CAREV ZAVET – II deo

Duhovni zavet kneza Lazara na Kosovu na Vidovdan 28 juna 1389 godine. Napisao Sveti Nikolaj Velimirović

 

Nastavak prvog dela teksta …

GLAVA SEDMA
u kojoj se govori o prevashodstvu ljubavi kod onih koji se privole carstvu nebeskom

Kratka je misao nas smrtnih, progovori umirući knez, i sveća naše duše ne svetli na daleko. Zato nemoj se ogorčiti, vesniče božanskoga sveta, što ću te zapitati. Zašto Onaj, koji nas je iz ljubavi stvorio i ljubavlju nas Svojom odasvud okružava — zašto dopusti pogibiju ove tri krasne vojvode preda mnom, i tolikih drugih, čija mrtva telesa čine u ovom času najlepši ukras ovog strašnog polja? Zašto — kad ja znam, da oni nisu bili ohladneli u ljubavi prema Stvoritelju svome?

Knez Lazar i kneginja Milica - Carev zavet na Kosovu na Vidovdan Nikolaj Velimirović

Knez Lazar i kneginja Milica

Na ovo pitanje dobi knez sledeći odgovor:

— Nije daleko od razumevanja stvar, o kojoj me pitaš, slavni ktitore crkve Ravanice. Kad bih ja kao svestan i bestelesan duh bio primoran obući se u truležno telo od prašine, ja bih blagosiljao onaj čas, koji bi me od tela oslobodio. Smrt je strašna za one, koje odvaja od predmeta ljubavi, ali ne za one, koje sjedinjuje sa predmetom ljubavi njihove. Smrt je grozota za privoljene carstvu zemaljskome a veselje za privoljene carstvu nebeskome. Gde je srce čovekovo, tamo mu je i domovina. Kogod ljubi svet i što je u svetu, taj nema zdravo srce i ne zna za pravu ljubav. Takva ljubav nadahnuta je ili od duha prirodnog ili — što je najgore — od duha adskog. Zdravo je samo ono srce čovečje, koje gori ljubavlju prema Stvoritelju. Prava ljubav može se odnositi samo na Onoga, koji pokaza Svoju ljubav prema čoveku pre matere njegove. I takva ljubav — koja na zemlji ima samo početak a nigde i nikada svršetak — jedina je dostojna tog uzvišenog imena. Sve ostalo, što se na zemlji imenuje ljubavlju, nije ljubav nego pristrasnost k telima, stvarima, oblicima, prolaznim zvukovima, promenljivim ukusima, rečju — k letećim i umirućim senkama. Otuda, kada Gospodar života i smrti pošalje smrt onima koji Njega ljube, On im šalje smrt iz plamene ljubavi prema njima, da ih oslobodi razdaljine i k Sebi ih približi. A kada šalje smrt pristrasnim, koji nisu okusili med ljubavi prema Stvoritelju svome, On im šalje smrt po gnevu Svome, da ih beskrajno udalji od Sebe. Isto kao što žetelac žanje jednim srpom i pšenicu i kukolj — onu da unese u dom svoj a ovaj da oturi daleko i od njive i od doma. Ti vidiš ovo polje pokriveno mrtvim telima kao rukovetima trave. Telo leži do tela kao posečen vlat do vlata. No zrna iz toga vlaća jedna su zdrava, i preneta su rukama angela u nebeske dvore, a druga su kvarna, i oturena su u bezdan mraka i dima. Takva je razlika među dušama ljudskim i za života njihova na zemlji. I kao što se sudbina pšenice i kukolja ne može ceniti u vreme cvetanja i sazrevanja —jer tada izgledaju iste sudbe — nego tek u vreme vejanja, tako ni sudbina ljudi pre smrti. Razliku pak među ljudima čini kakvoća i silina ljubavi njihove, koja opet zavisi od duha koji je u ljudima.

Srce čovečje stvoreno je za ljubav, najuzvišeniju, najčistiju, najsvetiju. To je hram, najmanji ali najčudesniji na zemlji, u kome čezne da živi duh ljubavi Božje; kadionica, iz koje se uzdiže miomir ljubavi čoveka prema Stvoritelju. Mi angeli nebeski neizrazivo volimo svaku tvar Tvorca našega. No ljubav naša prema tvarima dolazi jedino od ljubavi naše prema Tvorcu svih tvari. Svaka Njegova tvorevina draga je nama samo zato što je Njegova i od Njega. Mi ljubimo Njega, zato ljubimo i sve ono što On ljubi. A ono što On ljubi, ono i stvara i drži, preveliki Stvoritelj i Svedržitelj. Ljubav k Njemu, Ljubećem nas, čini nas moćnim, radosnim, svetim, mladim i — živim.

To je ljubav čistih duhova prema Duhu. Pri neprestano plamtećem osećanju ljubavi kod nas na nebesima i ne javljaju se nikakva druga osećanja. Kao što svetlost prožima kroz kapi jutarnje rose tako nas božanska ljubav. Takvu je ljubav imao i praroditelj ljudski za neko vreme. I za to vreme on je od takve ljubavi bio veoma moćan, radostan, svet, mlad i — živ. Čim se ljubav njegova podelila na nebo i zemlju i srce se njegovo sklonilo k zemlji, on je onemoćao, ožalostio se, obesvetio se, ostareo i — sa smrću venčao. Potomci njegovi, privoljeni carstvu zemaljskom, još su većma pali i plen smrti postali. Srca njihova, ispražnjena od moćne i svete ljubavi nebeske, punila su se raznim osećanjima, suprotnim, prolaznim i varljivim. Nebo nije više bilo stvarnost u duši njihovoj no samo jedna bleda uspomena, koja je s kolena na koleno sve više bledila. Snizivši um svoj na misli samo o telesnim predmetima, mimo i na suprot Boga, oni su počeli srcem želeti samo telesne stvari, opet mimo i na suprot Boga. Tako su se srca njihova zatrovala pohotom, zavišću, mržnjom, zlobom, zluradošću, strahom za telo, strahom od smrti, nenasitošću, samoživošću, neverstvom, gramžljivošću, i svakim nezadovoljstvom od ništavnih zadovoljstava. Zemlja im je ispunila srca, zemlja im je prorasla kroz srca, zemlja im postala tiranin. I tako sve — dokle se Duh Božji nije spustio niz krvavu stazu Sina Božjega, te kamena srca ljudska ponovo omekšao i osvetlio nebeskom ljubavlju.

