ČUDOTVORNI PRSTEN
Narodna epska pripovetka

 

Bila jedna udovica sa jednijem malijem sinčićem. Nije imala nigdje ništa osim jedne male kućice i jedne bašče. Sirota udovica nije mogla ništa raditi, jer je bila sakata, nego je od milostinje živjela i dijete hranila.

Pošto se mališa dokopa snage, reći će jedan dan materi:

— Vala, mati, sramota je da mi prosimo kada sam ja, hvala Bogu, poodrastao; nego daj da mi prodamo ono malo baščice pa da kupimo konja, mogao bih ja već drva goditi pa se oboje hraniti, a da drugome ne dodijavamo.

— E, moj sinko, — reći će mu mati — sada da ja prodam baščicu pa da kupim konja, ti, boj se, nećeš htjeti dobro konja čuvati, pa će ga vuk izjesti, te tako nećemo imati ni bašče ni konja.

Čudotvorni prsten - narodna pripovetka

Jest, ama bogme mališa neće da se okani, no saleti otud, saleti odovud, dok jedva mati ukabuli i proda bašču te kupi konja.

Pošto se mališa dokopa konja, poče drva goniti i prodavati, te je nekako životario s materom. I ako nijesu imali da im se presiplje, nijesu bili ni gladni, ni bez vatre.

Jedno jutro naredi mati sinu da doćera kući suhovine, jer da će taj dan pariti i prati haljine. „Dobro“, reče mali, pa po običaju poljubi mater u ruku i ode u drva. Kada je u šumu došao, pripe na jednoj poljani konja da pase, a on ode sabirati po šumi suhovinu. Ne potraja dugo, a on začuje neku jaku jeku i pisku, pa potrči da vidi šta je i kako je. Kada dođe nad jednu dolinu, ima šta i vidjeti. Aždaha proždrla jelena, pa joj zapeli rogovi u čeljustima, pa ne može ni natrag ni napred, no se muči i ječi. Čim njega ugleda, reći će mu:

— Čuješ, momče! Kumim te Bogom i po Bogu da si mi brat, kad te je bog namjerio sa tom sjekirom, osijeci ovome jelenu rogove i kutariši me belaja.

A jelen će mu:

— Nemoj, ako znaš za Boga, nego ubi aždahu, ne bih li ja živ ostao.

Mališa se stade misliti, misli, misli: e, da sada počne tući zmiju, može biti da će ona izbljuvati jelena, pa i njega proždrijeti, a napošljetku ona ga je prva bogom zaklela i pobratimila, te smisli da njoj pomože. Brže-bolje poleti tamo te sjekirom jelena po rogovima klep, klep, dok rogovi otpadoše, te ga aždaha serbez proždrije.

Pošto aždaha proždrije jelena, reći će mu:

— E, pobratime, ti mene kurtalisa smrti, a sad je red na mene da se odužim. Moj je otac zmijski car, pa hajdemo njemu, on će te dobro darivati. Nego nemoj se prevariti; što ti god uzdaje nemoj uzeti, nego mu išti prsten.

Pa pođe pred njim. Mališa će te za njom, a ona ti ga uvede, pobratime si dragoviću, u nekakvu pećinu. Kada ga provede kroz pećinu, dođoše na jedno veliko polje, a nasred polja veliki sto, a na njemu se zmijski car kurisao, a cijelo polje pritisle svakojake zmijurine. Bogme kada zmije ugledaše carsku kćer, načiniše poširok put, te se mališa malo oslobodi, a bijaše se prepao kad je ugledao onoliku gamad. Kada aždaha dođe do oca, sve mu ispriča šta je bilo i kako je bilo, kako je ovo momče kutarisalo i kako ga je pobratila, i kako ga je, evo, dovela njemu da ga za to daruje. Kada to ču car, peći će odmah mlađima da se momku natovari dvadeset tovara blaga i dade, ali nuto čuda, momak neće na to ni da pogleda, no će caru:

— Hvala ti, care, na blagu. Ako ćeš mi dati što, daj mi prsten s ruke, a ako mi prsten nećeš dati, ja ti neću ništa drugo.

