AVGUST, DIOKLECIJAN I KONSTANTIN

Tri najveća Rimska imperatora Avgust, Dioklecijan i Konstantin su izvršili ogroman uticaj na istoriju Rimskog carstva, Evropsku i svetsku istoriju uopšte

 

Mnogobrojni imperatori vladali su Rimskim carstvom tokom prva tri veka njegove istorije, ali samo je nekoliko njih ostavilo trajan trag u rimskoj, i svetskoj istoriji uopšte. Sagledavajući stvari iz aspekta rimske države i rimskog sveta (iako će one docnije izaći iz okvira rimske civilizacije i preći u nasleđe evropske i svetske civilizacije), u obzir se mora uzeti nekoliko važnih faktora koji su od velike važnosti pri ocenjivanju nasleđa rimskih imperatora. Umešnost vođenja politike u izrazito delikatnoj političkoj atmosferi starog Rima javlja se kao prvi i verovatno jedan od važnijih faktora koje smo ranije pomenuli.

Avgust Oktavijan rimski imperator - Augustus

Avgust Cesar – rimski imperator

Govoreći o veštini vođenja politike u starom Rimu, najvećim delom mislim na sposobnost stvaranja održivog i relativno stabilnog političkog, društvenog i ekonomskog sistema koji bi bio u stanju da Rimskoj državi omogući nesmetano funkcionisanje i sposobnost da prebrodi turbulentne istorijske događaje kojih je u starom Rimu uvek bilo u izobilju.

Stavljajući sve ovo u kontekst umeća jedne osobe, ne treba tražiti dalje od čoveka koji se prvi uzdigao do pozicije vrhovne vlasti u starom Rimu i koji je uspostavio sistem nazvan Principat, koji će trajati tokom tri naredna veka (I – IV vek nove ere), njegovo ime jeste Oktavijan Avgust, danas smatran prvim Imperatorom Rima.

Ideje koje je uspostavio Avgust i njegova brojna dostignuća uvela su Rimski svet u novo doba. Stara Republika, koja je već bila na izdisaju i pre nego što je sam Oktavijan bio rođen, zamenjena je pažljivo osmišljenim sistemom u čijem se središtu nalazio sam Avgust – lat. Augustus, u prevodu Uzvišeni – imenom koje je rimski Senat dodelio Oktavijanu u znak zahvalnosti rimskog naroda nakon što je Oktavijan izašao kao pobednik iz serije građanskih ratova koji su do temelja uzdrmali Rimsku Republiku nakon ubistva Julija Cezara 44. godine p.n.e. Oktavijanova pobeda donela je preko potrebni mir Rimskoj državi (kasnije nazvan Pax Romana – Rimski Mir, ili Pax Augusta – Avgustov mir) ali je istovremeno označila i definitivni prekid sa mnogim republikanskim tradicijama. Za razliku od Julija Cezara, koji je slično Oktavijanu, stekao skoro potpunu vlast nad Rimskom državom nakon godina brutalnih građanskih ratova, Oktavijan je dobro znao da Rimljani nikada neće prihvatiti naslednu, monarhijsku vlast, niti ukidanje Republike, u starom Rimu, reč Kralj (lat. Rex) oduvek je imala izrazito negativno, čak i pogrdno značenje, i označavala je tiraniju koje su se Rimski građani oduvek pribojavali. Naposletku, činjenica da je kralj po svemu osim imenu, koštala je Julija Cezara života, budući da su se tradicionalistički članovi Senata bojali da će Cezar prigrabiti svu moć za sebe i učiniti je naslednom.

Oktavijan se 30. p.n.e, nakon njegove konačne pobede nad Markom Antonijem i Kleopatrom, nalazio u veoma sličnoj situaciji kao njegov veliki rođak pre samo nešto manje od petnaest godina, postao je jedini gospodar Rimske države.