Ti sam dobro znaš, izvrsni poznavaoče ljudi, kako je onaj otrovni adamski dim zemlje — i što je još gore: dim adskih duhova — počeo trovati i srce tvoga naroda, gaseći u njemu plamen nebeske ljubavi, koji je od krštenja njegovog tako divno plamteo kroz nekoliko vekova. Čovekoljubivi Bog, „koji hoće da se svi ljudi spasu“, nije mogao dalje gledati kako tvoj narod srlja u konačnu propast, u ždrelo večne smrti. Trebalo je naći načina, da se to zlo spreči i izleči. No ništa nisu pomogli ni primeri srpskih svetitelja, ni reči propovednika, pa ni tvoje opomene i preklinjanja. Zbog toga je morao najzad doći ovaj potres, ovaj strah i užas, i pokolj, i pogibija velikih i plemenitih vojvoda, i tvoja prevremena smrt, o najplemenitiji od svih. Pa zbog toga ima da dođe još i dugotrajno robovanje, kajanje, ridanje, uzdisanje, ćutanje i trpljenje. Gorčina za gorčinom kao korak za korakom. Da bi se tim načinom odlepilo srce tvoga naroda od zemlje i prilepilo k nebesima. Da bi se razočaralo u ništavne zemaljske pristrasnosti a očaralo trajnom ljubavlju nebeskom. Da bi se ispraznilo od dima adskoga i ispunilo svetlošću bez sumraka. Rečju, da bi se narod tvoj iznova rasplamteo ljubavlju prema Stvoritelju, i od tog plamena zagrejao ljubavlju prema dušama na zemlji i duhovima na nebu, kao tvarima Sveljubljenoga. I da bi kroz tu ljubav došao opet do moći, radosti, svetosti, mladosti i pravog života.

Raduj se, dakle, blagorodna žrtvo! Tvoj izbor je pravilan, i tvoj zavet spasonosan. Sve što se od sada bude događalo s tvojim narodom, odbijaće ga od varljive ljubavi zemaljske, prolazne i ništavne, a uzdizaće ga ka večnoj ljubavi nebeskoj. I što god od sad bude voleo na zemlji voleće kroz čistu i svetu ljubav nebesku. Robovanje spoljašnje doneće mu oslobođenje unutrašnje. A unutrašnja sloboda je takva vrednost, kojoj ne može škoditi ni spoljašnje ropstvo ni spoljašnja sloboda. Tiranija je ne može ugušiti; spoljašnja sloboda ne može je uprljati.

Tako će se tvoj narod napuniti snage, i biće moćan kao što je ljubav moćna. Na taj put ga upućuje Onaj, koji leči bijenjem kao i milovanjem. On je sama ljubav; On — domovina i ognjište ljubavi. U Nemu se javlja ljubav kao roditeljstvo, i ljubav kao sinovstvo, i ljubav kao plameni duh ljubavi, Sveti Duh. Izvan Njega i na suprot Njemu niti ima niti može biti osećanja istinske ljubavi ni na nebu ni na zemlji. Nevidljivi svetovi duhova opijaju se i žive ljubavlju iz Njega. Sva nevidljiva i vidljiva vasiona jeste zagonetka, kojoj je, ključ Njegova ljubav. Sve što odgovori ljubavlju na Njegovu ljubav, postaje besmrtno i biva ubrojano u porodicu Njegovu nebesku. Ovo ubrojanje u porodicu Njegovu besmrtnu, u građanstvo carstva nebeskog, najviša je, svrha svih vaših trudova i težnji na zemlji. Ovo je vrhovno dostojanstvo, koga se vi, duhovi u telu, možete udostojiti. Ovo — plata mučenicima u ovoj dolini plača.

GLAVA OSMA
u kojoj se govori o prevashodstvu volje kod onih koji se privole carstvu nebeskom

Slušajući ove uzvišene reči Lazar osećaše, kako mu srce goraše ljubavlju prema čudesnom Stvoritelju ljudi. Posle dužeg ćutanja i razmišljanja navali na nj druga jedna nedoumica, čije razrešenje on ne mogaše naći u sebi. Pa će postaviti nebeskom vesniku ovo pitanje:

— Ali, objasni mi, vesniče Božji, neće li delatnost moga naroda biti prekinuta ropstvom? Neće li njegova volja za velika dela zakržljati pod stegom neprijateljskom? I neće li utrnuti u njemu bogodani mu dar umetnički, kao talant pod zemlju zakopan?

— Ti se brineš o svome narodu i u smrtnim ranama kao roditelj o deci svojoj, o svetilniče svoga naroda? Zaista ti kažem: takvu dobrotu neće zaboraviti ni Bog ni narod. No to što me sad pitaš svedoči, da si još u kavezu tela, i da se nisi sasvim oslobodio zemaljskih prizraka. Znaj, dakle, da se na svetim nebesima ne cene nikakva dela ljudska sama po sebi, nego samo pobude i kakvoća volje, s kakvom se ta dela tvore. Države, zakoni, knjige, dvorovi i gradovi, kule i drumovi, mašine i izumi, sprave i naprave — sve je to samo po sebi pusta ništarija, kao napušten mravinjak, kao prazno gnezdo, iz koga su laste izletele. Najveći gradovi ljudski, gledani iz najbližeg oblaka, ujednačuju se sa drumskom prašinom, i ne razlikuju se od nje. Sićane pčele i beskućni ždralovi mogli bi se nasmejati najuređenijim carstvima vašim i reći: bolji je red kod nas! Majušni zrikavac kad bi stao pored vaše najhvaljenije naprave predstavljao bi nesravnjivo veće čudo od te naprave. Ili misliš, da se mi iz nebeskog carstva divimo onome čemu se vi na zemlji divite? Kako bi mogla ma kakva dela ljudska zadiviti nas u duhovnom carstvu, koji gledamo neslućene od vas i nesanjane svetove neprolaznih naroda i tvorevine Božjih? O, kneže viteže, kako je teško objašnjavati se slobodnoj tici iz planine sa ticom u kavezu! Ali kroz sva dela svoja ljudi javljaju dobru ili zlu volju svoju, i to je ono što se oseća, meri, i sudi u duhovnom carstvu. Delo se ne ceni po delu, nego po voljnoj pobudi na to delo.