Car mu je davao šta hoće drugo, samo ne prsten, ama on zapeo na jednu: prsten te prsten. Car mu napošljetku odgovori da mu prsten ne može dati, a on se okrenu pa pođe i reče caru i carskoj kćeri zbogom. Kada mali pođe, a zmija, carska kći, pođe za njim.

— Kuda ćeš ti? — upita otac.

— Kako kuda? Idem sa pobratimom glavom po svijetu, kada ga ti ne htjede darivati onako kako je zaslužio.

Caru bi žao kćeri, kan̓ ti kad mu je jedna, pa povrati mladića i dade mu tražen prsten. Tada ga zmija posestrima isprati do onoga mjesta gdje su se prvi put sastali, pa će mu:

— Kad god ti što ustreba, prinesi prsten k vatri, pa ćeš svega imati.

Mališa je u mislima za konja, a ne misli na prsten; a kada dođe gdje mu je konj pripet bio, kad ni konja ni od konja glasa samo samar i četiri ploče, a cijela konja vukovi pojeli. Kô jadan, kô žalostan, ne imajući kud kamo, uprti samar na leđa, a četiri ploče metnu za pas, pa jedva ni živ ni mrtav u mrtvi akšam dođe kući. Bre, sve je dobro dosada; ali da vidiš sada jada, kada ga mati opazi bez konja, pa još kada saznade da ga je vuk pojeo, stade ga grditi i ružiti na pasja preskakala, pa da se i na tom razminu, no dokopa štapinu, pa odovud pa otud, kô vola u kupusu. Bre, ne da mu ništa ni večerati, niti u sobi spavati. On jadan, žalostan, ubijen i prebijen, gladan i pregladan, savi se pa malko onako umoran zaspa, ama kada po njemu počeše crijeva krčati i gudjeti, probudi se. Tad se tek sjeti prstena, pa ga prinese k vatri, a dva Arapa pa preda nj:

— Šta zapovijedaš, gospodaru?

— Zapovijedam da mi podosta donesete, i to odmah, svake zahire, i punu avliju drva, sve suhovine, neka mi ima mati su čijem papiti haljine.

— Sve će biti, gospodaru.

Pokloniše se i odoše. Ne bi štono se reče dlanom o dlan udario, a to se sve ispuni kao što je on naredno, a on onako gladan primače se pa se one razne đakonije nađavasa, a one puste suhovine stače na vatru, pa uza nju leže i zaspa kô zaklan.

Ujutru mu mati poranila, jer se, bogme, ni njoj nije dalo spavati — nije šala, ode konj, ode življenje! — pa iziđe pred kuću, kad ima šta vidjeti: puna avlija drva. Povrati se sad da budi sina, kad pogleda oko njega čudo i zahiru, probudi ga, pa mu reče:

— A šta je ovo, sinko?

— Eto vidiš, mati, to sam ti stekao za konja.

— A što ti to ne kaza svojoj materi sinoć, nego te onako izbih?

— Evo ti kažem sad, nego kaži ti meni jesmo li se sad pomirili.

— Jesmo, sine, jesmo, — pa ga stade grliti i ljubiti.

Tu ti je on neko vrijeme s materom u izobilju živio, pa se jednom prisjeti i reče:

— Što bih ja živio u ovako tijesnoj kućici? — pa prinese prsten k vatri, a dva Arapa pa preda nj:

— Zapovijedaj, gospodaru!

— Zapovijedam da mi na toj i toj meraji načinite saraj kao što je u cara, a u saraj namješaj kao što je u cara, pa kada sve bude gotovo, da mene i mater tamo preselite.

