikona i srpske srednjovekovne umetnosti, šef katedre Istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu; moja saradnica na snimanju trodelnog filma o Visokim Dečanima),

mati Agnija (mudra i otmena igumanija manastira Vavedenje na Topčiderskom brdu),

Divna Ljubojević (najlepši glas pravoslavlja naše epohe)…

sve su to zlatnim imenima isklesani likovi i imena ženskog dela srpske moderne društvene istorije.

One predstavljaju naš ponos, pomažući – već samim svojim postojanjem – čitavoj srpskoj naciji da bolje razume i redefiniše stanje duha u kome se do sada nalazimo.

Uče nas, s one strane smrti i svakodnevice, da zajedno sa našim majkama, sestrama, kćerkama i suprugama krenemo u što hitniju misiju zauzimanja položaja na frontovskoj liniji Velikog Duhovnog Rata. Da se, zajedno, svi dobrovoljno i konkretno priključimo vekovnom naporu naših (muških i ženskih) heroja, predaka i prethodnika u neodustajnoj i žrtvenoj borbi za Otadžbinu.

 

Dragoslav Bokan

Izvor: FB profil