Privoljeni carstvu zemaljskome beskrajno se razlikuju od privoljenih carstvu nebeskome i po volji onako isto kao i po mislima i osećanjima. Oni imaju ili mešovitu ili čisto zlu volju, shodno uticaju duha prirodnog ili duha demonskog. Zato su im i dela ili mešavina dobra i zla ili samo zlo. Samovolja je zla volja. Ni angeli nebeski ne znaju šta hoće dok ne udahnu u sebe hotenje Božje. Svaka volja van kruga Božje volje jeste zla volja. Ako čovek hoće ono što on hoće, zlo hoće. Svojom samovoljom mnogi misli, da istakne ličnost svoju; u stvari on time ističe samo svedočanstvo o nemanju ličnosti i o tiraniji zemlje ili ada nad sobom. Kao što u Misiru nema vode van vode iz Nila, tako nema nikakva dobra u dušama ljudskim, pa ni dobre volje, van večitog i sladosnog Izvora svakoga dobra. No ova istina iščezla je iz pameti onih, koji se celom svojom dušom vuku po prašini. Otpavši od volje Božje, volje blage i svemoćne, oni s ohološću hode za voljom svojom. Da li je to volja njihova, kao što oni misle, ili volja nekih stihija i svetova, njima nepoznatih? Ali oni tako misle —da hode po svojoj volji! I hodeći dugo i brzo po svima stazama, oni drže, da su daleko otišli; i to nazivaju — napredak. A kad padnu od umora, uvide da se nalaze na istom mestu odakle su i pošli, na polaznoj tački čukunđeda. Dela ruku svojih obožavaju; po adetu sujetnih, da vole samo bogove niže od sebe. No kad zaištu sreću ad svojih rukotvorenih božanstava, ova ih drsko upućuju na samoubistvo kao jedino izbavljenje. Jer smrt je bezdano ždrelo, u koje se bespovratno i nepremostivo survavaju sva mudrovanja, sva osećanja, i sva dela ljudska, van života i životvornoga Svedržitelja. Privoljene carstvu zemaljskom šamara svaki dan samoobmana za samoobmanom, no oni uprkos tome neumorno zidaju sebi kulu sreće od zemljanih opeka, dok se ne sruče u ždrelo smrti ne sagledavši lice sreće. Oni proglašuju svoje pretke ludim zato što su uzaludno tražili sreću na putevima svojim a ne njihovim, proglašavajući svoje pretke ludim, time svedoče, da su deca ludaka. I najzad ne svršivši ništa i ne dostignuvši ništa od željenog oni ostavljaju zavet porodu svome, da traži sreću na istim putevima na kojima je oni nisu našli.

Znaj, divotni ktitore crkve Lazarice, da je ovaj dan za tvoj narod prekretnica ne ka zlu nego ka dobru. Zaborav volje Božje, bezumna samovolja povukla je dušu narodnu ždrelu večne smrti. Od sada će se narod tvoj morati pokoravati volji tuđoj, da bi se naučio pokoravati se volji Božjoj. Moraće se pokoravati samovolji svojih tirana, da bi kroz to omrzao sopstvenu tiraniju nad samim sobom. I kroz trudne i znojne vekove što dolaze naučiće se da mrzi dve loše volje, dve samovolje, svoju i svojih gospodara. U teskobi i pod pritiskom sa svih strana on će moći rasti samo u visinu, kao drvo u gustoj šumi, i zato će samo u visinama tražiti svetlost. I u visinama potražiće svetlu volju Stvoritelja voga i lako će je naći, pošto ništa treće neće imati da traži omrznuvši i svoju i tuđinsku volju Lako će je naći, kao svog poznanika, koga je znao pa zaboravio. A kad je nađe i pozna, zaradovaće joj se kao siroče ukrađeno pa vraćeno roditelju svome. I biće mu volja Stvoritelja slađa od meda i mleka, i sve slađa što je više bude upijao u sebe. Gologlav i bosonog klanjaće se volji Svevišnjega, pa ipak će se osećati blaženiji kako od svojih obesnih gospodara tako i od svojih predaka zlatom urešenih. Njegov umetnički talant, darovan više ili manje svakom živom biću od Umetnika, čija su umetnost i svi umetnici, neće mu ni propasti ni zakržljati; ne boj se. On ga, istina, neće moći projaviti u građenju kula ni gradova, ali će ga dovoljno obelodaniti u svome intimnom krugu, u svojim domaćim rukotvorinama. Te rukotvorine biće dirljive po duhu i ljubavi, s kojom su uobličene; i toliko uzvišene u krasoti i čednosti, da će se svet diviti. U svim njegovim izrađevinama ogledaće se tajanstvena ruka neba, i nebeska harmonija i milokrvnost, jer će izražavati harmoniju volje ljudske sa voljom Božjom. Sva dela tvoga porobljenog naroda biće posvećena Bogu, sva potčinjena volji Njegovoj nepogrešnoj, i otuda sva nadahnuta Duhom svetinje, istine i lepote. Ipak, sva ta dela neće sama po sebi ništa vredeti pred svetim nebesima, kao što nikakva dela ljudska po sebi ništa ne vrede za večnost. Ali će obožena volja, koje su ta dela izraz, naslediti večnost.

