ANDJELIKA ILI ANGELIKA
Čuvena lekovita biljka Angelica Archangelica se vekovima unazad upotrebljava kao vredna i značajna biljka za narodne lekove
Andjelika ili Angelika, Andjeoski koren, koren Svetog Duha, Kravojac, poznata je lekovita biljka koju su drevni kinezi vekovima unazad koristili i veoma cenili. Vrlo je visoka i prepoznatljiva biljka sa raskošnim cvastima u vidu kišobrana sa lopticama. Služi kao biljni lek ali i kao cenjen začin. Često se upotrebljava u eliksirima dugovečnosti kao jedan od bitnih sastojaka, kao što je to Šveden biter jer se smatra da Angelika produžava život.
Andjelika – Angelica Archangelica
Osnovno svojstvo koje Andjelika ima je da tonizira i pokreće čitav organizam. Podstiče sve vrste izlučivanje i detoksikaciju, jača i vitalizuje većinu tkiva. Aromatična je i prijatnog ukusa i mirisa. Jedino što treba napomenuti da se mora jako oprezno koristiti, posebno se treba izbegavati dodir andjelike sa kožom i sluzokožom jer je biljka jako aktivna i može izazvati osip i upalu kože nalik na opekotine. Stoga je uvek preporučljivo andjeliku koristiti umereno i pažljivo, u mešavini sa drugim biljkama.
Prenosimo tekst o Andjelici iz knjige Lekovito bilje i njegova upotreba – Rihard Vilfort
. . .
ANDJELIKA
Sinonimi: Archangelica archangelica Karst. — Archangelica officinalis Hoffm. — Archangelica sativa Bess. — Angelica major Gilib. — Angelica officinalis Moench. — Selinum archangelica Link.
Narodni nazivi: angelika — andjelika — anđelski koren — anđeosko drvo — gozdni koren — kravajac — kravojac — siriš — vrtna angelika.
Opis biljke: kao biljka iz porodice štitarka, andjelika ima izvjesnu sličnost s kimom i anišem. Stabljika dostigne do 2 m visine, okrugla je, uzdužno brazdasta, šuplja i radi voštane nahukanosti plavičaste boje. Na gornjoj strani stabljike je krošnjasto razgranjena. Donji su listovi vrlo veliki, dvostruko do trostruko perast i i na donjoj strani plavkasto-zelene boje. Gornji su listovi znatno manji i jednostruko perasto razdijeljeni. Cvatovi na ograncima štica su zelenkasto-bijeli i mirišu na med. Ogranci štica imaju kratke, čekinjaste zaštitne listiće. Korijen je smeđe do crvenkasto-smeđe boje, mirisa je jako aromatična i ugodna, okusa sladunjava, a kasnije oštra i gorka.
Vrijeme cvatnje: srpanj do kolovoza.
Stanište: rijetko kao samonikla biljka, pojavljuje se razasuta na vlažnim livadama kao i u nizinama Njemačke uz tokove rijeka, dok se dalje sjevernije pojavljuje na skandinavskom gorju. Kao biljka sjevernih područja danas se vrlo često uzgaja. Područja uzgoja andjelike su uglavnom u Njemačkoj, Belgiji i Francuskoj, a pojedinačno također i u Nizozemskoj. Na našim područjima u Srbiji vrlo su rijetka nalazišta ove biljke, te su poznata na planinskim pašnjacima zapadne Hrvatske na širem području oko Plitvičkih jezera.
Andjelika je lekovita biljka koje se decenijama industrijski uzgaja na plantažama. Tako se dobija biljna droga visokog kvaliteta za razne namene u farmaciji i industriji hrane.
Ljekoviti dijelovi biljke: u ljekovite svrhe upotrebljava se podanak s korijenjem (Radix Angelicae) koji se kopa u kasnoj jeseni. Dobro očišćen korijen andjelike ne smije se nikada sušiti na umjetnoj toplini jer će izgubiti aromu. Korijen se u pravilu reže po duljini, često se plete u pletenice i suši obješen u potkrovlju, gdje nema čađe, na prozračnom mjestu, izloženom propuhu. Sabiru se i listovi (Folia Angelicae) prije i poslije cvatnje i suše na sjenovitom mjestu.
Sjeme (Semen Angelicae) se sabire u kasnoj jeseni (studeni do početka prosinca) i oprezno se osuši. Eterično ulje listova i sjemena smatra se mnogo finijim nego eterično ulje koje sadrži korijen.
