VISTAN HJU ODN – KAKO SE OSTAVLJA DUBOK TRAG

Umetnik s najviše NAJ… što ‘miriše’ na genija!

 

Ne možete zanemariti preporuku – makar i ne datu,  direktno, u smislu: trči, uzmi i čitaj – ali, ipak, ako se više puta nešto nedvosmisleno i jasno izrekne u raznom obliku, da je Vistan Hju Odn – genije (!) – poželećete da se i sami osvedočite. To je sasvim ljudski, bićete u pravu jer… nema ih (genija!) napretek…

Vistan Hju Odn - umetnik sa najviše NAJ

Vistan Hju Odn

Ovde, na ovom mestu, mene je podstakao izvanredan Odnov esej ‘Post scriptum: hrišćanstvo i umetnost’ (iz knjige ‘Vistan Hju Odn: Izabrani eseji’, izdanje BIGZ-a) koji ću, iako u odlomcina, s vama da podelim. A pronaći ću, bar, dve Odnove pesme, po svom izbori, i njima ću vas obdariti i obradovati. Nažalost, sami potražite nešto iz njegove proze, prevoda, drama, scenarija jer – Vistan Hju Odn je bio sve to, i te kako uspešan…

Evo, u pomenutoj knjizi (u izvanrednom prevodu Dušice Lečić-Toševski koja je napisala i vrlo nadahnut predgovor ovoj knjizi eseja) čitam, na preskok, može vam dobro doći: Poezija: Poems (1930), The Orators proze and verse (1932), Look, Stranger! In America: On This Island (1936), The Sea and the Mirror (1944), Selected Poetry (1956), Academc Graffiti (1971), Thank You, Fog: Last Poems (1979), Collected Poems (1991). Proza: Letters from Iceland (1937), s L. Meknisom, Journey to a War (s K. Išervudom), Forewords and Afterwords (1973). Prevod: Selected Poems by Gunnar Ekelöf (1972). Drame: Paid On Both Sides (1928), On the Frontier (1938), i dr.

Wystan Hugh Auden (Visten Hju Oden; 21. februar, 1907. – 29. septembar, 1973) potpisivao je svoje radove kao W. H. Auden, bio je anglo-američki pesnik, rođen u Engleskoj, a kasnije američki državljanin, smatra se jednim od najvećih pisaca 20. veka. Njegov rad se odlikuje visokim stilskim i tehničkim dostignućem, angažovanošću u moralnim i političkim pitanjima i raznovrsnošću tona, forme i sadržaja. Glavne teme njegove poezije su ljubav, politika i građanstvo, religija i moral i veza između jedinstvenih ljudskih bića i anonimnog, bezličnog sveta prirode.

Prvo odlomci iz Odnovog eseja pa posle dve njegove pesme…

Vistan Hju Odn: POST SCRIPTUM: HRIŠĆANSTVO I UMETNOST

(odlomci)

…Nijedan umetnik ili naučnik ne može se osećati komforno kao hrišćanin; svaki umetnik koji je, uz to i hrišćanin, želeo bi da bude politeist, a svaki naučnik u istom položaju filozofski materijalist. I s pravom je tako. U politeistčkom društvu, umetnici su teolozi društva; naučnici su teolozi materijalističkog društva. Nažalost, za hrišćanina su i umetnost i nauka svetovne aktivnosti o kojima on nema visoko mišljenje… Nijedan umetnik kad je umetnik, ne može da razume šta znači BOG JE LJUBAV ili VOLI BLIŽNJEG SVOG, jer njega ne interesuje da li Bog i ljudi osećaju ljubav ili ne; nijedan naučnik kad je naučnik to ne može razumeti, jer njega ne zanima da li je voleti stvar izbora ili prisile…

Nemoguće je prikazati Hrista na pozornici. Ako bi bio napravljen dramski zanimljivim, prestao bi da bude Hristos i pretvorio bi se u Herkulesa… U stvari, nije ga moguće predstaviti ni u vizuelnim umetnostima jer kad bi bio prepoznatljiv, bio bi bog paganskog tipa. Najbolje što slikar može uraditi je da naslika Bogorodicu s detetom ili mrtvog Hrista na krstu jer su svako dete i svaki leš individualni i univerzalni, TO dete, TAJ leš. Ali, ni dete ni leš ne mogu reći ‘Ja sam PUT’, itd. Za hrišćanina, božanski čovek nije heroj koji čini izuzetna dela već sveti čovek, svetac koji čini dobra dela… To znači da umetnost koja se po svojoj prirodi bavi samo onim što može i treba da bude očigledno, ne može prikazati sveca…

