UKRADENA SREĆA – X deo

Deseti deo romana u nastavcima koji je napisao Branko Mićić Kondić

 

Marija je svoju tajnu o tome kako je pronašla i videla svog sina čuvala duboko u sebi. Nije ništa govorila ni mužu ni deci, ali jednog dana je primetila da se njena starija kćer sastaje Igorom, a nije znala da je on njen rođeni brat.

Bojala se da oni ne ostvare nedozvoljenu vezu. Nije znala šta da radi. Bojala se da kaže istinu svojoj kćeri, jer joj bila poznata stara narodna mudrost koja kaže: „što kažeš samo jednom čoveku a naročito ženi, to ne može ostati sakriveno, to je isto kao da si rekao celom svetu!“

Blizanci

Dugo je razmišljala i na kraju odlučila da svojoj kćeri kaže da su oni ipak u krvnom srodstvu. Nije joj rekla da su oni rođeni brat i sestra, već samo da su bliski rođaci. Kćerka je pitala zašto joj to nije ranije rekla i pitala u kakvom su oni srodstvu?

Marija se opet brzo snašla i izmislila priču da je u proteklom ratu bilo veliko stradanje naroda, i da su tom metežu mnoge porodice izginule a nekima je, naročito deci izgubljen svaki trag, i ne zna se sigurno da li je neko, možda, živ ili mrtav, ali da se ponekad sazna da su pojedinci ipak preživeli. Tako je Igorovog oca koji je bio dete usvojila i odhranila neka porodica i dala mu svoje prezime. Usput je dodala da ona o tome ni Igoru ni Saši ništa ne govori, i da će joj, kad bude bolje raspoložena za duži razgovor, još neke stvari objasniti.

Kasnije je Marija o svemu opširnije razmišljala. Sećala se da je Igor, kada je jednom svojim kolima dovezao Milicu, bio u njihovoj kući, i da je ona čak i razgovarala sa njim, i nije joj bilo jasno da li se on toga svega seća? Pomišljala je na površnost koja je često svojstvena mladim ljudima. On je ustvari bio opčinjen Milicom i gledao samo u nju i ništa drugo nije primećivao, ništa ga drugo nije interesovalo, pa mu verovatno nije ni ostalo u sećanju.

Nije znala šta da radi. Osećala je potrebu da hitno nazove Igora, da sa njim opširno razgovara i da mu kaže da je Milica njegova rođena sestra. Dugo se dvoumila da li da ga nazove i zamoli da se vide i razgovaraju, zato što od onog dana kada su su se, zahvaljujući dobroj volji staroga popa prvi put videli i razgovarali, i kada je Igor saznao da je Marija njegova prava majka, više uopšte nisu imali priliku da se vide. S obzirom na iskustvo koje je doživela prilikom pomenutog susreta, nije mogla predpostaviti kako će on reagovati kad čuje njen glas i kada mu ona saopšti svoju nameru da sa njim razgovara.

Na kraju je ipak sa mnogo strepnje podigla slušalicu i pozvala njegov broj. Kada je Igor podigao slušalicu i pitao ko zove, rekla je da je ona njegova majka Marija, i da ga moli da nađe vremena da se sastanu, jer ima nešto vrlo važno da mu kaže, na što je on nervozno odgovorio, da on nema previše slobodnog vremena za kojekakve sastanke, već ako ima nešto da mu kaže ili da ga pita, to učini odmah preko telefona, da se tako reši problem, Marija mu je na to odgovorila:

– Sine moj, znam da si poslom zauzeti, da nemaš previše slobodnog vremena, ali ono o čemu želim da sa tobom razgovaram je nešto posebno, i to ni u kom slučaju ne mogu da ti preko telefona kažem. Molim te žrtvuj desetak minuta. Neće trajati dugo, jer to što želim da ti saopštim mogu da učinim samo gledajući te oči u oči.

Kad je to čuo Igor je odgovorio da će se javiti sledećeg dana i da će doći kolima po nju, pa će je odvesti do jednog mesta gde će moći na miru obaviti taj razgovor.

Marija je zamolila Igora da dođe pre podne u deset sati, jer je tada sama u kući. Rekla mu je da kad stigne, zaustavi kola na ulici ispred kuće i samo da se kratko oglasi sirenom, a ona će biti spremna, odmah dotrčati i ući kola.

Kako je dogovoreno tako je i bilo. Kad je ušla u kola, Marija ja zamolila Igora da krene i da odprilike nakon jednog kilometra na pogodnom mestu stane, pa će mu ona sve što želi na brzinu ispričati. Kada su se kola zaustavila, Igor je rekao:

– Ajde, govori, šta je to toliko važno da mi nisi mogla saopštiti telefonom, već sam ja morao ovamo bez veze dolaziti?