Zbog toga, carska dušo u trošnoj prašini, preni se pokloni se i ti volji Besmrtnoga, Večnoga, kojoj se svi narodi nebeski danonoćno klanjaju. Ne brini za svoj narod, kad ga predaješ volji Višnjega. Jer će Njegova volja biti tvome narodu slađa u ropstvu nego li samovolja u buavom gospodstvu zemaljskom. Izabravši carstvo nebesko ti si uvrstio svoj narod u narode nebeske, besmrtne, angelske. Kao čovek i kao knez ti nisi mogao veće nasleđe ostaviti narodu svome, osim učiniti takav izbor i potvrditi ga crvenim pečatom krvi svoje. Zato sada na ovome polju kao u Getsimaniji svojoj ponovi one spasonosne reči: Oče, neka bude volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! I budi spreman, da kroz čas dva pređeš sa ovog zemaljskog bojišta u večno odmorište. Tek ćeš tamo poznati, kakvo je veličanstvo volja Božja, i kakva naslada pokornost toj volji. U njoj nema ni kapi zlobe, ni trenutka nemoći, ni senke umora. Ona je stvorila bezbrojne svetove, nevidljive i vidljive, da okuse dobrotu i slast njenu. Od prepunosti svoje ona se izlila preko svetova duhovnih u oblike i vezove i rumore sveta telesnoga. Ona je stvorila ono što je njoj moguće stvoriti, i sve potopila u okean opojne radosti i miline svoje. I sve što ona zahteva od dece svoje to je da se duboko zagnjure u besmrtne i životvorne vode njene.

GLAVA DEVETA
u kojoj se govori o Lazarevom gledanju bitke sa dva otvorena vida: telesnim i duhovnim

Ne potraja dugo a to se opet razli neka divna nebeska melodija po duši Lazarevoj. To nebeski narodi pevahu pesmu, od koje car samrtnik pojmi ove reči:

Strašna dana, no žetve predivne!
Jato duša s Kosova nam stiže.
‘Ajte, duše, ‘ajte k nama bliže!
Dve se žetve na bojišti žanju:
Jedna — smrti, a druga — života
Žetva živa u nebo se sliva,
Anđeli je pod krilima nose
U carstvo je nebesko unose.
Dan Amosov — zavet hrišćanima
Zavet borbe za krst i slobodu.
Krvlju Lazo zavet zapečati
I svoj narod večno obogati…

Od blagosti i sladosti ove pesme Lazar se toliko umili, da mu potokom potekoše suze iz očiju. On beše sav u duhu, te i ne osećaše svoje suze. Ali Turci videše i raznoliko tumačiše plač cara hrišćanskoga. Jedni tumačiše kao žalost za mrtvim vojvodama pred sobom, a drugi kao slabost u strahu od svoje bliske smrti. A dva nebeska čoveka, koje niko od Turaka ne mogaše videti, stajahu i nešto tajno govorahu među sobom. Onda sveti Amos korači bliže ka Lazaru i blago mu reče:

— Ti si ganut ovom divnom pesmom, divni svečaru moj? To se nebeski sveti narodi raduju, što im pridolaze nova braća sa zemlje. Gle, ovoga dana najviše im braće stiže sa ovoga polja. Svevišnji je darovao ovaj dan meni, kao Svome mučeniku na zemlji, kao i svakom svecu svoj dan. Na današnji dan stradanja tvoga ja sam pretrpeo smrt za svetu veru. I kao svakom svecu u njegov dan tako i meni danas sveta nebesa podnose čestitanja i pevaju pesme. Tako sveta nebesa svaki dan slave Boga kroz svetitelje Njegove. Molitve svih onih smrtnih, koji mene svetkuju u slavu Gospodnju ja okađene iznosim pred Cara i Svedržitelja nebeskog. A duše pravedne, koje se u moj dan odvoje od zemlje, ja pratim s angelima hraniteljima u zračne visine večne svetlosti i večnog života. Još malo pa ćeš i ti, kneže, deliti ovaj dan sa mnom, kao svetac ovoga dana. A svaka deoba nebesne slave za nas na nebu znači udvojeno blaženstvo.

Rekavši ovo sveti Amos stavi svoju desnu ruku na lice samrtnika i viknu: Otvori se!

U tom trenutku otvoriše se Lazaru oba vida istovremeno, i telesni i duhovni. I sa oba vida pogleda on po bojištu oko sebe. I gle, kako sve novo i čudno! Lica mnogih njegovih vojnika, juče pričešćenih u Samodreži, behu svetla, kao svećama osvetljena. Oko glava sijahu im se svetlosni krugovi, koji se produžavahu malo na četiri strane u oblik krstova. Pored svakog tako osvetljenog lica stajaše, kao u vazduhu, po jedan svetlosan prozračan čovek. Isto kao onaj nebeski vesnik, što govoraše s Lazarom. No vide knez i drugčija lica. To behu borci kao zemlja tamni. Iza njihovih glava pomaljahu se i povijahu tamo amo nekakve nakaze crne kao katran. I razumede knez, da izraz tih gnusnih nakaza odgovaraše crnim nedelima i strasti grešnika, uz koje se nakaze pripijahu. I još pojmi on, da na širokom bojištu ne beše samo borba ljudi nego i duhova.