Sasvim je u redu da pesnik napiše sonet u kom izražava svoju odanost gospođici Smit, jer pesnik, gospođica Smit i svi njegovi čitaoci, savršeno dobro znaju da bi njegova osećanja bila potpuno ista da se on, slučajno, zaljubio u gospođicu Džons! Ali ako napiše sonet o svojoj predanosti Hristu, važno je da oseća predanost prema Hristu a ne, recimo, prema Budi ili Muhamedu, a to se ne sme raditi u poeziji. Pravo Ime ništa ne dokazuje… Pesnik mora težiti da njegova pesma bude dobra, odnosno, trajan predmet divljenja drugih ljudi. Nema li nečeg pomalo čudnog, najblaže rečeno, kad se od ličnih osećanja krivice i pokajanja pred Bogom, stvara javan predmet divljenja?!…

Agresija… banalnost…

U našem urbanizovanom industrijskom društvu, skoro sve što vidimo i čujemo je tako agresivno ružno, ili nedvosmisleno banalno, da je modernom umetniku teško, osim ako ne pobegne u duboku provinciju i nikad ne otvori novine, da zaštiti svoju imaginaciju od manihejskog kalupa, od OSEĆANJA da je fizički svet sasvim profan ili prebivalište demona, ma koliko suprotna da su njegova religiozna uverenja. Iako strogo podseća sebe da je materijalan univerzum kreacija Boga i da ga On smatra dobrim, njegov um proganjaju slike fizičke odvratnosti, opušaka cigareta u polupojedenoj konzervi sardina, toalet u kom se ne može pustiti voda, itd.

Pa ipak, stvari bi mogle biti i gore! Ako umetnik više ne može da izigrava svetost, umesto toga je dobio ličnu umetničku slobodu…

Lažno… vulgarno…

Sekularizacija umetnosti obdarenom umetniku omogućuje da svoje talente razvije do maksimuma; ona dozvoljava i onima s malo dara il bez njega da stvore velike količine LAŽNOG ILI VULGARNOG SMEĆA. Kad pogleda izlog prodavnice koja prodaje pobožne umetničke predmete, ČOVEK MORA ZAŽALITI ŠTO IKONOBORCI NISU POBEDILI!…

U politeizmu je sve u životu bilo frivolno, tako da je paganski svet bio moralno tolerantan – isuviše tolerantan jer je tolerisao mnoga zla kao što su ropstvo i napuštanje dece. Te stvari su tolerisane ne zato što se nije znalo da su bile zle, nego zato što se verovalo DA BOGOVI NISU NUŽNO DOBRI! (Nijedan Grk, npr., nikad nije branio ropstvo kao što su, to, činili robovlasnici u Južnim državama Amerike smatrajući da su njihovi robovi srećniji kao robovi nego što bi bili kao slobodni ljudi! Nasuprot tome, Grci su dokazivali da su robovi poluljudi, jer bi, inače, morali da se ubiju a ne da trpe ropski život.)…

 

Vistan Hju Odn: stihovi…

 

NEMA PROMENE MESTA

Ko da podnese
Vrelinu dana i pogibelj zime,
Putovanje iz jednog mesta u drugo,
A da ne bude zadovoljan da leži
Do večeri na rtu ponad zaliva,
Između kopna i mora,
Il čeka, pušeći, vreme jela,
Oslonjen na lancem vezanu kapiju,
Na kraju šume?…
Tračnice se tope
Na suncu, sjajne il’ porđale,
Od grada do grada,
A signali su celom dužinom spušteni;
Ništa se, još, ne kreće –
Sem koverata između ovih mesta,
S vrata ih pograbe i žudno, unutra, čitaju…
I prvo prolećno cveće stigne izgnječeno.
Nevolja muca u depešama
I sažaljenje je hitro.
Jer, kad bi profesionalan putnik došao
I u porodičnom krugu bio zapitkivan, on bi ostao nem.
Odbijajući da odgovara uz potajan smešak,
A, za sve vreme,
Na našim mapama, pretpostavke postaju sve neobičnije
I opasnost preti.
Nema promene mesta:
Niko nikad neće znati
Kakav preokret sjajna prestonica čeka,
Kakav velik praznik seoska gungula slavi;
Jer niko ne ide
Dalje od kraja pruge il ruba nasipa,
Niti će ići, nit poslati sina
Preko obronaka dalje od satrulog plasta
Gde lovočuvar u sarama, s psom i puškom,
Viknuće: ,,Nazad“.

