NISAM LUD DA IDEM U PAKAO

Jeromonah otac Serafim Petković iz manastira Svete Trojice u mestu Bjele Vode kod Ljubovije besedi o hrišćanima i ljubavi prema Bogu

 

Kada čovek želi da poradi na izgrađivanju sebe, on neminovno čini jednu grešku, koju su u prošlosti, propovedajući moralizam, činili čak i hrišćani u teološkim krugovima i nedeljnim školama. Drugim rečima, kada neko priđe Crkvi, takvi hrišćani mu govore: „Pazite da ne činite ništa loše, da ne posećujete neprilična mesta i ne izgovarate skaradne reči“ – time se oni bave. Međutim, takav moralizam je bolestan, protivprirodno i nepravoslavno rasuđivanje, puritanstvo, pijetizam, koji samo traži konkretne rezultate. Oci Crkve se nisu bavili takvim stvarima, ali su sve sagledavali veoma duboko.

Jeromonah otac Serafim Petković - Manastir Svete Trojice, Bijele vode, Ljubovija

Jeromonah otac Serafim Petković – Manastir Svete Trojice, Bijele vode, Ljubovija

Kada bi im dolazio neki čovek opterećen mnogim problemima i grehovima, počinjali bi da mu govore o nečemu stranom za njega tj. o čovekovom odnosu sa Bogom. Zato u Jevanđelju Hristos nije rekao da je prva i najvažnija zapovest Božija to da se ne krade ili ne čini preljuba – to je nešto što se svakako podrazumeva – već je istakao da je najvažniji odnos sa Bogom, to da ljubiš Boga. Ako zavoliš Boga i imaš živu i zdravu ljubav prema Njemu, onda sve ostalo dolazi samo po sebi. U suprotnom, možeš da ispunjavaš sva moguća pravila, ali da ne ostvariš nikakv napredak u odnosu sa Bogom.

Tako ćeš postati zaista dobar čovek, možda čak i izuzetan, ali ne baš i čovek koji ima odnos sa Bogom. Zato se savremeni hrišćani ili oni mojih godina čude i nikako ne razumeju osnovne stvari u Crkvi. Kažu: „Zar nije dovoljno da činim sve to što se traži od mene? Šta još želite?“ Oni nekako ne mogu da razumeju ni savremeni svet, a monaštvo nikako ne mogu da pojme, pa mi kažu: „A zašto da postanem monah? Zar se borba u svetu ne računa, ona ne vodi na nebo?“ Odgovor je, naravno, da i tako možete da odete u raj. Ali ne postaje se monah samo zato da bi išao u raj. Otićiću u raj? Da li je moguće? Ili ću ipak možda ostati napolju? Bio je na Svetoj Gori jedan starac, otac Arsenije poreklom sa Kavkaza. Veoma prostodušan i jednostavan čovek koji je slabo znao grčki, ali je turskim bolje vladao. Kada mu je bilo 75 godina, žalio se kako ga starac Josif još uvek nije pribrojao svom bratstvu, a obećao je da će to učiniti, ali ipak još uvek čeka. Tada sam ga pitao:

– Starče, bojiš se da ćeš umreti?

– Ne, ne bojim se.

– A šta ako odeš u pakao?

– Nisam glup da odem u pakao!

Drugim rečima, to je zavisilo od njega. Naš odnos sa Bogom je pitanje ljubavi. To nije pitanje duga – da idem u crkvu, da na određeni način razmišljam, da uredno izvršavam naređenja i da budem dobar čovek. Odnos sa Bogom nije odnos koji se ostavruje nekakvim zaduženjima, već je to odnos ljubavi i poštovanja. Kao što čovek obuzet ljubavlju ne dela po razumu, već uzima gitaru i hita pod prozor one koju voli, kao što je to bio običaj u prošlosti, i celu noć peva ne bi li se ublažila njegova ljubavna tuga, a ona samo baci jednu saksiju – to smo mogli da vidimo na filmovima. Ne znam kako se to danas radi, valjda šalju elektronsku poštu. Sve se to promenilo, sve se svelo na konzervu. Čak i odnosi među ljudim.

