KOLEKTIVNO TROVANJE PAMETI

Šta se desilo u Šajkašu sa djacima. Niko ne zna. Ili neko možda zna ali neće da saopšti javnosti. Nemušta dijagnoza o kolektivnoj histeriji djaka vredja inteligenciju ljudi

 

Ko je otrovao decu u Šajkašu i kako? Da li je to bila stvarno izmišljena dijagnoza kolektivna nesvesna psihosomatska reakcija za stanja kada ne znamo šta se desilo, da li je to bila upotreba nekog tajnog oružja, ucena srpske vlade ili demonstracija šta sve neka sila može, ostaje otvoreno pitanje. Ono što je poražavajuće je odnos države i političara prema tom slučaju i saopštenja o slučaju Šajkaški djaci koja su kontradiktorna i govore u kakvoj je konfuziji vlast ali i narod koji veruje svemu rečenom.

Kako je slučaj Šajkaški djaci ostao (ne)rešen

Kako je rešen slučaj Šajkaški djaci?

Prenosimo kratku analizu slučaja jednog epidemiologa iz dnevnika Danas o tome šta se sve dešavalo sa i oko otrovanih djaka.

 

Prođe epidemija, ostade bruka

Srbija se danima bavila „misterioznom bolešću“ šajkaških đaka. Vlasti su, uglavnom preko prosvetnih organa, hičkokovski gradili napetost nemuštim saopštenjima, pa je, recimo, četvrtog dana ministar obavestio novinare da „postoje kontradiktorne informacije“, te da „slučaj treba iskoristiti kao opomenu“. Zagonetku je činila priroda „slučaja“ – da li je reč o trovanju gasom, diverziji, dečjoj prevari ili misterioznoj bolesti. Od odgovora bi morao da zavisi i smisao opomene.

Istragu su preuzeli policajci, pa su na informativne razgovore pozivani učenici, njihovi roditelji i nastavnici. Mediji su donosili fotografije policijskih vozila (obično četiri) pred školskim ulazom i uniformisanih lica, doduše bez pune borbene opreme, po školskim hodnicima.

Novinarima se malo šta može zameriti, jer su prenosili izveštaje zvaničnika i zabrinutih roditelja. Konfuzna saopštenja zbunjenih predstavnika prosvetnih i zdravstvenih vlasti učinila su da nagađanja postanu „osnovni graditelj drame“, što je svoj izraz našlo u „glasu naroda“. Samo u jednom dnevnom listu, 13 članaka objavljenih tokom 11 dana neizvesnosti bilo je propraćeno sa preko 1.000 komentara. Skoro bez izuzetka, bili su izrazito negativni, od kritike „razmažene dece“, preko optužbi upućenih školama i vlastima u celini, do posebno brojnih i ciničnih konstatacija kako se „neko“ štiti i istina skriva.

Sumnjičavost nije otklonjena ni kada je, konačno, iz Ministarstva prosvete saopšteno da je „zvanična dijagnoza“ šajkaškog događaja „kolektivna nesvesna psihosomatska reakcija“. Ministar Verbić je dodao kako „do sada u praksi nije bilo ovakvih situacija“, što, kako reče, „stručnjake ostavlja nemoćnim“. Jedan od njegovih doglavnika je precizirao da „nije histerija, jer je to bolest“. Na kraju je predstavnica školskog odbora ustvrdila da se onesvestila samo jedna učenica.

Šta je sve netačno u tim izjavama? Prvo, ne postoji „svesna“ psihosomatska reakcija, pa je cela ta jezička konstrukcija besmislena. Drugo, relativno su česte situacije kojih, navodno, „u praksi nije bilo“. Treće, stručnjaci su nemoćni samo ako im nisu mile knjige i tuđa iskustva. Četvrto, nije dobro kada prosvetni inspektor pokazuje nesputane dijagnostičke ambicije, jer je masovna histerija jedan od mnogih sinonima (neko je izračunao da ih je 75) za dešavanja u šajkaškoj osnovnoj školi. Peto, kada školski odbor, posle 12 dana, reši da pribegne „kontroli štete“ negiranjem očiglednog, podsmehu izlaže novosadske lekare koji su 20 dece zadržali na bolničkom lečenju.

Teško je prosuđivati o pojedinačnoj odgovornosti, ali je nesporno da je sistem u celini potpuno zakazao. Pedijatrima u vodećoj pokrajinskoj dečjoj klinici se može zameriti što su se tvrdoglavo držali ideje o „inhalatornoj intoksikaciji“, ne dopuštajući mogućnost nesvesnog podražavanja, tako karakterističnog za period odrastanja. Nejasno je zašto su prosvetni organi na sebe preuzeli rešavanje jednog medicinskog problema, ometajući epidemiologe da rade svoj posao, tj. da epidemiološkim metodama rešavaju epidemiju, utoliko pre što je bar nekima od njih od početka bilo jasno o čemu se radi. Posebna je zagonetka kako se policija uplela u jednu, pokazalo se, za sebe kompromitujuću situaciju, naivno verujući da će svojim napadnim prisustvom smiriti građanstvo. Efekat je, razumljivo, bio upravo suprotan.

Najlakše je zaključiti „bilo, pa prošlo“. Na razmišljanje, međutim, mora da nas natera pomisao da vlast koja tako neslavno „padne“ na relativno jednostavnom problemu, teško može da rešava složenije zadatke.

 

Zoran Radovanović

Autor je profesor univerziteta, epidemiolog

Izvor: List Danas