Ljekovite i djelotvorne tvari: od ljekovitih tvari treba spomenuti smolu, vosak, gorke tvari, od organskih kiselina angelika kiselinu, nadalje jabučnu, valerijansku, octenu, oksalnu i jantarnu kiselinu, kumarinske oblike kao angelicin i pektin, šećer šećerne trske i eterično ulje s vrlo aromatičnim mirisom.
Ljekovito djelovanje: podvrsta korijena naše evropske andjelike bila je vrlo hvaljena u knjizi bilja cara Shing-nonga (3500. pr. n. e.) i to kod oboljenja probavnih organa i kao sredstvo za bubrežna i srčana oboljenja i oboljenja krvotoka. Andjelika je nazvana tang-kuei i to je ime ostalo do danas na čitavom Dalekom istoku.
Evropske vrste anđelike bile su kulturne biljke u nordijskim zemljama od najstarijih vremena, a upotrebljavane su i kao biljna hrana. Laponci pripremaju iz rezervnih štitaca anđelike kašu prelivenu s kuhanim mlijekom sjevernih jelena. Ta sirasta kaša puni se u crijeva sjevernih jelena te se objesi radi sušenja. Nakon tjedana i mjeseci te se kobasice režu u ploške pa to ukusno i siru nalik jelo vrijedi kao sredstvo koje pospješuje probavu. Ako je korijen anđelike u srednjem vijeku bio glasovita ljekovita biljka, bio je on „anđeoski korijen“ u vremenima kuge i kolere. Korijen andjelike upotrebljava se prema tome kod oboljenja probavnih organa i to uglavnom kao sredstvo protiv nadimanja (karminativa) i kao sredstvo za pospješenje teka (stomahika).
Osim toga postižu se vrlo dobri uspjesi u liječenju katara želuca, odnosno upala sluznice želuca (gastritis), crijevnog katara (enteritis), upale debelog crijeva (colitis), kod naduvenosti trbuha uslijed plinova (meleorismus) štoviše čak i u početnom stadiju kod čira na želucu (ulcus venlriculi), odnosno kod čira na dvanaestercu (ulcus duodeni). Osim toga može se govoriti i o pospješenju aktivnosti rada bubrega koje je uzrokovano prisutnošću eteričnog ulja.
Nabrajanje ljekovite moći korijena anđelike nije još iscrpljeno pa se završno mora reći da služi kao lijek za pospješenje izlučivanja kod svih katara pluća i grla.
Smatra se da svež koren Angelike kada se svakodnevno žvaće – uzima se jedno manje parče korena od 3-4 santimetra, produžva život i održava telo u snazi i vitalnosti.
Korijen andjelike upotrebljava se kao čaj u osušenom slanju ili u obliku praška. Kod pripreme čaja uzima se puna čajna žlica sitno izrezanog korijena koja se namoči u šalicu hladne vode i nakon nekog vremena se sasvim malo prokuha. Vrlo je djelotvoran i hladni rastvor: namoči se uveče, ujutro se ocijedi i tako razrijeđeni rastvor malo se ugrije i pije polagano gutljaj po gutljaj. U obliku praška korijen andjelike se uzima 3-4 puta dnevno na vrhu noža. Upotreba korijena pokazala se dobra kao biljna kupka kod reumatskih teškoća i kod nervne iscrpljenosti.
Iz korijena pripremljen destilat – andjelika špirit (spiritus angelicae) može se na žalost sve rjeđe dobiti. Anđelika špirit uzima se 2 do 3 puta dnevno po 10-15 kapi kao antiseptičko sredstvo i sredstvo protiv grčeva, a izvana kao vrlo dobro sredstvo za trljanje (masažu) kod reumatičnih bolova.
Sjeme anđelike: 1 čajna žlica za 1 šalicu preliva je lijek koji pospješuje izlučivanje znoja i mokraće.
Listovi anđelike pripremljeni isto kao i čaj od korijena služe kao dodatak kod izrade biljne rakije za jačanje želuca (aperitiv).
Primjena u pučkoj medicini: svježi sok anđelike, ako se više puta nakapa, liječi čireve i gnojne upale (apsces). Kod tifusnih proljeva treba marljivo žvakati korijen anđelike.
Kod upale poplućnice ili porebrice upotrebljava se u pučkoj medicini korijen anđelike bilo kao čaj bilo kao sredstvo za trljanje.
