O ARTIKULACIJI

Kakvo je slušanje i pričanje u Englaskoj a kako kod nas. Piše Lazar Džamić i objašnjava kulturu komunikacije dve nacije

 

Postoji razlog zašto imamo dva uva i jedna usta’, kaže stara engleska izreka (ili je, bar, vrlo često pominjana u engleskom poslovnom svetu).

Drugim rečima, engleska kultura, za nekoga sa Balkana, polaže mnogo vrednosti u sposobnost slušanja i precizne artikulacije. Te dve stvari su ovde povezane: ne može se biti precizan ako se pre toga dobro ne razume pozicija druge strane. Poslovni treninzi, pregovaranje, čak i negovanje prijateljstva; slušanje i sažetost kao veština uspešnih ljudi…

O artikulaciji ili slušanje i pričanje kod Engleza

Reci to što glasnije i emotivnije u Srbiji!

Tajna čuvene engleske verbalne preciznosti, pored jezika koji je idealan za pakovanje mnogo smisla u malo reči (frazalni glagoli, na primer), je u sticaju nekoliko okolnosti.

Prvo, opšti nedostatak vremena i žurba; niko nema vremena da sluša dugačka naklapanja.

Drugo, godine komunikacionog treniga: u školi, na poslu, u medijima… Slušanje druge strane i jasno izražavanje se uče ne samo kao vrlina obrazovane osobe, već kao elementarni stub pristojnosti. Firme se takmiče u nudjenju komunikacijskog treninga zaposlenim. Kultura oglašavanja i PRa ljude treniraju od ranih nogu o važnosti kratkih i efektnih poruka. Englezima je, jednostavno, teško da ne budu precizni.

Treće, neprestana potreba da se ‘prodaje’. U liberalnom kapitalizmu nije dovoljno da se samo ‘kaže’, mora da se i ubedi, da se oblikuje percepcija, da se gradi ‘imidž’, da se stekne komparativna prednost kroz ubedljiviji, precizniji, relevantniji i interesantniji opis stvarnosti. I na ličnom i na organizacionom nivou. Artikulacija je kapital.

Konačno, artikulacija je u Engleskoj i klasno pitanje. Pristup medijima je privilegija i uglavnom rezervisan za dobro trenirane profesionalne novinare, eksperte i razne druge pripadnike društvene elite, što u Engleskoj obično znači dobro obrazovanje i medijski trening. Govori se u kratkim rečenicama, pogodnim za citiranje; odgovori su vezani za pitanje, čak i kada se izbegavaju; voditelji nemilosrdno seku ako neko ‘davi’. Artikulacija kao pitanje društvenog statusa i ugledanja…

Čudno je sve to, nama, nenaviknutim na slušanje da bi se razumelo. Ili slušanje uopšte.

Povremeno, žena i ja pogledamo gostovanja naše političke i intelektualne elite u domaćim medijima. Ono što često vidimo, iz engleske perspektive, je ovo: potisnuti bes i razočaranje, gde je svako pitanje emotivni okidač za kanonadu pljuvačke, eksplozija brane toka svesti koja šiklja bez kontrole na mlazu ogorčenog impulsa. Bumbarov let diskursa, asocijacija i raznih tačaka frustracije koje rezultiraju u artikulacionom kolapsu epskih razmera. Nikome nije jasno ko o čemu govori…

Ili ovo: aroganciju, naviknutu na gaženje mišljenja, gde je druga strana samo senka od postojanja i gde je ‘naš’ argument, naš tok svesti uvek važniji od tudjeg. Pitanje i odgovor, u tom vilajetu, su dva različita univerzuma koja se dodiruju samo slučajno. Arogantni roboti, sa megafonima umesto usta i filterima umesto ušiju, fokusirani na jednu tačku u nekom dalekom kutku mozga, nezaustavljivo izvršavajući svoj narcisistički program…

Više od škole i porodice, srpska komunikaciona nepismenost je posledica nedostatka konkurencije i odgovornosti medju elitom: nikome, realno, nije ugrožen ni posao ni reputacija zbog loše komunikacije. Pristojnost i urednost su, kao što znamo, za slabiće. Kao ‘pridevska zemlja’, emocija je kod nas važnija od sadržaja. Pitanje statusa je da uvek budemo u pravu. To kreira kulturni model koji se kopira na svim nivoima: mi smo, zato, kultura koja ne zna da sluša.

Otuda ‘žuti ljudi’ i ‘Čegevara’, naše perjanice koje lelujaju na sopstvenoj mentalnoj promaji, lepršavo i budalasto, oko svetskih državnika: dosadnih i stamenih i odraslih… Otuda upiranje prstom i lupanje rukom u sto – i lupanje, uopšte… Ali to je naše lupanje, zvuk koji nam prija najviše na svetu.

 

 

Lazar Džamić

Novi magazin logo Čaj od šljiva   Ideologija pijacaČlanak je izvorno objavljen kao autorski tekst u časopisu Novi Magazin kao deo feljtona „Čaj od šljiva“ autora Lazara Džamića.

Prenosimo ga uz dozvolu i ljubaznost redakcije Novog Magazina.