Međutim, Oktavijanov politički genije tek će se pokazati u narednom periodu. On ne samo da je odbio brojne počasti koje mu je Senat spremno nudio, već je javno vratio moć Senatu i povukao se iz privatnog života. Time je pokazao svoju posvećenost poštovanju drevnih Republikanskih tradicija, koje su, iako je Republika bila de-facto mrtva, itekako ostale prisutne u rimskom društvenom životu. Naposletku je Oktavijan – premda nerado – prihvatio mnoge počasti i tutule, između ostalog one Oca Nacije (la. Pater Patriae), Prvog Među Jednakima (Primus Inter Pares) i Princepsa. Zapravo, titula cara u starom Rimu nikada nije postojala, Oktavijanova moć sastojala se u gomilanju raznih republikanskih ovlašćenja u rukama jedne osobe. Pored toga, Oktavijan je komandovao legijama koje su mu se lično zaklele na vernost.
Suprotno današnjim verovanjima, Avgust nije bio prvi car, već čovek koji je veštim i skoro nenadmašnim političkim manevrisanjem, tokom svoje četiri decenije duge dominacije u političkom životu Rimske države, uspeo da koncentriše veliki deo moći u svojim i rukama svoje porodice, uvek pazeći da se održi republikanska fasada i princip suvereniteta Rimskog naroda.

Iako neformalna, Avgustova pozicija kao vladara i prvog čoveka Rima, poticala je od njegove sposobnosti da se pažljivo ugradi u sistem vlasti a da ga pritom ne uništi, i zadrži poverenje još uvek moćne Senatske klase ali i ljubav Rimskih masa.

Sistem vlasti, nazvan Principat, koji je Avgust uspostavio održao se – uz povremene turbulencije – sve do sredine III veka i vremena haosa nazvanog Kriza Trećeg Veka ili Vojna Anarhija. Građanski ratovi nisu jenjavali, a jedan za drugim Imperatori su ginuli od ruke svojih vojnika koji su ih i uzdigli do carske časti. Bez sumnje, u nekoliko navrata tokom III veka, Rimsko Carstvo nalazilo se na rubu propasti.

Rimski imperator Dioklecijan

Rimski imperator Dioklecijan

284. g p.n.e nakon bitne kod reke Margus (velika Morava, današnja Srbija) Dioklecijan, čovek neznatnog porekla rođen blizu današnjeg Splita, postao je vladar Rimskog carstva pobedivši rivala Karina, tako okončavši jednu epohu Rimske, i verovatno Evropske istorije. Stari sistem Principata bio je u propadanju, vlast je sada zavisila isključivo od podrške vojske a Senat i grad Rim nalazili su se u dubokom opadanju te su počeli gubiti uticaj još u III veku.

Spoznavši duboke društvene i političke promene koje su nastupile u Rimskom svetu, Dioklecijan je sproveo mnoge reforme, koje su bez sumnje produžile život Imperiji u vremenu kada se činilo da su joj dani odbrojani. Vlast postaje očevidno monarhijska, a Imperator, umesto da bude samo vrhovni magistrat, postaje Božanska ličnost, okružena veličanstvenim ceremonijalom i sjajem carskog dvora i birokratije. Dioklecijan, prenosi vlast sa domena zemaljskog na božansko, pokušavajući tako da otkloni mogućnost čestih pobuna i građanskih ratova, koji su uništili sistem Principata.

Sa mnogo energije, Dioklecijan sprovodi i značajne administrativne i ekonomske reforme. Stari sistem provincija je ukinut, uvode se Prefekture i Dijeceze koje imaju da obuhvate po nekoliko provincija, a Italija gubi privilegovani status koji je ranije uživala i biva podvrgnuta poreskoj obavezi kao i svaka druga provincija.

Dioklecijan takođe pokušava da povrati vrednost rimskom zlatniku, čija je vrednost značajno opala tokom Krize Trećeg Veka.

Umnogome, Dioklecijan je postavio osnove transformacije antičkog sveta ka ranom Srednjem Veku. Ovaj istorijski proces dovršiće i dodatno – i odsudno – oblikovati Dioklecijanov naslednik, Konstantin Veliki.

Slično Avgustu i Dioklecijanu, i Konstantin se uzdigao do carske vlasti nakon dugog i teškog građanskog rata u kome je redom pobedio svoje rivale Maksentija i Licinija, stekavši tako vlast nad celim rimskim svetom.