Tu se oni poklone i odu, a on sa materom zanoći u svojoj maloj kućici, a kad se probudi, ima šta i vidjeti: kao što je god naredio, sve onako učinjeno, pa još i njega i mater mu prenijeli, a on niti je šta čuo ni vidio. Sada ti se istom on kurisa u sarajima, pa naredi materi da nikoga ispred saraja ne propusti, nego ko je gladan — da ga nahrani, ko je žedan — da ga napoji, koje bos — da ga obuje, ko je go — da ga zaodjene. „Kad je, veli, nama Bog dao, neka i sirotinja živi.“

Jedne večeri ovako sjedeći, reći će sam sebi:

— A kad je meni ovako Bog dao, zašto se ja ne bih i oženio, da nijesam sam? — pa se misli, misli, dok nešto smisli, pa prsten te k svijeći, a Arapi kao i vazda:

— Zapovijedaj, gospodaru!

— Zapovijedam da mi donesete sultaniju, carsku najljepšu kćer.

Oni se pokloniše i nestade ih, i za tili čas evo ih gdje donesoše sultaniju. Tu je on lijepo dočeka i stade milovati, a bogme i ona kad se vidje u onakom istom dobru kao i kod oca, pomisli da je on ja car ja carević, pa stade i ona njega milovati, te ti se tu lijepo po zakonu vjenčaše i lijepo živiše.

Kada car opazi da mu nema kćeri, stade je tražiti i raspitivati, ali je nigdje ne može pronaći, kao da je u vodu ili zemlju propala. Tada car poče obećavati veliko blago ko mu kćer prozna, a to ču jedna stara badža-vještica — pa od grada do grada, od vrata do vrata, dok je nađe i pozna, pa se odmah vrati caru i pogodi se s njime za veliko blago da mu kćer živu dovede. Pošto to sve lijepo ugovori, uzme baka nekakovu kožu i šipku, pa os-bos opet od vrata do vrata, dok opet dođe pred onaj dvor. Kada je bila blizu dvora, opazi je onaj bivši siromašak, pa će ženi:

— Eno nekakove sirote žene, gole i bose, no reci materi neka je svrati, pa neka je obuče, obuje i nahrani.

— Prođi se, Boga ti, starijeh babetina! — stade ga žena razbijati, a on joj veli:

— Neću ja da niko prođe mimo moju kuću gladan ni go. Kad je meni Bog dao, što ja ne bih sirotinji?

Žena kao žena, e, biva, ono i treba da posluša muža, ode dolje pa svrati staru, a svekrvi reče da joj donese zahire i haljine. Kada svekrva ode da traži haljine, vještica će:

— Boga ti, sultanija, miluje li te kako muž?

Sultanija se začudi, pa će joj:

— Boga mi, miluje, ama mi je za čudo oklen ti znaš da sam ja sultanija.

— Kako ja ne bih znala, kad ja svašta znam? Ta ja sam to i pripomogla da ti dođeš za nj. Nego, ču li me, hajde ti donesi oni njegov prsten da ja u njemu nešto proučim, pa će te deset puta više milovati nego dosada.

Davno se reklo: u žene duga kosa a kratka pamet, te ti i ona povjerova babi, pa izleće brže-bolje k njemu u odaju. Po njegovoj nesreći on bijaše zaspao, te mu ona ponajlak snimi prsten s prsta, a svoj mu namače na prst, pa sa njegovijem prstenom te babi. Kada se baba dokopa prstena, peći će joj:

— Hodi sjedi, dušo, za me na ovu kožu!

Ona sjede, a baka šipkom puc po koži, i obje odletiše. Nije šala, brate, vještica i njezina sila, nalet je bio od nas i naše kuće! Ona ti tako leti, dok doletiše kod cara, te mu baka preteslimi kćer i uze bakšiš.

Kad se siromašak probudi, zovnu ženu. Jest, ali nje nema. Zovnu mater, pa pita za ženu, ali mu ona odgovori:

— Bogme, ja ne znam, ja odoh da potražim onoj babi što od odijela, a kada se vratih, ne nađoh ni jedne, te pomislih da nije tu s tobom u odaji.