***************
Odn piše ljubavne stihove, epigrame, songove, sentimentalne bluz-stihove, ali i tehnički savršene sonete, ronda, vilanele, balade, libreta, itd., sve do karakterističnog svog belog stiha u konverzacionom ritmu s najneočekivanijim razvijanjem misli i jezikom koji je pun paradoksa, duhovitosti, ironije, ali i nekog neizbežnog ljudskog patosa. Leksika mu je mešavina starih izopštenih reči, slenga, neologizama, idiomatskih fraza, klišea, i gnomskih skraćenja – jezik savremenog intelektualca.

***************

POGREBNI BLUZ

Nek` svi satovi stanu i nek telefoni zaneme,
I psima da ne laju dajte sočnu kost,
Utišajte klavire i uz prigušeno dobovanje bubnja
Iznesite kovčeg, nek ožalošćeni priđu…

Nek avioni tugujući iznad naših glava
Ispišu preko neba poruku `On je Mrtav`.
Stavite crne florove na bele vratove golubova,
Nek saobraćajci svoje bele rukavice zamene crnim…

Bio je moj Sever, moj Jug, moj Istok i Zapad,
Moja radna sedmica i nedeljni odmor,
Moje podne, moja ponoć, moj govor, moja pesma;
Mislila sam da je ljubav večna… prevarih se…

Zvezde sad nisu poželjne; pogasite ih, sve,
Spakujte Mesec, skinite Sunce;
Izlijte okeane i posecite šume:
Jer ništa od tog, više, nema svrhe…

MUZEJ LEPIH UMETNOSTI

O patnji ne pogrešiše, nikad,
Stari Majstori: kako su dobro razumeli
Njen ljudski položaj; kako ona traje
Dok neko drugi jede, ili otvara prozor, ili, prosto, prolazi;
Kako, dok stariji smerno, strastveno čekaju
Čudesno rođenje, uvek tu, negde, moraju biti
Deca koja naročito i ne žele da se ono desi, klizaju se
na zaleđenoj bari, kraj šume:
Oni ne zaboraviše, nikad,
Da čak i užasno mučeništvo mora da protekne
Kako bilo, u nekom uglu, na nečistom mestu
Gde psi provode svoj pseći život, a mučiteljev konj
O drvo češe nevinu stražnjicu.

O Brojgelovom Ikaru, na primer: kako je sve okrenuto
Potpuno nemarno od nesreće; orač je mogao
Da čuje pljusak, usamljen krik,
Ali za njega to ne beše nešto važno; sunce je sjalo
Kako je sjalo, na bele noge što u zelenoj vodi
Nestaju; a skupocen predivan brod koji je svakako video,
Nešto čudnovato, dečaka koji pada s neba,
Morao je da stigne negde i mirno je plovio dalje…

ИЗБЕГЛИЧКИ БЛУЗ

На милионе душа, да кажем, тај град скупља.
Неки су из палата, неки из разних рупа:
за нас ту места нема, драга, за нас ту места нема…

Једном имасмо земљу и лепоту с њом,
погледај сад у атлас, нађи њу и наш дом:
тамо сад не можемо, драга, тамо сад не можемо…

У црквеном дворишту још расте старо дрво,
сваког пролећа опет уцвета пре свих, прво:
пасоши сад не вреде, драга, пасоши сад не вреде…

Конзул ће рећи, хладно, док палцем о сто врти:
‘Ако немате пасош, ви сте званично мртви!“
А ми смо живи, још, драга, а ми смо живи, још…

Па одбор. Столицу ми тамо нуде, такође.
Питају да ли могу догодине да дођем.
А куд ћемо данас, драга, а куд ћемо данас…