Odnos sa Bogom je veza ljubavi u kojoj ta ljubav nema granica. Ona ne podleže nikakavim shemama, niti programima i ne može da iščezne. Ona je oganj, plamen, koji se razgoreva u samoj suštini čovekovog bića, i on ne nalazi način da izrazi tu svoju ljubav. To ne zavisi ni od čega spoljašnjeg. Onaj, pak, ko sve gleda i meri po spoljašnjem poretku stvari, verovatno se tako ponaša i u svojoj porodici, što naravno ugrožava porodične odnose, jer takav čovek kaže: „Zar nisam dobar suprug? Kako nisam? A ko ti daje novac sa kojim svaki dan odlaziš u prodavnicu?! Zar ne stižem svaki dan kući na vreme? Ne gledam druge žene! Nikada te nisam ni grdio, a kamo li udario! Zar ne idemo svako leto na krstarenje? Zar ne izlazimo svakog vikenda?“ Drugim rečima, ispunjavam čitav spisak nekakvih pravila i to znači da sam dobar čovek. Ali onog trenutka kada izađe na videlo da je jedna strana zanemarena, ili da ima drugu vezu, njihov dom se ruši, porodica propada, a onda se ti ljudi pitaju: „Ali zašto?“ Ne shvataju da se takve veze ne mogu održati nekakvim receptima koje ćete dobiti od lekara ili u apoteci. Niti bilo kakvim ispunjavanjem pravila – ako činim to i to, onda je sve u redu. Možete da ispunite sve naloženo, ali da sve to bude uzalud. Isto kao što je farisej ispunio sav zakon, ali nije našao milost u Boga, a carinik, koji se nije vladao po zakonu, beše opravdan i Bogu mio. Dakle, pitanje je kako čovek hodi pred Bogom, s kakvim umom stoji pred Bogom i da li postoji živi odnos, koji prevazilazi zakon i sve ono što je samo spolja.

Neki bi mogli da kažu: «Ako želiš da živiš po Bogu, treba da činiš to i to.» I neprestano slušamo nešto od čega mi se diže kosa na glavi, a posebno je upućeno mladima. Govore im: «Da bi bio crkven čovek, Božiji čovek, dobar čovek, treba svake nedelje da ideš u crkvu, da se ne ponašaš nedolično, da ne činiš to i to, da se pričestiš 3-4 puta godšnje, i da se isto toliko puta godišnje i ispovediš.» I, eto, time se sve završava.

Međutim to nije u redu. To je potpuno pogrešno. Mi treba da otkrijemo vezu našeg bića sa Bogom, živu vezu, onako kao što volite drugog čoveka, bez shema i unapred smišljenih formi i recepata. Kao što je vaš odnos sa drugim čovekom živ, takav treba da bude i odnos sa Bogom. Jedino tako ćete moći da shavtite punoću o kojoj se govori u Jevnađelju. Zato sam malo pre i govorio da ne treba da budemo površni, već treba mnogo dublje da proničemo u suštinu stvari, kako bismo razumeli šta se to zbiva i otkud ta praznina u nama. Zar nam je još nešto potrebno? Kada shvatimo razlog, ako imamo bar malo smirenja, i ako zaista imamo tako mnogo ljubavi prema Bogu, onda neće biti potrebno da svoju bol lečimo tako što ćemo ispiti flašu vina. Kada čovek nauči da pravilno sagledava stvari, onda polako počne i da rešava problem koji ga zadesi.

Ne znam da li vas sve ovo zamara. Ponekad se pitam, da li vas zaista interesuje sve ovo o čemu govorim. Međutim, verujem i mislim da su to osnovne stvari i ne sviđa mi se da u Crkvi i od crkvenih ljudi samo slušate o temama koje su ponekad neophodne da se pomenu kao npr. o kloniranju ili globalizaciji. Neophodno je i potrebno je da se zna stav Crkve o tim pitanjima, ali vi to slušate neprestano i znam da ste u tu problematiku upućeniji od mene. Ali od nas, od Crkve treba da čujete ono što nećete nigde čuti.