— E, vala, gdje je da je, ja ću je dobaviti, — pa brže-bolje za prsten. a kad pogleda, kad nema njegova prstena, no mu ženin na prstu.

Sada najedanput kao da ga grom iz vedra neba udari, ko je žalosniji od njega? Vidje gdje je prevaren, ama je zatvrdo držao da ga žena nije prevarila, pa se brže-bolje preobuče u siromaške haljine i ode glavom po svijetu. Kud god je hodio, dođe u Stambol, ama kako će sad da se sastane sa sultanijom? Misli, misli, pa smisli te ode pravo pred carski dvor i prisloni se uz vrata. Carski ga aščibaša spazi, pomisli da je gladan, te ga upita:

— Šta ti tu čekaš?

— Nemam posla, pa bih rad da me primite u tu aščinicu makar i za hranu, a mogao bih vi, ako ništa, sude prati.

— Dobro, dobro, — reče mu aščibaša — hajde unutra, dobićeš posla.

Tu ti se on sada kurisa i namjesti i za nekoliko mjeseci nauči zanat, i postade prvi aščija iza aščibaše. Pošto je bio jabandžija, a ostale aščije iz mjesta, to su sve aščije išle svojim kućama na konak, a on sam ostajao u aščinici. Da mu ne bi bilo neobično samu po noći, nabavi jednu mačku i jedno pseto, koje je dobro gledao i milovao. U carskom saraju bila je jedna robinja, koja je iz aščinice u harem nosila jelo te ti se on s njome dobro upozna i pobratimi. Jednom će on njoj:

— Vala, posestrimo, ja bih te nešto molio, ako mi daš vjeru da o tome nećeš nikome ništa kazati.

— Tvrđa vjera od kamena, pobro, kazuj slobodno.

Onda će on njoj:

— Vidiš ovaj prsten? Ja ću ovaj prsten metnuti evo na ovaj kraj pilava i sahana da dođe pred carevu kćer.

— Hoću, pobratime, da je i šta više.

Tu ti on metnu onaj sultanijin prsten u pilav, a posestrima dobro uoči gdje ga je metnuo, pa okrenu onaj kraj pred sultaniju, carsku kćer. Carska kći kada zahvati drugi put pilava, ugleda prsten u kašici. Čim ga vidje, odmah ga poznade, a kako i ne bi poznala svoj najmiliji adiđar? Brže-bolje vješto sakri prsten da ne bi još ko vidio, pa ga spusti u džep. Uvečer kada ode spavati, zovnu ona robinju što ulazi u aščinicu, pa je upita:

— Ti ulaziš u aščinicu, znaš li ima li kakav jabandžija tamo?

— Imade veli jedan, ima tri-četiri mjeseca došao, pa ga aščija uzeo za sevap, a on sada naučio zanat, pa je prvi do aščibaše.

— A znaš li gdje noćiva?

— Znam, noćiva u aščinici.

— A noćiva li još ko s njime?

— Jok, niko, samo što ima štene i mačku.

— A znaš li ti što za ovaj prsten? — Pa joj izvadi prsten i pokaza. Robinja se malko osmjehnu pa će:

— Znam, bogme. On je dobar i pošten čovjek, pa sam se s njime pobratila, te me je on, pošto sam mu zadala božju vjeru da neću nikome kazati, zamolio da pilav okrenem tako da prsten dođe preda te.

— Dobro je, nego sada da i meni vjeru zadaš da ćeš šutiti, pa ću ti nešto kazati, a bezbeli ćeš i ti sa mnom srećna ostati.

— Tvrđa vjera nego kamen stjena, slobodno govori.

— E kad je tako, znaj da je ono moj bivši čovjek, nego uzmi ove ženske haljine pa mu nosi u aščinicu, neka se preobuče i neka s tobom dođe k meni.