Kod dječjih grčeva daje se djeci čaj od anđelike u gutljajima. Kod otrovanja alkoholom ili nikotinom upotrebljava se u pučkoj medicini čajni uvarak (koncentrat dobiven duljim kuhanjem) od korijena anđelike. Da bi se djelovanje pospješilo, pučka medicina upotrebljava čajnu mješavinu od pelina i srčanika kod želučanih poteškoća, pomanjkanja teka, želučanih grčeva i slabosti želuca, a kod začepljenosti mješavinu jednakih dijelova anđelike i krkavine. Treba piti kao čaj bez šećera i u gutljajima 1-2 šalice dnevno. Čaj se priprema kao preljev i to 1 čajnu žlicu mješavine za 1 šalicu.
U svim slučajevima kada se upotrebljava andjelika ne koristite jake i koncetrisane doze biljke ili ekstrakta, jer može da stvori opekotine kože i sluzokože. Iako prijatnog mirisa Angelika zahteva oprez pri korišćenju.
Vino od anđelike: 60 g sitno rezanog korijena anđelike stavi se močiti 1-2 dana u 1 litru bijelog vina. Nakon 24 sata odnosno 48 sati, pridoda se tome 2 g anisa, ostavi se 1-2 dana stajati i nakon toga se procijedi. Kod želučanih ili probavnih teškoća pije se to vino 1-2 puta dnevno po jednu jedaću žlicu.
Primjena u liječenju životinja: korijen anđelike pripravljen kao čaj ili dodan u manjim količinama stočnoj hrani daje se domaćim životinjama kod grčeva, živčanih smetnji i probavnih teškoća.
Golden Sweden bitter eliksir za dugovečnost
ANGELICA SILVESTRIS L. — Kravojac, divlja anđelika
Sinonimi: Angelica officinalis Schube. — Imperatoria angelica Borkh. — Imperatoria silvestris Lam. — Peucedanum angelica Car. — Selinum silvestris Crantz.
Narodni nazivi: angelika — anđelski koren — anđeoski koren — borštna angelika — divlja anđelika — gozdni koren — koren svetog duha — kravojec.
Opis biljke: listovi su tamnozeleni, a cvjetovi posve bijeli, vrlo slični prijašnjoj vrsti, samo manji. Znatno je manje i korijenje, tanje i izvana sive boje. Miris i okus svježe iskopanog korijena, kao i čitave biljke, pomalo je neugodan, dok je, naprotiv, miris i okus dobro osušenog korijena fino aromatičan.
Vrijeme cvatnje: srpanj i kolovoz.
Stanište: kravojac ili divlja anđelika susreće se na vlažnim šumskim čistinama, na obalama potoka, u vlažnim jarcima ali i na suhim mjestima gotovo čitave Evrope i zapadne Azije. Po shvaćanju pučke medicine korijen sa suhih staništa ima jače ljekovito djelovanje.
Ljekoviti dijelovi biljke: korijen (Radix Angelicae silvestris) kravojca iskopan rano u proljeće te pažljivo očišćen i na jednaki način osušen kao i korijen anđelike.
Ljekovite i djelotvorne tvari iste su kao i anđelikine iako su autori srednjovjekovnih djela o ljekovitom bilju mišljenja da je kravojac još jači od anđelike.
Ljekovito djelovanje: obje vrste – one se ponajčešće zamjenjuju – ne javljaju se na području Sredozemlja, te su u starom vijeku bile nepoznate i Grcima i Rimljanima. U uvjerenju, da su i ove kao i mnoge druge ljekovite biljke došle u naše krajeve s juga, čitav je niz liječnika i botaničara smatrao da su Angelica-vrste u stvari Silphium, odnosno, Snuprion starih Grka i Rimljana. Tek je Matthacus Sylvaticus objasnio tu zabludu u svojem djelu koje je izašlo u 14. stoljeću. Korijen anđelike po prvi puta je uveden u popis lijekova (taxa medicamentorum) grada Frankfurta.
Korijen kravojca bio je dugo vremena u službenoj upotrebi, međutim, njegova je upotreba gotovo pala u zaborav, a ponovo je poznata tek putem bilinara, svećenika Kneippa. On je hvalio čaj od korijena kravojca kojeg je smatrao izričito protuotrovnim i koji „odvodi sve loše tvari iz krvi“. Čaj nadalje otklanja žgaravicu, podrigivanje, omekšava sluz u dišnim putovima i plućima. Osim toga, sve ono što je rečeno za liječenje anđelikom vrijedi i za opisani kravojac.