I ad i zemlja i nebo u strašnom sudaru. Tutanj zvek, piska i vriska, buka i klepet, pokliči i ropci— vazduh ispunjen svim glasovima i jecajima što se na zemlji mogu čuti iz grla i iz nozdrva, od kopita, od metala, od truba, od drvenih palica, kostiju i zuba, od zategnute kože na bubnjevima, od vetra i kiše. Sevanje mačeva i kopalja, sijanje tokova i blistanje kalpaka i srebrnih uzdi, lepršanje azijskih zelenih barjaka i hrišćanskih crveno-belih krstaša, bela lica evropskih ratnika, tamno-žuti Azijati i ugljeno-crni Afrikanci, snežni turbani i aleve čakšire, plave i krmezli dolame, žute i oranžane čizme, raznobojni konji i kerovi, sive kamile i sokoli sivi — da li će se oko ljudsko ikada sititi takvom izložbom boja sa tri kontinenta? Borci ustremljeni jedan na drugog, jedni sa munjama u očima, drugi sa bledilom dogorevajuće sveće. Propeti konji sa iskeženim zubima od zategnutih uzda. Svaki ratnik misli, kako će neprijatelja umrtviti ili sebe odbraniti. Lica su jednih — knjiga užasa, drugih — knjiga jarosti, trećih — knjiga ustrašenosti, četvrtih — knjiga bola, ili brige, ili nade — no nijedno osećanje niti strast bez krajnje zaoštrenosti i vrhunca svoje siline. Neko zatvorenih očiju iskazuje svoj bol na otvorena usta. Neko stegnutih usta projavljuje usijan gnev na oči. Neko mrštinama lica pokazuje sabiranje snage iz celog bića svog. Jedni padaju od topuza protivničkog. Drugi čupaju strele iz svoga tela i rukama stežu rane da zaustave krv — avaj, dokle? Nekoga u zabuni ubija najbliži drug. Neko oboren nalazi smrt pod kopitama svoga konja, u koga se nadao kao u saveznika. Nekoga u bekstvu stiže strela, a neko u najgušćoj borbi ostaje netaknut. Niti telesni vid može dogledati niti prirodni razum razumeti, zašto s jednim čovekom biva ovako a s drugim onako. To tkanje i osipanje sudbe može se dogledati i shvatiti samo onim drugim, duhovnim vidom. Jedino u Lazara među svima hiljadama ratnika beše taj vid otvoren. I tim drugim tajanstvenim vidom gledaše Lazar i vide borbu duhova o ljude. Shodno svetlosti ili tami duše jednoga ratnika priletahu mu ili duhovi svetlosti ili duhovi mraka. Trenutno svak raspoznavaše svoje i otimaše se o svoje. Moćni angeli nebeski odbijahu mahanjem ruke ili dahom usta svojih demone kao gladne šakale od duša krstonosnih vitezova. Ali zverovi adski, premda trepetni pred svetim silama, mučki naletahu na svaku ljudsku dušu, čim bi izašla iz toploga tela. Odvratnim žvalama obzinjavahu oni duše grešničke, a noktima ih kao udicom dohitahu, noktima, koje na aršine mogahu ispružiti. No čim bi angeli mahnuli rukom preteći oni bi skupljali nokte u zmijaste kolutove, i sami sebe grebli od grozne ljutine. Još od njih ishođaše neki dim i smrad, nepoznat zemlji i ljudima. Obe bi vojske u času mogle biti ugušene tim adskim smradom, da ga angeli ne uništavahu nebeskim životvornim ozonom što ispunjavaše njihovo biće. I Lazar gledaše i vide, sa jezom i užasom, kako anđeli najzad dopuštahu demonima, da uzmu poneku crnu dušu čovečju. A duše pravednika oni zakriljivahu svojim krilima, i uzimahu ih i uznošahu u nebesne visine. Pri letu u vis svaki se angel okretaše ka svetom Amosu i ljubazno ga pozdravljaše. Jer to beše Amosov dan. I začudi se Lazar velikim vojskama neba i pakla, koje ne behu manje od ljudskih vojski na bojištu. Njihovo otimanje o duše ljudske predstavljaše takvu jednu hitru i utančanu borbu, kakva na zemlji nema sravnjenja nigde do unutra u čoveku, u kome se bore suprotne misli. A za sve vreme dokle Lazar netremice posmatraše dvojnu bitku sa dvojnim vidom svojim do njega dopiraše ona nebesna melodija, koja ga i podržavaše da ne siđe s uma od viđenih strahota —

Jato duša s Kosova nam stiže.
‘Ajte, duše, ‘ajte k nama bliže!

GLAVA DESETA
u kojoj se odgovara na Lazarevo pitanje, zašto nekrštena Azija da pobedi njegov narod, koji se bori za krst časni

Od sagledanih strahota Lazar dugo ne mogaše povratiti mir duhovni. Tresao se celim telom. Sultanovi perjanici oko njega protumačiše to kao prirodnu predsmrtnu groznicu teškog ranjenika. Međutim Lazar opet beše sav u duhu, i telesnim čulima ništa ne opažaše. Bitka je grmela oko njega kao i pre, no on niti je čuo ijedan glas niti video ijedan predmet ovoga sveta. Pred njim su stajali angeli Božji i prorok. I on je samo njih video. Tada angel Božji prekrsti iznemoglog kneza krstom sa tri prsta, i time mu povrati mir duše i krepost tela. Pa mu reče:

— Tebi još nije sve jasno? Ti bi hteo još da pitaš, divni ktitore Gornjaka?

Stojeći još pod strahotnom težinom malopređašnje vizije Lazar progovori utanjenim glasom:

— Iako se svaka tvoja reč, o bestelesni, spušta u moje srce kao nov plamen istine, što svetli i greje, ipak nisu osvetljeni i razagnani svi oblaci moga neznanja. Evo jednog tamnog oblaka, koji visi nad mojim vidikom:

Ja sam krenuo sa svojim vitezovima u boj za krst časni i slobodu zlatnu. Azijski car došao je sa svojim hordama na naše ognjište radi pljačke i rušenja. Ne pojimam, veliki slugo Božji, zašto je volja Svevišnjega sklona da daruje pobedu onima, koji se rugaju krstu i nište slobodu naroda krštenoga?

Na to odgovori poslanik nebeski:

— Kada kršteni naruže krst bezakonjima svojim onda Svevideći dopušta da ga nekršteni još više naruže. Da bi se kršteni setili i zastideli. Jer Mu je snošljivije veliko ruganje od nekrštenih nego malo od krštenih. Ti znaš, da je časni krst — krst Sina Božijega, i da on označava stradanje za ono što je On stradao. Pre Njega krst je bio nečasan, i samo su ga nečasni nosili. ali od kako je tome nečasnom znamenju dao čast Onaj, od koga je svaka čast na nebu i na zemlji, dodirnuvši ga telom Svojim i opravši ga krvlju Svojom, od tada je to znamenje najveće znamenje časti u oba sveta.