U mlađeg nema pogovora, nego bošču pod pazuho pa pobratimu u aščinicu. Kad je njemu sve kazala, niko srećniji od njega, — obuče se u ženske haljine, pa polagano za robinjom te ženi u odaju. Je li iko cpećniji no njih dvoje kad se sastadoše, ama kad prođe prva radost, zapitaće on ženu gdje je onaj njegov prsten.

— Bogme ga odnijela ona baka, — pa mu onda sve ispriča šta se je i kako dogodilo.

— Zlo i naopako, — odgovori on — nikad se više nećemo moći našoj kući povratiti!

— Pa mažemo se mi i ovdje ovako tajno sastajati i lijepo življeti.

Tako je i bilo. On ti preo dan u aščinicu, a preo noć k sultaniji. Ne prođe mnogo vremena — e, šta ćeš, svašto na svoje vrijeme — kada car nekako za to saznade, i bi mu velika muka: nije šala taka bruka u carskom dvoru.

Car je toliko sluga namučio i posjekao, ama sve uzalud: neće niko da ukabuli ono što nije učinio. Najposlije car zovne onu istu badžu, pa će njoj sve kazati, a ona će njemu:

— Imadeš u aščinici jednoga jabandžiju. On je onaj isti što ti je kćer odveo bio, ja sam ga odavno poznala.

Car odmah zovne aščibašu, i naredi mu da mu dovede jabandžiju što je u aščinici. Kada su toga jabandžiju pred cara izveli, car bez suvala, bez dževapa osudi jabandžiju na smrt. Badža će na to caru:

— Daj, care, meni dva dželata, pa ću ga pogubiti.

Car joj dade, te ti moga sirotog jabandžiju povedoše dželati s badžom u jednu veliku planinu, i doveloše ga nad jednu veliku rupu. Tu badža naredi te ga baciše u rupu, a za njim baciše jednu veliku stijenu. Za njim bijaše pristala mačka i kuče, te po babinoj naredbi i njih dvoje za njim baciše u jamu. Ako kome Bog pomaže, ne može mu niko nauditi, te tako bi i njemu. Kad ga baciše u jamu, ne ovarisa na dno, no se ustavi na jednom opećku i malo skoloni, dok ona stijena protutnji, u tom i kuče i mače padnu pored njega. Jest, ama su sad muke, nema se šta jesti, a ne može se izići, te u svome jadu stade milovati štene i mačku i s njima se gladnijem gladan razgovarati. Tako je prošlo dva dana, kad, jednom u onome mraku popipa oko sebe, kad mu nema mačke ni šteneta. Sada mu još teže bijaše snositi svoju sudbinu, ali ne potraja dugo, dok se opet oni stadoše oko njega umiljavati. Kad ih poče milovati, opazi im po trbusima da su siti, pa će sam sebi:

— Bogme oni su negdje našli nešto te se najeli; čekaću dok ogladne, pa ću za njima, ne bih li i ja našao selameta.

Do nekoliko krenu kučka i mačka opet da idu, a on ti se lijepo uhvati štenetu za rep, pa za njima ponajlak pobaučke. Nijesu dugo išli, kad dođoše na čistinu u nekakav vilajet. Tu ti nigdje ništa nema no sami miši. Mačka i štene, kan̓ ti gladni, odmah skočiše pa počeše daviti, a miši svi pobjegoše k caru. Kad car opazi njega, zavikaće:

— Aman, gospodaru, ustavi tu vojsku, a išti što god hoćeš.

On viknu na mačku i štene te dođoše k njemu, pa će caru:

— Neću ti ništa drugo, nego od te i te bake taki i taki prsten!

Car odmah viknu dva stara miša, te ih posla, i ne potraja dugo a oni donesoše preko pedeset prstenova razne veličine, a to je sve što su od iste badže pokupili. On razgleda sve prstenje, ali njegova prstena tu ne bijaše.

— Nema ovdje moga prstena, nego odmah ja prsten ovamo ili ću poslati sada ovoga jednog slugu po veliku vojsku.

— Nema u babe više nijednog prstena, osim jednog što ga vazda drži pod jezikom, pa ga mi ne možemo nikako ukrasti.

