ĐURĐEVDAN NEKADA 

Pogled u prošlost –  Kako se slavio Đurđevdan u Novom Sadu

U prošlosti su se za Đurđevdan u Novom Sadu kitile kuće, kapije i prozori zelenilom, pšenicom i selenom, a bio je običaj da momci uzimaju iz tuđih bašta cveće i kite kuće svojih devojaka.

Kako se slavio Đurđevdan nekada u Novom Sadu

Sveti Djordje Pobedonosac

Đurđevdan kod Srba spada u najbrojnije svečarske dane kao krsna slava, a slavi se 6. maja, odnosno 23. aprila po starom kalendaru. Nazvan je po sv. velikomučeniku Georgiju (Đorđu ili Đurđu), koji je prikazan kao osloboditelj, zaštitnik i borac protiv tiranije. Smatra se čuvarem i zaštitnikom ljudi u epidemijama i u svim životnim opasnostima. Posebno brani zemlju, useve, zelenilo i stoku i u toj funkciji kod Slovena je zamenio starije prethrišćanske agrarne i stočarske kultove. Kult sv. Georgija naročito se raširio u krstaškim ratovima, kao prototip idealnog hrišćanskog viteza. Novosadska Saborna crkva slavi velikomučenika Georgija – Đurđevdan, kao i katolička crkva, samostan Svetog Juraja (Georgija) u podgrađu Petrovaradinske tvrđave.

Po narodnom shvatanju na Đurđevdan prestaje zimska i počinje letnja polovina godine, pa su tako hajduci pošto su zimu provodili kod jataka ponovo odlazili u šume. Zato se i govorilo u narodu: „Đurđevdanak hajdučki sastanak, Mitrovdanak hajdučki rastanak“. U prošlosti su se o Đurđevdanu pogađali čobani i stočari, koji bi posle pogodbe kod gazda ostajali sve do Mitrovadana. Gazda bi obično na taj dan, na salašu, sa novim čobaninom prelomio pogaču, pa bi posle toga nastala gozba i veselje. Domaćini su rano ujutru na ovaj praznik odlazili u štalu i svako marvinče udarali grančicom vrbe ili selena, da je zaštite od bolesti i demonskih bića.

Na ovaj praznik izvodile su se u Novom Sadu i okolini mnogobrojne magijske radnje, bez religiozne osnove, koje su imale za cilj da se zaštiti stoka i usevi, da se ljudi sačuvaju od nevolja i da se da doprinos dobrom zdravlju i opštem dobitku i napretku domaćinstva. U prošlosti su se u Novom Sadu kitile kuće, kapije i prozori zelenilom, pšenicom i selenom, a bio je običaj da momci uzimaju iz tuđih bašta cveće i kite kuće svojih devojaka. Pominje se da su im negde pred zoru i serenede pevali „Ustaj, ne spavaj, selen prihvaćaj“.

Kako dr. Duško Popov piše u „Enciklopedijama Novog Sada“, takođe je postojao običaj u Novom Sadu da se pre izlaska sunca na Đurđevdan devojke i mlade žene umivaju u rosnom žitu i detelini, koje je bilo u izobilju na Ivandaskom naselju, današnjoj Detelinari. Takođe je bio običaj da se gole valjaju u pšenici, da bi cele godine bile zdrave, a trčeći gole kroz pšenicu, žene bi govorile: „Kako je ova rosa čista, tako da bude čisto i moje lice i telo“. Posle bi se šibale po golom telu koprivom, selenom ili vrbom, u uverenju da će im to obezbediti lepotu i zdravlje. Na ovaj dan su momci polivali devojke, isto kao i na drugi dan Uskrsa, a posle su čašćavani jelom i pićem. Bile su raširene mnoge magijske radnje, za koje se verovalo da mogu da pomognu devojkama da pridobiju naklonost i ljubav momka, kao i da saznaju ko će im biti mladoženja. Kada bi uoči Đurđevdana našle detelinu sa četiri lista, stavljale bi je sebi pod glavu pre spavanja i koga bi momka te noći u snu videle, verovalo se da će im to biti suđeni. Bilo je tu još dosta takvih bajalica i magija, ali o tome nekom drugom prilikom.

Običaj da se na Đurđevdan rano u zoru grupno izlazi u prirodu, na Đurđevdanski uranak, i da se uz jelo i piće, pesmu i muziku, ostaje tamo do večeri nastao je još za vreme Turaka. Onda je narod na takav način izražavao podršku i solidarnost sa hajducima, koji su na taj dan napuštali skrovišta i odlazili u šumu. Na uranak su mladi Novosađani odlazili posle ponoći, u 3 ili 4 sata, i to obično na Dunav i dunavski rukavac, ili na drugu obalu, u Kamenički park, a kasnije i u Frušku goru. Okupljali bi se na jednom mestu i tamo palili vatre, pekli jaganjce i roštilj, a pre jela pili rakiju, a posle vino. Ako je vreme bilo lepo kupali bi se, jer je postojalo verovanje da je đurđevdanska voda lekovita. Ko bi se na taj dan okupao, zaštitio bi se od šuge i drugih bolesti.

Uranak je priređivan svake godine između dva svetska rata, sve do 1940. godine. Znalo se u Novom Sadu, ko ide na koju lokaciju, tako da su se članovi nacionalne organizacije „Karađorđe“ najčešće okupljali u Rajinoj šumi, sokoli i gimnazijalci odlazili bi u Kamenički park, a pojedine grupe išle su i dalje, u Frušku goru, dok su Karlovčani hitali na Stražilovo. Za vreme mađarske okupacije (1941-44.) ovakva okupljanja Srba bila su zabranjivana, a ni posle oslobođenja 1945. godine nije se blagonaklono gledalo na narodne običaje, koji su se po pravilu vezivali za crkvene praznike. Umesto đurđevdanskog uranka, uveden je običaj izlazka u prirodu za 1. maj, praznik rada.

Tradicija je donekle ostala u svesti žitelja Novoga Sada i do današnjih dana, kada i današnje mlađe generacije prihvataju te običaje, verovatno ni sami ne znajući odakle potiče nepisano pravilo čuvenog prvomajskog roštiljanja.

 

Zoran Knežev

Hroničar i publicista

Izvor članka: Moj Novi Sad