Za ovo najveće znamenje časti ti se danas boriš, zastavniče Hristov. Celog tvog veka ti si se u stvari borio za krst časni protiv lažne braće, a danas se boriš protiv otvorenih — u toliko boljih — neprijatelja krsta. Zastidela bi se lažna braća i ustrašili bi se neprijatelji tvoji, kad bi znali značaj časnog krsta, protiv koga su ustali. Ali su im oči za sad zaslepljene, te ne mogu to da vide. Samo kroz dragovoljno nošenje krsta poznaje se važnost krsta. Ko ponese krst, taj i saznaje, da je krst — put, istina i život. Pa pošto je i put ljubav, i istina ljubav, i život ljubav, to i krst znamenuje ljubav. Vrhovno znamenje ljubavi! Nositi krst znači stradanjem posvedočavati ljubav svoju prema Bogu. Krst je svedočanstvo svete ljubavi; ko to svedočanstvo ne pokaže, nema svete ljubavi u sebi. Nikakve reči i nikakvi darovi ne mogu posvedočiti ljubav kao što može krst. Zato se Sin Božji dao raspeti na krst, da bi dao večno svedočanstvo večne ljubavi Svoje. Boreći se danas za krst časni ti se boriš za jedini pravi put života, za jedinu živu istinu, i za jedini istiniti život. Da, i za jedinu večno živu i svetu ljubav. A ko god se za to bori, ako i umre živeće, ako i pogine pobediće. I tvoja Golgota, kneže, neminovno je vezana s vaskrsenjem. Sama borba za krst već označava pobedu, bez obzira na bliski ishod borbe. Jer se od krsta Golgotskoga cela ova planeta opasala krstom od istoka do zapada i od severa do juga, i njime je prekrštena sva vasiona. Ko s tim svetim znamenjem strada i vojuje, ima pouzdano jemstvo pobede.

Gle, tvoji krstati barjaci još se viju po ovom razbojištu. Još malo i oni će biti oboreni i pogaženi. Jer je grešna vlastela tvoja odavno oborila i pogazila to sveto znamenje. Ali pogaženi krstovi na Kosovu uzdići će se polako u srcu narodnom i useliće se u srce narodno. I vremenom svaki potomak tvoj, svaki pravoslavni sin i svaka pravoslavna kći u tvom hrišćanskom narodu, predstavljaće na ovoj zemlji jedan živi krstaš barjak. A kada se časni krst ne simbolično nego stvarno bude uselio u srca ljudska, lako će biti napraviti ga od svilenih krpa i šimširovih grana. Jer je ljudima uvek lakše doći do simvola nego do stvarnosti, do izraza lakše nego do duha i istine. Kada tvoj narod bude robovao pod nekrštenim gospodarima onoliko vekova koliko je stari Izrailj robovao pod faraonima misirskim, krst će toliko ispuniti dušu tvoga naroda i toliko utvrditi se unutra u duši, da čim se ponovo digne krstati barjak od platna, spoljašnje će ropstvo brzo biti svrgnuto, spoljašnja sloboda lako zadobijena, i carstvo ponovo vaspostavljeno.

O divni mučeniče Hristov, kako si vaistinu divan zavet ostavio narodu svome privolevši se carstvu večne stvarnosti! I kako si mu pobedonosno znamenje stavio pred oči u vidu časnoga krsta! Mesto ognjenoga stuba, što je vodio Izrailjce iz ropstva Misirskoga, krst uzdignut od Kosova polja do nebesa vodiće tvoj narod kroz pustinju robovanja. Svetliće mu, vodiće ga, i izvešće ga u obećanu zemlju slobode —no ne jedino zemaljske, simvolične i vremene, nego i slobode istinske, besmrtne, angelske.

GLAVA JEDANAESTA
u kojoj se govori o spoljašnjoj i unutrašnjoj slobodi i o suštini zlatne slobode

Saslušaj sada reč o slobodi, neutoljivi viteže krsta časnog i slobode zlatne. Sve stvarnosti imaju svoja nerastegljiva i neotuđiva imena. Ali na zemlji su ta imena protegnuta i na simvole tih stvarnosti, pa čak i na simvole simvola. Zbog neobuzdanosti jezika i vizijske slabosti ljudske. Tako se i reč sloboda protegla na mnoge odnose i mnoga stanja među ljudima na zemlji. Reći ću ti prvo ono što tebi treba da je jasno. Kad se spoljašnja sloboda u jednom narodu pretvori u robovanje najbližeg najbližem, i uprlja bezimenom tiranijom čoveka nad čovekom, zakonom zemaljskim nekažnjivim, onda Svemoćni, Sažaljivi, oduzima slobodu takvom narodu i baca ga u školu robovanja, da bi se naučio poznati i ceniti slobodu. Nije li ti ovo jasno, čestiti kneže?

Odgovori Lazar:

— Zaista, govoriš mi stvari, koje treba da su jasne svakom razumnom čoveku. — Po tom angel produži:

— No sloboda zlatna vezana je tesno za krst časni. Kroz krst časni i javljena je ljudima sloboda zlatna. Jer zlato je simvol istine. Sloboda zlatna, dakle, znači: sloboda istinska i nepromenljiva. Tu slobodu imamo mi besmrtni duhovi u carstvu nebeskom; tu unutarnju, duhovnu slobodu. Ko od smrtnih stekne ovu slobodu, taj, i samo taj, istinski je slobodan. Slobodan je od briga i pohota zemaljskih; slobodan od prizraka svetske slave i prolaznog bleska; slobodan od sveta, od ljudi, od demona; slobodan i od samoga sebe, od nižeg, neduhovnog bića svoga. Noseći zlatnu slobodu u prsima svojim, on se oseća slobodan i u spoljašnjoj slobodi i u spoljašnjem robovanju. Niti mu slobodna država može tu slobodu povećati niti neslobodna umanjiti. To je blago skriveno unutra u duši, koje lopovi ne kradu, tirani ne ruše, oganj ne spaljuje, smrt ne uništava. Prava sloboda jeste sloboda i u tamnici i u dvoru. Bez nje je tamnica grob a dvor tamnica. Bez te unutarnje slobode dece Božje, slobode duha i srca, čovek je uvek rob pa ma kakve bile spoljne okolnosti njegovog života. Ona čini spoljašnje ropstvo negorkim a spoljašnju slobodu slatkom. Ona je so za spoljašnju slobodu, i čuva ovu zloupotrebe i truleži; i svetlost za spoljašnje robovanje, osvetljujući i zagrevajući ljude porobljene.