Konstantin ne samo da je uspeo da vojnim uspesima osigura svoj položaj, nego i da zadrži lojalnost svojih vojnika, nešto što nije polazilo za rukom Imperatorima u III veku a ni mnogim njegovim naslednicima.

Iako se pokazao kao veliki i na bojnim polju nepobedivi general, Konstantin nije svoje nasleđe cementirao svojom – nesumnjivo briljantnom – vojnom karijerom, već veštinom kojom je očuvao krhku strukturu Rimske države i postavio je na nove, trajne osnove na kojima je opstala sve do kasnog V veka na Zapadu i ranog VII veka na Istoku (iako će mnogi istoričari smatrati da se Konstantinovo nasleđe očuvalo sve do pada Vizantije 1453).

Konstantin Veliki rimski imperator statua

Nastavivši Dioklecijanove reforme, Konstantin je prilagodio Rimsko Carstvo novim istorijskim okolnostima i novim društvenim procesima. Posebno u ekonomiji, nastavio je gde je Dioklecijan stao, uvodeći potpuno novu valutu, zlatni Solidus koji će ostati osnova novčane privrede u Istočnom Rimskom Carstvu i šire tokom većeg dela srednjeg veka.

Konačno, jedna od najznačajnijih Konstantinovih tekovina je njegovo prihvatanje Hrišćanstva kao priznate religije u Rimskom Carstvu. I u ovom aspektu, Konstantin je bez sumnje, morao da se adaptira već postojećim istorijskim procesima, tradicionalna politeistička Grčko-Rimska religija je već u Konstantinovo vreme nestajala i bila zamenjena brojnim kultovima sa Istoka od kojih su Mitraizam i kult Nepobedivog Sunca bili najizraženiji.

Hrišćanstvo se već bilo proširilo po Rimskom svetu, pogotovo tokom problematičnog III veka kada su su stare vrednosti antičkog sveta polako napuštale u burnim vremenima krize. Ovde ne želim da spekulišem o Konstaninovim razlozima za prihvatanje Hrišćanstva i njegovo kasnije integrisanje sa Rimskom državom i kulturom, ali je nesumnjivo da je politika suzbijanja Hrišćana pod Dioklecijanom doživela neuspeh.

Konstantinovo usvajanje Hrišćanstva okončalo je sukob Rimske države i Hrišćana i pružilo Rimskom Carstvu novu duhovnu snagu, istovremeno imajući ogromni svetskoistorijski značaj.

I na ličnom planu, Konstantin je učinio velike napore u odbrani Hrišćanstva i protiv naizgled beskrajnih teoloških razmirica koje su potresale ranu Hrišćansku crkvu i pretile da unište jedinstvo nove religije.

Lično uzevši učešća u Prvom Vaseljenskom Saboru u Nikeji, 325. godine (kojim je Imperator zapravo sam predsedavao, istovremeno kao sekularni vladar i branitelj Crkve i prave vere), Konstantin je dao svoj doprinos postavljanju Hrišćanstva na jasno definisane teološke osnove. Prvi Vaseljenski Sabor u Nikeji ključan je u formulisanju Hrišćanske dogme, a Konstantinova uloga nesumnjivo je bila presudna u pružanju jasne podrške carske vlasti novoj religiji.

Avgust, Dioklecijan i Konstantin izvršili su ogroman uticaj na istoriju Rimskog carstva i Evropsku i svetsku istoriju uopšte. Avgust je uspostavio politički sistem i mnoge tradicije i vrednosti koje su nastavile da oblikuju Rim i sve one države i narode koji su preuzeli njegove tekovine, dok su Dioklecijan i Konstantin sačuvali carstvo u presudnom momentu, utrvši tako put transformaciji antičkog sveta ka Srednjevekovnom dobu, dok je sam Konstantin odigrao presudnu ulogu u sudbini Hrišćanstva kao sile koja je vršila ogromni uticaj na Evropu i Svet u narednim vekovima.

 

Marko Valens