Odmah nakon blaženstva «blaženi gladni i žedni pravde, jer će se nasititi» (Mt, 5,6), Hristos ide korak dalje, pa govori o čoveku koji je milostiv: «Blaženi milostivi, jer će biti pomilovani» (Mt. 5,7). Kada kažemo milostiv, odmah pomislimo na milostinju. Dolazi ti neko u susret i traži te jedan dinar, a ti mu daš dva – to naravno jeste milostinja. Takođe, i učestvovanje u raznim društvenim akcijama kao, na primer, posećivanje bolesnih i pomaganje potrebitih. Sve je to dobro i neophodno za očuvanje društvenog života. Međutim, ovde Hristos ne govori samo o tome, jer kao što smo videli u svim Jevanđeljima, Hristove reči su duboke – On se ne zadržava samo na spoljašnjem poretku stvari. Kada čujem reč milostiv, um se usmerava na samog Boga. Tako govorimo i u Crkvi: «Jer si Ti milostiv i čovekoljubiv Bog.» Sam Hristos kada je u Starom zavetu govorio o Sebi naziva se milostivim; uostalom, mi se molimo: «Gospode Isuse Hriste, pomiluj me.» kao i «pomiluj me Bože po velikoj milosti svojoj.» Bog je milostiv i svemilosrdan. Zato je milostiv epitet za Boga, a čovek je milostiv kada podražava milostivog Boga. Kod svetog Isaka Sirina ima jedan veoma dobar deo u kojem on govori o ljudskom milosrđu. On je bio sirijski podvižnik koji je živeo u 5. veku, kada Sirijci nisu bili ni Arapi, ni Romeji, ali su uskoro pali pod arapsku vlast i potpuno izgubili svoj jezik i svaku autonomiju, ali su ostali pravoslavni. Muslimani imaju bogato istorijsko pamćenje, zato ih oni zovu pravoslavnima, a mi smo ih prozvali muslimanima. Ava Isak Sirin je napisao predivne knjige, podvižnička slova u kojima kaže: «Šta je to milostivo srce? To je srce čoveka koje izgara za celu tvorevinu, za sve ljude, za ptice, za životinje, za demone i za svaku tvar, tako da kada takav čovek vidi ili samo pomisli na pomenuto njemu iz očiju liju suze.»

Zašto je to tako? Zato što je Bog takav. Bog ljubi sve jednako, bez razlike i bez izuzetka – to je osnovna istina Crkve – nema ni najmanje promene u ljubavi Božijoj prema svemu stvorenome. Koliko voli nas, toliko voli i demone. On na isti način i potpuno voli čoveka, Bogorodicu, ali i đavola – bez da nekoga voli više, a drugog manje. Jer da Bog nekog voli manje, a nekog više, to bi značilo da je Njegova ljubav ograničena, da ima meru, da ima strasti, da trpi promene, da nije savršena i potpuna. A upravo to se dešava nama, koji ne ljubimo Boga uvek jednako. Satana uopšte ne voli Boga, a Bogorodica ga voli svim svojim bićem. Tako ga neki od nas vole 10 posto, neki 20 posto, a neki 100 posto i upravo ta mera ljubavi određuje naš odnos sa Bogom, a to zavisi od nas, a ne od Boga. I to je ono osnovno što bi svako trebao da zna, da ne bi krivio Boga kako druge voli više od njega ili kako se Bog na nekog gnevi više, a na nekog manje. Prema tome, kada znamo ko je naš Prvolik tj. Bog, onda možemo da razumemo i drugog čoveka. Tako ćemo, na posletku, shvatiti da ne možemo nekog da volimo više, a nekog manje i da ne treba da budemo grubi i oholi prema, na primer, prestupnicima i onima koji su u teškoćama. Nećemo se moći tako ponašati. Jednostavno, ni u duši se nećemo tako osećati. A to novo, dobro raspoloženje, će svakako imati odjeka i u društvu u kojem živimo. Jer mi smo društvena bića i sve ima svoj odjek. Trebalo bi da imate ovakvu ljubav za sve i svja, bez izuzetka.