— Brže prsten kako god znate, ili ću sad poslati po vojsku!

Na to će jedan mali, sakati miš, koji se je bojao ako se vojska pusti da je on prvi na redu:

— Ne puštaj, ako Boga znaš, ja ću ići, pa što god Bog dade! Nego, care, daj mi dva pouzdana i jaka druga, koji će me nositi, jer ja kao sakat ne bih mogao otići.

Car mu odmah dade, i oni ga uprtiše, te badži u sobu. Tu se mali pomokri u smetlje za vratima, pa u to smetlje zamelja rep, i reče drugovima: „Čim ja zgrabim prsten, zgrabite vi mene pa bježite“, pa onda ponajlak privuče se babi koja spavaše na prsa i bradu, pa joj onako mokar i prašljiv rep suknu u nos. Baba kihnu, a iz usta joj izleće prsten. Hromi ščepa brže-bolje prsten, a ona dva druga hromoga, te umakoše prije nego se je baba osvijestila, — utekoše srećno i veselo, i odniješe prsten da i drugove ovesele.

Kada siromašak spazi prsten, obradova mu se veoma. Jest, ali sada nema vatre, a bez vatre se ne može ništa. Misli se šta će, dok se nešto prisjeti pa stade prebirati džepove i po njegovoj sreći nađe jednu dvije kresavice, pa ukresa i prinese prsten, a Arapi odmah:

— Zapovijedaj gospodaru!

— Zapovijedam da iznesete na oni svijet mene, mačku i kučku.

I što bi dlan o dlan, svi se navrh jame obreše. Sada opet ukresa pa naredi Arapima te odmah donesoše babu, pa onda izvadiše onu veliku stijenu što je baba za njim u jamu bacila. Najprije baciše babu u jamu — jala, dušo, drži se zubima za vjetar! — pa za njom zakoturaše stijenu. Leti baba, leti stijena, dok odjednom dolje u bezdan bub, osta zauvijek.

Sada on rahat uze prsten pa dođe blizu Stambola i zanoći u jednoj kahvici. Uveče pošto svi pospu, primače prsten k vatri, a kad Arapi iskočiše, naredi im te ga odmah prenesu k sultaniji u odaju. Kada ga ona vidje, i obeseli mu se i ožalosti: obeseli što ga opet vidi živa, a ožalosti bojeći se da će saznati car, pa da će ih oboje posjeći.

— Ne boj se ništa više, — reče joj on — ja sam opet prsten kutarisao, — pa joj poče pričati šta je sve pretrpio, i kako je babu ubio i do prstena opet došao.

Tu se oni rahat učiniše, a kad ujutru svanu, on neće da ide, te ga sluge pripoznaše i javiše caru. Car odmah uze sobom dva dželata, pa dođe da ih oboje pogubi.

Kad on opazi cara i dželate, brže-bolje prikresa pa prsten k vatri: Apapi iskočiše, a on naredi te njegova četiri dželata spram carska dva stadoše. Kad car vidje to čudo, zavika mu:

— Ustavi ti tvoje dželate, a ja ću svoje, pa da se malo porazgovaramo.

On to jedva dočeka, te ustavi dželate, a car ga upita ko je i oklen je. On caru sve ispriča po redu ko je i oklen je i šta je doživio — ovako kao ja vama pa mu najposlije reče:

— Čestiti gospodaru, mene je Bog dosada čuvao, a tvoja kći koliko je meni mila toliko sam i ja njoj, nego da nam i ti dadeš dovu pa da se uzmemo.

Car se malo promisli, pa će mu:

— Tako je suđeno. Dajem ti je, samo pod tijem ugovorom da ostaneš uza me.

— Lijepo, čestiti gospodaru, samo ćeš mi dati uzun da odem po mater, da je obradujem i ovamo dovedem.

Car mu to dopusti, te on dovede mater, pa car učini veliki šenluk i vjenča ih. Ako su živi, i danas su dobro.