Ona mu je odmah kazala:

– Sine moj, primetila sam da se sastaješ sa mojom Milicom, pa me interesuje kakvi su odnosi između vas i kuda to može odvesti?

– Mama, ako se ne varam, čuo sam da si rekla sa “mojom Milicom“? Šta to treba da znači?

– Sine moj to znači puno jer je Milica moja rođena kćer, a to znači da je ona tvoja sestra! I to je bilo jako važno da znaš, pa zato i nisam mogla da o tome sa tobom govorim preko telefona.

Kad je čuo majčine reči i došao do saznanja da je devojka u koju je bio smrtno zaljubljen, njegova rođena sestra bliznakinja, Igor je ostao bez reči. Nije znao šta da kaže. Prosto mu je mozak prestao da radi. Nekoliko minuta bio je u šoku, a zatim se polako pribrao i nastavio:

– Mama, za Boga dragoga što mi to pre nisi rekla? Što si ćutala? Što si tako dugo čekala?

Marija je jedno vreme ćutala i veoma se nelagodno osećala. U njoj je sve kuvalo a bilo je i nedoumice. Bila je puna nekog besa koji joj je sapleo misli i nije znala šta da kaže, ali kad se malo sredila i došla sebi, odgovorila je Igoru:

– Kako nešto tako možeš da me pitaš? Sećaš li se kako si se ponašao kad smo se prvi put sastali, kad si saznao da sam ja tebe rodila? Sećaš se šta si onda rekao? Da smo mi dva sveta i tako to. Od tada je prošlo više od šest meseci i ti ni jednom nisi podigao slušalicu da me nazoveš telefonom, da upitaš, kako sam? Za tebe ja nisam postojala. Da li si toga svestan?

– Dobro, recimo da si ti u pravu. Eto, priznajem da sam grešan i kajem se, ali kako to da Milici nisi rekla da ima brata, da sam ja njen brat? Zašto joj to nisi rekla? To ne mogu da razumem?

– Zašto – odgovori Marija, pa nastavi – zašto? Zar misliš da je to jednostavno? Ništa nisam rekla ni njoj ni tvom ocu. Ti ne znaš da je Saša težak srčani bolesnik, da su mu živci potpuno rastrojeni. Razmišljala sam kako i šta da mu kažem, ali nisam se odlučila, jer znam da bi to za njega bio šok. Znala sam da bi se on jako uzbudio, da bi mu pozlilo, a možda bi se desilo i ono najgore.To je bio razlog. Kako ne možeš da me razumeš? A i tvojoj sestri nisam ništa rekla jer sam se bojala da ona u trenutku neopreznosti ne kaže Saši. Eto to je moje objašnjenje, ako ti to možeš i hoćeš da razumeš. Treba da znaš da ja imam vas četvero, i o svima vodim brigu, a ja sam ustvari sama, sama samcata, jer Saša je izgubljen bolestan čovek. Postoji mnogo toga sa čim on nije zadovoljan, ali za to ja nisam kriva, a nezadovoljstvo koje drži u sebi čini ga nesretnim, i ta nesreća što mu se usadila u glavu uzrok je njegove bolesti i čini je još težom. Njegovi živci su tanki, malo mu treba da se uzbudi i da mu pozli. Ne znaš ti kako je to. A što se tiče Milice, ona je još nezrela, živi u iluzijama, živi u mašti, ne zna šta hoće, a ti se nisi potrudio da me u proteklom vremenu potražiš da se vidimo, da ti kažem, da ti sve ispričam, da se posavetujemo šta i kako dalje da radimo?

E sad šta je tu je. Rekla sam ti ono najglavnije. Znaš da je Milica tvoja rođena sestra blizankinja, i radi šta hoćeš. Ja ti više neću dosađivati. Pokaži mi kako se otvaraju ova vrata od kola, da izađem, pa ću peške da odem kući, a ti hajde svojim poslom i neka ti bude sretno.

I upravo kada je Marija uzela u ruke svoju tašnu i počela da se diže da izađe i kola, Igor je uhvati za ruku i reče:

– Stani mama. Kuda žuriš? Nećemo se tako rastati. Idemo kolima na jedno mesto gde ćemo se lepo ispričati i gde ćemo sve što je važno potpuno razjasniti.

To reče, upali motor, pritisnu gas i kola krenuše.

– Kuda me to voziš? –upita Marija?

– Ne brini sve će biti u redu – reče Igor i ućuti.

Tako su se ćutke vozili dvadesetak minuta, a onda je zaustavio kola pored jednog usamljenog restorana i rekao Mariji:

– Evo, stigli smo. Tu će ti, nadam se, biti lepo i tu ćemo nastaviti naš razgovor.

 

Branko Mićić KondićUkradena sreća