A da li bi trebalo da postoji mera za tu savršenu ljubav? Ne. Ako se tako pitamo veoma smo nisko na lestvici ljubavi. Svako sa svojom merom. Eto, imali smo velike svetitelje, pa dobro. I mi bismo da dostignemo savršenu ljubav. Ali mi imamo malo ljubavi, pa ipak govorimo o savršenoj ljubavi da bismo videli put kojim treba hoditi. A savršena ljubav je kada se prema čoveku odnosiš sa potpunom, iskrenom ljubavlju. Ljubav nije ispunjavanje svojih htenja i želja, ona nije lakomislena i, da tako kažem, glupa. Ako volim to ne znači da sam glupak, da živim u snovima i ne vidim šta se oko mene dešava, ili da sve vidim ružičasto. Ne. Božiji čovek nije bezuman ili malouman. Kako se nekada govorilo, ako ideš u Crkvu, malouman si. A danas govore da si zaostao, staromodan. To, naravno, nije tako. Šta se zapravo dešava? Jednostavno iz čovekove duše se uklanja strast – on vidi šta se dešava, prepoznaje strasti, poznaje zlo, lukavstva, vidi ih, vidi on sve spletke, veoma dobro ih razume, ali drugom čoveku ne pristupa ostrašćeno. Takav čovek može da izgladi stvar, na jedna miran, neostrašćen način, naravno koliko je to moguće. A zašto on to postiže? Zato što takav čovek ima apsolutnu ljubav. Ovo je veoma važno, jer ako nemamo takvu ljubav, neprestano ćemo osećati težinu, a kroz život ta obremenjenost će se samo uvećavati, jer posvednevno gledamo i srećemo se sa ljudskom zlobom – podozrivošću, otuđenošću, a onda i mi postajemo neprijateljski nastrojeni prema drugima, bez obzira da li to želimo ili ne. Takva je ljudska nesavršenost.

Ako ne budeš imao pažnju i spremnost da se pozabaviš ovim pitanjima, i ti ćeš postati isti takav, i bićeš u istom mlinu u kojem ćeš i ti da melješ i tebe će da melju, i više nećeš biti u stanju da podneseš ni najmanji podvig ili teškoću u životu, čak i ako budu povezani sa onima koje najviše voliš – jer se može desiti da te u jednom trenutku i najbliži izneveri ili jednostavno nije u stanju da ti pruži to što tražiš, ne može da ti pruži aposolutnu ljubav. Jednstavno naiđu takvi trenuci. Takav je život. E, to je ono glavno, kako ćemo se poneti i držati u takvoj situaciji kada nešto ne može da bude po našoj volji, onako kako smo zamislili! Ako nemamo milostivo srce, onda i mi ulazimo u isti mlin, koji će nas potpuno samleti u svim našim teškoćama, razočarenjima i gorčini, jer nismo vaspitali srce da ima duhovno blagorodstvo, koje se zadobija kada sastradavamo i iskreno ljubimo svakog čoveka. Zato što jedino kada poštuješ i saosećaš sa drugim čovekom, onda možeš i da ga razumeš. Dok ne dostigne tu meru, tvoje srce treba da bude veoma osetljivo i pažljivo, u smislu da oseća pokrete i nastrojenje drugih ljudi. Kako u suprotnom da razumeš drugog čoveka, ako ti je srce tvrdo i okorelo?

Kada srce postane tvrdo, prosto kameno od strasti, greha i koristoljublja, ono ne razume ništa od ovog, a spremno je da čini prava zlodela, na primer da ubije i da se pri tome smeje. Ili da posmatraš kako nekog ubijaju, i da te to uopšte ne zanima, da te se ne dotiče. Čovek može da bude i kao gvožđe i kao pamuk. Kolika je samo razlika između gvožđa i pamuka! Ima ljudi koji uživaju da maltretiraju druge, a ima i onih koji iskreno tuguju samo zato što su čuli ili pomislili nešto što im opterećuje savest. Ne mislim ovde na one koju pate od neke duševne bolesti, već na one prostodušne i osetljivog srca, koje se stiče kada se čovek podvizava po Bogu i nema nikakve veze sa depresijom. To nije depresija, nije nekakvo bolesno očajanje, već duboka svest o tome šta se zbiva u nama i oko nas. Treba početi od sasvim jednostavnih stvari. Od načina na koji razgovarate sa drugima, od toga kako ćeš da mu pomogneš, od milostinje koju daješ – daš nekome dinar, i šta s tim? Zašto nam je Hristos rekao da budemo milostivi? Zato da bi siromašni postali bogati? Ili bogati osiromašili? Naravno da ne; već je smisao da opštimo sa drugim čovekom. Smisao davanja milostinje o kojem se govori u Jevanđelju nema socijalnu pozadinu već duhovnu – da te nauči da opštiš sa svojim bratom, da sastradavaš sa njim u tuzi, da mu se nađeš u nuždi, da naučiš da se odričeš, da shvatiš da postoji drugi čovek, da budeš spreman da ti umerš da bi tvoj brat živeo. Naravno, svaki čovek shodno svojim snagama i sili. Kao što je sam Hristos umro da bismo mi živeli.

 

Jeromonah otac Serafim Petković

Manastir Svete Trojice kod Ljubovije

Izvor: FB strana manastira