Одеш на јаван митинг; чујеш заорен глас:
‘Не примајте их: нема ту хлеба ни за нас!’
Он то о теби и мени, драга, о теби и о мени…

Причини ми се, чујем гром небо пара, прети:
то Хитлер над Европом урла: ‘Морају мрети!’
Мислио је на нас, драга, мислио је на нас…

Видим, пудле облаче у капутиће, ђачке,
отворе широм врата, примају бескућне мачке,
они нису Јевреји, драга, они нису Јевреји…

Кад застанем на кеју (до луке каткад одем),
видим, пливају рибе куд их очи воде:
такорећи надомак, драга, такорећи надомак…

Кад прошетам по шуми, видим стабла и птице:
и без политичара певају, нештедице:
јер нису људска раса, драга, јер нису људска раса…

У сну угледах зграду, на хиљаде спратова,
и прозора, и врата, од подрума до крова:
ал’ ништа тамо наше, драга, ал’ ништа тамо наше…

На брисаном простору стојим, док пада снег,
и хиљаде војника, већ, стало је под стег:
траже тебе и мене, драга, траже тебе и мене…

DANCE MACABRE

Ваља рећи збогом професорском уму
што у соби, финој, мисли уз реуму,
збогом дипломати у фраку, оделу,
сад све гас решава, бомбе су на делу.

Клавир у две руке, приче брилијантне
о диву, бићима која деца памте,
слике и парфеми, порцелан и аван,
гранчице маслине – морају на таван.

Ђаво је реч своју прекршио, притом
развалио затвор јаким динамитом,
изаш’о из јаме где Отац му спушта
бунтовне анђеле – ал’ он, ето, уста.

Ко зараза пређе сваку међу века,
застао крај моста, код постаје чека,
к’о гуска ил галеб лети преко неба,
скрива се у орман, под креветом вреба.

Може, у лик сваки, он, да се претвори,
свако плаво око мржњом да изгори;
може се, у дечје, претворити лице,
ил’ у стару баку с трамвајске станице.

Шрафцигераш, лекар, у свакој је кожи,
с професијом сваком он се брзо сложи.
Хокејаш ил плесач, увек рад да игра,
тих је к’о растиње, суров попут тигра.

Тамо где он влада, драга душо, знај,
окитиће срамом твој живот пред крај,
одвешће те, драга, далеко од мене,
одсећи ти косу, ослепити зене!

Милиони, већ су, пали, леже, вани,
мртви к’о голуби гујом отровани;
хиљаде дрвета, немих, живи светом:
ја сам рука казне – бијем секирчетом!

После свег, ја сам право дете среће,
трећи син из бајке, ког несрећа неће.
Ја сам предодређен да ђавола згодим
и да људске расе земљу ослободим.

Понашање људи, ближи се помору,
очас из Содоме пређе у Гомору;
морам једном добром ватром све да слистим
и градове с људским жељама почистим.

Купују, продају, пијанче и једу,
на машине, своје мисли ће да сведу,
и опет, и опет, омиљени глупан
надахнуће им је, циљ, једини, крупан.

Долазим к’о казна, ђаво ће скапати,
па ћу кавијара на хлеб намазати,
катедралу себи дићи ћу за дом,
с намештајем који није крш и лом.

Ићи ћу на смотре с платинским колима,
с лицем које сија к’о звезда над свима,
сав дан и ноћ дугу и звона нек брује,
низ дуге улице – и свако нек чује.

Мали Џоне, Петре, Дуги Џоне, Поле,
убоги Хорасе, кад вас, већ, не воле,
право из постеље, с плеса или стола,
дођите да скупа кољемо Ђавола!

Чујете ли трубе, бубње, кастањете?
Наређује слава да што пре дођете:
отворене раке примају без мере
а земља ће сваки смртни грех да спере.

Ућутале рибе, у морима, дубље,
к’о божићно дрво небеске су зубље,
а западна звезда ил’ јеца, ил’ прети:
човечанство живи, ал’ мора умрети!…

Збогом, зато, кућо црвених тапета…
збогом, топли чаршави са меких кревета…
збогом, птицо која певаш зидовима…
збогом, драга душо, и збогом вам… свима…

Priredio: V. V. Mihić, web-novinar

oOOo