Rečeno vam je od Gospoda vašega i našega, da budete kao deca. Zar nisu deca najslobodnija bića u vašem rodu zemaljskom? Pokornost volji roditeljskoj ni u koliko ne ograničava njihovu slobodu nego joj samo daje pravilan tok. I mi na svetim nebesima Božjim imamo tu detinju slobodu, jer smo i mi deca, i činimo sve što hoćemo sa radosnim saznanjem, da nas u tome ograđuje i ograničava jedino ljubav i mudrost svevidećeg Oca nebeskog. No to ograničenje mi ne osećamo ni kao stezanje ni kao sužavanje nego kao roditeljsko čuvanje dece od pada. Sloboda u Bogu a ne od Boga — to je prava sloboda, neprolazna, životvorna, radosna, zlatna. Saznati sebe u zavisnosti jedino od Roditelja, Hranitelja i Branitelja, od najsrodnijeg Srodnika, od najvernijeg Ljubitelja — to je najuzvišenije saznanje i osećanje slobode, koje mogu imati stvorena bića na nebu i na zemlji. Zlato je zlato, bilo pod nogama ili na glavi. Tako i zlatna sloboda, bila na visini ili u nizini, na svetlosti dana ili u tami noćnoj.

Pogledaj u Sina Božjeg, Čedo Božje javljeno u telu, da bi objavio telesnim tajne večnog života. Od sve dece na nebu i na zemlji Sin Božji je najslobodnije Dete. On je slobodan bio kao drvodelja u Nazaretu, i kao Učitelj u narodu, i kao vezan Rob pred kneževima jevrejskim i rimskim. Njegova sloboda ni u jednom trenutku niti je vezana ni drešena. Robovi su bili oni, koji su Ga sudili, i pljuvali, i šibali, i raspinjali. A On ni minuta nije bio neslobodan; jer nijednog minuta nije bio odvojen od vizije Svog nebeskog Oca i Svoje nebeske otadžbine. Tu Svoju slobodu doneo je On s neba ljudima, i u tu slobodu uveo one, koji su je razumeli i zavoleli. Zbog toga apostol Njegov govori oslobođenim od sveta, od demona i od sebe:“stojte u slobodi, kojom vas Hristos oslobodi“. I taj apostol, i drugovi njegovi, i milioni hristovernih osećali su se slobodnom decom Božjom, i u gradu i u pustinji, i za punom trpezom i u gladi, i u okovima kao i među prijateljima. Sve — slično Njemu, Otkrivaču i Darodavcu zlatne, nebeske slobode, slobode dece Božje u Domu Oca svoga. Jer je Duh Očev, Sveti Duh slobode vejao u dušama njihovim i spasavao ih od svake zarobljenosti.

Za tu zlatnu i svetu slobodu ti vojuješ i umireš, ljubimče i ljubitelju carstva nebeskoga. Spoljašnja sloboda, u svojoj kući i u svojoj državi, pod vlašću jednokrvne i jednoverne braće, samo je simvol božanstvene slobode duha, ljuska koja nagoveštava jezgro, mesec koji baje o suncu. Oni koji nemaju tu suštastvenu, zlatnu slobodu u sebi, a bore se samo za spoljašnju slobodu, zar ne bivaju robovi i u svojoj kući, u svojoj državi, pod vlašću jednokrvne i jednoverne braće? Zar to nije prizračna sloboda, koja se ni u čem do u imenu ne razlikuje od robovanja tuđinu? Za takvu prizračnu slobodu ne daje se ni kruna, a još manje glava. A to si, kneže, potegao na ovo polje, da položiš i krunu i glavu za slobodu — ama za onu stvarnu jevanđelsku slobodu.

Ko dušu svoju daje za zemaljsko carstvo, čini što i nerazumni Isav — prodaje jedino dostojanstvo svoje za čanak sočiva. Ljudi obično shvataju spoljašnje robovanje kao gubitak. I jeste gubitak, no čega? Ne duše, nego stvari, imanja, vlasti, gospodstva. A kad nije gubitak duše, nije gubitak u opšte. Jer sve je ostalo samo nameštena bina, na kojoj se duša pokazuje. Duša može prevashodno odigrati svoju dramatičnu ulogu i bez svake utrpane i izveštačene bine. Kad se čovek privole našem carstvu nebeskom, onda mu je svaka stopa zemlje, na koju stane, izvrsna bina za ulogu njegovu.

Tvoja dva današnja prividna poraza biće obraćena u dve slavne pobede. Prvi je poraz pogibija tvoja i tvojih junaka; a drugi, kao posledica prvog, ropstvo preostalog naroda tvoga. Za prvi poraz, darovaće se tebi i junacima tvojim svetiteljstvo na nebu i opojna pesma na zemlji. Za drugi poraz darovaće se tvome narodu unutarnji duhovni preporođaj, unutarnja zlatna sloboda, kroz krštenje u ognju i krvi.

Čovek koji baca seme na njivu siromaši u očima nerazumnog posmatrača, jer ispražnjava žitnice svoje. No račun se ne pravi pri setvi nego pri žetvi. Današnji dan je za tvoj narod velika setva na njivi vremena. A kad stigne za žetvu ono seme, koje si ti danas posejao, vrsni sejaču, ti ćeš posmatrati s nebeskih visina, i radovaćeš se radošću neiskazanom.

Bolje je žrtvom zadobiti carstvo nebesko nego lukavstvom carstvo zemaljsko. Nema lukavstva na zemlji ni u paklu, koje može nadmudriti večnu nebesku Mudrost. Na mnogim megdanima Ona izgleda tučena u očima onih, koji misle, da je bitka okončana. Ali Ona na daleko gleda, i vidi dan Svoje pobede. Kad protivnici njeni pobedonosno kliču Ona ćutke upisuje prividne gubitke Svoje u dobitke. Oholi se rugaju Njenim malim i golorukim vojskama, ali na kraju zinu od iznenađenja i užasa. Oholi i samonadeždni uvek doživljuju neočekivano, Ona — nikad. Mudrost nebeska u borbi daje Svojim protivnicima sva preimućstva, i povlači se pred njima kao bijena, no na koncu Ona ih razvejava kao plevu. Njeni prutići lome železo protivničko. Njen ovlašan mahaj ruke vraća oblake od strela nazad u strelce. Samom pomišlju Svojom ona podiže pale i uzvišuje male. Ugnjetene pridržava i skrušene miluje. U Njenom je dahu neodoljiva sila, u Njenoj reči neugasiva svetlost. „U rukama su Njenim svi krajevi sveta“. Nadnela se nad rod ljudski kao majka nad čedo u kolevci — ko joj se može usprotiviti i živ ostati? U čašu slobodnih naroda dodaje gorčine a u čašu porobljenih meda; no i jedno i drugo s merom, da lek ne bi postao otrov. Ona ljubi one koji Njoj služe; i nadmeće se u služenju sa ljubimcima Svojim. Niko od stvorenih ne može je ni nadigrati, ni nadjačati ni nadslužiti. Blago čoveku, koji se privoli nebeskoj Mudrosti i Njenome carstvu…

No vreme tvoje tek što nije isteklo, o kneže sudbonošče naroda svoga.

GLAVA DVANAESTA
u kojoj se opisuje svršetak Lazarev

Posle ovog govora vesnik nebesa uzdiže ruku i izreče neku tajanstvenu reč. I odjednom se zatvori duhovni vid Lazarev. Ali Lazar ne beše više stari čovek, no preporođen i obnovljen. Bezužasno gledaše on i slušaše. Njegova duša beše umirena i obasjana nebesima, slično utišanoj vodi, u kojoj se ogledaju samo visine sunčane. Boj se još bijaše oko njega, ali se on više ne vezivaše za nj nijednim vlaknom duše svoje. Srce njegovo stajaše uzvišeno iznad zemaljske tuge i radosti, a um njegov visoko i daleko iznad svih pomisli o zemaljskom. Sav ovaj svet ležaše kao puhor pred njim. Iz toga puhora duša se njegova beše izdvojila kao varnica i beskrajno udaljila vremenom i prostorom. I vreme i prostor — kao i svi svetovi u obručima njihovim — pripadahu onom puhoru. U duši svojoj Lazar osećaše nov život — bezgraničan, nov svet — bezgraničan, i novu radost — bezgraničnu. On duboko uzdahnu i glasno uzviknu: Amin.

Kakva to graja dopire do ušiju kneževih? Kakvo to pobedno klicanje? Kakva to gomila azijskih ratnika hrli kao zapenušen talas ka čadoru sultanovom? Čime su to oduševljeni hrabri vojnici Muratovi?

To je novi trofej za nekrštene, novi gubitak za krštene. I stražari oko Lazara klicahu od velikog ushićenja. Lazar podiže teške kapke od očiju, i pogleda i vide, a to krstati barjak Boška Jugovića vije se iznad one gomile. Zaplenjen. Ugrabljen. Znači, hrabri brat Miličin je poginuo. Sa njim svakako i nerazdvojna mu braća, i viteški im roditelj, Jug Bogdan. Tako Lazar pomisli. ali ne zažali.

Barjak bi poboden u zemlju, dok ulaci odoše nekuda i saopštiše nekome. Po tom se gomila poče razmicati i praviti put. I gledaše Lazar i vide, a to naiđe sin sultanov, Bajazit, na konju belom kao mleko. Junaci turski uhvatiše barjak i položiše ga po zemlji pred naslednika carskog. Kada konj nastupi na prostrt barjak, Bajazit zateže zlatne uzde, te belac ržući potaba kopitama krstati steg hrišćanske vojske. A konjanik podiže glavu k nebu i viknu:

— Alah akbar! (Bog pobedilac!)

U tom trenutku sva vojska unaokolo pade na zemlju, udari čelom o zemlju i gromovito uskliknu:

Alah akbar!

Sve to Lazar vide i ču i — zažali.

Kakav je to šapat oko Lazara?

Kakav to uzbuđen šapat od usta do usta sinova Azije?

Kakvi su to tajanstveni zbori, kao šuštanje lišća od lica vetra?

To sultan umire. Usred opšteg šapata čuje se samo jedan jasan glas ispod čadora. To sin umirućeg sultana izdaje zapovesti. Kakve li zapovesti izdaje u ovom času? To nisu bojne zapovesti. To se ne odnosi na bitku. Bitka se već završava. Sinovi Azije su je dobili. Nego, to novi sultan zapoveda, da se pre smrti njegovog oca pogubi car kaurski.

— Posecite cara kaurskog pre nego izdahne car Murat Nepobedivi!

Tu zapovest gnevno povtori jarosni Bajazit pojavivši se na vratima čadora.

Lazar to ču i razumede ali — ne zažali.

Kakva je to nova zabuna?

Kakvo zbunjeno trčanje i traženje?

To sinovi Azije traže drven panj, na kome bi odsekli glavu caru hrišćanskome. Traže ga na bezdrvnom polju, i ne nalaze. Plamteći gnevom Bajazit opet viče kao ljuti arslan i preti dželatu smrću.

Lazar pojmi, šta se traži i šta se hoće. Pa uzdiže desnu ruku, znamenova se krstom, i glasno izreče:

— Hriste Gospode, oprosti sve i slava Ti za sve!

Rekavši ovo Lazar se mladićski hitro izvi iz ruku turskih perjanika, pa dokroči do tela vojvode Miloša. Lako i otmeno prostre se po zemlji, i nasloni svoju glavu na glavu vernog vojvode svoga. Smotrivši to crveni dželat oseti zahvalnost prema velikom robu, što mu tako pomaže da izbegne svoju smrt. I zamahnu dželat krivom sabljom. Kao munja sevnu sablja kroz vazduh, škripnu kroz vrat Lazarev i prasnu o Miloševu kost ramenjaču.

A dva nebeska vesnika uzleteše u visinu sa dušom svoga novog druga, svetoga Lazara. Njima u susret tiho kao mesečina miljaše pesma svetih naroda nebeskih:

Zemaljsko je za malena carstvo,
A nebesko uvjek i do vjeka.

Sv. episkop Nikolaj VelimirovićCarev zavet